Skip to content

Kristijanizirati poganstvo, a ne razvodnjavati kršćanstvo

Dr. Čedomil Čekada, čije je poslijeuzničke spise portal Vjera i djela počeo objavljivati 9. veljače 2017., široj je katoličkoj javnosti prilično nepoznat. O osamdesetoj obljetnici njegova rođenja (6. studenoga 1896. – 1976.) tada mladi profesor na sarajevskoj Bogosloviji, a danas biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić uputio mu je sljedeće otvoreno pismo koje ga izvrsno ocrtava i koje ovdje prenosimo.



Prečasni Monsinjore!

Javljam Vam se kao mlađi subrat (Vi bijaste zlatomisnik kad moj naraštaj stavljaše mladu Misu), šaljući Vam ovo pismo u povodu osamdesete godišnjice Vašega života. Odmah Vam na početku izraža­vam iskrene čestitke na tom jubileju i želje za dobro zdravlje u Vašoj budućnosti koju Vam Bog podari.

Nikoste iz obitelji koja Katoličkoj Crkvi dade, osim Vas, još dva svećenika: Milivoja, koji umrije 1961. godine kao sarajevski katedralni župnik, i Smiljana, koji preminu 1976. godine kao vrhbosanski nadbiskup i metropolit. Iz toga svećeničkog tropleta Vi među nama ove godine slavite svoju osamdesetu obljetnicu rođenja.

Idući čudesnim putovima Providnosti sintetično u sebe objediniste vrijedne i raznolike elemente rasute po našoj domovini i kršćanstvu: po ocu ste iz Istre, po rođenju iz Hercegovine, po djelovanju iz Bosne, po duhu i jeziku Hrvat, po srcu i uvjerenju kršćanin i svećenik.

Nakon naukovanja u sarajevskoj Nadbiskupskoj bogosloviji (1914.–1918.), svećeničkoga ređenja (1919.) i daljnjega teološkoga studija u Innsbrucku (1918.–1922.) gdje završiste doktoratom iz teologije, vratiste se u Domovinu i savjesno službovaste na raznolikim funkcijama u glavnom gradu naše pokrajinske Crkve. Uvijek bijaše prostora za publi­cističko pero u Vašim radišnim rukama u koje stalno pritjecahu novi zadatci s raznih strana: propovjednik, ispovjednik, voditelj katoličkih društava, kateheta u školama milosrdnih sestara, bilježnik Crkvenoga suda, nadbiskupski tajnik, „vir consiliorum“, kurijalni kancelar i ka­nonik Vrhbosanskoga kaptola odakle pođoste u mirovinu. Zapravo, da nije Vašega svećeničkoga i teološkoga pisanja, vjerojatno ne biste među nama ni bili tako poznati kao što jeste. Sarajevska „Nedjelja“, odnos­no „Križ“ koji se pretvori u „Katolički Tjednik“ bijaše Vaša glavna arena na kojoj zaoštravaste svoju misao i primjenjivaste evanđeoska načela u praksu. Po tri članka tjedno za Tjednik ne predstavljaše Vam ni­kakvu poteškoću. Čega se prihvaćaste, od toga članak stvaraste. I dok mi svećenici – vršnjaci bijasmo zamišljani u Božjoj providnosti, Vi u Sarajevu bijaste u cvatu svoje intelektualne obdarenosti i svećeničko-pastoralne djelatnosti.

Kad se danas čitatelj navrati na uvodnike i članke, nepotpisane ili potpisane inicijalima Dr. Ins., Liber, Č., itd., osjeti dah suvremenosti i zanimljivosti, a da se i ne govori o cjelovitoj pravovjernosti. Ako je vrijeme tijek: prije-sada-poslije, a povijest biljegovani tijek osobama i događajima, onda u našoj Crkvi nema kronologije, nego je samo historija. A kako bi i moglo biti kronike kad je Krist, a po Kristu i kršćanstvo, zamijenio kronos kairosom, svjetovno vrijeme spasonos­nim protokom milosti. Godine prije rata bijahu označene Vašom osobnošću, teološkom jasnoćom i evanđeoskim nastupom u ovom našem podneblju. Što možemo drugo reći nego: Bogu hvala, a hvala i Vama, Monsinjore!

U poratnom periodu, nakon Vašega spisateljskoga i propovjedničkoga zenita, čekala Vas je – Zenica. Usta se zatvoriše, a ruke unakrižiše. U šutnji proživjeste onoliko vremena koliko je potrebno da bi se nor­malno završila tri fakulteta. U vrijeme kad je trebalo govoriti glasom Ilije proroka i rječnikom Izaije i Jeremije navješćujući: Oraculum Dei, Vi u svojoj novoj sredini postaste Oraculum (tako Vas prozvaše Vaši suuznici). Ne Oraculum u smislu da ste prorokovali što će se događati u budućnosti, nego po tome što ste svakomu tko se s Vama susretao i razgovarao znali reći riječ Božju. Prorok i jest onaj koji hic et nunc očituje Volju Očevu. Mogoste primiti olakšice koje Vam inače bijahu potrebne ugroženom zdravlju. Odbiste ih. Mogoste prihvatiti povlasti­ce ovoga svijeta. Otkloniste ih. Jer: htjedoste očuvati dostojanstvo svoga kršćanstva i čast svoga svećeništva. Dadoste primjer kako se kršćanski sučeljuju nevolje i kako se svećenički trpi s Kristom i nje­govom Crkvom. Hvala Vam na tome!

Tek što se ponovno nađoste za radnim stolom i oltarom, otpočeste bistrinom i silinom svoga duha pisati i propovijedati. Kao da ste bili na odmoru. Nastupi Vaša treća faza djelovanja. Iznova čitam onu Vašu deklaraciju suvremenom svećeniku, odnosno „Mladomisniku u spomenar“ u knjizi „Pozdrav našem vremenu“ (Đakovo, 1964.). Čitam je kao proširenu Drugu poslanicu današnjem Timoteju. Raspon imperativa od negativnoga NEMOJ do pozitivnoga BUDI obuhvaća sav zakon i pro­roke, svu ljubav prema Bogu i bratu čovjeku. Hvala Vam i na tome!

Ali kakvi bi to bili kršćani i svećenici kad bi trpjeli samo od nekih izvan Crkve? Valja nešto prepatiti i od svojih ukućana, od onih najbli­žih, od braće i suradnika na istoj Gospodnjoj njivi. Vaše beskompromi­sno stajalište, tj. trajno i nepopustljivo, praktično i teoretsko načelo: treba kristijanizirati poganstvo, a ne razvodnjavati kršćanstvo pribavilo Vam je i drugomišljenika i protivnika. Poneki od nas s puno taktičnosti i ekumeničnosti, u skladu s kršćanskom ljubavi upozoravasmo nekatoličku i nekršćansku braću, a prema onima unutra, konkretno prema Vama, ponekad postupasmo s mnogo manje kršćanskoga razumijevanja zaboravljajući Vašu svjedočku vjeru i Vaše ostvareno kršćanstvo. Sje­ćam se kad kao bogoslov čitah Vaše napise; u sebi mišljah i pred dru­gima iskazivah uvjerenje da se neke stvari mogu i drukčije izraziti. Ali s obzirom na sadržaj uvijek sam morao biti s Vama, jer ste zahvaćali s Evanđelja Kristova i iz učiteljstva Petrova. Nikada u naučavanju osu­mnjičeni, osim od nedosljednih. U Vašim raznorodnim člancima mo­gahu naći mjesta i sestre iz strogoga samostana, i bake s naših ognjišta, i svećenici iz pastve, i profesori s fakulteta, i vjernici u Crkvi, i nevjer­nici izvan Crkve, i mladi i stari, i bolesni i zdravi – i dok bijaste u mla­dosti i kad nastupi osamdeseto godište.

Čuše se prigovori da kočite, a nije se ni pošlo. Da se slabo poziva­te na koncilske dokumente i duh. Da konačno stavite pero u pernicu. Ali svjesni ste – i svjesni smo – da nikad ne napisaste nijedne koja bi imalo ugrozila autentičnu provedbu Koncila na našem terenu. Napro­tiv! No, ima nas koji vitlamo Saborom i saborskim izrekama, a ispod toga nesvjesno proguravamo svoju nauku – kao moderni trgovci koji u Kristovu hramu, gdje se treba moliti Bogu, prodaju svoju naturalnu robu!

Ne znam ima li ijedan Vaš članak koji je cjelovito optimistički. Znam da nema nijednoga potpuno pesimističkoga. Redovito započi­njete promatranjem naravne situacije i iznošenjem onoga što nije u re­du, što bi se moralo popraviti, da biste napokon posve optimistično završili. Prigovorit će se da je to crno-bijela tehnika. A to je zapravo svijet: ili je crn ili bijel, ili tama ili svjetlo, ili Krist ili antikrist, ili ko­načni spas ili konačna propast. Srednjega puta nema. Široki ili uski! Krist nije bio optimist s obzirom na ranjenu ljudsku narav. Dapače, u jednoj je usporedbi pokazao kako se može biti tri puta jači pesimist negoli optimist, kad ono govoraše o prihvatu evanđeoskoga sjemena u ljudskim srcima. Jedno zrno pade na utabanani put, drugo na kamen, treće u pirevinu, a tek četvrto na plodno tlo. Ali pokraj toga trostruko teškoga pesimizma niče stostruki optimizam, jer ona tri zrna padoše i propadoše a četvrto donese negdje 30, negdje 60, a negdje 100 puta više roda (usp. Mt 13, 4–8).

Kad bi se netko našao da pokupi samo zrna naslova Vaših članaka, sastavaka i napisa, pisanih u zadnjih pedeset godina po Vrhbosni, Katoličkom tjedniku, Crkvi u Sarajevu, Blagovesti, Službi Božjoj, Vje­sniku Đakovačke biskupije itd., ne bi mu vjerojatno dostajao cio jedan broj nijednoga našega časopisa. No nije važna kvantiteta (a jest!) koli­ko kvaliteta. S obzirom na ovo zadnje reći ću jednu misao koja će možda sablazniti Vaše protumišljenike: da ste živjeli negdje u trećem ili četvrtom stoljeću i pisali ovo što ste do sada objavljivali, mi bismo danas po svoj prilici u drugom čitanju u svome časoslovu čitali dobar dio Vaših članaka i komentara Evanđelja! I kad se u budućnosti bude pisala povijest ovoga našega katolicizma, ove naše pretkoncilske, koncilske i pokoncilske Crkve, o Vama će se moći reći da ne bijaste nejače kojim se „valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom koc­kanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi“ (Ef 4, 14), nego će se na Vas moći primijeniti riječi iz jedne druge Pavlove poslanice: „Bonum certamen certavi…, fidem servavi…“ (Plemenitu sam borbu izvojevao,… vjeru sačuvao…) (2 Tim 4, 7)…

Iskreno Vas pozdravlja

Ratko Perić


Objavljeno prvi put u: Vrelo Života (Sarajevo), 4/1976., str. 275–278.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zakoni svete umjetnosti Nije Isus, sigurno, kad je istjerivao trgovce iz hrama i kad je, s bičem u ruci, protestirao protiv profanacije kuće Božje, direktno mislio na...
Crkva, za kojom stoji Bog Snimio: Igor Brautović  Ništa možda nije u, konkretnom, kršćanskom i crkvenom životu teže nego dobro balancirati, držati pravu ravnotežu, s jedn...
Naše propovijedi Snimio: Igor Brautović  Nije nam nikako na čast, da se je toliko puta, i sa katoličke strane, moralo priznati, da protestantski pastori bolje pr...
Protiv klerikalnog kastinstva Snimio: Igor Brautović  Krist nije nikada bio čovjek kaste, čovjek iz zatvorenoga kruga. Farizejski način mišljenja i nastupa, njihov pastoralni...
Novo i staro pred Saborom Detalj pričesne ograde u crkvi sv. Ignacija u Dubrovniku. Snimio: Igor Brautović Krist svakako nije bio tradicionalista ni konzervativan iz prin...