Kristocentričnost u liturgiji
Slušao sam jedanput raspravu, kako je bolje reći: “Hvaljen Bog!” ili “Hvaljen Isus!” Iako to može biti nalik neumjesnu pitanju koje se koji puta postavlja maloj djeci, vole li više tatu ili mamu, ipak ova rasprava nije neutemeljena. Odgovor bi bio: svi religiozni ljudi vjeruju u Boga ili u božanstvo, a kršćani vjeruju u Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjega, poslanog od Boga, po kojem je sve stvoreno i otkupljeno. Kršćani vjeruju da nas je Krist, poslan od Oca, spasio vazmenim otajstvom svoje smrti i uskrsnuća. Nema drugog imena po kojem se možemo spasiti. Zato je Krist središnja osoba kršćanskog bogoslužja. Još početkom 2. st. imamo čak i jedno pogansko svjedočanstvo da su kršćani zajedno pjevali pjesme Kristu kao Bogu.[1] K tome, Kristova otajstva središnji su dio liturgijske godine. Zbog svega toga je važno da i u našem bogoslužju ništa drugo ne zasjeni Krista, jer po njemu, s njime i u njemu ide svaka čast i slava Bogu Ocu svemogućemu u jedinstvu s Duhom Svetim.
1. Po Kristu – Bogu
Sveti je Pavao doista bio “zahvaćen Kristom”. Znao je i propovijedao je da je Bog odlučio po Kristu privesti sve narode spasenju i spoznaji istine. Kao izvrsna ilustracija Pavlova naviještanja da je Krist središnja osoba spasenja svakako može poslužiti himan na samom početku Poslanice Kološanima (1,15-20):
On je slika Boga nevidljivoga,
Prvorođenac svakog stvorenja.
Ta u njemu je sve stvoreno
na nebesima i na zemlji,
vidljivo i nevidljivo,
bilo Prijestolja, bilo Gospodstva,
bilo Vrhovništva, bilo Vlasti –
sve je po njemu i za njega stvoreno:
on je prije svega
i sve stoji u njemu.
On je Glava Tijela, Crkve;
on je Početak,
Prvorođenac od mrtvih,
da u svemu bude Prvak.
Jer svidjelo se Bogu
u njemu nastaniti svu Puninu
i po njemu
– uspostavivši mir krvlju križa njegova –
izmiriti sa sobom sve,
bilo na zemlji, bilo na nebesima.
I Petar je u svom propovijedanju odlučan. (Isus Krist Nazarećanin) “je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.” Sam Krist, prema Lukinu evanđelju naglašava da spasenje dolazi po njemu: “Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.” (Lk 24, 46-48)
Nadalje, u apostolskoj Crkvi se govorilo o krštenju u ime Isusovo. Nije se tu radilo o formuli krštenja, nego je to bio izraz vjere da od Krista dolazi spasenje. Tako Petar propovijeda: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga (Dj 2,38). Sam Krist Gospodin više puta ističe da je poslan od Oca te da uvijek čini ono što je njemu milo. Prema tome, razumljiv je kršćanski izričaj da nas Bog spašava po svome Sinu djelovanjem Duha Svetoga. Time, naravno, ne “remetimo” jednakost božanskih osoba: slaveći Krista mi slavimo Oca koji je poslao svoga Sina da nas spasi silom Duha Svetoga.
2. Središnje mjesto u liturgiji pripada Kristu
Ovo temeljno kršćansko vjerovanje od samih je početaka prisutno i u bogoslužju, jer, što Crkva vjeruje, to i u otajstvima slavi, a ono što u otajstvima slavi odraz je onoga što ona vjeruje.
a) Središnje mjesto vazmenog otajstva u bogoslužju
Isus je na posljednjoj večeri rekao apostolima “ovo činite meni na spomen”. Zato je Crkva od početaka bila postojana u lomljenju kruha. Slavljenje toga otajstva bilo je vezano uz dan Gospodnji, nedjelju, u spomen na Kristovo uskrsnuće. Nedjeljna je euharistija osnovno i gotovo jedino liturgijsko slavlje apostolske Crkve. Krist je umro i uskrsnuo za naše spasenje, a ono se ostvaruje u bogoslužju, ponajpače u euharistijskom slavlju. Sabor naučava da se spasenje izvršeno vazmenim otajstvom Kristove smrti, uskrsnuća i proslave ovdje i sada izvršuje žrtvom i sakramentima (SC 6). U svakom bogoslužnom činu ostvaruje se to isto otajstvo, na način primjeren svakom određenom bogoslužju.
b) Kristovo središnje mjesto u bogoslužju
U liturgiji se sve događa po Kristu i u Kristu. Prisjetimo se: himan iz Poslanice Kološanima koji smo naveli i koji ističe Kristovo središnje mjesto u ekonomiji spasenja, kao i drugi novozavjetni himni, gotovo sigurno potječe iz liturgije novozavjetnog vremena. Od samih su početaka kršćani u bogoslužju pjevali himne Kristu od kojega je i po kojemu je sve postalo i po kojem je preobražen čovjek i sav svemir. SC 7 naglašava da je Krist prisutan i djelatan u svekolikom bogoslužju Crkve, u sakramentalnim slavljima, u bogoslužju riječi, a ponajpače u euharistiji, jer, “svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu”.
c) Krist u liturgijskoj godini
Otajstvu spasenja ostvarenom u Kristu predigrom su bila čudesna Božja djela u starom zavjetu. Kad je došla punina vremena Krist nas je spasio otajstvima svojega života čiji je vrhunac vazmeno otajstvo smrti i uskrsnuća. Međutim u otajstva našega spasenja ubrajaju se i drugi spasenjski događaji: navještenje i rođenje Isusovo, njegovo prikazanje u hramu, preobraženje i svekoliko njegovo djelovanje. Čitava liturgijska godina, tj. svi njezini blagdani slave ono osnovno i bitno: vazmeno otajstvo Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave. Tako svaki blagdan u liturgijskoj godini treba na sebi svojstven način slaviti to otajstvo, pri čemu se, istina, slavi spomen prošlog spasenjskog događaja, ali se on ponazočuje, uprisutnjuje, u liturgijskom slavlju. Konačno, slaveći ta otajstva liturgija nam već daje predokus konačnog, vječnog spasenja.
U tijeku liturgijske godine razvija se Kristovo otajstvo. Početak i ishodište je svakako nedjeljno euharistijsko slavlje, koje se bilježi još od apostolskih vremena. Slijedi odmah vazmeno trodnevlje muke, smrti i uskrsnuća Kristova. Tu su i vazmeno vrijeme u kojem se kroz pedeset dana – kao da je nedjelja – slavi vazmeno otajstvo, a tu je i korizma, vrijeme priprave. Božićni krug liturgijske godine stavlja naglasak na utjelovljenje Sina Božjega i na “čudesnu razmjenu” – Sin je Božji od nas uzeo našu ljudsku narav, da bi nas zaogrnuo svojom božanskom naravi. I drugi blagdani slave otajstva našega spasenja: uzašašće, silazak Duha Svetoga, prikazanje u hramu, preobraženje na gori, navještenje, rođenje i uznesenje BDM. I slavlja svetaca uprisutnjuju na svoj način Kristovo djelo spasenja na čudesan način ostvareno u tim velikim ljudima. O svemu tome jezgrovito govori SC 102:
Bogu odana Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane kroz godinu spasonosno djelo svoga božanskog Zaručnika slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan što ga je nazvala Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuća, koje uz to, zajedno s njegovom blaženom mukom, svetkuje i jednom u godini najvećim blagdanom Uskrsa. Tijekom pak godine Crkva razvija čitavo Kristovo otajstvo od utjelovljenja i rođenja do uzašašća, do duhovskog dana i očekivanja blažene nade i dolaska Gospodnjeg. Slave tako otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina, da se tako ta otajstva na neki način u svako doba ponaznačuje, kako bi vjernici mogli doći s njima u dodir i napuniti se milošću spasenja.
Nažalost, tijekom povijesti u liturgijsku su godinu ušli i blagdani koji više slave neku vjersku istinu, negoli otajstvo spasenja. Budući da i ti blagdani imaju dugu tradiciju, nije ih moguće bez velike štete izmijeniti (npr. Presveto Trojstvo, Tijelovo…).[2]
3. “Ne nama, Gospodine, ne nama…”
Nažalost, veoma, rano, već u apostolskoj Crkvi vjernici su bili skloni uzdizati neke ljude u Crkvi i na taj način stavljati Krista u pozadinu. To je očigledno bio znatan problem, kada Pavao o njemu opširno govori na samom početku Prve poslanice Korinćanima:
Klojini mi, braćo moja, o vama rekoše da među vama ima svađa. Mislim to što svaki od vas govori: “Ja sam Pavlov”, “A ja Apolonov”, “A ja Kefin”, “A ja Kristov”. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni? (1 Kor 1,11-13)
I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. (1 Kor 2,1-2)
Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. (1 Kor 3,5-7)
Središnja uloga Krista u bogoslužju treba se očitovati i u tome da se nitko od ljudi ne ističe. Krist je djelatan u bogoslužju i samo njega slavimo. Hoćemo primjer? Kada glazbenici izvode neko Mozartovo djelo, ako odajemo počast njima, naše divljenje prvenstveno ide nenadmašnom Mozartu. Pa ako ljepota Mozartove glazbe i ovisi o vrsnoći izvođača, u liturgiji je Krist i svećenik i žrtveni Jaganjac, on izvršava naše bogoslužje, a mi smo tek poslužitelji. Zato je npr. neprilično u televizijskom prijenosu isticati tko je čitač a tko zborovođa, koji đakon pjeva evanđelje, a koji svećenik predvodi misu. Neprilično je u bogoslužnom prostoru pljeskati bilo komu osim Krista, pa makar se radilo o tek vjenčanim zaručnicima. Neprilično je za vrijeme bogoslužja klicati bilo komu ili bilo čemu.
U pogledu isticanja nečije uloge u bogoslužju, valja nam se opet sjetiti onoga što veli Pavao: “Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?” (1 Kor 1,13), ili kako to, možda još zgodnije, veli Petar obraćajući se Korneliju koji mu je pao k nogama i poklonu mu se: “Ustani! I ja sam čovjek.” Valja nam se sjetiti kako je nakon Konstantina u 4. st. prihvaćanje carskog ceremonijala u liturgiju tu istu liturgiju unazadilo i učinilo manje prikladnom da izrazi Kristova otajstva. I danas, kad u Hrvatskoj Crkvi uživa punu slobodu, valja se čuvati toga da izvanjske počasti bilo komu ili bilo čemu ne zasjeni ono što je jedino bitno: Krista umrlog i uskrslog po kojem se jedino spašavamo. Ne naviještamo mudrost, snagu i spektakularnost ovoga svijeta. Naviještamo Krista raspetoga, Krista koji se predaje iz ljubavi, Krista koji je u očima ljudskim lud i slab, koji je “Židovima sablazan, a Grcima ludost”. A puno je danas “Židova” kojemu je Kristov križ sablazan i još je više “Grka” kojima je Kristova nesebična i sebedarna ljubav – ludost. Pavao ovu raspravu efektno zaključuje: “Zato neka se nitko ne hvasta ljudima jer sve je vaše. Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.” (1 Kor 3,21-23).
Bit će nam sigurno i korisno i na izgradnju pročitati Prvu poslanicu Korinćanima. Kao da Pavao u mnogim elementima opisuje današnju Crkvu i neke današnje crkvene zajednice i pokrete. A štogod je pisano, “nama je za pouku pisano”.
[1] Plinije Mlađi u pismu caru Trajanu 112. godine.
[2] Prava je šteta da je jedan od takvih blagdana nedavno uveden: Nedjelja božanskog milosrđa (na 2. vazmenu nedjelju), koja je, da stvar bude teža, zasjenila drevnu Bijelu nedjelju, poznatu od 4. st.