Skip to content

Kojim autoritetom nadbiskup Hoser proglašava Međugorje svetištem?


U svjetlu adventske i božićne radosti, mirotvorstva i ljubavi, kada se čini neprimjerenim iznositi bilo kakvu kritiku koja nije nužna, jedna je važna tema, a koja itekako zaslužuje kritički osvrt, prošla prilično nezapaženo i glatko. Točnije, prošla je tako da su ju njezini odobravatelji slavili, dok su se drugi uglavnom suzdržali od javnoga komentara. Riječ je o nizu proturječnih i čudnih izjava varšavsko-praškoga biskupa i nadbiskupa ad personam Henryka Hosera, kojega je papa Franjo 11. veljače 2017. god. imenovao svojim posebnim izaslanikom za Međugorje, kako bi kroz svoj pohod na licu mjesta procijenio kakvo je pastoralno stanje u toj hercegovačkoj župi, te kakve bi dužobrižničke korake bilo poželjno poduzeti.

Taj je pohod nadbiskup Hoser obavio još u travnju ove godine, a prema našoj procjeni učinio je to vrlo površno i pristrano, o čemu smo analizu napravili u tekstu Međugorski fanatizam i papin izaslanik nadbiskup Hoser. Iza takvog, naime, nekvalitetno obavljenoga pohoda ostalo je niz nedorečenosti i upitnika, ali to nije priječilo papinoga izaslanika da svojim kontroverznim izjavama prejudicira i odluku Svete Stolice i u potpunosti ignorira nadležnoga biskupa mostarsko-duvanjskoga Ratka Perića, a kako bi što prije Međugorju iznudio naslov svetišta. U novije je vrijeme, u intervjuima koje je dao za vjerski portal Aleteia.org (7. prosinca) i talijanski dnevni list Il Giornale (10. prosinca), posebno tvrdnjama kako je Međugorje sada postalo svetište i kako su dopuštena službena hodočašća, pokazao još jednu dublju razinu nepoštivanja autoriteta Svete Stolice i biskupa Perića, o čemu ovdje želimo progovoriti.

Da bi bilo jasnije u što se Hoser upustio, dobro je naprije iznijeti nekoliko naznaka iz Zakonika kanonskoga prava, a koje nam pokazuju što je svetište i tko ga može proglasiti. Tako u njegovoj Knjizi IV., koja nosi naslov Posvetiteljska služba Crkve, i to u njezinu III. dijelu, koji se odnosi na sveta mjesta i vremena, pronalazimo pet kanona (1230.-1234.) koji su posvećeni svetištu. Prva tri kanona ovdje ćemo ukratko analizirati i pokušati procijeniti koliko ih nadbiskup Hoser poštuje, a koliko zanemaruje.

Tako kan. 1230. određuje da se “nazivom svetište označuje (…) crkva ili drugo sveto mjesto kamo mnogobrojni vjernici, iz osobita razloga pobožnosti, hodočaste s odobrenjem mjesnog ordinarija”. Ono što tu treba posebno istaknuti, činjenica je da hodočašćenje u Međugorje nikada nije dobilo odobrenje mjesnoga ordinarija, nego su naprotiv vjernici i svećenici redovito upozoravani na pogrješnost takve iskrivljene pobožnosti, kao i na činjenicu da Međugorje nije autentično mjesto ukazanja.

Kann. 1231. i 1232. razlikuju tri vrste svetišta i određuju tko ih odobrava. Tako postoji biskupijsko svetište, za čije je odobrenje mjerodavan mjesni ordinarij, zatim narodno ili nacionalno, čiji status regulira biskupska konferencija, te međunarodno svetište, za koje je nadležna samo Sveta Stolica. Jasno je iz već rečenoga da Međugorje nije, niti se može očekivati da će ikada postati, biskupijsko svetište, jer nema odobrenje mjesnoga ordinarija.

Međugorje nije ni narodno svetište, jer ga nikada nije takvim odobrila biskupska konferencija, ni Biskupska konferencija Jugoslavije, koja je bila mjerodavna do 1991. god., ni Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, koja je mjerodavna sada. Štoviše, biskupi Biskupske konferencije Jugoslavije još su na svom zasjedanju u Zadru 10. travnja 1991. god. donijeli Izjavu u kojoj su izrijekom naveli da se na temelju do tada provedenih istraživanja ne može utvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama, a isto su tako još 1984. i 1985. god., u svoja dva interventa, pozvali vjernike da pričekaju odluku Svete Stolice, te da ne organiziraju hodočašća. Drugačijih službenih odredaba tada i sada nadležne biskupske konferencije nije bilo, što znači da se Međugorje ni na koji način ne može shvatiti kao sadašnje, a vjerojatno ni kao buduće nacionalno svetište.

S obzirom pak na mogući status međunarodnoga svetišta, valja i tu napomenuti kako je Kongregacija za nauk vjere više puta intervenirala i jasno dala do znanja da nije dopušteno organizirati službena hodočašća u Međugorje (npr. 23. ožujka 1996., 19. lipnja 1996., 26. svibnja 1998.). Ipak, komisija kardinala Camilla Ruinija, koja je pod ingerencijom Kongregacije za nauk vjere međugorski fenomen istraživala od 2010. do 2014. god., čini bitan zaokret od svih dotadašnjih službenih izjašnjavanja i nudi prijedlog da se priznaju autentičnima samo prvih sedam (ili deset) dana ukazanja. Iako je poslije toga povjerenstva i sama Kongregacija za nauk vjere provela svoje vrjednovanje od 2014. do 2016. god., i iako je njezin tadašnji prefekt kardinal Gerhard Ludwig Müller, suprotno prijedlogu povjerenstva kardinala Ruinija, jasno naglasio da pastoralno djelovanje ne može počivati na lažnim temeljima, te time dao do znanja da Međugorje ne priznaje autentičnim mjestom Gospina ukazanja, od tada ni Sveta Stolica nema jasno držanje, nego se čas čini kako naginje na jednu, čas na drugu stranu.

U svakom slučaju, s obzirom na mjerodavnost Svete Stolice za odobrenje statusa međunarodnoga svetišta, čini nam se razumnim shvatiti odredbu navedena dva kanona tako da jedino ona može svojom pozitivnom odlukom, tj. pisanim dokumentom, proglasiti neko mjesto međunarodnim svetištem, a ne da to može neki njezin izaslanik, pogotovo ne onaj koji je tek imao zadaću procijeniti stanje. Pitamo se stoga kojim autoritetom i kojim pravom nadbiskup Hoser, bez ikakve pozitivne odluke Svete Stolice, tvrdi da je Međugorje odjednom postalo svetište i da je dopušteno službeno hodočašće? Takve se odluke, naime, nikada nisu, a nadamo se ni ne će, donositi usmenom riječju, pogotovo ne onom koju je izrekao netko tko, gotovo sigurno, nema za to potrebna ovlaštenja. Štoviše, valja napomenuti kako je predstavnik Tiskovnoga ureda Svete Stolice nakon Hoserova prvoga intervjua (tj. 9. prosinca) dao izjavu za portal Vatican Insider, a u kojoj tvrdi kako papa Franjo nije donio nikakvu novu odluku vezanu uz Međugorje. Time je neizravno naznačio da Hoserove izjave treba tretirati činom njegove samovolje.

Na nekorektnost takvog zaobilaženja autoriteta Svete Stolice, kao i posvemašnje odbacivanje nadležnosti biskupa Ratka Perića, koliko smo primijetili, jedino su se na hrvatskomu govornomu području kritički osvrnuli na portalu Crkva na kamenu, u tekstu pod naslovom Upute za “međugorske hodočasnike”? (engleski i talijanski), a koji je potpisan inicijalima M. G., te urednica bloga Exsultet – Marilena Babić, tekstovima pod nazivom Ne, hodočašća u Međugorju nisu dopuštena!Are pilgrimages to Medjugorje allowed? Ti tekstovi otvaraju vrlo važna pitanja, a koja je dobro i ovdje istaknuti.

Autor M. G. se tako najprije pita, pozivajući se na spomenuto priopćenje Svete Stolice od 11. veljače 2017. god., a u kojemu je jasno naznačeno da se očekuje dovršenje pastoralne procjene nadbiskupa Hosera do kraja ljeta 2017. god., kojim autoritetom Hoser daje naznačene izjave za spomenuti portal i dnevne novine nakon što mu je mandat papina izaslanika istekao? Štoviše, već sutradan nakon objave intervjua na portalu Aleteia.org, odnosno 8. prosinca 2017. god., papa Franjo službeno ga je umirovio, s obzirom da je napunio 75 godina, pa se još više stavlja u pitanje Hoserovo izlaženje u javnost s čudnim tvrdnjama, i to neposredno prije i poslije samoga umirovljenja.

No, koliko je nadbiskup Hoser konfuzan u svojim izjavama, a to nadalje ističe autor M. G., pokazuje činjenica kako su dva intervjua, iako su dana u svega tri dana razlike, sadržajno bitno nepodudarna, a mogli bi se označiti na način da je prvi – dan za portal Aleteia.org – nepromišljeno istrčavanje s izjavama, a drugi – za Il Giornale – ublažavanje prvotno izrečenih izjava. Tako Hoser, primjerice, u prvomu intervjuu tvrdi da je kult u Međugorju dopušten, ali u drugomu tvrdi da su dopuštena hodočašća, ali ne i da su odobrena ukazanja; u prvomu izjavljuje kako biskupije i druge ustanove od sada smiju organizirati službena hodočašća u Međugorje i da nema više problema, a u drugomu ponovno pravi razliku između kulta i ukazanja, naglašavajući da se radi štovanja može slobodno ići u Međugorje; u prvomu Međugorje izravno naziva svetištem te tvrdi kako autentičnost ukazanja potvrđuje veliki broj karitativnih institucija i drugih organizacija, a u drugomu tvrdi kako štovanje Marije nije zabranjeno, jer nije potrebno nikakvo dopuštenje da bi se molilo Gospi; u prvomu hvali obiteljski život vidjelaca kao poseban uzor i stvara dojam da je sve oko njih prihvatljivo, a u drugomu priznaje da problem vidjelaca ipak još nije riješen; u prvomu tvrdi kako spomenuta Izjava Biskupske konferencije Jugoslavije od 10. travnja 1991. godine više nije na snazi, a u drugomu naznačuje kako se u Vatikanu tek radi na izradi novoga dokumenta, odnosno da je on u Državnomu tajništvu te da se čeka odluka pape Franje.

Drugim riječima, kako zgodno sažima Hoserove izjave autor M. G., službena su hodočašća u Međugorju dopuštena, ali ipak nisu; štovanje Marije u Međugorju je dopušteno, ali ipak takav kult treba odvojiti od ukazanja; Međugorje je kao mjesto ukazanja autentično, ali to ni nije toliko važno, jer za molitvu Gospi ionako ne treba dopuštenje; problema tako više nema, no ipak nije riješen problem “vidjelaca”; Izjava Biskupske konferencije Jugoslavije više nije vrijedeća, no ne zna se tko ju je i kada dokinuo.

Sve gore izneseno potvrđuje već našu iznesenu tvrdnju kako je nadbiskup Hoser upao u mrežu međugorskoga fanatizma, odnosno da je zaslijepljen tzv. međugorskim plodovima i željom da se Međugorje proglasi svetištem, postao toliki njegov pobornik da više ne vodi računa ni o dostojanstvu ni o vjerodostojnosti svoje riječi, nego upada iz nedosljednosti u nedosljednost, iz proturječja u proturječje.

Stoga se ponovno pitamo kojim autoritetom i s kolikom (ne)dobronamjernošću nadbiskup Hoser proglašava Međugorje svetištem, te time, bez mjerodavne odluke Svete Stolice, namjerno ignorira sve dosadašnje odluke o Međugorju (više o tome se može čitati u spomenutim tekstovima urednice bloga Exsultet) i dovodi u zabludu tisuće i tisuće hodočasnika, koji će sada, predvođeni mnogim biskupima i svećenicima, u dobroj vjeri dolaziti na “službena hodočašća” i širiti međugorska krivovjerja. Nije dobro u tom smislu biti preoštar, jer samo Bog zna koji motivi vode nadbiskupa Hosera, odnosno valja misliti kako on to možda čini iz čiste savjesti, ali se s obzirom na mnoštvo mogućih negativnih posljedica koje sa sobom donosi međugorski fanatizam, a kojima je upravo on otvorio širom vrata, valja doista s bratskom ljubavlju moliti i za njega i za sve one koji na svoj način promoviraju međugorske neistine.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Međugorski fanatizam i papin izaslanik nadbiskup H... Nedavno je varšavsko-praški nadbiskup Henryk Hoser, papin posebni izaslanik za Međugorje, dao zanimljiv, ali pomalo i čudan intervju za poljsku Katoli...
Con quale autorità l’arcivescovo Hoser proclama Me... di Snježana Majdandžić-Gladić, il 28 dicembre 2017, originale in croato, traduzione in inglese Nella luce dell’Avvento e della stagione n...
By what authority is Archbishop Hoser proclaiming ... By Snježana Majdandžić-Gladić, on 28 December 2017, translated from Croatian. In the light of the Advent and Christmas season of joy, pea...
Il fanatismo di Medjugorje e l’inviato papale arci... di Snježana Majdandžić-Gladić, il 28 agosto 2017, originale in croato, traduzione in inglese Il Vescovo di Varsavia-Praga, arcivescovo Henryk Hos...
Medjugorje Fanaticism and the Papal Envoy Archbish... By Snježana Majdandžić-Gladić, on 28 August 2017, translated from Croatian. The Bishop of Warsaw-Prague Archbishop Henryk Hoser, the Pope’s speci...