Skip to content

Ljubav, koju valja vratiti

Snimio: Igor Brautović

Mi svećenici živimo zapravo samo od Gospodinova kredita. U svakom pogledu. Ništa nije naše. Ako imamo kakve duhovne snage i kakve milosne vrijednosti u sebi, od njega je imamo. Loze smo na njegovu božanskom trsu (Iv 15, 4. 5.). Sva je naša vlast, sve je, što dajemo ljudima, njegovo; sve je to iznad nas; ništa od toga ne temelji se ni na našim zaslugama ni na prirodnim uzrocima; sve to dolazi iz otajstvenoga svijeta, koji nam je Krist otvorio: neposrednom, nadnaravnom, njegovom komunikacijom. Kao vidljiva, fizička, materijalna, realnost, sve to nije ništa; sve je to posve bezvrijedno. I voda, kojom krstimo, i kruh, kojim pričešćujemo, i ulje, kojim mažemo, i riječi, kojima opraštamo grijehe i posvećujemo duše.

I povjerenje je, koje uživamo, Gospodinovo. I čast, koju nam iskazuju. I pažnja, kojom nas susreću. I darovi, što nam ih daju. Hrane nas samo radi njega. Štuju nas i slušaju samo radi njega. I vole nas i maze samo radi njega.

A puno nas, ako ćemo pravo, vole i maze. U katoličkoj se Crkvi svećenici nikada ne mogu potužiti na vjerničke mase, — vjerničke, ne otpadničke, — da su spram njih hladne i krute. Ljudi su prema nama puni obzira. Svagdje nam daju prvo mjesto: i kad nas nikada dotle nijesu ni vidjeli. Pretpostavljaju, da smo dobri, i kad nijesmo. Otšute i oproste nam, i ikad smo zavrijedili, da nam zamjere i da protestiraju. Progledaju nam kroz prste i naše mane. Šute o našim slabostima. Prikrivaju ih. Stide ih se za nas i mjesto nas. Iskažu nam ljubav, i kad je nijesmo zaslužili. Trpe nas i primaju, i kad im se osobno ne sviđamo; i kad im ničim drugim ne imponiramo, osim svojim svećeništvom.

I kad nijesmo ni pametni, ni kulturni, ni duhoviti, ni otmjeni, ni taktični. Primaju nas i u kuću. S poštovanjem, susretljivo, gostoljubivo. Spremni su nam uvijek ponuditi noćište, kad smo na putu ili se nađemo u tuđini. Spremni su nas uvijek, ako je potreba, posaditi sa sobom i za Obiteljski sto. Spremni su uvijek s nama podijeliti i zadnji zalogaj. Čestitaju nam. Donose nam darove. Pozdravljaju nas na ulici. U ruku nas ljube. Hvale nas: kojiput i previše; i nekritično. Drže nas boljima, nego što smo. Gledaju u nas s povjerenjem. Ne boje nas se. Ne zaziru od nas. Ne sumnjiče nas. Ne plaše nas se. Ništa od nas ne sakrivaju. Boje nam se zamjeriti; boje nas se uvrijediti; boje nas se ožalostiti; boje nas se poniziti. A sve opet radi njega; radi Gospodina. Jer nas je on poslao. Jer nam je on dao u ruke svoju legitimaciju. Jer njega u nama gledaju i njega se u nama stide.

Kršćanski puk, ako je išta upamtio iz Evanđelja, upamtio je ono Kristovo: »Tko vas prima, mene prima!« (Mat 10, 40.; Luk 10, 16.; Iv 13, 20.).

Mi se tim koristimo. Mnogi od nas vrlo obilno i vrlo ležerno. Puno se ni ne otimamo. Puno se ni ne zahvaljujemo. Sasvim smo se uživjeli u te svoje svećeničke privilegije. Izgleda nam to pomalo kao neko naše pravo. Kao nešto, što nas ide; što smo zaslužili; što nam nitko ne smije osporiti, zanijekati, oduzeti. Pretendiramo na to bez puno sustezanja. Začudili bismo se, krivo bi mam bilo, kad nas vjernici ne bi tako susretali.

A zapravo nije tako. Da smo duhovno tankoćutni, moralo bi nas to uvijek zbunjivati. Morali bi nas izvori tih simpatija i toga povjerenja utjerivati u strah i u nepriliku. Morali bismo se radi njih crvenjeti.

Koga ljudi štuju, i odgovoran je za to štovanje. Moralno odgovoran. Mora sam sebe pitati, je li ga vrijedan. Mora učiniti sve, što može, da ga bude vrijedan. A u slučaju, kakav je naš, gdje nas časte radi drugoga, mora čovjek slavu na toga drugoga i prenijeti. Mora je vratiti onomu, koga u njemu i za njim ljudi gledaju. I mora se s njim, što više, moralno identificirati. Mora ga reprezentirati ne samo pravno, nego i stvarno. Ne smije nositi kontradikcije u svome biću i u svojoj pojavi. Ne smije pomračivati ideala, koji predstavlja i u koji ljudi oko njega vjeruju; za koji manifestiraju.

Za svaki komplimenat, koji primi iz vjerničkih usta, za svaki dar koji dobije iz njihovih ruku, pravi će svećenik zahvaliti Kristu, Njegov je. Okrenut će se u duhu k njemu; u njega će pogledati. Hvala ti, Učitelju! »Non nobis, Domine, non nobis!« (Ps 113, 1.). Sretan će biti, što ide za Gospodinom i što ga je Gospodin k sebi pozvao, što ga je izabrao između tolikih vrjednijih.

Nikada se ne će, pravi svećenik, radi toga uzoholiti; nikada biti nadut, tašt, bezobziran. Nema na to osobnog titula. Nije to zaslužio ni vlastitim trudom ni vlastitim vrlinama. Pokriven je tuđim odijelom; investiran tuđim auktoritetom. Treba da to pokaže čitavim svojim držanjem. Da bude to ljudskiji, bratskiji, ponizniji prema svakome, što ga više uzdižu. Da pokaže i licem i gestom, da dobro zna, komu je namijenjena ta pažnja i da je on nije dostojan. Da ljubav i usluge, svima, vraća i naplaćuje ljubavlju i uslugama. Ako su oni prema njemu dobri radi Gospodina, i on će, radi Gospodina, bita njima dobar. I zahvatit će im se. I veselit će im se, što su dobri i što vole Gospodina. Ne će to primati kao porez, kao daću, nego kao dar na Božji oltar. S puno pijeteta, ali i s puno finoće, ljubeznosti, skromnosti, harnosti.

I odgovornost će, pravi svećenik, osjećati pred tim izljevima štovanja, pred tim izrazima ljubavi, koje mu vjernici iskazuju. Pred njima i prema njima. Ako ih prima uime Krista, kao njegov predstavnik, onda Krista doista mora i predstavljati. Što vjernije, što dostojnije, što potpunije. Ne smije sluga i poklonika Kristovih stavljati u perpleksan, neprirodan, položaj, da se, dok mu se po dužnosti priklanjaju, uporedo s tim u srcu od njega odvraćaju. Da ga pod silu moraju štovati. Da to štovanje bude samo »actus imperatus« njihove vjere i njihove kršćanske savjesti. A da se njihova nutrina i njihovo srce protiv toga, instinktivno, bune. Moramo i iz toga titula nastojati, da sve na nama bude, i objektivno, vrijedno štovanja; da vjernik u nama, spontano i konatu- ralno, prepozna i ugleda Krista. Krista u njegovoj moralnoj veličini. Krista u njegovoj dobroti i ljubavi. Krista u njegovoj ljudskosti i plemenštini. Krista u njegovoj krotkosti i poniznosti. Ali i Krista u njegovim finim, uvijek otmjenim, manirama. Bez bučnosti, bez surovosti i prostote, bez nametljivosti, bez afektacije, bez neozbiljnosti. Ali i bez drvenosti, dosade, primitivizma, bespomoćnosti. Moramo svojim skladnim nastupom odati čast Kristu, koga ljudi u nama gledaju, ali njim i počastiti svoje vjernike u času, kad u nama Krista gledaju. Ne smijemo im poklonstvo Kristu u nama pretvarati u nutarnju gorčinu i križ. Ne smijemo ih siliti, da se manifestirajući svoju vjeru crvene i stide. Mora nam i to biti još jedan motiv više, da profinimo, ili barem profinjujemo, i svoju duhovnost, i svoj karakter, i svoj društveni nastup. Nikada to nije samo naša lična stvar. Uvijek smo, kao svećenici, odgovorni i Kristu i dušama.

Kadgod tko pred nama skine kapu s glave, kad nam god tko pristupi s povjerenjem i s pijetetom, kad god nas tko poljubi u ruku, uvijek valja da nam to bude svećenički ispit savjesti. Moramo uvijek sami sebe upitati: A jesam li to zavrijedio? Moramo se uvijek pred Bogom poniziti i postidjeti. Moramo skrušeno pogledati u Gospodina.

Više možda nego igdje drugdje mora u toj točki, široko i lojalno, biti primijenjen Apostolov pastoralni princip o uzajamnosti u davanju i primanju između svećenika i vjernika: uzajamnosti duhovnih usluga i materijalnih dobara. »Si nos vobis spiritualia seminavimus, magnum est, si nos carnalia vestra metamus?« (1 Kor 9, 11.).

Primaju nas »u ime proročko«, »u ime pravedničko«, »u ime učeničko«. Imaju pravo i na »plaću proročku«, i »na plaću pravedničku«. »Ne će — im — propasti plaća!« (Met 10, 41. 42.).

Preko nas je moraju primiti. Kroz našu svećeničku revnost i ljubav. Kroz naš, dobri i sveti, svećenički primjer. Kroz našu apostolsku so i svjetlost (Mat 5, 13—16.)!

Svi, koji nas štuju i primaju. »Svi, koji su u kući« (Mat 5, 15.)!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 3/1963., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 149-152. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pred našim Gospodinom na oltaru Snimio: Igor Brautović Nedavno su američke katoličke novine ("The Register" od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: "Far-reaching changes in Mass di...
Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)... Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom...
Redovi u župi Snimio: Igor Brautović Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre...
Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Al...
U obranu privatne i izvanliturgijske molitve Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime...