Skip to content

Martirologij – zaboravljena knjiga


Nakon Drugog Vatikanskog sabora uskoro su izdane obnovljene liturgijske knjige. One – recimo tako – najvažnije izdane su u razdoblju 1968.-1973. Jednako brzo izašli su i hrvatski prijevodi. Evo kojim su redom izlazile obnovljene liturgijske knjige. Prva godina koju navodimo odnosi se na latinsko tipsko izdanje, a druga godina na hrvatski prijevod.

  • 1968./1988. – Ređenja
  • 1969./1970. Red vjenčanja
  • 1969./1970. Red krštenja djece
  • 1969./1970 Red sprovoda
  • 1970./1970.-1973. Rimski misal (prvo izdanje)
  • 1975./1980. Rimski misal (drugo izdanje)
  • 1970. Red posvete djevica
  • 1970./1988.  Red blagoslova katekumenskog i bolesničkog ulja te spravljanje krizme
  • 1970./1988. Red redovničkog zavjetovanja
  • 1970. Red posvete opata i opatice
  • 1971./1972. Red potvrde
  • 1972./1988. Postavljenja čitača i lektora te primanje među kandidate za đakonat i prezbiterat, prihvaćanje celibata
  • 1972./1974. Red pristupa odraslih u kršćanstvo
  • 1972./1973. Red bolesničkog pomazanja i pastirske skrbi za bolesnike
  • 1972./1973 Ordo cantus missae
  • 1973./1975. Pokora
  • 1973./1974. Sveta pričest i štovanje euharistijskog sakramenta izvan mise
  • 1977./1988. Red posvete crkve i oltara
  • 1981. Red krunjenja slike BDM
  • 1984./1987. Blagoslovi
  • 1984./1987. Biskupski ceremonijal
  • 1990./2000.  Ređenja (drugo izdanje)
  • 1991./1997. Red vjenčanja (drugo izdanje)
  • 1998./2010. Egzorcizmi
  • 2002. Rimski misal (treće izdanje)
  • 2004. Martirologij

Kao što smo vidjeli, kada se već činilo da se Rimski martirologij – kao zastarjeli tip liturgijske knjige – uopće neće više obnavljati, godine 2001. pojavio se obnovljeni Rimski martirologij,[1] i to 33 godine nakon što je izdana prva obnovljena liturgijska knjiga. Je li stvarno u pitanju oživljavanje liturgijske knjige koja jedva da će ući u uporabu – osim kod kontemplativnih redovnika?


1. Dosadašnji i važeći martirologij


Od samih početaka svaka je mjesna Crkva brižno čuvala spomen na svoje mučenike, prema onom načelu: nomen, locus, dies, što znači da su upisivali ime mučenika, mjesto mučeništva te, konačno, dan mučeništva koji se nazivao dies natalis – dan rođenja (za nebesku proslavu). Tako su nastali prvi mjesni kalendari – popis dana mučeničke smrti pojedinih mučenika. Spomenimo da je najstariji rimski liturgijski kalendar nastao je u vrijeme papa Malhijada (+ 314.).

Nakon kalendara pojavljuju se, martirologiji bi – pojednostavljeno rečeno –  bili „prošireni“ kalendari. Naime, u martirologij su se za određeni dan upisivali svi poznati mučenici (ne samo lokalni) i to tako da su se navodili i osnovni podaci o mjestu i načinu mučeništva. Tako, na primjer, za dan 1. veljače u važećem martirologiju navodi se 18 mogućih spomendana svetaca, pri čemu se uz mučenicu Anu Vailot iz vremena francuske revolucije poimence navode još četrdeset i šest njezinih drugova su-mučenika. Inače, najstariji je Jeronimov martirologij iz druge polovice 5. st.[2] Kasnije se martirologij proširivao i uređivao, da bi poslije Tridentskog sabora izdan martirologij (1584.) koji je (uz određene dopune i korekcije) vrijedio sve do reforme Drugog vatikanskog sabora.[3] Evo osnovnih promjena i novina u novom martirologiju u odnosu na prethodni.


a) Usklađenost s novim kalendarom


Važeći martirologij slijedi, naravno, obnovljeni kalendar, tako da je npr. spomen sv. Grgura Velikog 3. rujna, a ne, kao prije, 12. ožujka; a blagdan sv. Matije slavi se 14. svibnja, a ne više 24. veljače, tako da više ne vrijedi poslovica: „Sveti Matija led razbija“. Nadalje, u novi su martirologij ubačeni novi sveci kao npr. sv. Maksimilijan Marija Kolbe (14. kolovoza).


b) Ispuštanje sumnjivih ili legendarnih elemenata


Ispušteni su sveci čije postojanje nije dokazano, pa su – dosljedno tome – i opisi njihova mučeništva posve legendarni. U prethodnom martirologiju, na primjer, za dan 20. rujna stoji:

U Rimu mučeništvo svetih Eustahija i Teopiste, supruge, s dva sina Agapitom i Teopistom; koji su za cara Hadrijana osuđeni da budu bačeni pred zvijeri, ali Božjim djelovanjem su ostali neozlijeđeni. Na koncu su podnijeli mučeništvo u užarenom željeznom kavezu.[4]

Ispostavilo se u međuvremenu da je zapis o ovome mučeništvu u potpunosti legendaran, to jest da nema dokaza da su ovi mučenici uopće postojali. Zato ih se danas ne spominje ni u kalendaru ni u martirologiju. Nadalje, kada su u pitanju sveci čije je mučeništvo sigurno zasvjedočeno, iz njihova su životopisa ispušteni legendarni dijelovi. Najpoznatiji nam je primjer naše svete Anastazije:

Istoga dana [25. prosinca] spomen svete Anastazije koja je za vrijeme Dioklecijana bila prvo od svoga muža strašno i okrutno zatočena [u vlastitom domu], pri čemu ju je mnogo tješio Kristov priznavalac Krizogon; zatim ju je prefekt Ilirije Flor [Prob!] mučio dugotrajnim zatvorom. Na koncu je bila rukama i nogama svezana za drvo pod koje su podmetnuli oganj te je tako podnijela mučeništvo na otoku Palmariju gdje je bila odvedena zajedno s dvije stotine muževa i sedamdeset žena koji su na različite načine pretrpjeli mučeništvo.[5]

Međutim, sve ove pojedinosti o Anastazijinom mučeništvu uzeti su iz pasija koje su nastale nekoliko stoljeća nakon njezine smrti i smatraju se legendarnima. Za Anastaziju je sigurno da je srijemska mučenica iz vremena cara Dioklecijana i zato važeći martirologij kaže samo sljedeće:

U Rimu spomen svete Anastazije, mučenice iz Sirmija u Panoniji.[6]


c) Uvrštavanje novih elemenata


S druge strane, važeći Martirologij uvrštava nove spoznaje o nekim mučenicima. Na primjer, u prethodni martirologiju o sv. Polionu iz Vinkovaca stoji tek:

U Panoniji [spomen] svetoga Poliona, mučenika za vrijeme cara Dioklecijana.[7]

Važeći martirologij ubacuje  više pojedinosti prema vjerodostojnim aktima (spisima) o Polionovu mučeništvu:

U Cibalama u Panoniji [spomen] svetoga Poliona, čitača, koji je za progonstva cara Dioklecijana uhvaćen te od Proba, upravitelja, ispitivan. Budući da je odlučno ispovijedao Krista i nije htio prinijeti žrtvu kumirima, osuđen je da izvan gradskih zidina bude spaljen.[8]


d) Neke netočnosti


Evo nečega što nerado čitamo u važećem martirologiju i to za „našega“ Ivana Kapistrana:

[Spomen] svetoga Ivana Kapistranskog, prezbiter iz reda Manje braće, koji se borio za disciplinu (franjevačke) regule i koji je gotovo po cijeloj Europi učvršćivao katoličku vjeru i ćudoređe. Žarom svojih propovijedi i molitava jačao je vjernički puk te se zauzeo za obranu slobode kršćana. Preminuo je kod mjesta Ujlak, na obali Dunava, u kraljevini Ugarskoj.[9]

Za nas je, naravno, jasno da Ilok nije nikada bio u sastavu mađarskog, nego hrvatskog kraljevstva, jer je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Mađarima gdje je bio jedan kralj a dva kraljevstva. Još k tome, naveli su mađarski oblik imena „Ujlak“ umjesto hrvatskoga „Ilok“… Oni koji su priređivali ovaj Martirologij zacijelo nikad ne bi rekli za nekoga sveca iz Škotske da je živio u engleskom kraljevstvu… Takva je, očito, sudbina „malih naroda“…


2. Martirologij u bogoslužju


Martirologij je po sebi liturgijska knjiga. Dosadašnji martirologij je to ovako određivao:

Čitanje martirologija koji je obvezatan u koru a hvalevrijedan izvan kora slijedi svaki dan u Prvom času („ad Primam“) prije retka Pretiosa osim u tri dana prije Uskrsa.[10] Govori se uvijek prethodnog dana…[11]

Prethodne napomene važećeg Martirologija napominju da se ova služba može slaviti, što znači da se ne smatra obvezatnom. Za slavljenje ove službe Važeći martirologij ovako određuje:

U koru je čitanje [iz Martirologija] redovito u Jutarnjoj, poslije završne molitve. Lektor bez uvoda (absolute) čita ono što se spominje tekućeg dana. Kod pomičnih svetkovina (nedjelje došašća, korizme i vazmenog vremena te svetkovine Gospodnje) prvo se čita ono što je zapisano za taj dan (elogium), a onda ono što stoji za određeni dan u Martirologiju. Čitanje se zaključuje ovim riječima:

V. Dragocjena je u očima Gospodnjim.

R: Smrt pobožnika njegovih.

Nakon toga može slijediti jedno od kratkih čitanja koji su niže predloženi  (str. 41-60).  Čitanja čitač zaključuje riječima:

V. Riječ Gospodnja.

R. Bogu hvala.

Poslije čitanja svećenik ili đakon koji predsjeda slavlju  kaže jednu od predloženih molitava (str. 63-68). Jednako čini laik, ako  u odsustvu zaređenog službenika moderira slavlje. Nakon toga slijedi otpust riječima:

Blagoslovio nas Gospodin, sačuvao od svakoga zla i priveo nas u život vječni. A duše vjernika po milosrđu Gospodnjem počivale u miru.

R. Amen.

V. Idite u miru.

R. Bogu hvala.

Ako se služitelju čini korisnim, ništa ne smeta da se čitanje iz Martirologija doda bilo kojoj manjoj službi časova (tj. Srednjem času).[12]


3. Prijevod


Prethodne napomene važećeg Martirologija određuju da se ova knjiga vjerno i točno prevede na žive jezike. Nadalje, pretpostavlja se i preporučuje da se u izdanjima na narodne jezike ubace spomeni vlastitih svetaca. Tako se konkretno veli da dolikuje da se zapisi („elogia“) vlastiti pojedinom kraju – uz dopuštenje Svete stolice – čitaju nakon redovitih zapisa iz tipskog izdanja. Kao i za ostale liturgijske knjige, nalaže se da prijevod mora biti odobren od Apostolske stolice. Isto, mutatis mutandis, vrijedi za bilo koju redovničku zajednicu. Nije nam poznato, radi li se na hrvatskom prijevodu ove liturgijske knjige koja se pojavila prije petnaestak godina. Iako čitanje martirologija u sklopu Službe časova nije obvezatno, zacijelo bi bilo veoma korisno da se kao mogućnost ponudi zajednicama koje bi ga znale cijeniti.[13]


Članak je objavljen u VĐONSB-u, 12/2016.


[1] Navodimo drugo izdanje: Martyrologium Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Ioannis Pauli PP. II promulgatum. Editio altera, Typis Vaticanis, 2004.

[2] Martyrologium vetustissimum S. Hyeronimum Presbyteri nomine insignitum, u: PL 30, 437B-486C. (= Jer)

[3] Konzultiramo ovdje jedno od zadnjih izdanja martirologija prije sabora: Martyrologium Romanum…, Typis Polyglottis Vaticanis, 1922. (= Mar 1922)

[4] Mar 1922, str. 228.

[5] Mart 1922, str. 313.-314.

[6] Mart 2004., br. 2, str. 686. I u Jeronimovu martirlogiju stoji sam kratka napomena: „Kod Sirmija [spomen] Anastazije“. Usp. Jer 451B.

[7] Mart 1584, str. 153; Mart 1922, str. 94.

[8] Mart 2004, str. 256.

[9] Mart 2004, str. 585.

[10] Kada se čitao „Matutinum tenebrarum“, odnosno „Lamentacije“.

[11] Mar 1922, str. XCVII.

[12] Mar 2004, str. 29-31.

[13] Spomenimo i ovaj primjer. U nekim redovničkim zajednicama se u sklopu molitve prije objeda čitaju imena članova te zajednice koji su preminuli toga dana. Slično i u našem direktoriju stoji „memento“ svećenika preminulih toga dana. U tome smislu bilo bi još vrednije spominjati se svetaca koji se spominju toga dana, prema Rimskom martirologiju.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Krunjenje slike Blažene Djevice Marije Slika Gospe Sinjske – jedna od poznatijih u Hrvatskoj – karakteristična je po zlatnoj kruni koja je stavljena na njezinu glavu. Možda nekima i...
Blagoslov opata i opatica Predstavljamo opet jednu jedva poznatu liturgijsku knjigu za koju nemamo službeni hrvatski prijevod. Radi se o Redu blagoslova opata i opatice...
Posveta djevica Možda je manje poznato da se cjelovit obred redovničkog zavjetovanja sve do Drugog vatikanskog sabora uopće nije nalazio u rimskim pontifika...
Red mise: završni obredi U razlaganju završnih obreda mise polazimo od onoga što veli Opća uredba Rimskog misala: Završni obredi obuhvaćaju: a) kratke obavijesti, ak...
Red mise: obred pričesti Završetkom euharistijske molitve euharistijsko se slavlje otvara prema svome vrhuncu – pričesti, što je po sebi jasno, jer je euharistijsko sl...