»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!« (Iv 1, 29)

Krštenje Gospodinovo na Jordanu

Spremili smo bor, ugasle su svjećice, polako je s blagdanima iščeznuo duh božićnog vremena, vraćamo se svakodnevnim poslovima. Blagdanom Isusova krštenja na Jordanu završava božićno vrijeme a počinje vrijeme kroz godinu. Blagdan Kristova krštenja je priprava za naše putovanje po stazama liturgijske godine da bismo znali živjeti kao Božja djeca i dostojno slaviti druga Božja otajstva, po kojima nam stiže punina spasenja i posvećenja.



Isusovo krštenje prate
tri događaja opisana u Evanđelju:


Otvoreno nebo


Nebo su mnogi stari narodi smatrali mjestom Božjeg prebivanja: ono je nedostižno, zatvoreno, bezvremensko mjesto. Pri Isusovu krštenju „nebo se otvorilo“. Bog je otvorio nebeski svod i sišao među ljude zemaljskoga svijeta da iz njega izbriše zlo, i učini nešto s grijehom namnoženim u tom svijetu. Isusovo krštenje i silazak Duha Svetoga predstavljaju tako simboličan prikaz dolaska (silaska) novoga doba u ljudsku povijest.

Po kršćanima, Krist je uznesen na nebo i po njemu ono tako poprima temeljne uvjete ulaska u Božji život. Stoga kršćani osjećaju „žudnju“ za nebom, za Bogom. Koliko god je nebo utemeljeno u ulazu Isusa Krista u njegovu slavu (koja je trajna vrijednost njegova čovještva u Bogu), ujedno je i otvaranje nekog novog Isusovog odnosa prema svijetu i prema onima koji su kod njega. Nebo je „veličina“ koja raste, jer spasenje „svih u Kristu“ još nije dovršeno. Nebo kao ispunjena cjelina dobit će svoj konačni izgled paruzijom, ponovnim dolaskom Isusa Krista.


Silazak Duha Svetoga u liku goluba


Goluba Sveto Pismo često opisuje kao Božjeg glasnika. U opisu stvaranja svijeta Duh Sveti je lebdio nad vodama. Bog sada stvara novi svijet. U opisu Isusova krštenja Duh Sveti lebdi nad Isusom i vodama Jordana otkrivajući novo stvaranje koje nastaje. S Isusom počinje „novo nebo i nova zemlja“.


Glas s neba


„Ti si Sin moj ljubljeni, u Tebi mi sva milina!“ – čuo se glas s neba, Božji glas u trenutku Isusova krštenja. Isus je Sin Božji, novi Adam u novom stvaranju, onaj koji će ispraviti grijeh praroditelja.

Taj glas je progovorio i nad nama u trenutku našega krštenja. I nad nama se nebo otvorilo dok nas je svećenik krstio na rukama naših kumova i roditelja. Krštenje je temeljni spasenjski čin, ono nam otvara „ulazna vrata“ Crkve i po njemu svi krštenici ulaze u zajednicu bez obzira gdje su primili taj spasenjski znak. Krštenjem se nanovo rađamo za Boga, i zbog toga nije dovoljno samo se krstiti, već se trebamo i roditi iz toga krštenja. Po njemu postajemo djeca Božja. Prihvaćajući Krista i njegovu riječ počinjemo novi život ispunjeni i ojačani Duhom Svetim.


Bez obzira koliko se čovjek borio sam sa sobom, on u sebi nosi dva svijeta. Kao stanovnik ovoga grješnoga, zemaljskoga svijeta nalik je Adamu. Po krštenju nalik je Kristu. Jedan ga svijet tjelesno mori a drugi duhovno uzdiže. Pošto po rođenju i krštenju baštinimo oba, cijeli naš život tako je borba dobra i zla… sve do granica samoga neba.