Skip to content

Mirotvorci po pozivu


Sve kršćanstvu mogu prigovoriti; ne mogu mu prigovoriti, da nije prijatelj mira. Stigma je mira na njemu od početka: još od prvih njegovih navještaja. U starozavjetnim, proročkim, mirovnim vizijama. U Betlehemu. Na gori blaženstva. Na Posljednjoj večeri. U mirotvornosti Crkve, liturgijskoj i socijalnoj. Pomalo bi bilo i dosadno sve izbrajati.

Sigurno je taj kršćanski mir mir svoje vrsti; nešto specifično. Sam ga Krist razlikuje od svjetskoga mira i njemu suprotstavlja (Mat 10, 34.; Luk 12, 51.; Iv 14, 27.). Ali nije zato, ipak, taj kršćanski mir ni samo ekvivokacija onom miru, koji je danas toliko popularan i za kojim danas uzdiše, za koji danas, na sve strane, demonstrira svijet. Uvijek je kršćanski mir shvaćan i kao socijalni mir: i kao protivnost materijalnoj krvi i ratu, materijalnim mačevima i puškama. Ni po najobičnijoj i najelementarnijoj logici teksta ne može se drukčije razumjeti Izaijino proroštvo: »I prekovat će mačeve svoje u raonike, i koplja svoja u srpove, i ne će narod na narod podizati mača, niti će se više vježbati za boj« (Iz 2, 4.). A ne može se drukčije protumačiti ni sedmo Isusovo blaženstvo s gore: »Blago miroljubivima, jer će se oni nazvati sinovima Božjim!« (Mat 5, 9.). Morali bismo inače svih osam Kristovih blaženstava proglasiti više manje pobrkanom tautologijom, bez sistema i bez smisla. Pavao, uostalom, ne govori u figurama; on, sasvim običnim jezikom zapovijedi, nalaže kršćanima, da se mole za sve ljude, a napose za kraljeve i vladare, kako bi njihovi podanici mogli provoditi, — očevidno još ovdje na zemlji, — život »miran i spokojan« (1 Tim 2, 2.). A u ustima Crkve rat se, od kojega ona hoće da svojim molitvama zaštiti ljude, uzima isto onako doslovno kao i nevrijeme, i kuga, i glad, i potres.

»Od groma i zla vremena, — Od biča potresa, — Od kuge, glada i rata, oslobodi nas, Gospodine!« Nijesu ni sredovječne »treugae Dei« bile nikakve apstrakcije ni simboli, nego prava pravcata primirja među zaraćenim i naoružanim vojskama. Baš kao što su i apeli Benedikta XV. i Pija XII. bili pravi, konkretni, zemaljski, proturatni i mirovni apeli, usred bombardiranja, dima i žive ljudske krvi dvaju najstrašnijih i najtotalitarnijih ratova, što ih je zabilježila povijest. Sve se je u njima spominjalo, što se spominje i u današnjim, toliko popularnim, mirovnim manifestacijama i demonstracijama. I Ujedinjene nacije, i razoružanje, i međunarodno ratno pravo, i mirovna sudišta, i sloboda mora.

Kršćanstvo je mirotvorno i miroljubivo u sasvim ljudskom smislu. Ono je protivnik ratova; ono je poklonik socijalnog i političkog mira. A ako ono, po riječi i primjeru Kristovu, govori o miru svojim, posebnim, rječnikom, drukčijim od onoga svjetskoga, to je samo zato, što je njegova mudrost veća i njegova psihološka intuicija dublja. Ono, kao i Krist, ne ostaje samo na simptomima i posljedicama; ono uočuje korijene i uzroke. Kršćanstvo traži stvarna rješenja, realne garancije, a ne zadovoljava se samo frazama. Kršćanstvo neće da bude naivno. Iz duša sve izlazi: i rat i mir, i pravda i nepravda, i mržnja i ljubav (Mat 15, 19.). Duše valja najprije učiniti mirotvornima i dobrima, ako hoćemo, da svijet bude miran i dobar, pravedan i širok.

Nužna je, logična, konsekvencija toga shvaćanja, da kršćanstvo ne stavlja pointe na vanjske mirovne manifestacije i akcije, nego, prije svega, na miroljubiv odgoj ljudi i čovječanstva, na etiku mirotvornosti. I da njegovo mirovno i mirotvorno djelovanje nije toliko direktno i vanjsko, koliko indirektno i nutarnje. Put do vanjskog, političkog, mira vodi preko nutarnjeg prianjanja uz dobro, pravdu i istinu, preko osjećaja općega ljudskog bratstva, jedinstva, jednakopravnosti i ljubavi u Bogu. Mir među ljudima pretpostavlja mir između ljudi i Boga; pokornost vječnome zakonu Dobrote i Ljubavi. Potiskivanje faktičnog, krvavog, rata iz svijeta i iz života polazi i počinje od potiskivanja potencijalnoga rata u dušama: samoobožavanja, ličnog i skupinskog, oholosti, nametljivosti, sebičnosti, pohlepe, mržnje. Samo ako nitko sam sebe ne precjenjuje i ne nameće, samo ako nitko sebe ne smatra gospodarom drugima, samo ako čovjek sačuva plemenitu superiornost prema materijalnim vrijednostima, samo ako ljudi i narodi jedan u drugome gledaju braću, a ne rivale, moguća je mirotvorna suradnja i solidamost u kolektivnom životu. A za to je potrebno, da svi priznajemo jednoga velikoga, zajedničkog, Oca, onoga božanskoga s nebesa, moćnoga i dobroga; za to moramo svi biti okupljeni u jednoj kući i u jednoj obitelji: po pripadništvu istom Otkupitelju i Otkupljenju; za to svi moramo vjerovati u više i vječne vrijednosti, koje su tako velike, da se pred njima relativiziraju sve sitne materijalne ambicije i suparništva, i tako obilne i bogate, da se nikome za njih nije potrebno otimati; za to svi moramo prihvaćati iste, najviše i apsolutne, moralne kriterije, koji će nas etički disciplinirati i sublimirati, za jedan idealniji međuljudski i međunarodni život i simbiozu.

Vjerom se u Boga i u vječnost postaje čovjek širok duhom, ponizan i mirotvoran. Pripadništvom univerzalnom Kraljevstvu Božjem, Crkvi, postaje se građanin svijeta, brat svim ljudima i svim narodima u Bogu. Tko živo vjeruje, ne može biti ni rasista, ni ubojica, ni krvnik, ni silnik, ni huškao na rat.

I ako je mir na zemlji u krizi, danas i oduvijek, i ako je mir, toliko puta, više ideal i čežnja nego stvarnost, to je stoga, što je još u dušama previše zloće, što srca još nijesu smirena ni dobna. Grijeh je još previše jak. Čovječanstvo je još previše daleko od Oca.

Mirovna je aktivnost i zadaća Crkve, — ona glavna, ona najvažnija, — u oplemenjivanju duša i u propovijedanju iskrenog bratstva sviju ljudi u Bogu.

Kršćanstvo je po svojoj biti mirotvorno. Ono je po svojoj misiji propovjednik i glasnik mira. Uvedeno je u svijet kao religija mira, betlehemskim, anđeoskim, mirozovom: »Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje!« (Luk 2, 14.). Dobilo je mir u baštinu, i na Posljednjoj večeri, i na Uskrs. »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem« (Iv 14. 27.). »Mir vama!« (Iv 20, 19. 21. 26.). S pozdravom i s porukom mira uputio ga je Krist u svijet. »U koju god kuću uđete, najprije recite: Mir kući ovoj!« (Luk 10, 5.; Mat 10, 12.).

I mi smo, svećenici kršćanstva, mirotvorci. Mirotvorci već po svome pozivu. Propovijedamo »Evanđelje mira« (Ef 6, 15.). Govorimo ispred »Boga mira« (Rim 15, 33.; 16, 20.; 1 Kor 14, 33.; Kor 13, 11.; Filip 4, 9.; 1 Sol 5, 23.; 2 Sol 3, 16.; Hebr 13, 20.). I ispred Crkve mira. Navješćujemo »mir i dobro« (Iz 52, 7.; Rim 10, 15.; 14, 17.). Vojujemo pod zastavom bratstva i ljubavi (Mat 23. 8.). Ne možemo biti ratnici. Još od početka Crkva nam je zabranila, da nosimo oružje, da budemo vojnici od profesije, da, svojom voljom, idemo u rat i u bitku. Mi svaki dan, — kod oltara, u misi, — molimo za mir, i kod svake se, svečane, mise grlimo i nosimo »Pax«, mir, s oltara, pa ga predajemo dalje, svoj otkupljenoj ljudskoj braći. Ispadamo odmah iz uloge, čim smo imalo ratoborni, čim zaboravimo, da je rat prokletstvo i nesreća, vrijeme vjerske, moralne i pravne anarhije, čim počnemo išta od njega očekivati, čim prestanemo sve oko sobe pozivati na strpljenje, ljubav i praštanje.

Ne mora, to se zna, — i ne smije, — naše svećeničko mirotvorstvo biti ni naivno ni fanatično. Ne smije biti ni fantastično ni vizionarsko. Samo nas Evanđelje sili na trijeznost, na oprez, na rezervu (Mat 24, 6. 7.; Mark 13, 7. 8.; Luk 21, 9. 10.). Ako itko, mi svećenici osjećamo, na svakom koraku, i mutnu, intrigantsku, podmuklu, razornu ulogu strasti, i socijalnu tragiku grijeha (Jak 4, 1.), i prste demonskog »ubojice od početka« (Iv 8, 44.), koji zavodi i zavada narode. Ali, mir je ipak naš i načelni i vječni ideal. Mir mora stoga biti i naša postojana, svagdanja molitva. I u najmračnijim i najzdvojnijim situacijama naše je gledati i pokazivati na nebo. Naše je vjerovati u Milosrđe, Providnost i Uskrsnuće!

»Mir vama!« »Agnus Dei, qui tollis peccata mundi, dona nobis pacem!«


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 4/1961., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 62-65. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pred našim Gospodinom na oltaru Snimio: Igor Brautović Nedavno su američke katoličke novine ("The Register" od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: "Far-reaching changes in Mass di...
Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)... Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom...
Redovi u župi Snimio: Igor Brautović Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre...
Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Al...
U obranu privatne i izvanliturgijske molitve Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime...