Mt 11, 25-30

»Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«


Što je to Bog sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima? Znači li to da ima neka spoznaja koju nekima daje, a drugima uskraćuje? Zar je pristran? Jesu li mu draži oni koji mu ne dolaze s pitanjima ili ga čak dovode u pitanje? Bez cjeline teksta, pitanja koja općenito mogu stajati i bez nedjeljnog ulomka, dobrim dijelom izmiču nakani teksta.


Kako Isus vidi ljude


Isus se našao u konkretnim mjestima gdje njegova poruka nije prihvaćena. Nije slijep. Vidi uzroke odbacivanja njegove riječi. Mudri i umni, tj. ljudi sinagoge, Zakona i učenog znanja, ostali su zatvoreni novosti Isusove riječi. Za njih je sve unaprijed jasno. Njihovo je sidrište u slovu Pisma, a ne u životu kojem Pismo služi, jer i Bog – a Isus mu se obraća kao sin ocu – služi čovjeku očinskom brižnošću. Mudri i umni nalikuju Herodu i pismoznancima koji su imali Pismo kao svjedočanstvo o mjestu Kristova rođenja, a time i znanje, ali ga nisu pošli tražiti. Stoga, mudri i umni, kako ih Isus navodi, ostat će za sva vremena slikom onih koji su samodostatni u vjeri i nemaju potrebu za drugima i tragom Božjeg prolaska kroz tuđe živote. Dovoljni su samima sebi, nikom se ne raduju i ne pogađa ih tuđa patnja, iskustva i nesnalaženja. Zaokruženi su vlastitim životnim interesima i sigurnošću koju im donosi njihovo poimanje vjere. Nemaju strasti za novim i drugačijim, pa ni potrebu dijeljenja vlastite duše i dobara s drugima.

S druge strane – njima nasuprot, jer vidi Božjim očima – Isus pred sobom prepoznaje ljude koji su izmoreni i opterećeni. Nije riječ o udarcima redovitih životnih napora koje život donosi. To se lako oku otkriva. Isus vidi iz ljubavi. Njegov je pogled pokrenut poslanjem. Vidi da su podjarmljeni religijskim zahtjevima svoje sredine i utučeni slikom Boga koja je lišena cjeline pogleda na Boga. Vršenje Mojsijeva zakona, koje je donosilo kolektivnu stabilnost, postalo je sebi svrhom i nametnulo se kao jaram neslobode.

No, kad mi danas čujemo Isusove riječi, onda je jasno da ih slušamo iz vlastite kože. Tako nam njegov poziv zvuči iskreno, brižno i sućutno. Štoviše, njegove riječi izgledaju poput milovanja nutrine, kao odmor i osvježenje u trenucima kad se život slomi pod različitim pritiscima. Njegove riječi ne ostaju u zraku, nego pogađaju čovjeka. Uostalom, umor i opterećenje prati ljude oduvijek. Raznovrsna su opterećenja i umori. Ni jedno ni drugo ne dolazi u nekom općem obliku. Svaki je čovjek opterećen i umoran na svoj način i valja mu se nositi kako najbolje zna i umije. Međutim, to da Isus podcrtava umore i opterećenja ne znači da ćemo se svi usuglasiti glede odmora kojeg on nudi. Moguće je da odmor kojeg Isus nudi poimamo kao još veće opterećenje. Zato bi trebalo najprije vidjeti i razlučiti što bi to bilo po čemu naš život postaje umoran i opterećen. Je li riječ o umoru i opterećenju kojeg čovjek sam po sebi prepoznaje ili je potreban dodir s Isusom da bismo prepoznali ono što život bespotrebno opterećuje i umara?


Maleni iz veličine služenja


Zato je važno vidjeti kako se danas imaju razumjeti Isusove riječi. Maleni o kojima Isus govori nisu djeca ili ljudi niskoga rasta. Nije riječ o neukima, neškolovanima, poslušnicima pred stolovima moćnika, savitljivo raspoloživima prema autoritetima koji nastupaju u Božje ime, fanaticima ovoga ili onoga kova te različitim žonglerima duhovnjaštva. Daleko su Isusovi maleni od do danas žilave prvopričesničke terminologije i sentimentalnih duhovnosti u kojima se veliča mistika patnje. Maleni stoje nasuprot mudrima i umnima koji su ostali zatvoreni pred Isusovom riječi. Gledano iz današnjeg konteksta možemo reći da su maleni ljudi koji traže dublji smisao života i na Boga se oslanjaju. Ne služe se Bogom kao pokrićem za vlastite neuspjehe ili kao omamljivačem na putu prema nutarnjem spokoju i ugodnim osjećajima.

Bog im je doista Bog. Svojim životom pokazuju da ne cijene veličinu moći, uspjeha, posjeda i samoobožavanja. Duboko vjeruju da su životi, koji su se predali lažnim veličinama, prerasli u karikature čovječnosti i da život nije dostojan takvih lutanja. No, ni takve ne odbacuju. Ne dijele se od drugih u ime religijske čistoće, klanske pripadnosti ili… Odgaja ih Očeva brižnost prema svim ljudima, ma koliko im pritom od ljudi dolazile nedaće. Drugo, maleni s kojima Isus računa, kojima se objavljuje istinski Božji naum, nisu siromašni, bolesni, bijednici ili napušteni kao takvi. Nisu stanja bijede put koji nas sam po sebi vodi k Boga ili od Boga dolazi. Stanja bijede ih potiču da se pokažu velikima u Božjim očima. Maleni su došli do istine o ljudskim mogućnostima i potrebama iz kojih se probija spasonosna potreba za Bogom i njegovim svjetlom. Božje pak svjetlo nije isto što i površno blještavilo koja nam se danomice nudi. Maleni podnose da ih drugi ne podnose, da ima ljudi koji se Bogu opiru i takvim opiranjem šire oko sebe pustoš praznine. Kadri su zauzeti stav i onda kad to košta više od platežne moći, kad je založenost za Isusov način života ismijavana i od kršćana i od onih koji se ne vezuju uz Kristovo ime.

Malene određuje Bog kao jedina cjelovita veličina iz koje se uče vrednovati život svjetlom vjere. Nisu zatvorili srce pred novim i drugačijim. Prihvaćaju mogućnost da ih Bog iznenadi, da progovori u novim okolnostima na način dubljeg razumijevanja Božje volje u okolnostima života. Jer im je Bog Otac, doista mogu biti braća i sestre drugima. Zato je dojmljiva misao koja kaže da je opasno biti gorljivi poslužitelj normi, a nepopravljivi analfabeta srca.


Jaram proročke snage vjere


Čovjek današnjice često je podjarmljen prolaznim i uvijek novim modama koje u nama stvaraju potrebu za uklapanjem u opće trendove, senzacionalno i spektakularno, pa i u religijskom životu. Sve teže je naći ljude predane brizi za druge i životnim vrijednostima, pa je razumljivo da nam nedostaju gnijezda iz kojih se rađaju zvanja za čovječnost. Kad je tomu tako, onda je još važnije čuti da nas Isus poziva u blizinu, da se od njega učimo. Njegova blizina odgaja i preusmjerava. Daje nam vidjeti i prepoznati ono što je vrijedno življenja, da se u nama dogodi mentalitet srca nasuprot mentalitetu iskorištavanja onih koji imaju srca.

Zato su  kršćani danas neodgodivo pozvani svjedočiti Božju otvorenost i milosrdno srce spremno na prihvaćanje. I nije to nešto što bi se rađalo iz ideološkog uvjerenja, nego iz strasti koju u Kristovim vjernicima potiče Duh Sveti da s oduševljenjem Kristova srca pristupamo umornima i opterećenima, ljudima koji su potrebni blizine koja u njima budi i nadahnjuje za novo. To znači krenuti proročkom odvažnošću u odnos prema sadašnjosti, što ponajprije znači krenuti prema ljudima koji danas pokazuju znakove prekida sa stoljetnim načinima života i biti pozoran, učiti i slušati što se s nama zbiva. Da bi se to moglo potreban je stav prihvaćanja koji uključuje emotivnu inteligenciju u odnosu prema ljudima. Nije dovoljno znati se inteligentno ophoditi s emocijama ljudi, nego i sam raditi na emotivnoj inteligenciji koja omogućava da se stavimo u stanje druge osobe, da ju upoznamo iz trzaja njezine nutrine, zapletenosti i nezrelosti.

I zaključimo: Isusov jaram je sladak jer se po Kristu život živi u zajedništvu s Bogom i drugima. Drugi jarmovi nas ropski vezuju s našim sebičnim ili kolektivnim interesima. Isusov jaram dolazi iznutra, a ne izvana. Na nas ga stavlja Duh Sveti, jer se po Duhu Svetom s drugima vezujemo. Štetna mudrost i umnost je ona koja ne dovodi do življenja iz odnosa s Bogom, pa je time promašaj i put u licemjerje. Istinska mudrost i umnost je isto što i življenje iz vjere. Jaram kojeg Isus nudi zapravo je njegov način života.