Skip to content

Mamin sin


“Smiri se! Pazi kamo hodaš!”, majka reče dječaku.

“Kada ću smjeti potrčati”, zapita?

Gradski park uokviren zgradama. Velika stabla kestena i javora. Drvored. Uokolo ukrasni grmovi. Rubom staze cvijeće. Između krošanja nebo. U daljini voda i neboderi.

“Još malo pa ćeš moći. Strpi se maleni moj, strpi.” Pričini joj se, od zamućena suzna pogleda, da dječak raste u širinu, razlijeva se travnjakom, nebom uokviren. Obrisa oči, zapali cigaretu i sjede, budno pazeći na svaki njegov korak.

Svoj život, svoje slobodno vrijeme okrenula je njegovoj budućnosti, a prošlost joj se vraćala kao što se vraćaju oblaci. Učestalo. Gradski sat oglasi vrijeme. Pred njom poluprazan park, još rosan. Nemirne ptice u krošnjama. Prolaznici prolaze bez pozdrava, svatko sa svojim brigama. Ogleda se. Pogledom potraži dijete. Promatrao je grm.

“Što li gleda?”, pomisli, “da nije zmija?”, sledi se.

Dječak je i dalje gledao njišući se na nesigurnim nogama. Pritrča. Gnijezdo.

“To je ptičja kuća sine, u njoj su jaja, kolijevka za male ptice.”

“Hoće li moći letjeti odmah?”, nakon dugih pokušaja promuca dječak, dalje, zureći netremice.

“Ne, sine, trebat će im vremena.”

“Kao i meni”, zaključi dijete tražeći majčinu ruku.

Drugi ga još ne bi razumjeli od ponovljena sricanja. Sagnu se i poljubi ga. Pritegnu vezove na protezama, popravi košuljicu nesvjesno skrivajući kožni remen. Oči joj se napuniše suzama.

“Imate sreće, gospođo. Dječak dobro napreduje. Čudesno”, reče liječnik nakon pregleda.

“Hvala Bogu i svetom Antunu”, odgovori žena.

“Zar stvarno vjerujete u te…, oprostite što ću reći, priče? Zahvalite nama, medicini… A Bog i sveci? Sve je to jeftina utjeha kad drugo zataji.”

Nije vjerovala što čuje. Prisjeti se davnih dana kad su neki govorili isto. “Ovo je njihov odjek”, pomisli.

“Javite se sestri fizioterapeutkinji i logopedu.”

“Hvala, doktore. Javit ću se i Bogu i njima. Zajedno možemo više”, odgovori.

U liječnikovim očima pročita zbunjenost i nevjericu.

“Molit ću i za njega”, pomisli. Željela mu je odgovoriti, ali je odustala. Trebala je njegovu pomoć, a Bogu će preporučiti njegovu nevjeru.

Nevelika prostorija prepuna slika, pojačala kasetofona, slušalica i mikrofona. U krugu, oko logopeda, dječaci i djevojčice. Gledaju pozorno. I on je s mukom sricao slogove, izostavljao slova, teško povezujući cjelinu.

Bila je zahvalna na strpljivosti.

“S koliko ga ljubavlju uči”, pomisli. Svaki dan novo otkriće, nova rečenica ili riječ. Odjekivalo je dvorište, vrt, od njegova s mukom sricana izgovora. Majka nije primjećivala tegoban put učenja. Njegovo tepanje joj se pričinjalo kao najljepša muzika.

Žalila ga je. Neki dan gotovo da nije prekinula fizioterapeuta u vježbi, naporu, da istegne te male krhke udove. Pričini joj se da je razapet na križu u mukama. Učio ga je kako održati ravnotežu. Dječaku su oči bile pune suza. Susprezao se da ne krikne od bola. Tražio je majčin pogled. Uzvratila mu je osmijehom. Smirio se. To se ponavljalo nekoliko puta tjedno. “Dokle, o Bože?”, zajeca.

Danas bi trebala otići do udruge osnovane za pripomoć djeci s cerebralnom paralizom. Zakorači na asfalt. Nije primijetila dolazak tramvaja. Obuzeta mislima, s djetetom o boku. Nosila ga je obgrlivši ga desnom rukom. Nakrivljena. Nije voljela radoznale poglede prolaznika, znatiželjna pitanja djece i odraslih.

Neki su se nudili pomoć, drugi su gledali kao što se gleda prizor koji ne obvezuje, ne dodiruje osjetila. Nezainteresirani.

“Je li vam teško?”, začu.

“Nije, nije teško”, odgovori, “to mi je sin”.

Nevelika prostorija pri Domu zdravlja. Nije bila sama.

Malo dalje sjedila je djevojčica gotovo istih nedostataka kao i njezin. Čekala je sigurno majku, pomisli.

Nije primijetila, razmišljajući što će reći, da su zajedno. Pogleda. Mali je dodirivao njezino lice. Gledala ga je kao da su svaki dan skupa. Tražila je njegovu ruku. Činilo se da pokušavaju govoriti. Poluotvorena usta spremna za izgovor proširiše se u smijeh.

“Ispunite formular”, prenu je glas službenice.

Upisivala je podatke o sebi i djetetu, o ocu ni slova.

Ne želeći, kad god bi spomenula njegovo ime, sjećanjem se vrati u tmurno jutro. Bilo je to prije dječakova rođenja. Sve je izdržao, i rat i zarobljeništvo, provjere i revizije. Bojao se života. Budio se oznojen nakon grozomorna sna. Danima nesan. Našla ga je obješena za gredu štale. Od svega što je pamtila najviše, bile su uči i beznađe u njima. Ostala je sama ona, djeca i uspomene.

Nakon šoka, u bolnici je rodila carskim rezom, dva mjeseca prije vremena, dječaka teška dva kilograma i duga 37 centimetara.

Posljedica preranog porođaja bila je cerebralna paraliza.

“Ako preživi noć”, reče doktor, “bit će sve u redu”.

Bio je malen, žilav, uporan. Svakim danom inkubator mu je bio tješnji.

“Ako ste ispunili, donesite”, prenu je glas službenice. Podiže se, pogleda dječaka s djevojčicom. Još su bili zajedno u svom svijetu. Bezglasnom.

“Zaboravili ste upisati ime oca”, reče.

“Marko”, doda.

“Razumijem ja vas, draga moja. Ostavio vas je kad vam je bilo najteže. Kad vide dijete, uplaše se. Odu.”

“Ubio se”, prekinu njezino umovanje.

“Ubio? Sad kad vam je potreban, potrebniji nego ikad. Ubio se”, mrmljala je sućutno službenica slažući papire u omot. Nije slušala. Uzela je dijete u naručaj, pomilovala djevojčicu i izašla.

“Nadjeni mu ime Ante, kćeri moja. Trebat će mu, i tebi i njemu moćna zaštita”, opominjala je majka danima prije krštenja. Ispod uzglavlja pronađoše svečeve moći. “Valjda ih je svećenik ostavio”, pomisli.

Nakon izlaska iz bolnice, posjetila je Antunovo svetište. Željela se zahvaliti Bogu, Mariji, svecu.

Voljela je, ponekad, polupraznu crkvu. Blistaju vitraži, prozori na suncu. Polusjene među svecima, na oltaru, svaki bi čas dobivale drugačiji oblik osvijetljeni sunčevom svjetlošću koja je pod drugim kutom dolazila u unutrašnjost. U toj igri sveci ožive. Pričini joj se da su satkani od svjetla.

Dječak je spokojno spavao u njezinu naručju. Već je prvo zvonilo.

Pokušala se prisjetiti molitvice koju su je fratri naučili. Nikako.

Sjeti se molitve Gospi: “Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice…, sveti Antune…, ne odbij mi molbe u potrebi.” I tako u nedogled. Dani su joj postali molitva, a molitva predah. Spremala se na put u Padovu, na grob sveca. Autobus se primicao Padovi.

Na dalekom obzoru, ponad grada kupole, više njih. Na njima plavičast odsjaj neba, na najvišem tornju anđeo.

Primičući se svečevu grobu molila je: “Zdrav Antune, čudotvorče, ti Isusa grlit poče za života jošte svog…”

Osjeti dječje ruke oko vrata. Uzdahne kao da umjesto sina i sama Isusa nosi u naručju. “Ti stvorenje”, nastavi, “a On Bog. Sad si za to svetac svijeta. Za zdravlje te bolni mole“. Proplaka ganuta.

Oltar i grob ujedno. Mramorna ploča uglačana dodirima, natopljena molitvama. Zavjetni darovi. Dječak začuđeno promatra mnoštvo oko sebe.

“Dotakni sine, dotakni grob”, nagovarala je dijete. U krugu oko nje zastali. Kao da prinosi žrtvu, kao da diže kalež, držala je dijete visoko iznad glave.

Na molitvu se oglasiše zvona.


Iz zbirke U potrazi za nebom.

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Uskrsni krug Blješte prozori bolnice kao da se u njima sunce rađa. Budio se Ivan jutrom obliven znojem. Nemoćan, noge nije osjećao. "Kako smo jutros?",...
Moćan župnik U nekom je selu na jednom našem otoku bio običaj da glave obitelji biraju župnika. I sve je dobro išlo dok nije umro stari župnik. Poslije s...
Strah od blizine 1. Božić na domaku. Krajolik zavijen u bijelo. Ove, kao i prethodnih godina, proslava započela tjednima ranije. Okićeni trgovi ukraše...
Ortaci „Noa, zemljoradnik, zasadio vinograd” (Postanak 9, 20). Ta je svetopisamska vijest nadahnula nastanak sljedeće pripovijesti. Noino pijanstv...
Roko i Cicibela More zagrlilo kamenu obalu. Na blagim padinama maslinici i borova šuma. Daleki otoci uokolo. Između dva brijega, u uvali, smjestilo se selo ...