Krist Kralj (A) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Kraljevi nose krunu. Kruna dolazi od latinske riječi corona što znači vijenac. Tako su rimski pobjednici stavljali na glavu lovorov vijenac, znak trajnosti. Uskoro su kraljevi počeli stavljati na glavu zlatni vijenac – krunu, koja je označavala njihov sjaj, moć, bogatstvo i silu. A evo danas u Crkvi slavimo Krista Kralja. Čime je on ovjenčan? Prisjetit ćemo se. Bila je to trnova kruna. Ona označava vjernost Bogu sve do poniženja, sve do smrti. Na današnji blagdan Crkva slavi uskrslog Krista kao Kralja i pobjednika, ali i svima nama pokazuje, što je prava veličina i koje su to neprolazne vrijednosti.
- Gospodine, ti si prije svih vjekova, ti ostaješ dovijeka. Gospodine, smiluj se!
- Kriste Kralju, u tebi prebiva sva punina božanstva. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da nasljedujemo Krista na njegovu putu trpljenja, da bismo bili dionicima i njegove proslave. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće mrtvih!
Danas, na svetkovinu Krista Kralja sveti nam Pavao u osnovnim crtama donosi nacrt cjelokupne povijesti našega spasenja: od samih početaka, sve do vječnosti (1Kor 15, 20-26.28). Podsjeća nas da je po jednom čovjeku – onome kojega Sveto pismo naziva Adamom – došla u svijet smrt. Veli Pavao: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih. Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Prvi je čovjek, htijući biti kao Bog, upropastio divni Božji naum i, zajedno sa svojim potomstvom, potpao pod vlast smrti. Međutim, nastavlja Pavao, Bog je dao da jedinorođeni njegov Sin – pravi Bog, istobitan njemu, Ocu, postane pravim čovjekom. Prvi je čovjek pao, jer je bio ohol, jer se nije htio podložiti Bogu, a Krist, novi Čovjek (pisano velikim početnim slovom!) spasio nas je upravo po tome što je svome Ocu bio podložan sve do smrti, smrti na križu. I time nam je otvorio put spasenja i pokazao kako treba živjeti.
Silno nam je važna ova poruka. Toliki se danas trude biti velikima ili da se učine velikima. Moćne svjetske sile uzdaju se u svoju brojnu i dobro opremljenu vojsku, uzdaju se u svoje nacionalno gospodarstvo, u velika prirodna blaga koja posjeduju. Nadalje, ljudi smatraju velikima one koji su utjecajni, uspješni, lijepi, bogati. Neprestano nas zasljepljuju likovima onih koji su popularni, moderni, bogati… Ima ljudi koji doslovno padaju u veliku tjeskobu kad shvate da ne mogu zadržati ni svoje bogatstvo, ni svoju ljepotu, kada uvide da unatoč svemu što jesu i što su bili, njihov život neumitno prolazi i da će ih prije ili kasnije prekriti bujna trava zaborava. Pa čak kada su u pitanju neki, recimo tako, veliki likovi iz povijesti, o kojima knjige pišu, što oni imaju od toga? Piše se o Aleksandru Velikome, o Cezaru, Augustu, Napoleonu, o kralju Tomislavu, međutim, što oni sami imaju od toga?
A evo, danas nam bogoslužje predstavlja Krista Kralja koji je velik upravo po tome što je u poniznosti vršio volju svoga Oca. To i samo to. To je onda i naš put. Biti u skladu s voljom Božjom – to je jedino što ostaje kroza svu vječnost. Upravo kako danas veli Pavao: Kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ovdje Crkva vidi nauk o istočnom grijehu koji nam je Adam namro i od kojeg nas Krist oslobađa. Međutim, ovdje je riječ i o načinu života. Ako odbacimo onog prvog čovjeka, Adama, koji je tražio svoju volju, ne bi li se uzdigao do Boga, ako, velim, odbacimo toga prvoga čovjeka, te prihvatimo drugog Čovjeka, Isusa Krista i njegov ponizni put poslušnosti Bogu, onda ćemo zajedno s njime uskrsnuti, onda nam se otvara vječno kraljevstvo.
Obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu
Pavao zatim govori i o onom posljednjem, o svršetku. Krist će, veli, predati Kraljevstvo svome Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i silu. Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Važno je to imati na pameti. Bog će se na koncu proslaviti. On i samo On. Koliko god na ovome svijetu nešto izgledalo i veliko i silno i posebno i trajno, sve je podložno prolaznosti i propadanju. A kada je u pitanju nekakva ljudska Vlast, nekakvo ljudsko Vrhovništvo, nekakva nečista ili zla Sila, Krist će to sve obeskrijepiti, tj. oduzet će im svaku snagu. Samo će Bog preostati i oni koji su Božji.
Zato je važno za čim idemo i čime se nadahnjujemo. Idemo li za onima koji nas vode putem prevlasti, isključivo materijalnih užitaka, bit ćemo poraženi, pobijeđeni i duboko razočarani. Ta, tko se to s Bogom može mjeriti? Koliko god danas se neki izrugivali i Bogu i Božjim zakonima, koliko god neki danas prezirali Božje zapovijedi (sjetimo se samo pobačaja i eutanazije!), Bog će se na koncu iznad svega uzdići i pokazati svu bijedu, svu ništavnost, svu trulež i svu strahotu ljudskih pokušaja da svoj život i svijet izgrađuju samo po mjeri svojih strasti i užitaka. Za nas je ključno ono što Pavao veli u nastavku: Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt. To je ono temeljno. Jer, čemu sve lijepo što imamo i što jesmo, ako na koncu dolazi smrt koja sve to pokapa? A ovako, Krist je uskrsnuo i zauvijek pobijedio Smrt kojoj onda izmiču svi oni koji se trude ići njegovim stopama.
Bog sve u svemu
I sada dolazi onaj sretni završetak. Bog je u počecima stvorio svijet i prve ljude u savršenoj ravnoteži. Bog je čovjeku kao svome prijatelju dao da gospodari svemu stvorenju, baš kako lijepo Crkva moli: Slavimo te, Oče Sveti, velik si i sva si djela svoja mudro i s ljubavlju učinio. Čovjeka si sazdao na svoju sliku i povjerio mu brigu za cijeli svijet, da služi samo tebi, stvoritelju, a svemu svijetu gospodari. Međutim, kad je čovjek po svojoj oholosti i po svojoj ludosti upropastio Božji nam, Bog je poslao na svijet svojega Sina koji nas je spasio svojom podložnošću i svojom smrću i svojim uskrsnućem. I sad se dogodilo nešto neočekivano: po svom spasiteljskom djelu Krist nije čovjeku samo vratio njegovo prvotno dostojanstvo, nego nas, koji smo po Adamu bili prijatelji Božji, čini djecom Božjom, dionicima njegove božanske naravi, baš kako veli molitva Crkve da nas je Bog čudesno stvorio, a po Kristu još čudesnije obnovio.
To je Kristovo kraljevstvo: Krist će ga na koncu vremena predati Bogu, da bi na koncu, kako Pavao sažeto veli, Bog bio sve u svemu. Samo to ostaje i to je jedina vrijednost koja ostaje. Za tom svjetlošću idemo, Kristovim se primjerom nadahnjujemo, njegovom se snagom napajamo. Tako će već sada živjeti u nama Kristovo kraljevstvo, da bi na koncu zablistalo u vječnosti.