Skip to content

Marija i svećenički celibat

Snimio: Igor Brautović

I iza koncila mi vjerujemo u Gospu Evanđelja i u Gospu kršćanske predaje. Potpuno su nas ravnodušnima ostavile modernističko-iracionalističke sumnje i bulažnjenja filoprotestantskih teologa i »perita« na račun Marijina kulta u katoličkom kršćanstvu. Papa je, — i na saboru, — jasno i svečano izrekao ono, što je Crkva uvijek vjerovala o Mariji: proglasivši je, »quasi ex cathedra«, Majkom Crkve. Marijanska se, eto, linija nije u Crkvi prekinula ni danas, kao ni kroz svih dvadeset kršćanskih stoljeća, što su nam prethodila: od Lukina i Ivanova Evanđelja, pa preko efeškoga sabora, Bernarda, sredovječnih skolastika i mistika, sve do Lurda i do dviju, — ili, možda, triju, — definicija u zadnjih sto godina. Ta se linija samo, logično, bliži svojoj punoj kulminaciji. Bezgrješna, — od prvog časa postojanja, od začeća, — na nebo Uznesena, — s Kristom na rajskom prijestolju, — Majka Crkve, — veliki Uzor i velika Pomoć svemu otkupljenom čovječanstvu.

Nijesu sveci, — a bilo je među njima mnogo i teologa; i najvećih teologa, — napamet pozdravljali Gospu kao Pomoćnicu kršćana i kao Kraljicu apostola, nijesu badava u njoj gledali najjaču zaštitnicu i braniteljku pravovjerja, — „Gaude, Maria Virgo, cunctas haereses sola interemisti in universo mundo“: — oni su lako govorili i radili u punoj svijesti, da je sve to, još davno prije njih, reklo Evanđelje. Evanđelje je postavilo premise mariologiji; oni su samo iz tih premisa povlačili zaključke, konsekvencije, nužne logičke dedukcije.

Mati je Božjega Sina, Mati je Otkupitelja, Mati je Kralja u carstvu Božjem, Gospa Evanđelja. Ne slučajna mati, ne samo fizička mati, nego čudesna i milosna Mati: po vječnom odabranju i milosti Božjoj (Luk 1, 30.), po božanskoj sili i posvećenju Duha Svetoga (Luk 1, 35.). Ušla je u najintimniju vezu sa samim Otkupiteljem: povezana je s njim u njegovoj specifičnoj, otkupiteljskoj i posvetnoj, funkciji. Stoji ne samo pred njim, nego i s njim: ne samo s nama, nego i iznad nas. Nije nam jednaka. Bitno je više od nas (Luk 1, 43). Ne biva samo spasom, nego i spasava. Nije nam samo sestra, nego i Mati: posrednica nadnaravnog života vjere i milosti, što je u nas unišao iz njezina Isusa. Nije samo žena, — dobra i sveta žena, — nogo je i »blagoslovljena među ženama« (Luk 1, 28. 42.), Gospodin je s njom (Luk 1, 28.), puna je milosti (Luk 1, 28. 30.). Mati je Gospodina i Kralja našega: Sina Božjega (Luk 1, 35.). Kraljica je, Kraljica-mati, u puku Božjemu, u obitelji Božjoj na zemlji (Luk 1, 32. 33.).

Ne. nije tradicionalna katolička teologija o Mariji teologija aipriorizama ni pobožnog maštanje; teologija je to vjere i Evanđelja. Ona je ukopana u temelje kršćanstva, u nazaretske i kalvarijske misterije. Bez nje nema evanđeoskog kršćanstva. Marija to evanđeosko kršćanstvo i njegove misterije najpunije i simbolizuje, i predstavlja, i ostvaruje. Vjerovala je u njih, življe i savršenije i od koga: »Neka mi bude po riječi tvojoj!« (Luk 1, 58.), »Blago tebi, jer si vjerovala!« (Luk 1, 45.). U sebe ih je primila; na sebi ih je doživjela. Nije samo subjekt vjerovanja, nego i objekt vjerovanja. Postala je sama čudo i objava: i u punini milosti i neokaljanosti duše od prvog časa svoga postojanja, i u nadnaravnosti i savršenoj čistoći začeća i poroda, i u otajstvu odlaska i uznesenja na nebo. Sva je djelo, čudo, Duha Svetoga. Sve je u njoj duh i nadsvijet. Tko u nju gleda očima Evanđelja, on je vjernik i kršćanin. Tko nju zazivlje i nasljeduje, on stoji uz moralne ideale kršćanstva. I one najviše. I uz djevičanstvo! Tko s njom drži, on će postati »velik u Kraljevstvu nebeskom« (Mat 5, 19.).

U tomu je božanska, nadnaravna, logika i Gospina posredništva u Crkvi. Ono se rađa iz dogme i prelazi u dogmu. Ono ulazi u konstituciju Crkve, mističnog Tijela Kristova. Ono je Crkvi potreba. Crkva se na nj naslanja. Crkva od njega živi. Čitava Crkva. Vjernici i kler, svećenstvo, hijerarhija. Marija im je kanon vjerovanja, model života. Što je tko u Crkvi veći, to joj, Gospi, mora biti bliži. I Gospi-Majci, dobrotom, i Gospi-Djevici, čistoćom. U tomu je i puni smisao istine i nauke o Mariji, Majci Crkve. Te nauke, nove po formulaciji, ali stare i vječne po sadržaju i značenju.

A ne može Gospa biti Majka Crkve, a da nije, na još eminentniji način, i Majka svećenika. I njihov uzor. Uzor u ljubavi Gospodinu i njegovu Kraljevstvu. Uzor u pobožnosti i apostolskoj revnosti. Uzor u moralnoj savršenosti: u čistoći i dobroti srca. Naše je, svećeničko, djevičansko očinstvo nadahnuto, osnaženo, posvećeno, njezinim, Gospinim, djevičanskim materinstvom. I jedno je i drugo stvar odozgor: poziv samo za velike duše.

Ništa nije u čudesnom životu Crkve, mističnoga Krista, bez nutarnje, organske, veze i bez najintimnijih uzajamnih utjecaja i reperkusija. Nije ni Marija uzalud, — baš u naše dane; baš na II. vatikanskom saboru, — počašćena titulom Majke Crkve. Mora se to u životu Crkve i praktički odraziti i osjetiti. I u životu njezina svećenstva. Na mnoge je ljudske zablude i slabosti u svojim redovima Crkva reagirala tim isticanjem Gospina Materinstva u Crkvi. I na zablude i slabosti u pitanjima svećeničke discipline, u ove kritične moderne dane. I na napadaje na svećenički celibat.

Marija — Majka Crkve, djevičanska Majka Crkve, odgovor je mnogima. I opomena mnogima. I pouka mnogima. I utjeha mnogima. I pomoć mnogima. Svima onima, koji su postali malodušni, koji kolebaju, koji sumnjaju i plaše se. U nju treba pogledati, pa će nam se odmah u srce vratiti zanos za onim što prirodnom čovjeku izgleda preteško i nedostiživo. Njoj se valja molili, nju valja hvatati za ruku, pa ćemo odmah biti jači od svih svojih strasti i nagona.

Svi su sveti svećenici Crkve i naši oci u vjeri tako radili. Svi su oni bili poklonici i trubaduri Marijini. I svi su nas učili, da i mi tako radimo: »O quisquis te intelligis in huius saeculi profluvio magis inter procellas et tempestates fluctuare, quam per terram ambulare, ne avertas oculos a fulgore huius sideris! Mariam cogita, Mariam invoca!« (sv. Bernard).

Dobili smo, mi svećenici, na saboru, nebeske znakove i nebeske parole za svoje djevičanstvo i za svoj celibat. Mysterium fidei: djevičansko Tijelo Kristovo, u Euharistiji. I Djevicu, koja nam ga je, djevičanski, rodila: „Et nomen Virginis Maria!« (Luk 1, 27.). Papa je samo ponovio Gospodinovu gestu sa žrtvenog i euharistijskog Križa: »Ecce mater tua, — evo ti Majke!« (Iv 19, 27.).

Krunicu u ruku; pa ćemo se održati; pa ćemo ustrajati; pa ćemo biti djevičanski veseli i dobri!

Tragična je zaslijepljenost, kad ponegdje na zapadu teolozi u sjemeništima, u oduševljenju za »aggiornamento«, demonstriraju protiv zajedničkog moljenja krunice i kad mladi svećenici, u svom liturgističkom zanosu, otimlju ženama po crkvi krunice iz ruku. Fatalno su krivo razumjeli i crkvenu i liturgijsku reformu. Nije onda čudo, da se osjećaju nedoraslima teretu djevičanskog svećeništva i da traže dokidanje celibata.

Mi nećemo za njima. Nećemo, da se ponovi nesretna historija iz 16. stoljeća, kad su oni, koji su napadali Marijin kult, odmah obračunali i sa celibatom. Mi ćemo protivnim putem. Štovat ćemo i ljubit ćemo Mariju, da budemo čisti i dobri.

Gospo, mi ti, u ove dane tvoga djevičanskoga svibnja, iznova posvećujemo i sebe, i svoju svećeničku čistoću. Svijetli, nam, nadahnjuj nas, jačaj nas, moli se za nas! »Ave, maris stella, Dei mater alma, Atque semper Virgo! — Vitam praesta puram. Iter para tutum —!«

Nećemo mi protiv sabora, nego sa saborom. Nećemo mi protiv Pape, nego s Papom. S Marijom i za Marijom!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 5/1966., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 97-100. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pred našim Gospodinom na oltaru Snimio: Igor Brautović Nedavno su američke katoličke novine ("The Register" od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: "Far-reaching changes in Mass di...
Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)... Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom...
Redovi u župi Snimio: Igor Brautović Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre...
Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Al...
U obranu privatne i izvanliturgijske molitve Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime...