Liturgijska inkulturacija
Da bi bogoslužje bilo životno i istinsko treba ispuniti i pomiriti dva načela. Kao prvo, ono treba u djelatnim znakovima ostvarivati Kristovo vazmeno otajstvo, a u isto vrijeme ti znakovi trebaju biti takvi da vjernicima budu primjereni i razumljivi. A to nije uvijek lako pomiriti, jer se može dati previše naglaska jednome od načela. Tako, na primjer, događalo se u povijesti da je bogoslužje po sebi duboko, prepuno rječitih znakova i dubokih teoloških molitava, ali da je to većini vjernika bilo nerazumljivo i strano, pogotovo kad je to bilo na nerazumljivom jeziku. Upravo tako često shvaćamo prijesaborsku liturgiju. Sabor je zato i rekao da se neke stvari mogu, a neke moraju reformirati, da bi zasjalo ono što doista vrijedi i da bi ljudi to mogli razumjeti i prihvatiti, pri čemu veliku ulogu igra, naravno, i narodni jezik. No, s druge strane, u moderno se vrijeme ponegdje javlja mišljenje da je u bogoslužju osnovno načelo razumljivost i bliskost današnjem čovjeku U takvom površnom pristupu (naravno, mimo odobrenja crkvenih vlasti) događa se onda da se otajstvo Kristovo gubi u banalnosti površnih gesta i ispraznih riječi s ciljem da se vjerniku svidi po svaku cijenu, kao da bi bogoslužje bilo televizijska zabava čiji opstanak izravno ovisi o gledanosti. Zato mi se čini korisnim podsjetiti na jedan dokument koji govori upravo o inkulturaciji u rimskoj liturgiji.[1] Iznijet ću neke točke koje mi izgledaju posebno zanimljive za nas, da bih onda na primjeru nekih liturgijskih knjiga i naše prakse ukazao na neke mogućnosti prilagođavanja našega bogoslužja.
1. Prilagođavanje i inkulturacija
Izraz “prilagođavanje”, preuzet iz misijskog rječnika, više podsjeća na vanjske promjene, a “inkulturacija” označava više odnos Kristovog otajstva različitih kultura. “Kroz inkulturaciju Crkva utjelovljuje evanđelje u razne kulture i u isto vrijeme uvodi narode s njihovim kulturama u svoje zajedništvo”.[2] Proces je, dakle, dvostruk. Crkva unosi evanđelje u određeni narod s njegovom kulturom te u isto vrijeme preuzima elemente kulture pojedinoga naroda u koliko su spojive s evanđeljem. Tako je Crkva od početaka i činila. Podsjetimo se kako je to u prošlosti bivalo.
Židovi su, tijekom svoje povijesti, određene elemente kulture okolnih naroda ugrađivali u svoju religioznu praksu i liturgiju. Tako je npr. u starini obrezanje bilo poznato i izvan židovstva, a blagdani nalik Pashi i Beskvasnim kruhovima, postojali su i u drugih drevnih naroda. Židovstvo je kasnije ušlo i u grčki svijet prijevodom Starog zavjeta na grčki (Septuaginta).
I Utjelovljeni Sin Božji prihvatio je društvene i kulturne okolnosti naroda u kojem je živio. Kasnije su mnogi židovski elementi ušli u kršćansko bogoslužje. Tako je apostolska Crkva u lomljenje kruha uključila i bogoslužje riječi, kako je to bivalo u sinagogi. Od Židova je kršćanstvo preuzelo i neke liturgijske geste: polaganje ruku, pomazanje uljem, a obred krštenja – kao izvanjski znak – poznat je u Židova (sjetimo se Ivanova krštenja). Tu je i židovska sedmica, a čisto kalendarski gledano, slavlje Uskrsa vezano je uz 14. nisana, dan kada Židovi slave Pashu. U mnogim elementima kršćanske liturgije možemo reći da su Židovi “naša starija braća”, kako bi se to slikovito izrazio Ivan Pavao II. Tu su i određeni izrazi: Amen, Aleluja, Hosana… Kada je stupila izvan Palestine, Crkva je preuzimala mnoge vrednote ondašnjeg helenističkog svijeta. Što je najvažnije: kompletan Novi zavjet pisan je grčki!
Na Zapadu su elementi rimske kulture i kasnije elementi ranosrednjovjekovne kulture našli svoje mjesto u liturgiji. Tu su npr. različiti tekstovi: izvori za različite molitve i himne, različite pjesme (prijekori na Veliki petak, himni u Časoslovu), različiti pokreti (škropljenje vodom, kađenje, poklecanje, sklapanje ruku), različiti obredi (ophod s maslinovim grančicama, klanjanje križu).[3] Osobito je lijep primjer nastanka Božića, kao jedinog velikog blagdana koji je nastao u Rimu. Rimljani su (kao i mnogi drugi narodi) svečano slavili dan zimskog solsticija (kad je sunce bilo najniže na obzorju, a to je po njihovu računanju bilo 25. prosinca), kao Rođendan Nepobjedivog sunca. Da bi suzbili tu pogansku svetkovinu kršćani su oko 330. na taj isti dan počeli slaviti Kristov rođendan. Rezultat: danas je to najpopularniji kršćanski blagdan i sjajan primjer inkulturacije. Dakle, ulaskom određenih kultura u kršćanstvo i obogaćivanjem tih istih kultura kršćanstvom nastale su bogate i slavne liturgijske tradicije i obredi Istoka i Zapada.
Tako je tijekom stoljeća, zapadna liturgija postala rimskom i bila je izraz podneblja u kojem je nastala i u kojem je živjela. Rimska je liturgija, međutim, prisutna i u neeuropskim kulturama i narodima koji s pravom očekuju da elementi njihove kulture nađu mjesto u bogoslužju (barem dok nas sve ne proguta globalizacija, gdje bi cijeli svijet bio “jedno selo”). Osim toga, današnje se društvo u cijelosti silno brzo mijenja. Postavlja se pitanje, mogu li i u kojoj mjeri elementi današnje kulture ući u liturgiju? Upravo o tome govori već navedeni dokument. Valja razlikovati, veli Dokument, nekršćanske kulture i zemlje stare zapadne civilizacije:
Crkva, dolazeći u dodire s raznim kulturama mora prihvatiti sve ono što se u tradiciji naroda dade pomiriti s evanđeljem da bi Crkva donijela njima Kristovo bogatstvo, ali da bi se i sama obogatila mnogovrsnom mudrošću naroda raznih zemalja. Različito je stanje u zemljama zapadne kršćanske civilizacije kojih je kultura kroz duga vremena bila prožimana vjerom i liturgijom izraženom kroz Rimski obred. Ta je činjenica u tim zemljama olakšala prihvaćanje liturgijske obnove i tu bi trebale biti uglavnom dostatne predviđene prilagodbe unesene u liturgijskim knjigama za provedbu zakonitih mjesnih različitosti.
2. Načela
Dokument precizira da su za eventualni proces inkulturacije prvo nadležne biskupske konferencije, koje trebaju prosuditi što bi se od običaja i kulture eventualno moglo ucijepiti u bogoslužje. Pri tome će nove Crkve, produbljujući liturgijsku baštinu Rimske crkve nastojati elemente svoje kulture integrirati u Rimski obred. Osnovno je načelo da inkulturacija ovisi jedino o crkvenoj vlasti. Zato, “neka u liturgiji nitko, pa ni svećenik, ništa po svom nahođenju ne dodaje, ukida ili mijenja.” (SC 22,3).
Kada je u pitanju inkulturacija u krajevima koji do sada nisu imali kršćansku tradiciju, valja biti naročito oprezan. U osnovi se radi uvijek o Rimskom obredu u koji se mogu unositi elementi određene kulture, ali tako da to uvijek ostane prepoznatljiv Rimski obred. Osobito valja biti oprezan da se inkulturacija ne bi pretvorila u sinkretizam koji bi značio izdaju i kršćanskih otajstava i kršćanske liturgije. Zato je od početaka proces inkulturacije bio prožet pročišćavanjem i odricanjem od onih elemenata koji bi mogli zasjeniti svetost i istinitost kršćanskih otajstava.
Biskupi pojedine Biskupske konferencije mogu donijeti neke liturgijske uredbe uzimajući u obzir posebnosti svoga kraja. To vrijedi posebno za počasti oltaru i evanđelistaru, za tekstove ulaznih pjesama, za prinos darova, za način pričesti, davanja znaka mira, za liturgijska odijela i sl.
Dokument zatim nabraja određena liturgijska slavlja gdje mogu biti provedene prilagodbe. Obrednik za sklapanje ženidbe osobito je prikladan za prilagodbe, s tim da se moraju sačuvati bitni elementi (službenik mora zatražiti od mladenaca da izraze privolu te im na koncu treba udijeliti blagoslov). Sprovodni se obredi također mogu i trebaju prilagoditi pojedinom kraju, preuzimajući hvalevrijedne običaje pojedinog područja. Slavlje blagoslova također je veoma prikladno za različite prilagodbe, pa i za uvođenje novih blagoslova.
3. Današnje perspektive i mogućnosti
a) Misal
Načelno se novo u liturgiji uvodi ako ono nekako proizlazi iz staroga, da se ne bi brzopletošću izbacilo ono što je bitno ili ono što je i dalje veoma prikladno iako dolazi iz davnih vremena. Opća uredbe Rimskog misala u zaključnom 399. broju veli:
Stoga Rimski misal, premda u različitosti jezikâ i u određenoj raznolikosti običajâ, mora biti sačuvan za budućnost kao sredstvo i predivan znak cjelovitosti i jedinstva rimskoga obreda.
OURM ovome pitanju prilazi restriktivno što je i razumljivo jer je euharistija vrhunac i izvorište svekolikog bogoslužja. Osim toga, u našim se krajevima može govoriti tek o prilagodbama, a ne o pravoj inkulturaciji. Kada je euharistijsko slavlje u pitanju, u nas nije toliko pitanje pripravljanja nekog vlastitog misala s nekim našim posebnostima, nego se puno više radi o tome da mi – kao što je poznato – isuviše rijetko koristimo one mogućnosti i prilagodbe koje su samim misalom predviđene. Npr. Koliko puta smo nedjeljom umjesto pokorničkog čina imali blagoslov vode i škropljenje puka, a što kao mogućnost u misalu stoji? Koliko često smo imali vlastite prilagođene zazive s Gospodine, smiluj se? Koliko smo se puta potrudili staviti neke vlastite – dobro pripravljene – zazive za molitvu vjernika? Koliko se često koristimo inačicama koje Misal donosi? Zacijelo toj našoj inertnosti pridonosi nepostojanje materijala i poticaja koji bi mogli doći od nekog biskupijskog ureda za liturgiju.
b) Ostala bogoslužja
Jedva da je koja naša liturgijska knjiga prilagođena (blijedi i ne baš uspjeli pokušaj je Obrednik blagoslova). Ne postoje vlastiti obredi. To se odnosi na sprovode, krštenje, vjenčanje, modele pokorničkog slavlja, a ponajviše na blagoslove. Tu se pastoralni djelatnici snalaze i improviziraju i time nužno – jer nemaju dovoljno ni sila, ni vremena a ni znanja – banaliziraju određene blagoslovine (kao kad se sav blagoslov novoga mosta svede na Očenaš, molitvu i škropljenje blagoslovljenom vodom).
Kada govorim o potrebi da se priprave vlastiti obrednici, smatram da će to pomoći da se suzbije dvostruka opasnost. Prva – veoma prisutna – jest da se ne brinemo o prikladnosti i razumljivosti, nego da jednostavno čitamo – najkraće što možemo – u obrednicima koji postoje ne uzimajući inačice koje se ionako nalaze u dodatku, a vrpci je uvijek premalo. Druga opasnost – još pogubnija! – da sami pomalo stvaramo neke svoje šalabahtere i priručnike sumnjive vrijednosti i plitkog sadržaja gdje se onda zamagljuje jasnoća Kristova otajstva.
A dok se nadležni “ne pokrenu”, naše je da se za bogoslužja pripravljamo, da ih slavimo u duhu vjernosti i poniznosti prema propisima liturgijskih knjiga, da nam inačice budu i proživljene i doživljene, da se doista trudimo da Kristova otajstva obnavljaju nas i one s kojima slavimo. Službenici smo svetinja. Zato se uvijek iznova trudimo da ih ne banaliziramo i da ih mehanički ne vršimo “kao cimbal koji zveči i praporac koji ječi”.
[1] KONGREGACIJA ZA SAKRAMENTE I BOGOŠTOVLJE, Rimska liturgija i inkulturacija. Četvrta uputa za ispravnu primjenu Koncilske konstitucije o svetom bogoslužju, br. 37-40, Dokumenti 102, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1995.
[2] IVAN PAVAO II., Redemptoris missio, Dokumenti 96, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1991., br. 52.
[3] Osim toga, u 4. st., kad su kršćani dobili slobodu, ulaze u liturgiju i neki elementi iz carskog dvorskog ceremonijala (zbog kojih nismo baš najsretniji).