Skip to content

Liturgijsko-teološko utemeljenje homilije

Pogled na svetište crkve sv. Dominika u Dubrovniku. Snimio Igor Brautović. 

Uvod


Riječ homilija grčkog je podrijetla. Homilos znači mnoštvo ljudi, pa prema tome, homileo znači govoriti mnoštvu, (raspravljati) družiti se, a homilia znači saopćavanje, priopćavanje.[1] U kršćanstvu homilija postaje termin koji označava tumačenje Božje riječi u bogoslužju. Iako, po sebi, homilija ne pretpostavlja dijalog, odnosno razgovor, ona se ipak tako izvodi kao da se radi o razgovoru. Homilija, dakle, ne bi trebala izgledati kao izlaganje ili predavanje.[2] Međutim, etimologija riječi homilija ne daje nužno odgovor što je ona i kakva bi trebala biti. Jedan duhovit recept veli da je za dobru homiliju potrebno troje: prvo, da svećenik ima što reći, drugo, da to kaže i treće, da stane kad to bude izrekao. Tako jednostavno i – istinito. Međutim, kako to primijeniti na homiliju koju trebam u nedjelju održati? Vjernici u velikoj mjeri vrednuju cijelo bogoslužje upravo po homiliji. Svećenik je tu najviše izložen. Htio bih prvenstveno razložiti teološko-liturgijsko utemeljenje homilije, odnosno pokazati koje je njezino mjesto u bogoslužju i u otajstvu Kristova spasenja što se među nama ostvaruje. Da bismo mogli govoriti o kvaliteti homilije, potrebno je prethodno uočiti njezine bitne značajke. U prvom ćemo se dijelu ukratko prisjetiti kako se u bogoslužju – koje se sastoji od riječi i čina – ostvaruje Kristovo spasenje. U drugom ćemo dijelu sagledati koje je specifično mjesto Božje riječi u bogoslužju, da bismo u trećem dijelu vidjeli koje je mjesto, značenje i uloga liturgijsko-teološko utemeljenje homilije u sklopu bogoslužja riječi i cjelokupnog bogoslužja.


A. Bogoslužje kao riječ i čin
koji se pretače u život


Koje značenje ima obred, odnosno, kršćansko bogoslužje?[3] Naravno da bogoslužje nije puka zbirka kultnih propisa i oblika, niti je ono samo obredno prisjećanje na davne događaja spasenja. Kršćanska je liturgija prvenstveno djelatni znak, što, onda, u sebi uključuje riječ ujedinjenu s obrednim činom. Kršćansko bogoslužje ponazočuje i ostvaruje ovdje i sada spasiteljsko djelo ostvareno po vazmenom otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća. Tako Drugi vatikanski sabor naučava:

I kao što je radi toga (tj. radi našega spasenja, op. a.) Krist poslan od Oca, tako je i sam poslao apostole ispunjene Duhom Svetim, ne samo da propovijedajući evanđelje svemu stvorenju naviještaju kako nas je sin Božji svojom smrću i uskrsnućem oslobodio od vlasti sotone i smrti te nas prenio u Očevo kraljevstvo, nego i da to naviješteno djelo spasenja također izvršuju žrtvom i sakramentima, oko čega kruži sav liturgijski život (sed etiam ut, quod annuntiabant, opus salutis per Sacrificium et Sacramenta, circa quae tota vita liturgica vertit, exercerent).[4]

Apostoli, dakle, imaju dvostruko poslanje: naviještati spasenje po vazmenom otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća i to otajstvo spasenja izvršavati u bogoslužju. To su dva konstitutivna elementa koja čine jedan liturgijski čin u kojem se izvršava i događa Kristovo spasenje ovdje i sada. Slično govori i sadašnji Misal:

Misno slavlje, kao djelo Krista i hijerarhijski uređenog Božjeg naroda, središte je svega kršćanskog života, kako za opću Crkvu, tako i za mjesnu, ali i za pojedine vjernike. (…) U njemu se, nadalje, tijekom godine otajstva okupljanja tako obnavljaju da se na neki način ponovno uprisutnjuju. Drugi pak sveti čini i sva djela kršćanskog života s njim su povezana, iz njega proviru i na nj su upućena.[5]

Očita je, dakle, da svako bogoslužje, a poglavito euharistija, ostvaruje, ponazočuje, čini djelatnim Kristovo spasenjsko djelo u određenom trenutku i u određenoj zajednici. Upravo po bogoslužju Kristovo spasenje dotiče svakoga vjernika koji je dionik toga bogoslužja. Bez bogoslužja nema Crkve, bez bogoslužja Kristovo spasenje ne bi bilo djelatno u vremenu i u određenoj zajednici. Zbog toga je Isus učenicima naložio da to čine njemu na spomen (Lk 22,19). Zato su apostoli i prvi kršćani bili “postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama” (Dj 2,42).


B. Specifična mjesto Božje riječi u bogoslužju


U svakom bogoslužju dva su osnovna elementa: riječ i čin. Riječ je bitno povezana sa samim liturgijskim znakom ili činom u užem smislu, kako to veli Augustin: “Accedit verbum ad elementum, et fit sacramentum”, tj. “Tvarnoj osnovi pridolazi riječ, i nastaje sakrament”.[6]

To je osobito vidljivo u euharistijskom slavlju. Opća uredba Rimskog misala veli:

Misa se na neki način sastoji od dvaju dijelova: od liturgije riječi i euharistijske liturgije, koji su tako međusobno povezani da tvore jedan bogoštovni čin. U misi se, naime, pripravlja kako stol Božje riječi tako i Kristova tijela, s kojeg vjernici primaju pouku i okrjepu.[7]

Valja imati pred očima da je Sveto pismo oduvijek – a tako je to i danas – prvenstveno namijenjeno da bude navješćivano u zajednici vjernika, odnosno, osnovno mjesto Svetoga pisma upravo je bogoslužje. To je njegovo prirodno okruženje. Za razliku od okultnih i magijskih obreda, gdje se budno pazi da sudionici ne vide i ne razumiju što se zapravo zbiva, osnovna struktura kršćanskog bogoslužnog čina uvijek uključuje riječ i čin. Riječ naviješta ono što se u činu zbiva, odnosno ostvaruje. Riječ daje smisao liturgijskom zbivanju. Evo neizostavnog primjera iz židovske pashalne večere. Na početku obredne večere najmlađi član postavlja obredno pitanje:

Po čemu je različita ova noć od ostalih noći? Ostalih noći jedemo kvasno i beskvasno, a ove noći samo beskvasno. Ostalih noći jedemo razno bilje, a ove noći gorko bilje. Ostalih noći ne umačemo niti jedanput, ove noći dvaput. Ostalih noći jedemo uspravno ili sjedeći naslonjeni na lakat, ove noći svi smo naslonjeni.[8]

Kao odgovor na to pitanje, slijedi duga pripovijest o izlasku Židova iz Egipta. Ta pripovijest, Hagada, uvijek je na govornom jeziku, jer je bitno da sudionici razumiju što se propovijeda. Kad pripovijedanje završi, slijedi obredna pashalna večera. Tako to dugo pripovijedanje o prvoj Pashi daje smisao obrednom blagovanju. Tako riječ i čin čine jedno bogoslužje.

Uvijek je tako u ekonomiji spasenja. Bog je rekao neka bude svjetlost – i to se zbilo. Isus je uzetome čovjeku rekao “Ustani, uzmi nosiljku i pođi kući!” – i uzeti je čovjek stvarno ustao i uzeo svoju nosiljku (Mt 9,6). Konačno, Isus je rekao: “Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!” – i tako je bilo.

Upravo to se i danas događa u bogoslužju. Na primjer, svećenik u bogoslužju krštenja prvo navijesti Božju riječ npr. iz Ivanovog evanđelja gdje Isus govori Nikodemu: “Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje” (Iv 3,4). Zatim svećenik tu riječ razloži i protumači, a nakon toga obred prelazi u sam čin krštenja. Tako navještaj riječi i samo krštenje predstavljaju jedan liturgijski čin. Pismo je trajni navještaj spasenja, a bogoslužni čin, zajedno s navještajem Riječi, trajno vršenje djela spasenja. Liturgija je, zapravo, riječ koja se slavi.[9] Štoviše, Papinska biblijska komisija naglašava kako se biblijski tekstovi tek u liturgiji (ponajpače u euharistiji) savršeno aktualiziraju.[10] Jednostavno rečeno, ono što se u službi riječi naviješta, to se ostvaruje u otajstvenom znaku.

Biskupska sinoda o Božjoj riječi u životu i poslanju Crkve od 5. do 26. listopada 2008. naglašava ključnu ulogu naviještanja Božje riječi u bogoslužju. Dokument ističe da je bogoslužje privilegirani prostor Božje riječi, te da se ta ista Božja riječ u bogoslužju i naviješta i ostvaruje:

Sinodski oci naglašavaju kako je liturgija privilegirani prostor u kojem se Božja riječ u punini izražava, bilo u slavlju sakramenata, bilo osobito u euharistiji, bilo u bogoslužju časova ili u liturgijskoj godini. Otajstvo spasenja pripovijedano u Svetome pismu nalazi u liturgiji vlastito mjesto u kojem se ono naviješta, sluša i ostvaruje.[11]

O tome veoma jasno progovara novi Lekcionar:

Mnogovrsno blago jedne te iste riječi Božje čudesno dolazi do izražaja u različitim slavljima kao i u različitim vjerničkim skupovima koji u slavlju sudjeluju, bilo da se tijekom godine slavi spomen Kristova otajstva u svojem vremenskom odvijanju, bilo da se slave sakramenti i sakramentali Crkve, bilo kad pojedini vjernici odgovaraju nutarnjem djelovanju Duha Svetoga. Tada naime samo liturgijsko slavlje, što se najtješnje prislanja uz Božju riječ i od nje dobiva snagu, postaje novim događajem, a ta se riječ obogaćuje novim tumačenjem i djelotvornošću. Tako u liturgiji Crkva vjerno slijedi onaj način čitanja i tumačenja Svetoga pisma kojemu je pribjegavao sam Krist, koji je polazeći od “danas” svojega događaja poticao produbljivanje svih pisama.[12]

Dakle, Lekcionar naglašava da prvo, samo liturgijsko slavlje dobiva snagu od Božje riječi, drugo, da se Božja riječ obogaćuje tumačenjem i, treće, da se po Božjoj riječi u bogoslužju posadašnjuje spasenje ostvareno u Kristu.

Sabor je naglasio važnost bogoslužja riječi, pa je zato odredio:

Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol riječi Božje, neka se naširoko otvore biblijske riznice tako da se tijekom unaprijed utvrđenog broja godina narodu pročita istaknutiji dio svetih Pisama (SC 51).

Razumljivo je, stoga, da se liturgijska obnova Drugog vatikanskog sabora u velikoj mjeri očitovala upravo u reformi službe riječi u svekolikom bogoslužju. Prisjetimo se: u prijesaborskoj liturgiji nije bilo službe riječi u bogoslužju sprovoda, krštenja, bolesničkog pomazanja, kao ni u blagoslovima. Osim toga, u starom misalu za nedjelje je bio predviđen tek jednogodišnji krug biblijskih čitanja (s tim da su bila samo dva čitanja: redovito je to bila poslanica i evanđelje), a samo je korizma, vazmena, duhovska i Božićna osmina imala vlastita čitanja. Danas je za svako bogoslužje predviđena služba riječi. To je velebni plod Drugog vatikanskog sabora. Mnogi su liturgičari mišljenja da je liturgijska reforma najbolje uspjela upravo u reformi liturgijskih čitanja.


C. Mjesto homilije u bogoslužju riječi


1. Homilija – dio liturgijskog čina, dio otajstvenog događanja


Što je, zapravo, homilija, i koja je njezina otajstvena snaga? Pogledat ćemo njezinu ulogu i značenje kako se iščitava iz Novoga zavjeta, i prakse prve Crkve a zatim ćemo vidjeti što o njoj govore odgovarajući dokumenti crkvenoga učiteljstva, da bismo, na koncu razmotrili kako se sve to odražava – ili bi se trebalo odražavati – na homiliji u današnjoj Crkvi.


a) Neki primjeri iz Novog zavjeta

Poznato je da se u Starom zavjetu bogoslužje sinagoge razvilo zbog nemogućnosti vjernika da sudjeluju u hramskoj službi nakon što je bio razoren, a zadržalo se i nakon obnove hrama. To je bilo prvenstveno bogoslužje riječi i za nj se nije nužno tražilo prisustvo svećenika. Čitala su se čitanja iz Petoknjižja i Proroka, pjevali su se psalmi, a nakon toga je slijedilo tumačenje, tzv. midraš.[13] Svaki je muškarac to, po sebi, mogao.[14] Evo primjera iz Novog zavjeta: “U dan subotni ušli su u sinagogu i sjeli. Nakon čitanja Zakona i Proroka pošalju nadstojnici sinagoge k njima: ‘Braćo, rekoše, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite!'” (Dj 13,14-b-15) U tome kontekstu možemo razumjeti propovijedanje u Novom zavjetu. Najbolji i temeljni primjer naviještene, protumačene i ostvarene Božje riječi jest Lk 4,16-22:

Dođe Isus u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: “Nije li ovo sin Josipov?”

Ovaj se tekst ponajčešće navodi kada se govori o homiliji. Isus čita drevno proroštvo o Mesiji koji donosi spasenje. Odmah slijedi njegova sasvim kratka homilija. Veli Isus: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.”[15] Upravo to. To je osnovna, bitna i temeljna oznaka svakog bogoslužja riječi. Kad se Riječ naviješta u zajednici vjernika, Bog u tome trenutku progovara upravo toj određenoj zajednici. Osim toga, riječ Božja, upravljena nekoć Božjem narodu u jednom određenom povijesnom kontekstu, ostvaruje se sada među slušateljima. To i jest ona osnova, bitna oznaka Svetoga pisma: da je uvijek živo i djelotvorno, baš kao što je Duh Sveti trajno prisutan i djelatan u Crkvi. Veli Poslanica Hebrejima: “Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca.” (Heb 4,12).

I što čini onaj koji govori homiliju? Vidimo u Isusovu primjeru. Svojim Nazarećanima on zapravo želi reći da ta riječ proroka Izaije nije tek riječ izrečena onome narodu u ono vrijeme kad je izgovorena ili napisana, nego da se ta riječ ostvaruje sada među njima. Mogli bismo pomisliti da je ovaj primjer ipak poseban, jedinstven, jer, naravno, prorok govori o onome koji je pomazan, a Isus jest Krist-Pomazanik. Međutim, rekosmo, smisao naviještanja Božje riječi i jest u tome da se ona primjeni, ostvari u zajednici kojoj je naviještena. Prema tome, uloga propovjednikova jest u tome da tako razlaže Božju riječ, da vjernici razumiju i prihvate da je to riječ njima upućena u tome određenom trenutku, te da se odnosi na sve njih i na svakoga pojedinačno, već prema stanju njihove vjere, nade i ljubavi. Evo primjera. Sokrat je rekao da je njegova metoda izlaganja zapravo “majeutika”, tj. primaljska vještina koja ide zatim da pomogne slušatelju da sam “rodi” istinu.[16] Propovjednik čini slično. Pomaže vjerniku da – snagom Duha koji u njemu samom po kršćanskim otajstvima – primjeni, posadašnji, uosobi sveti tekst koji je čuo.

Kao drugi primjer možemo uzeti onu zgodu kada je Isus s dvojicom učenika išao u Emaus (Lk 24,13-32). Tekst nam je poznat. Učenici ne razumiju što se to s Isusom dogodilo onih dana u Jeruzalemu. Smeteni su. I onda im Isus veli: “O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?” Zatim, veli tekst: “Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” To je homilija. Učenici su poznavali Sveto pismo. Znali su tekstove iz Mojsija i proroka. Međutim, učenici nisu razumjeli, zašto je Isus umro, niti su mogli prihvatiti da je Isus stvarno uskrsnuo. Ukratko, nisu vidjeli smisla događajima koji su se zbili u Jeruzalemu onih dana. Zato im Isus, polazeći upravo od starozavjetnih tekstova, tumači sadašnji trenutak milosnog Božjeg djelovanja i spasenja koje se u Kristu ostvarilo i ostvaruje. I, na koncu, Isus lomi kruh i – oni ga prepoznaju. Sva su tri elementa ovdje sadržana. Prvo, Isus polazi od riječi koja je već prije zapisana (počeo je od “Mojsija i proroka). Drugo, tu riječ Isus primjenjuje i ukazuje na to da se ona posadašnjuje ovdje i sada. Treće, to što je naviješteno i zatim aktualizirano, ostvaruje se u otajstvenom činu lomljenja kruha. To je ta Božja riječ koja je uvijek živa i uvijek djelotvorna u bogoslužju Crkve. Nije čudo da su na koncu svega toga učenici jedan drugome ushićeno govorili: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?”

Slično se dogodilo pri susretu đakona Filipa i Etiopljanina (Dj 8,26-38). Etiopljanin čita poznati odlomak iz Izaije proroka: “Ko ovcu na klanje odvedoše ga, ko janje nijemo pred onim što ga striže on ne otvara svojih usta”. Tada Filip, “pošavši od toga Pisma” navješćuje Krista na kojega se te riječi odnose. To što je davno zapisano ostvarilo se tih dana u Jeruzalemu i, samo ako Etiopljanin prihvati, može se odnositi i na njega. I, kao u prethodnom primjeru, drevni biblijski tekst, posadašnjen i aktualiziran ovdje i sada, baš za Etiopljanina, ostvaruje se u njegovu krštenju. Etiopljanin je, naime, prihvatio riječ i rekao: “Evo vode! Što priječi da se krstim?” Kao što je nakon Pisma i tumačenja pisma učenicima na putu u Emaus slijedilo lomljenje kruha, tako ovdje nakon Pisma i njegova tumačenja slijedi krštenje po kojem se ostvaruje i dogotovljuje ono što je naviješteno i protumačeno.


b) Povijesni razvoj

Homilija je bila bitan sadržaj kršćanske liturgije. Apostoli su se posvetili “posluživanju riječi” (Dj 6,4). U sklopu euharistije apostoli su uvijek poučavali, kako već stoji u onom poznatom odlomku: “U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći” (Dj 20,7). Najraniji kršćanski spisi svjedoče o propovijedanju apostola i njihovih nasljednika. Tako npr. u spisu Didahe s početka 2. st. veli se:

Dijete moje, onoga koji ti govori Riječ Božju spominji se danju i noću, i časti ga kao Gospodina; jer gdje se Gospodnja vlast (he kiriotes) propovijeda, ondje je Gospodin. (br. 4,1).[17]

U Apologiji sv. Justina opisana je homilija u sklopu euharistijskog slavlja:

A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostolâ i knjige proročke. Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere. Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve. A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen. Od euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.[18]

Vidimo u ovome tekstu da predstojnik govori živom riječju, ali na osnovu naviještene Božje riječi iz Staroga zavjeta (“knjige proročke”) i Novoga zavjeta (“spomen-spisi apostola”). Nadalje, svi su crkveni oci poznati kao propovjednici. Međutim, tijekom vremena homilija gubi svoje osnovno obilježje – da tumači Božju riječ, pa čak gubi i svoje prirodno mjesto u bogoslužju. Tako u istočnoj liturgiji ona se više ne drži iza evanđelja. Tako sadašnja bizantska liturgija ne govori ništa o homiliji poslije propovijedi.[19]

Zanimljivo je da naši grkokatolici u istu liturgiju sv. Ivana Zlatoustog stavljaju homiliju na njezino izvorno mjesto – iza evanđelja.[20]

I na Zapadu je homilija tijekom povijesti sve više gubila svoje značenje. Smatrala se nekim umetkom u misu. Ako je bila poslije evanđelja, svećenik bi skinuo misnicu te bi se u albi i štoli uspeo na propovjedaonicu, pozdravio puk s “Hvaljen Isus i Marija” i prekrižio se riječima: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. Na koncu propovijedi bi to isto ponovio. Bilo je, dakle, očito, da propovijed ne spada u misu, što je još očitije bilo ako se ona držala prije mise ili pak na koncu. Koji puta su se umjesto propovijedi čitale biskupove poslanice.[21] U drugim prigodama, propovijedi su bile posve nevezane uz misu.[22] Zanimljivo je da se u redu mise u misalima do Drugog vatikanskog sabora homilija uopće nije spominjala. U Rubricae generales se do 1962. tek stidljivo reklo: “Si autem sit praedicandum”.[23] Zadnje izdanje prije sabora (1962.) ipak veli: “Post Evangelium, praesertim in dominicis et diebus festis de praecepto, habeatur, iuxta opportunitatem, brevis homilia ad populum.”[24]

Spomenimo ukratko da u reformiranim, protestantskim zajednicama propovijed ima bitno drugačije značenje. Ona tumači Božju riječ, naviješta evanđelje, ali ona nije dio bogoslužja u našem smislu, jer joj, po našem shvaćanju, nedostaje onaj drugi bitni dio – čin, ostvarenje. Ako smo, tijekom povijesti, u Katoličkoj crkvi zanemarili Božju riječ, odnosno njezino razlaganje i tumačenje u korist sakramentalnih slavlja, u protestantskim je zajednicama snažno naglašena Božja riječ, ali bez sakramentalnog slavlja.


c) Učiteljstvo

Govoreći o živoj prisutnosti Kristovoj u liturgiji SC 7 ovako progovara o naviještanju Božje riječi u bogoslužju: “Prisutan je (Krist) u svojoj riječi jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo.” Na koncu zaključuje: “Svako je liturgijsko slavlje (…) u najizvrsnijem smislu sveto djelo čijom djelotvornosti gledom na isti naslov i isti stupanj nije ravno ni jedno drugo djelo Crkve.”[25]

Govoreći pak o homiliji – kao integralnom dijelu liturgijskog čina – dokumenti crkvenog učiteljstva ističu njezino značenje i njezinu narav. Tako Sabor veli da je za “službu sakramenata potrebno propovijedanje riječi budući da su to sakramenti vjere koja se iz riječi rađa i njome se hrani”.[26] Još prije izlaska obnovljenog Misala 1970. godine, i drugi dokumenti ističu važnost homilije. Tako oni, između ostaloga, naglašavaju da se homilija treba temeljiti na svetom tekstu, te da ona podrazumijeva tumačenje nekog vida Svetoga pisma ili pak drugih tekstova iz Misala.[27] Naglašava se, osim toga, da puk ima pravo hraniti se naviještanjem i tumačenjem Božje riječi.[28] Važeći Misal je posve u skladu s ovim dokumentima kada izrijekom tvrdi da je homilija dio bogoslužja. Ona treba tumačiti Božju riječ ili pak neki dio iz Ordinarija mise.

Homilija je dio liturgije i veoma se preporučuje, posebno kao hrana kršćanskom životu. Ona treba da tumači neki vidik čitanja Svetoga pisma ili koji drugi tekst iz ordinarija ili proprija mise dana, vodeći računa o otajstvu koje se slavi ili o posebnim potrebama slušača (OURM, br. 65).[29]

Slično govori i Katekizam Katoličke crkve:[30]

Biskupi, s prezbiterima, svojim suradnicima, “imaju prvenstvenu zadaću da svima naviještaju Božje evanđelje” (PO 4) po odredbi Gospodnjoj. Oni su “glasnici vjere, koji dovode Kristu nove učenike, i autentični učitelji” apostolske vjere “obdareni Kristovom vlašću” (LG 25).

Već spomenuta Biskupska sinoda naglašava da je homilija nužna da bi se ostvarilo Kristovo otajstvo u zajednici vjernika koja slavi liturgiju.: “Homilija čini da se aktualizira naviještena Riječ: ‘Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima’ (Lk 4,21)”.[31]

Za nas je svakako osobito zanimljivo ono što o homiliji govori važeći Lekcionar:

Homilijom se tijekom liturgijske godine iz svetog teksta vjernicima tumače otajstva vjere i pravila za kršćanski život. Stoga se kao dio liturgije riječi češće preporučuje, osobito počevši od Konstitucije o svetoj liturgiji Drugog vatikanskog sabora, a u nekim se slučajevima i propisuje. Redovito je drži onaj koji predsjeda. Homilija u misnom slavlju ide za tim da naviještena Božja riječ zajedno s euharistijskom liturgijom postane “gotovo proglas čudesnih djela Božjih u povijesti spasenja ili u otajstvu Kristovu”. Naime, Kristovo vazmeno otajstvo što se navješćuje u čitanjima i u homiliji vrši se po misnoj žrtvi. A Krist je uvijek nazočan i djeluje u propovijedanju svoje Crkve.

Stoga homilija, bilo da tumači proglašenu riječ Svetog pisma bilo koji drugi liturgijski tekst, treba da privodi zajednicu vjernika k djelotvornoj proslavi euharistije da “životom vrše što su vjerom prihvatili”. Tim živim izlaganjem Božja riječ koja se čita i sva crkvena slavlja mogu postići veću djelotvornost ako je homilija doista plod razmatranja, prikladno pripravljena, ni preduga ni prekratka te ako se u njoj vodi računa o svim nazočnima, pa i djeci i neobrazovanima.

U suslavljenju homiliju obično drži glavni slavitelj ili jedan od suslavitelja. U propisane dane, to jest u nedjelje i zapovjedne blagdane, pa i u večernjim misama prethodnoga dana homilija se mora držati u svim misama kod kojih se skuplja narod. Homiliju treba držati i u misama s djecom kao i s posebnim skupinama. (PNL 24)

Važno je iz ovog teksta zapaziti slijedeće.

Prvo. Izrijekom se veli da je homilija dio “liturgije riječi”, a samim time i konstitutivni dio cjelokupnog bogoslužja. Jasno se veli: “Kristovo vazmeno otajstvo što se navješćuje u čitanjima i u homiliji vrši se po misnoj žrtvi.” Homilija je u funkciji ostvarivanja Kristova otajstva u zajednici vjernika! Ono što se Riječi naviješta, to sakramentalnom znaku ostvaruje.[32] Ono što vrijedi za navještaj riječi, vrijedi i za homiliju. Prezbiter razlaže i aktualizira riječ koju stavlja u kontekst određene zajednice u tom određenom trenutku, da bi se onda ta riječ u otajstvenom znaku među njima i ostvarila. Tako je homilija sastavni, integralni dio otajstvenoga slavlja (SC 52).[33] Prema tome, homilija je po svojoj naravi dio bogoslužja, po svojoj naravi ona je dio ostvarivanja Kristova spasenja, homilija je sve to ne zbog toga što bi to nadležna crkvena vlast tako proglasila, nego zato što je ona to po sebi. Ona pripada u onu nepromjenjivu Predaju.

Drugo. Otajstva vjere i pravila za kršćanski život vjernicima se tumače “iz svetog teksta”. Dakle, ako je u pitanju nauk Crkve koji se želi sustavno izlagati, valja se uvijek temeljiti na naviještenom svetom tekstu.

Treće. Upravo zbog njezine silne važnosti, bitno je da homilija bude “plod razmatranja” i “prikladno pripravljena”.

Četvrto. Homilija je sastavni dio službe riječi i cijelog bogoslužja. Zato je treba obvezatno držati u sve nedjelje i zapovijedane blagdane, pa i “u svim misama kod kojih se skuplja narod”.

Peto. Homilija spada na zaređenog službenika. On je tu nenadomjestiv. Naviještati i razlagati Božju riječ konstitutivni je dio njegove službe, njegova poslanja, bez obzira što bi neki vještiji nezaređeni službenik mogao i skladnije govoriti. Dobro je u tomu kontekstu podsjetiti da Opća uredba Rimskoga misala izrijekom propisuje da je homilija u misi pridržana samo zaređenom službeniku.[34]

Pitajmo se: ako svećenik nije kadar slaviti otajstva, naviještati i tumačiti riječ, koji je onda uopće smisao njegove službe? Ako veli da se zbog drugih obveza nije mogao spremiti za propovijed, onda – prema učiteljstvu Crkve – on je pobrkao prioritete. Svećenik prvenstveno slavi otajstva te naviješta i tumači riječ.


2. Homilija – jedna od temeljnih zadaća zaređenog službenika


Već je više puta rečeno da je osnovna zadaća zaređenog službenika naviještati riječ i slaviti otajstva.[35] Kad je u pitanju obveza naviještanja i tumačenja riječi, najprikladnije je pogledati što o tome ima u ređenju biskupa, prezbitera i đakona. Tako se u homiliji u ređenju biskupa veli: “Isus Krist je poslao u svijet dvanaest apostola, da ispunjeni silom Duha Svetoga, propovijedaju evanđelje (…) Propovijedaj u zgodno i nezgodno vrijeme”.[36] Slično je i u homiliji ređenja prezbitera[37] i đakona.[38] U ređenju je uvijek prisutno pitanje o spremnosti kandidata da naviješta i propovijeda evanđelje, kao npr. u ređenju prezbitera: “Hoćeš li dostojno i mudro obavljati službu riječi u propovijedanju evanđelja i izlaganju katoličke vjere?[39] U posvetnoj molitvi kod prezbiterskog ređenja opet se spominje služba propovijedanja: “Bio valjan suradnik našega reda, da njegovim propovijedanjem riječi evanđelja, milošću Duha Svetoga, urode plodom u srcima ljudi i dopru do na kraj zemlje” (RP 159). U biskupskom ređenju se kandidatu polaže evanđelistar na glavu (RP 46), da bi se kasnije novozaređenom biskupu predao u ruke uz riječi: “Primi evanđelje i propovijedaj riječ Božju s svom strpljivošću i poukom” (RP 50).[40] Dakle, prema starodrevnom, a i sada važećem obredu ređenja biskupa prezbitera i đakona, snažno je naglašena njihova zadaća naviještanja i propovijedanja i ta se zadaća smatra konstitutivnim dijelom njihova zvanja i poslanja u bogoslužju Crkve.

Dvije su temeljne i osnovne zadaće biskupa, prezbitera i đakona: naviještati evanđelje i slaviti otajstva. Snažna je Pavlova izjava: “Jao meni ako evanđelja ne navješćujem!” (1 Kor 19,16). Čemu bi se svećenik više trebao posvetiti nego ovim dvjema zadaćama? Koji je to trkač koji ne trči ili pjevač koji ne pjeva, koji je to prezbiter koji ne naviješta i tumači riječ? Zato zgodno veli Jeremija: “Svećeniku ne može nestati Zakona, ni mudrome savjeta, ni proroku besjede” (Jer 18,18). Možemo se nadati da je to duboko urezano u srce svakoga svećenika.


3. Pripravljanje homilije – studijem i razmatranjem


Za homiliju se treba pripraviti. To se odnosi već na vrijeme priprave za svećeništvo:

Puk ima pravo hraniti se u misi naviještanjem Božje riječi i njezinim tumačenjem (…) Neka se službenici na to pripravljaju prikladnim vježbama, osobito u sjemeništima i redovničkim kućama.[41]

Kako dobro pripraviti homiliju? Na biskupskoj sinodi o Božjoj riječi u životu i poslanju Crkve od 5. do 26. listopada 2008. Anton Leichtfried, pomoćni biskup biskupije St. Pöltena zgodno definira tri vrste problematične homilije. Ona je a) sažetak biblijskih čitanja; ili b) sažetak nekog vida svakodnevnog života ili pak c) homilija koja nema veze ni s Biblijom ni svakodnevnim životom.[42]

Čini mi se ključnim ono što Isus govori: “Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.” (Lk 6,45). Slično veli i psalam: (Pravednik) “uživa u Zakonu Jahvinu, o Zakonu njegovu misli dan i noć” (Ps 1,2) U tome smislu može biti vrlo ilustrativno svjedočanstvo sv. Grgura Velikog koji prekorava svoju rastresenost zbog naravi svoje pastirske službe:

Dok bijah u samostanu, uspijevao sam obuzdati jezik od dokonih stvari i gotovo stalno držati duh pri nakani molitve. No otkad podložih svoja leđa dušobrižničkom teretu, duh više nije sposoban biti neprestano sabran u sebi, jer je podijeljen na mnogo šta.[43]

Ovo je doista zadivljujuće! Grgur veli da je – barem u samostanu – gotovo stalno držao duh pri nakani molitve. On tek iz skromnosti veli da se sve to bitno promijenilo s nastupom njegove papinske službe. Taj je čovjek disao s Božjom riječju i Božjim zakonom! Jasno je onda: kad bi taj čovjek progovorio, mogao se slušati odjek Isusovih riječi…

Uzmimo na primjer sv. Ivana Vianneya. Uz dužno poštovanje, on je bio čovjek koji je s mukom završio teološki studij. Kada danas u Časoslovu čitamo jednu njegovu homiliju, ne bismo se baš zadivili tim tekstom. Međutim, kad uzmemo u obzir tko je i na koji način to izrekao, kad zamislimo kako su njegovi slušatelji dobro vidjeli, znali i osjetili kakav oduševljen i sjajan svećenik stoji pred njima, njima se ta homilija sigurno duboko urezala u srca. Baš kao što mi znamo itekako pamtiti nevješte riječi naših roditelja. Prema tomo, važno je pripraviti se i biblijskom egzegezom, važno je upotrijebiti sva govornička pravila, ali – usudio bih se reći – najvažnije je s kojim marom, pripravom, uvjerenjem i ljubavlju svećenik drži homiliju.

Biskupska sinoda daje jednostavan i u isto vrijeme veoma mudar naputak kako se valja pripraviti za homiliju na osnovu svetoga teksta. Dok pripravlja homiliju propovjednik treba samome sebi postaviti tri pitanja: a) Što kažu naviještena čitanja? b) Što ona govore meni osobno i c) Što ona govore okupljenoj zajednici imajući pred očima prilike u kojima se trenutno nalazi?[44]

Dok proučavamo biblijski tekst, potrebno je naravno razumjeti sve okolnosti u kojima je sveti tekst nastao. Međutim, valja uzeti u obzir da u ovom slučaju čista egzegeza nije dovoljna. Koji puta, naime, sama liturgija naglašava neke dijelove biblijskog odlomka. Zato se u PNL veli:

Mnogostruko blago jedne te iste riječi Božje čudesno dolazi do izražaja u različitim slavljima kao i u različitim vjerničkim skupovima koja u slavlju sudjeluju. (br. 3) Stoga se jedan te isti tekst može čitati i upotrebljavati s različitih gledišta i u različitim liturgijskim prilikama i slavljima liturgijske godine. To treba istaknuti u homiliji (bilješka 7).

To isto čini i Novi zavjet kada opetovano govori: “A to se dogodilo da se ispuni pismo”. Evo za mene najljepšeg primjera.

Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda. Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti (Iv 19,33-36).

Ivan u Isusu žrtvovanom na križu vidi pashalno janje. Naime, propisi za slavlje Pashe određivali su da se pashalnom janjetu ne smije slomiti ni jedna kost (Izl 12,46; Br 9,12). Dakle, jedna čisto obredna odredba iz Starog zavjeta iščitava se sada kao najava spasenja koja se u Kristu očituje: on je pravo pashalno Janje koje uzima grijehe svijeta. Zato, nadalje, Ivan Krstitelj veli: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” (Iv 1,29), zato Pavao veli: “Već je žrtvovana Pasha naša, Krist” (1 Kor 5,7). Slično Matej Jeremijin tekst (31,15) koji govori o tugovanju zbog odlaska u prognanstvo navodi kao proroštvo koje se ostvarilo u plaču majki zbog smrti njihove dječice koju je dao pobiti Herod u Betlehemu (Mt 2,18).

Izbor čitanja u današnjem Lekcionaru sjajan je primjer kako i sama liturgija Crkve daje specifično značenje određenom tekstu. Naime, čisto egzegetsko tumačenje ne poklapa se nužno s načinom na koji sama liturgija razumijeva određeni tekst. Evo dva primjera. Na prvu korizmenu nedjelju u godini “A” u prvom se čitanju uzima odlomak iz Knjige postanka koji govori o grijehu prvih ljudi (Post 2,7-9), a u evanđelju te iste nedjelje donosi se izviješće o kušnji Isusovoj u pustinji (Mt 4,1-11). Bez obzira na strogo egzegetsko tumačenje, liturgija prve nedjelje korizme poručuje vjernicima: prvi su ljudi na svoju i našu propast prekinuli odnos s Bogom time što su htjeli vršiti svoju, a ne Božju volju. Naprotiv, Isus, koji je novi Adam, ponovno nas spašava i uspostavlja našu vezu s Bogom po tome što je vršio volju Božju, a ne svoju vlastitu (“Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!”)[45] Drugi, gotovo dirljivi primjer nalazimo u čitanjima ponedjeljaka petog korizmenog tjedna. U prvom se čitanju naviješta odlomak iz Knjige proroka Danijela koji opisuje kako je pravedna Suzana bila krivo optužena za preljub, pa zatim čudesno spašena po Danijelu, nadahnutom Božjim Duhom (Dn 13,1-9.15-18a.19-30.33-62). U evanđelju toga istoga dana donosi se zgoda o ženi preljubnici dovedenoj pred Isusa. Isus na koncu veli: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen!” (Iv 8,1-11). Liturgija ovdje pruža jasan nauk: U Starom zavjetu Bog spašava pravednu ženu od nepravedne osude, a Isus opravdava grešnu ženu. Oprašta joj grijehe i potiče da više ne griješi – jer Isus nije došao radi pravednika, nego radi grešnika (usp. Mt 9,12).

Ako govorimo o temeljnom načelu da homilija treba tumačiti biblijski tekst ili tekst iz Misala, kako onda gledati na tematske propovijedi? Benedikt XVI. to ovako rješava:

Osobito molim službenike da u svojim homilijama naviještenu Božju riječ nastoje dovesti u uski odnos sa sakramentalnim slavljem i sa životom zajednice. (…) Uputno je da, polazeći od trogodišnjeg ciklusa čitanja, vjernicima mudro ponudimo tematske homilije koje, tijekom liturgijske godine, obrađujući velike teme kršćanske vjere na temelju četiri “pilastra”: vjerovanja, slavlja kršćanskog otajstva, života u Kristu i kršćanske molitve.[46]

Jasno je, dakle, da homilija razlaže prvenstveno Božju riječ.[47] Međutim, u toj istoj riječi, očito, sadržan je sav kršćanski nauk. Prema tome, i tematske homilije trebaju polaziti od “trogodišnjeg ciklusa čitanja”. Evo primjera. Od 17. do 21. nedjelje godine “A”, kad se u nastavcima čita Iv 6, svećenik može razlagati kršćanski nauk o euharistiji, ali uvijek polazeći od svetoga teksta.[48]


Zaključak


Govor o liturgijsko-teološkom utemeljenju homilije, zaključujem u nekoliko točaka:

Prvo. Kao što je bogoslužje riječi, odnosno naviještaj Božje riječi integralni, konstitutivni, nenadomjestivi i bitni dio kršćanskog bogoslužja, tako je i homilija bitni dio bogoslužja riječi. Kao što je Božja i Kristova riječ ostvaruje ono što izriče, jednako se tako u bogoslužju ostvaruje ono što u tom istom bogoslužju riječ naviješta.

Nadalje, kao što Bog progovara kada se u Crkvi čita sveto pismo, tako onaj koji drži homiliju u Božje ime razlaže Božju riječ i aktualizira je u određenoj zajednici.

Drugo. Dvije temeljne, bitne i osnovne zadaće svakog zaređenog službenika su: naviještati evanđelje i slaviti otajstva. O tome govori i sadašnja i drevna liturgija ređenja kao i svi relevantni crkveni dokumenti. Prema tome, teška je obveza naviještati i tumačiti Božju riječ, baš kao i slaviti otajstva.

Treće. Ako, starom terminologijom rečeno, svećenik svoje predsjedanje euharistijom može shvatiti “ex opere operato”, teško da će to isto moći samo tako primijeniti i na vlastitu homiliju. Istina jest da je, prema Knjizi Brojeva (22,21-34), Bog progovorio Bileamu preko njegove magarice, kao što je istina da se Isusovo evanđelje širilo i preko apostola koji baš i nisu bili pismoznanci. Međutim, svećenikova je teška obveza da se za homiliju pripravlja i to studijem, molitvom i ozbiljnim pristupom.

Četvrto. Zbog svega toga homiliji treba pristupati s osobitim poštovanjem. Kao što kirurg u svom poslu strogo poštuje “pravila struke”, jednako bi i za prezbitera bilo važno da poštuje narav i ulogu naviještanja i tumačenja Božje riječi u bogoslužju. o se odnosi i na razumijevanje prave naravi homilije, na njezinu pripravu kao i na samo njezino izvođenje.

Peto. Ako se zaređeni službenik u svojoj homiliji ne obazire na naviještenu riječ, nego drži neku programatsku propovijed, on se time teško ogrješuje o svoje poslanje. Jedva je shvatljivo da koji puta gledamo i slušamo kako se neke homilije čitaju kao predavanja, kako se uopće ne temelje na Božjoj riječi. U takvim slučajevima uopće ne možemo govoriti o homiliji. Uz dužno poštovanje prema svakome, to izgleda jednako neprilično, kao što bi bilo neprilično da netko umjesto evanđelja čita životopis nekoga sveca ili da umjesto vina za misu uzimao samo vodu…

Ako prezbiter (i svaki drugi zaređeni službenik) to naviještanje i tumačenje Božje riječi shvati kao bitni dio svoga poslanja, te ako homiliji pristupi s poštovanjem, predanošću i ljubavlju, to će onda biti plodonosno i za njega osobno i za Božji puk.


Članak je objavljen u: Diacovensia 3(2010.) str. 517-535.


[1] Usp. R. AMERL, Grčko-hrvatski rječnik, HEBD, Zagreb, 2000., str. 128.

[2] Usp. C. GIRAUDO, Aiutare l’assemblea ad ascoltare la parola. Natura e finalità dell’omelia liturgica, u: Rivista liturgica 95/6 (2008) str. 981-1000, ovdje: 981.

[3] Usp. S. MARSILI, La liturgia, momento storico della salvezza, u: S. MARSILLI (prir.), Anamnesis 1, Marietti, 1974., str. 33.-156., ovdje: str. 103.-105; A. J. CHUPUNGCO, Nozione di liturgia, u: A. J. CHUPUNGCO (prir.), Scientia liturgica, 1, Piemme, Casale Monferrato, 1998, str. 17-25, A. G. MARTIMORT, Principi della liturgia. Definizione e metodo, u: A. G. MARTIMORT (prir.), La Chiesa in preghiera, 1; Queriniana, Brescia, 1987., str. 23-36, ovdje: str. 26-30; V. ZAGORAC, Kristova svećenička služba, KS Zagreb, 1997., str. 9-56; A. ADAM, Uvod u katoličku liturgiju, HILP, Zadar, 19932., str. 11-16.

[4] Konstitucija Drugoga vatikanskog sabora o svetoj liturgiji “Sacrosanctum concilium” (= SC), KS, Zagreb, 2008.

[5] Rimski misal prerađen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugoga vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, KS, Zagreb, 2004., (= OURM), br. 16.

[6] In Evangelium Johannis tractatus, 80, 3. Citirano prema: Katekizam Katoličke crkve, HBK, GK, Zagreb, 1994., br. 1228, bilj. 28.

[7] OURM, br. 28. Opća se uredba u ovome tekstu poziva na SC 56 koji to isto izražava gotovo istim riječima: “Dva dijela od kojih se misa sastoji, naime, bogoslužje riječi i euharistijsko bogoslužje, tako su usko među sobom povezana, da tvore jedan bogoštovni čin.”

[8] K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., str. 183. Usp. također: O. CARENA, Cena pasquale ebraica per comunità cristiane, Marietti, Casale Monferrato., 1980., str. 21.

[9] Usp. R. L. DE ZAN, Bibbia e liturgia, u: A. J. CHUPUNGCO (prir.), Scientia liturgica, 1, Piemme, Casale Monferrato, 1998., 48-66, ovdje 49.

[10] Usp. Papinska biblijska komisija, Tumačenje Biblije u Crkvi, KS, Zagreb, 1995.

[11] Konačni popis propozicija koje su na završetku sinode biskupi dali papi na razmatranje, propozicija br. 14: http://www.vatican.va/roman_curia/synod/documents/rc_synod_doc_20081025_elenco-prop-finali_it.html od 3. rujna 2010.

[12] Rimski misal prerađen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugoga vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Lekcionar. Prethodne napomene I., KS, Zagreb, 2007. (= PNL), br. 3.

[13] To je bilo potrebno već i zbog toga što nisu svi mogli dobro razumjeti hebrejski, pa je trebalo tumačiti.

[14] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storica liturgica, 3. La Messa. Commento storico-liturgico alla luce del Concilio Vaticano II, str. 72-74.; B. NEUNHEUSER, Storia della liturgia attraverso le epoche culturali, Edizioni liturgiche, Roma, 1977., str. 18.

[15] Ovdje Luka navodi samo jednu Isusovu rečenicu koju shvaćamo kao homiliju. To, naravno, izgleda prekratko. Međutim, ako je Luka zapisao samo tu rečenici, to ne znači da Isus nije i dulje govorio. U svakom slučaju, Nazarećani su jako dobro shvatili što je Isus htio reći rečenicom: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” Oni koji su njegovu riječ prihvatili, divili su mu se, a drugi su ga htjeli strmoglaviti.

[16] Usp. S. PLATZ, Povijest filozofije I. Stari vijek: Grčka i rimska filozofija, Biblioteka Diacovensia, Đakovo, 2005., str.75-76.

[17] Prijevod spisa Didahe preuzet iz: T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Povijest kršćanske literature, Prvi svezak, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1976., str. 47.

[18] Prva Apologija, 66-67, u: Časoslov Rimskog obreda, 2, KS, Zagreb, 1984, str. 510-511. (= PG 6,427-431).

[19] Usp. Božanstvene liturgije. Preveo Arhim. Dr. Justin popović, Beograd, 1978., str. 38. Naime, na kršćanskom se Istoku liturgija (pogotovo euharistijsko slavlje) drži toliko uzvišenom, nebeskom i anđeoskom, tako da se smatra da bi je ljudska riječ u homiliji poremetila, okrnjila. Upravo u tome smislu ide jedno pučko obrazloženje zašto se homilija ne drži na njezinom izvornom mjestu, tj. nakon što se navijesti evanđelje: usp. Razmatranje božanstvene liturgije u: Crkva. Kalendar pravoslavne patrijaršije, Beograd, 1986., str.18: “U prva hrišćanska vremena ovde [nakon što se navijesti evanđelje, op. a.] je obično bilo mesto propovedi: objašnjavalo se i tumačilo pročitano Evanđelje. Ali pošto se danas govore propovedi često na druge tekstove i ne služe uvek objašnjavanju pročitanog Evanđelja, da se ne bi remetio skladni poredak i povezanost sveštene liturgije, propoved je preneta na završetak liturgije.”

[20] Liturgikon. Red svete i božanske liturgije, Zagreb, 1999., str. 67.

[21] Spomenimo kao primjer korizmene poslanice biskupa Strossmayera objavljivane kroz više godišta “Glasnika đakovačke i srijemske biskupije”. Te su poslanice sustavno obrađivale teme iz katekizma Župnici su ih u nastavcima čitali tijekom čitave korizme. Spomenimo samo prve dvije korizmene poslanice objavljene u prva dva godišta Glasnika Đakovačke i Srijemske biskupije: 1/3 (1873.) str.17-24 (O braku, rastavi); 2/3 (1874.), str. 17-24 (O pripravi za Uskrs).

[22] Tako su se u gradovima su se upriličivale korizmene propovijedi. Bile su redovito navečer, vezane uz neku pobožnost (jer su mise mogle biti samo prije podne). I one su bile, naravno, tematske. Slično je bilo i s propovijedima u sklopu pučkih misija.

[23] Ovdje se ne upotrebljava riječ homilija, nego “praedicare”, “concinio”, ili “sermo”. Usp. Missale Romanum ex decreto sacrosancti concilii Tridentini restitutum, S Pii V pontificis maximi iussu editum, aliorum pontificium cura recognitum a Pio X reformatum et benedicti XV auctoritate vulgatum, Marietti, Taurini – Romae, 1949., str. XXXVII., a prvo izdanje Tridentskog misala nema ni to. Usp. Missale Romanum, Editio Princeps (1570), (a cura di M. Sodi – A. M. TRIACCA), Libreria Editrice Vaticana 1998., str. 13.

[24] Usput, kad je svećenik i htio propovijedati na osnovu čitanja, bilo je to puno teže nego danas. Prije reforme postojao je samo jednogodišnji krug nedjeljnih čitanja, a čitala se samo poslanica i evanđelje (dakle, jedno čitanje manje nego danas).

[25] Usp. također: SC 24: “U liturgijskom je slavlju od najveće važnosti Sveto pismo. Iz njega se čitaju čitanja i tumače u homiliji; (…) Stoga se za obnovu, napredak i prilagodbu svete liturgije mora promicati onaj srdačan i živ osjećaj za Sveto pismo, o kojemu svjedoči časna predaja kako istočnih, tako i zapadnih obreda.”

[26] Dekret Drugog vatikanskog sabora o službi i životu prezbitera “Presbyterorum ordinis” (= PO), KS, Zagreb, 2008., br. 4. Usp. također: PNL, br. 10.

[27] “Pod imenom homilija podrazumijeva se, počevši od svetoga teksta, tumačenje nekog vida Svetoga pisma ili drugih tekstova ordinarija ili proprija mise dana, vodeći računa o otajstvu koje se slavi ili posebnim potrebama slušača”: Kongregacija obreda (priredilo Vijeće za provedbu Konstitucije o svetoj liturgiji) Inter oecumenici, (od 7. ožujka 1965.), br. 54 u: R. KACZYNSKI (prir.), Enchiridion documentorum instaurationis liturgicae, Marietti, 1976., br. 252. Usp. također: Sveti zbor za bogoštovlje (5. IX. 1970.), Liturgicae instaurationes, (5. rujna 1970.), 2a, u: u: R. KACZYNSKI (prir.), Enchiridion…, br. 2175.

[28] Usp. Kongregacija obreda (priredilo Vijeće za provedbu Konstitucije o svetoj liturgiji) Eucharisticum mysterium (od 25. svibnja 1965.) br. 20 u: R. KACZYNSKI (prir.), Enchiridion…, br. 918.

[29] Dok spomenuti dokumenti učiteljstva govore kako homilija treba razlagati bilo Božju riječ naviještenu u bogoslužju, bilo koji drugi tekst “iz ordinarija ili proprija mise dana”, naša Biskupijska sinoda hrabro umeće još jedan element: svećenik bi trebao uz Božju riječ i nauk Crkve također tumačiti socijalni nauk Crkve: “Prezbiter koji predvodi euharistijsko slavlje treba se truditi ozbiljno pripremiti homiliju, u njoj tumačiti Božju riječ, otajstva vjere i načela socijalnog nauka Crkve. Homilija je povlašteno mjesto ostvarenja učiteljske službe u Crkvi. Vjernike dovodi do susreta s Božjom riječju i osobnog odgovora na tu Riječ”: Ti si Krist – za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Nadbiskupski ordinarijat, Đakovo, 2008., br. 348.

[30] Katekizam Katoličke crkve…, br. 888.

[31] Konačni popis propozicija koje su na završetku sinode biskupi dali papi na razmatranje, propozicija br. 15: http://www.vatican.va/roman_curia/synod/documents/rc_synod_doc_20081025_elenco-prop-finali_it.html od 3. rujna 2010.

[32] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storica liturgica, 3. La Messa. Commento storico-liturgico alla luce del Concilio Vaticano II, str. 227-280; V. ZAGORAC, Kristova otajstva, KS, Zagreb, 1998., 88-96; S. MARSILI, La liturgia, momento storico della salvezza, u: S. MARSILI (prir.), Anamnesis 1, Marietti, 1974., str. 33.-156., ovdje str. 102; D. N. POWER, Teologia della celebrazione eucaristica, u: A. J. CHUPUNGCO (prir.), Scientia liturgica, 1, Piemme, Casale Monferrato, 1998, str. 334-385, ovdje: str. 374-376; R. Cabié, L’eucaristia, u: A. G. MARTIMORT (prir.), La Chiesa in preghiera, 2; Queriniana, Brescia, 1985., str. 229-241; P. BAŠIĆ, Slaviti euharistiju po Misalu Pavla Šestoga, Provincijalat franjevaca trećoredaca, Zagreb, 1992., 15-47; C. GIRAUDO, Aiutare l’assemblea ad ascoltare la parola. Natura e finalità dell’omelia liturgica, u: Rivista liturgica 95/6 (2008) str. 981-1000, ovdje: 995-997; C. CIBIEN, L’omileta: tra l’ascolto di dio e le attese del popolo. Alla ricerca delle basi di questo ministero, u: Rivista liturgica 95/6 (2008) str. 1043-1054. F. MAGNANI, Il luogo della predicazione omiletica: per una partecipazione attiva al mistero celebrato, u: Rivista liturgica 95/6 (2008) str. 1083-1097.

[33] Usp. još: R. ZERFASS, Grundkurs Predigt 1. Spruchpredigt, Patmos Verlag, Düsseldorf, 1987., str. 24.-25.

[34] “Homiliju neka redovito drži sam svećenik slavitelj, ili neka je prepusti svećeniku suslavitelju, ili katkad – ako je prikladno – i đakonu, ali nikada laiku. U posebnim slučajevima, iz opravdana razloga, homiliju može držati biskup ili prezbiter koji je prisutan u slavlju, a ne može koncelebrirati.” Usp. OURM br. 66. Evo primjera iz života: odgajateljica u vrtiću može biti vrlo stručna, sposobna, puna ljubavi prema djeci i posve predana svojoj službi. Međutim, uza sve njezine kvalitete i kvalifikacije, za dijete je majka nenadomjestiva. Tako je svećenik i drugi zaređeni službenik navjestitelj i služba naviještanja evanđelja u bogoslužju jednostavno je njegova privilegirana zadaća.

[35] Christus Dominus. Dekret Drugog vatikanskog sabora o pastirskoj službi biskupa u Crkvi (=CD), br. 12: “U obavljanju svoje naučiteljske službe neka ljudima naviještaju Kristovo evanđelje – to se ističe među poglavitim zadaćama biskupa…; PO 4: Prezbiteri kao suradnici biskupa u prvom redu maju dužnost da svima navješćuju Božje evanđelje te tako utemeljuju i uvećavaju Božji narod izvršujući Gospodnji nalog: ‘Idući po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju’ (Mk 16,15).

[36] Rimski pontifikal prerađen odlukom svetog sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Ređenje biskupa, prezbitera i đakona, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000. (= RP), br. 39.

[37] “Bit će posvećen za pravoga svećenike Novoga zavjeta da propovijeda evanđelje” (RP 151).

[38] “Navješćivat će evanđelje (…) Đakonu će “biti dužnost da potiče i oni koji ne vjeruju i one koji vjeruju, da ih poučava u svetom nauku…” (RP 227).

[39] Prezbitersko ređenje, RP 152. Slično za ređenje biskupa: “Hoćeš li vjerno i ustrajno propovijedati Kristovo evanđelje?” (RP 40) i đakona: “Hoćeš li otajstvo vjere, kako veli Apostol, čuvati u čistoj savjesti i tu vjeru propovijedati riječju i djelom prema evanđelju i crkvenoj predaji?” (RP 228)

[40] I novozaređenom đakonu se svečano predaje evanđelistar uz riječi: “Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao navjestitelj. Nastoj vjerovati što pročitaš, učiti što uzvjeruješ, živjeti što učiš” (RP 238).

[41] Kongregacija obreda (priredilo Vijeće za provedbu Konstitucije o svetoj liturgiji) Eucharisticum mysterium br. 20 u: R. KACZYNSKI (prir.), Enchiridion documentorum instaurationis liturgicae, Marietti, 1976., br. 918.

[42] Usp. Cesare GIRAUDO, Aiutare l’assemblea… 986.

[43] GRGUR VELIKI, Homilije, Knjiga 11,4-6 u: Časoslov rimskog obreda, 1039-1040.

[44] Konačni popis propozicija koje su na završetku sinode biskupi dali papi na razmatranje, propozicija br. 15: http://www.vatican.va/roman_curia/synod/documents/rc_synod_doc_20081025_elenco-prop-finali_it.html od 3. rujna 2010. Slično govori tekst koji je na istoj sinodi prethodio ovim propozicijama, tzv. Relato post disceptationem, br. 28. Inače, ovo trostruko pitanje prvi puta je na Sinodi izrekao biskup Ricardo Blásquez Pérez iz Valladolida (Španjolska). Usp. Cesare GIRAUDO, Aiutare l’assemblea…, str. 987-988.

[45] Valja napomenuti sljedeće. Kod sastavljanja Reda čitanja, prvo se izabrao evanđeoski odlomak, pa se onda tražila paralela ili najava u Starom zavjetu. Za vrijeme “kroz godinu” bilo je nemoguće naći paralelizme i u poslanicama, pa su one uvrštene u Lekcionar po načelu “lectio semicontinua”, bez obzira na tematiku evanđelja. Drugo je čitanje u skladu s evanđeljem u jakim vremenima te na svetkovine. Usp. A. NOCENT, Storia della celebrazione dell’eucaristia, u: S. MARSILLI (prir.), Anamnesis 3, L’eucaristia, teologia e storia della celebrazione, Marietti, 1983, str. 189-270, ovdje: 211; A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), edizioni liturgiche, Roma, 1983, str. 412-417.

[46] BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis – Sakrament ljubavi. Posinodalna apostolska pobudnica, KS, Zagreb, 2007, Dokumenti 146, br.46.

[47] Usp. M. Augé, Omelie a tema? u: Rivista liturgica 95/6 (2008) str. 1060-1067.

[48] Ipak bih spomenuo i propovijedanje o socijalnom nauku Crkve i sličnim društvenim temama. Ukoliko se takva homilija temelji na svetome tekstu (o tome Amos puno govori!), onda je to svakako u redu. Međutim, rekao bih, važno je da imamo pred očima one kojima govorimo. Uzmimo na primjer veliko zlo u našoj domovini: rad trgovina nedjeljom. Redovito nema smisla govoriti protiv onih koji su te zakone donijeli i dopustili (jer u nekoj običnoj, manjoj sredini, nema ni saborskih zastupnika niti “tajkuna” niti inih političkih moćnika). Bilo bi, dakle, puno uputnije da svećenik kaže vjernicima kako nije u redu da oni, vjernici, oni koji dolaze na misu, nedjeljom idu u trgovine i tako onemogućuju prodavačima da slave nedjelju. Nema nikakve svrhe govoriti preko glava!

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Službe i redovi: lektorat 1. Postanak Dok u službi sinagoge, bar načelno, svaki odrastao muškarac može i smije čitati Božju riječ, čini se da se u Crkvi vrlo ran...
Službe i redovi: ostijarijat Snimio: Igor Brautović Davne, 1974. godine u Đakovu je bilo biskupsko ređenje biskupa Ćirila Kosa. Katedrala je bila puna, jednako tako i ...
Tonzura U nekoliko idućih nastavaka htio bih prikazati tonzuru i niže redove prema Pontifikalu koji je prethodio Drugom vatikanskom saboru i pri tome – naravn...
Communicatio in sacris U članku se govori o communicatio in sacris, to jest zajedničkom slavljenju kršćanskih otajstava pripadnika nesjedinjenih Crkava. U prvom dijelu se da...
Liturgija i mediji: odredbe i smjernice Uvod Zamislimo petero turista koji ulaze u jednu baroknu crkvu i vide da upravo započinje misa. Odluče ostati. Jedan je od njih uživao ...