Kraljevati istinom – razmišljanje uz svetkovinu Krista Kralja (B)

U vremenu u kojem živimo svetkovina Krista Kralja svega svijeta može djelovati kao anakronizam u svijetu u kojemu kraljevstava gotovo više i nema, te kao takva bila bi lišena svoga sadržaja i aktualnog značenja za čovjeka. Nekome se također može činiti da Crkva svetkujući Krista kao kralja žali za nekim prošlim vremenima i priželjkuje ponovnu uspostavu monarhija, po uzoru i na svoje hijerarhijsko ustrojstvo. No u ovom blagdanu nije prisutno ništa od svega toga, već je njegov sadržaj sasvim različit od spomenutih mogućih tumačenja ili pretpostavki.

Međutim, ovaj blagdan ima daleko veće i dublje značenje od sociološkoga, pogotovo ako takvo mišljenje nastaje kao plod površinskog i površnog iščitavanja vjerskih sadržaja i istina. Jer ovim blagdanom Crkva ispovijeda Gospodstvo i vlast Krista Gospodina nad svjetskom poviješću, nad prostorom i vremenom, nad bićima i ljudima, jer sve je po njemu i za njega bilo stvoreno, te sve stoji u njemu, koji je ujedno i cilj i smisao svega. Zato ova svetkovina na koncu liturgijske godine nosi snažnu i aktualnu poruku vjernicima i svim ljudima koji traže razumjeti smisao i cilj života. Takvu aktualnost nam nudi sadržaj današnjeg Evanđelja koji prenosi dijalog Isusa i Pilata neposredno prije nepravedne osude koja će Isusa koštati života, a ljudskim rodu priskrbiti oslobođenje od robovanja grijehu i zatvorenosti u povijest.

U svom dijalogu raspravljaju o Isusovu kraljevstvu i kraljevanju, jer je bio predan Pilatu pod tom optužbom. Svatko od njih razmišlja u svojim kategorijama i shodno svojim preokupacijama. Tako Pilat kad pita Isusa o kraljevanju, uporno pomišlja na zemaljsko kraljevstvo i društvenu ulogu kralja, dok Isus naprotiv jasno daje do znanja da o istoj temi razmišlja iz drugih perspektiva, to jest da sebe smatra kraljem, ali ne na zemaljski i ljudski način, već da kraljuje i upravlja svijetom na božanski način. Stoga je mogao ustvrditi da kraljevstvo njegovo nije od ovoga svijeta u kojemu se sučeljavaju i sukobljavaju ljudi različitih interesa i nazora. On je kralj kraljevstva u kojemu njegove sluge ne vode krvave ratove protiv neistomišljenika, pa niti u trenutku kad je njihov kralj svezan i nepravedno optuživan pred vlastodršcima zemlje.

Međutim, Isusovo kraljevstvo nije od sasvim drugoga svijeta, prostora i vremena, da ne bi zanimalo čovjeka i zemlju, da ga se ne bi ticalo i prema njemu bilo upućeno. Kraljevstvo nebesko ima veze sa zemljom i sa svakim čovjekom tko traži smisao i cilj svoga života, svjestan kako život nije samo ono što živi u okviru granica svoga kratkog života. A pristup u takvo kraljevstvo čovjek ostvaruje već na zemlji, a ne tek na nebu, u trenutku kad se pojavi na vratima nebeskog i vječnog kraljevstva. Isus je to jasno potvrdio kad Pilatu progovara o istini, a ona predstavlja ulaz i vrata kraljevstva Božjega na zemlji. Isus je nedvosmisleno htio potvrditi da se čovjek ne može ni ostvariti ni usrećiti samim zemaljskim stvarnostima, već da mora zadovoljiti svoju žeđ za istinom, koja je zapisana u dubinama bića. Pravi život, to jest otvaranje prostora srca kraljevstvu Božjemu događa se prihvaćanjem božanske istine o Bogu i čovjeku koju je navijestio Isus i za koju je posvjedočio svojom svetom krvlju. A takvu svijest o božanskoj istini o Bogu i samome sebi možemo nazvati bilo kojim imenom, no ona je stvarna kraljevska istina pomoću koje se postaje kralj i živi kraljevski i na ovoj zemlji, čemu je Isus nedostižni primjer. To se vidi iz njegova suverenog nastupa pred carskim namjesnikom Pilatom, koji nepravednom i okrutnom osudom nije mogao ugroziti njegovo dostojanstvo.

Ova istina na koju upućuje Isus postaje znakovita i aktualna i čovjeku današnjega vremena koji ne kraljuje na način nekadašnjih kraljeva, ali koji u sebi nosi, od početka do danas, težnju da živi život autonomno od Boga, ne tražeći pravu istinu o samome sebi. Time se odlučuje, poput Pilata i tolikih drugih, kraljevati na tronu izgrađenom od svojih okamenjenih stavova u kojima se ne zrcali Božja istina i govor nadnaravnoga, već kruto i ograničeno iskustvo ljudskoga i zemaljskoga. Pa i onda kad to ne naziva imenom kraljevstvo, već sloboda i samosvijest, to je uvijek građenje i ograđivanje nekog privatnog malog kraljevstva, koje ipak određeno za propast.

Međutim, svaki onaj koji je pošao tragom Isusa Krista znat će da nema nikakvog drugog stvarnog kraljevanja bez Božje istine, što je razvidno iz njegovih riječi: Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas. Isus je došao na svijet ne da uspostavlja neku novu monarhiju, pravedniju od Rimskoga carstva, već da čovjeka povede putem božanske istine. Jer činjenica je da čovjek nije uvijek sposoban ni siguran izabrati put koji ga vodi prema nebeskom kraljevstvu, a najveća je tragedija ako ga ne pronađe, te ostaje na bespućima zemaljskoga. Zato je i svaki pokušaj bilo kojeg pojedinca ili društvenog sustava da se ostvari bez Božje istine jednak onom pilatovskom, te prije ili poslije potpiše nepravedne zakone i izvršava nepoštene osude.

Kraljevstvo Božje, naprotiv, nije konkurencija ljudskome kraljevstvu, već je stvarnost koja se izdiže iznad toga. I jedno i drugo se najprije stvara u srcu, a očituje se u odnosu prema istini. Ako čovjek, težeći zemaljskim ostvarenjima, izbaci istinu iz srca, onda se upustio u ljudsko kraljevanje mimo Boga i protiv Boga, a ukoliko je prihvatio Božju istinu, onda se opredijelio svom ljudskom iskustvu dati božansku i vječnu vrijednost. Istina je stoga da kad čovjek i svijet počnu prihvaćati božansku istinu o sebi na zemlju, u srcu čovjeka stvara se i raste kraljevstvo Božje. Kad se pak čovjek opire toj istini, kad razvija takozvanu autonomnu istinu, koja ga vodi prema isključivom rezoniranju unutar ljudskih kategorija i zakona, što podrazumijeva isključivanje božanskih, stvara se kraljevstvo ljudsko, protivno Božjem umu i naumu na zemlji. Utvrđen u svom prividu koji mu pruža lažnu sigurnost, čovjek ne razmišlja kako njegovo kraljevanje na takvom tronu neće biti vječno, već je određeno za propast, a i sam s njime, jer pravo i vječno kraljevstvo je samo ono Kristovo.

Neka nas stoga ova svetkovina potakne da krenemo putem Kristova svjedočenja za istinu i putem uspostavljanja takvog kraljevstva koje se ne očituje u izvanjskoj društvenoj ili gospodarskoj moći, već u moći koju nam pruža spoznata istina o Bogu i o sebi, da bismo mogli, bez obzira na sve nedaće i protivštine ovoga svijeta, živjeti suvereno svoje vjerničko postojanje, te jednog dana s Kristom u njegovu kraljevstvu istine i pravde, ljubavi i mira, kraljevati po sve vijeke vjekova. Amen.