Skip to content

Ključ razumijevanja vjere na vratima Slovačke


Kad čovjek krene na put, nikad ne zna što će mu se dogoditi na tom putu i gdje će pronaći onaj dragocjeni biser koji bi inače na putovanjima tražio. Dok sam otvorena oka i još važnije srca ulazila u neugledno selo Hronský Beňadik iza krošnji visokog drveća proviriše tornjevi i nevjerojatno privlačne zidine starog samostana.

Od prve bi se moglo reći: benediktinski samostan. Odlučih stati i razledati to čudo. Na ulaznim vratima dočeka me Gospa s uzdignutom rukom. Činilo mi se zanimljivo. U crkvenom dvorištu u tijeku je renoviranje. Radnice rade na pjeskarenju starih kamenih zidina. Otkrivaju davno zastrtu ljepotu. Župnika koji je upravo dovezao autoprikolicu punu građevinskog materijala zapitah smijem li ući u crkvu i malo razgledati. Vidjevši registraciju automobila zamijeti: A vi ste iz Hrvatske? Katolici? Potvrdno kimnuh glavom, a on će: mi se razumijemo. Poslat ću nekoga da vam otvori.

Dok sam se divila zidinama stiže preda me muškarac odjeven u radno odijelo, poderanih hlača, ali ne onako kako to mladež nosi, ovo su radne hlače i poderane od rada, majica također uprljana bojom, a i brijanje je preskočio nekoliko dana. Očekivala sam da će mi otključati vrata crkve i vratiti se svome poslu. No, njegovo lice nije izgledalo kao u obična radnika. Bijaše to lice svijetlo, oči žive, a osmijeh iskren. Nije samo otključao  i otvorio vrata nego je od samoga pozdrava otvorio i srce. I svoje i moje. U ruci nije držao ključ samo stare benediktinske crkve nego je u njegovim rukama bio i ključ razumijevanja povijesti ovoga svetoga mjesta i ključ razumijevanja sadašnjosti življenja vjere u Slovačkoj.

Benediktinski samostan u Beňadiku Hronskom spomenik je vrhunske vrijednosti. Od svog početka u 11. stoljeću samostan je središte iz kojega izvire kultura, znanost i obrazovanje za ovo područje Slovačke. Nekoliko puta razaran, a u tursko vrijeme pretvoren u klasičnu tvrđavu za obranu od napadača, samostan je odigrao ključnu ulogu u razvoju crkvenosti slovačkoga naroda. Gotička crkva plijeni dušu mirnoćom, tišinom i ugodnom hladnovinom u vrućem ljetnom danu. Benediktinci su poučili okolne seljake novim načinima zemljoradnje i unaprijedili čitav kraj, ne samo vjerski, nego i ekonomski. Najvažnija relikvija koja se u ovom samostanu čuva je dio platna kojim je Veronika obrisala Isusovo lice. Na relikiviji je pečat pape Pavla II., a dar je Matije Korvina što ga je 1483. darovao  ovom samostanu na čuvanje. U ovom je samostanu nastao i najstariji latinski tekst evanđelja nazvan Nitranski kodeks… I mnoštvo drugih stvari ispriča mi muškarac odjeven u radničku odjeću. U tami crkve njegove riječi su odzvanjale jasno i nedvosmisleno, a pogled očiju potvrđivao iskrenost i oduševljenje mjestom na kojem se nalazimo. Upitah ga o njegovoj službi ovdje, a on mi reče: ovdje sam obični kućni majstor, popravljam što mogu i pomažem župniku održati ovo mjesto otvorenim za slučajne putnike namjernike, hodočasnike i slučajne prolaznike kao što ste vi.

S udivljenjem sam gledala čovjeka koji dobro zna razliku između romanike i gotike, a njegova definicija gotike me oduševila: u crkvi je mračno, tako je to u nama, a svjetlost je vani, Bog je svagdje vani, oko nas, njegova svjetlost obasjava naš život i kroz šarene prozore ulazi u nas. To vam je gotika, sve upućuje na Boga. Čak i kamenje govori o Bogu. Govori tako radnik na održavanju u ovom samostanu. Gledam i ne vjerujem. Kažem mu da sam vjeroučiteljica. Oduševljeno me vodi do Isusovog groba i priča mi o specifičnosti Isusovog tijeka u ovoj crkvi. Ono tijelo Isusovo koje se na Veliki petak ljubi i štuje u obredu ljubljenja križa na Veliki petak, to tijelo Isusovo se doslovno skida s križa i postavlja u grob. Ruke na kipu su pomične. Ugrađen je pomični zglob u ramenima Isusovim tako da se tijelo s križa skine i položi u njegov grob. Gledala sam taj drveni kip koji je s nježnošću i sada prekriven čistim bijelim platnom u pokrajnjem dijelu crkve. Želeći sve to fotografirati, nasmijao se i odlučio me povesti na najsvetije mjesto u samostanskom kompleksu. Zaključali smo crkvu i sa znatiželjom sam krenula za njim. Nisam vjerovala da ima nešto zanimljivije i ljepše no što je crkva sa svim svojim umjetninama i Kristovom priutnošću u njoj. Upitah ga kako Crkva u Slovačkoj danas živi, kakvi su vjernici, ima li tragova komunizma i kako se oni s tim dijelom povijesti nose. Samo se nasmijao i požurio korak. Prošavši samostanskim klaustrom, proveo me je kroz hodnik, pored kuhinje, smočnice, radionice i ostalih prostorija do zida koji na neprirodan način prekida klaustarski ophod. Ovaj zid su sazidali komunisti 1951. godine. Više od 50 časnih sestara iz raznih dijelova Slovačke dovedeno je te godine u ovaj samostan. Ovaj zid im je zabranjivao ulaz u crkvu. Iako su živjele samo par koraka od crkvenih vrata nisu mogle i nisu smjele u crkvu ući. Klaustar je bio pregrađen, a one prisilno zatvorene u dijelu samostana. Bio je to zatvor, logor za redovnice. Čuvari u uniformama i u civilu su danonoćno sprječavali redovnice u kontaktu s drugim ljudima i sprječavali ulazak u crkvu. Sestre su, blagoslovljena ženska domišljatost, od toga zida napravile lurdsku spilju i ondje se skupljale na molitvu. Isto tako su srušile pregradni zid između dvije prostorije i napravile kapelicu u kojoj su crpile svoju snagu za preživljavanje. Ova tortura je trajala punih 45 godina. Rijetke redovnice su doživjele oslobodjenje 1989. godine.

Ušla sam polako, gotovo na prstima do sredine kapelice, pomazila klupu za kojom sam stajala i molila za narod Slovačke, za moj hrvatski narod, blagoslivljala časne sestre koje su odlučile na nasilje odgovoriti molitvom. Patnja je ovdje opipljiva. Nema previše ukrasa u ovoj kapeli…, samo najnužnije. Trebalo je preživjeti. Preživjeti za svjedočanstvo svima…

Ovaj samostan nalazi se na značajnom geografskom mjestu koje se naziva Vrata Slovačke. On je više od toga. U njemu su živjeli i žive ljudi koji su ključ što otvara vrata vjeri slovačkog naroda. Na odlasku iz samostana, srdačno sam ponuđena u kuhinji toplom tek ispečenom pizzom i časom hladne vode. Sjetih se onoga: ako ti netko dade čašu hladne vode zato što si moj učenik i zato jer ti je onaj koji ti čašu dade također Njegov učenik, ispunili ste Kraljevstvo Božje. Da. Zajedno s kućnim majstorom i tetom domaćicom iz samostana u Hronskom Beňadiku drzala sam ključeve Kraljevstva. Oni otvoriše i svoje i moje srce kršćanskoj gostoljubivosti i vjerničkom prepoznavanju. Nepoznatu ženu ugostiše kao da se oduvijek znamo. Nismo se jedni drugima niti predstavili. Sada mi je žao što im ni imena ne znam spomenuti. Ali znam, tako u samostanu žive ljudi, malo ljudi. Ipak, u njihovim rukama ključevi su Kraljevstva nebeskog. Ključevi koji otvaraju vjernička srca slovačkog naroda i tako da sam se odmah na početku moga ovogodišnjeg pohoda Slovačkoj osjetila prihvaćeno, primljeno kao u vlastitom domu.

Pronađite ovaj samostan. Namjerno navratite ovdje. Doći ću još koji puta i ja.


Lidija Domorad

Lidija Domorad

Prof. vjeronauka iz Osijeka...
Lidija Domorad

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Putovanje vremenom Vrijeme je čudesan fenomen. Nekad imam osjećaj kako stoji, nekad juri. Nekada davno, željela sam, valjda kao i ostatak dječjeg svijeta, imati ...
Ćelije i Hrvatski Grob, dva hrvatska sela Postoje mjesta, velika ili mala, koja u našim sjećanjima rijetko ožive. Negdje mutno znamo kako su važna, ali nismo sigurni niti zašto, niti k...
Trnava – grad nedaleko od Hrvatske! Gradova ima, a i mjesta ima koja nose ista imena i nazive. Jedno od takvih naziva je Trnava. Trnava je mjesto u Hrvatskoj, bogato vinogradim...
Tri žene ili novi život se rađa… Danas razmišljam o životima dviju žena. Gledam njih dvije, a mislim o sebi - trećoj ženi. Dvije se žene međusobno tek poznaju, toliko da se po...
Uskoci ili kako učiti iz povijesti svoga naroda Tko su uskoci? Kako su uskakali? Zašto su se svi bojali uskoka, osobito Senjskih uskoka? Kako to da su dobri kada je pitanje obrane i rata, a ...