Skip to content

Krštenje Gospodinovo (A) – komentar evanđelja


Odmah nakon krštenja, Isus ugleda Duha Svetoga kako se spušta na njega


Mt 3, 13-17

Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” Ali mu Isus odgovori: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!” Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!”


PIŠE: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić


U Matejevu evanđelju Isusovo djelovanje započinje i završava u znaku krštenja. U odlomku koji ćemo sada vidjeti Isus biva kršten te krštenjem postaje vidljivo očitovanje Očeve prisutnosti u ljudskom rodu, a posljednje Isusove riječi njegovim učenicima nakon uskrsnuća bit će slanje učenika krstiti u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. To znači: biti vidljivo očitovanje potpune Božje ljubavi te učiniti sve da bi i drugi to iskusili.

Prema Mateju, čim se Isus pojavio na sceni, nastadoše problemi. Naime, evanđelist napisa: „Tada dođe Isus iz Galileje…“ – ovdje evanđelist koristi isti glagol kao i kod pojave Ivana Krstitelja na početku 3. poglavlja. Tom književnom strategijom Matej želi označiti da je u Isusu produljenje i ispunjenje Krstiteljeva djelovanja. „Na Jordan Ivanu da ga on krsti“ – oduvijek je u Crkvi Isusovo krštenje stvaralo probleme. U jednom evanđelju nazvanom Evanđelje Hebreja nalazi se čak i Isusov protest da ga Ivan krsti i to ovim riječima: „Kakav sam to grijeh učinio da se idem krstiti?“ Ako je Isusovo krštenje, kako Marko izvješćuje, bilo radi zadobivanja oprosta od grijeha, zašto se onda Isus dao krstiti? Nadalje, ako je Isusovo krštenje, prema Mateju, usmjereno prema obraćenju, odnosno promjeni vlastita ponašanja – od krivog ponašanja prema onom usmjerenom dobru čovjeka – zašto se Isus dao krstiti? Zar je on trebao obraćenje?

Krštenje je simbol smrti, umiranja onome što jesmo i što smo bili kako bismo prihvatili novi život. I za Isusa krštenje je simbol smrti, ali ne smrti prošlosti jer on nema grešnu prošlost za brisanje nego smrti u smislu prihvaćanja buduće smrti kako bi bio vjeran volji Očevoj i kako bi pokazao njegovo lice ljubavi. Isus će o krštenju govoriti upravo kao simbolu smrti. U Markovu će evanđelju reći: „Možete li primiti krst kojim sam ja kršten?“ Stoga, krštenje je simbol smrti. Ako je on za narod simbol smrti prošlosti, za Isusa je simbol budućnosti. Vratimo se Mateju koji piše: „Ivan ga odvraćaše“ – jer taj Isus koji se želi krstiti (kao da bi bio potreban obraćenja!) nije u skladu s mesijom kojega je Ivan Krstitelj navijestio – mesija sudac, mesija koji dolazi suditi, nagraditi i kazniti, koji dolazi krstiti u Duhu Svetom, ali isto tako i ognjem koji pljevu sažiže. Ovdje se ne radi o našem poimanju liturgijskog obreda krštenja nego je riječ o uranjanju u vodu što je značilo smrt onoga prijašnjeg. Ivan je, dakle, pozivao narod na krštenje kao znak umiranja starog čovjeka te rađanje novog. Ovakav obred se koristio i kod robova kada je jedan rob, nakon uranjanja u vodu, izlazio kao slobodan čovjek. Stoga je za narod krštenje značilo umiranje grešnoj prošlosti, a za Isusa prihvaćanje buduće smrti kao znak potpune vjernosti svjedočenju Očeve ljubavi. Ivan se buni jer ne može prihvatiti sliku Mesije koji ide ususret smrti.

Ivan protestira i kaže: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?“ No, Isus mu odgovori: „Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“ Izraz „pravednost“ u Starom i Novom zavjetu označuje vjernost, vjernost savezu. Božja se pravednost sastoji u vjernosti savezu; pa i onda kada taj savez ljudi mogu prekršiti, izdati ga, Bog je uvijek vjeran savezu i svom narodu.

A čovjek je pravedan, to jest pravednost čovjekova je onda kada je on vjeran tom savezu. Dakle, Isus poziva biti vjeran tom savezu, odnosno izvršiti volju Božju. Ovdje evanđelist smješta jedan čudan izraz koji upotrebljava samo dva puta u svom evanđelju – ovdje i na kraju kušnji u pustinji, gdje čitamo „tada ga pusti đavao“.

Tada ga pusti“ – Ivan Krstitelj  – a ne „tada mu popusti“ – kako neki prevoditelji nastoje nadopuniti ovu frazu. „On ga pusti“ – isto kao i đavao u pustinji. Time evanđelist želi označiti da je to prva kušnja za Isusa: biti od naroda očekivani mesija, mesija po tradiciji naviješten. Kada bi on takav bio, bio bi odmah prepoznat, prihvaćen i slavljen.

Međutim, Isus će morati osloboditi narod od te ideje mesije kako bi predstavio jednu potpuno novu – ne jednog mesiju s moći, nego Mesiju ljubavi; ne mesiju vlasti nego Mesiju služenja.

Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode“ – voda je simbol smrti. Voda ne može zadržati onoga koji je pun života. Zato on „odmah“ izlazi iz vode. Time evanđelist predskazuje ono što će kasnije biti Isusovo uskrsnuće. „I gle, otvoriše se nebesa“ – vjerovalo se da su nebesa bila zatvorena jer je Bog bio uvrijeđen. Od trenutka kada Isus prihvaća krštenje kao vidljivi znak objave Božje ljubavi, nebesa se otvaraju. To znači da se ponovno uspostavlja komunikacija između Boga i ljudi.

I ugleda Duha Božjega“ – Matej izbjegava koristiti izraz „Duh Sveti“. Djelovanje Duha očituje se u posvećivanju to jest odvajanju ljudi od grijeha. Duh, pak, označuje puninu ljubavi, energije i Božjeg života. „Gdje silazi kao golub i spušta se na nj.“ Zašto simbol goluba? Odgovor je dvostruk. Matej se nadovezuje na Knjigu Postanka u kojoj, pri izvještaju o stvaranju, čitamo: „Duh je Božji lebdio nad vodama“ – dakle, Matej vidi u Isusu istinsko, novo i definitivno stvaranje od Boga željeno. Drugo se značenje, prema tumačenju rabinâ, odnosi na izreku u kojoj se podsjeća na ljubav goluba prema svom gnijezdu. Golub/golubica uvijek je vjeran svom gnijezdu, čak i kada ono bude promijenjeno ili uljepšano ili novo, uvijek je vjeran svom prvotnom gnijezdu. Prema tome, Isus je gnijezdo Duha, prebivalište Duha, u njemu prebiva punina Božje ljubavi.

I eto glasa s neba“ – nebo označuje Božje prebivalište. Ovdje evanđelist ujedinjuje tri teksta Staroga zavjeta: Psalam 2, Knjigu Postanka 22 te Izaiju 42.

Ovo je Sin moj“ – ustoličenje Mesije – Isus biva potvrđen od Boga kao Mesija – citat iz Psalma. „Ljubljeni“ – označuje Sina Jedinorođenca koji sve nasljeđuje – upućuje na Izaka, sina Abrahama, kojega je Abraham htio žrtvovati božanstvu. „U njemu mi sva milina“ – citat iz Izaije u kojem se vidi djelovanje Mesije onako kako je to Bog želio.

Stoga, u Isusu se očituje potpuno i u punini volja Božja koja u Isusu i njegovu djelovanju vidi Mesiju. U njemu nema suprotnosti s Bogom jer je on Sin, onaj koji u svemu sliči Ocu te je ljubljen, Sin Jedinorođenac, onaj koji sve nasljeđuje od Oca.

Ne može se razdvojiti Isusa od Oca, nego – gledajući Isusa – shvatit će se Boga, Boga potpuno drugačijeg od onoga kojega tradicija iščekivaše.

dr. Zdenko Ilić

dr. Zdenko Ilić

Crkveni sudac i profesor crkvenoga prava na KBF-u u Đakovu
dr. Zdenko Ilić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Nebo je u Kristu otvoreno – uz evanđelje Krš... Mt 3, 13-17 Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali m...
Ispuniti svu pravednost – razmišljanje uz Kr... U kratkom odlomku iz Matejeva Evanđelja koji smo čuli (Mt 3, 13-17) opisano je krštenje Gospodinovo. Isus je naime došao iz Galileje gdje je o...
Krštenje Gospodinovo (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Danas, na blagdan Krštenja Gospodinovog započinje liturgijsko "vrijeme kroz godinu". Svojim krštenjem Isus je zap...
Krštenje Gospodinovo (A) – nacrt za homiliju... Uvod i pokajnički čin Isusovo krštenje početak je njegova javnog djelovanja. Za nekoga tko stupa u neku važnu službu redovito je važan ...
Krštenje Gospodinovo (A) Iz 42, 1-4.6-7 U prvom čitanju prorok Izaija nam prikazuje kako Gospodin predstavlja svoga Slugu. Izabran je da bi izvršio misiju u kor...