Skip to content

Mjera (ne)prihvatljivosti modernih susreta mladih

Na adresu našeg uredništva 8. svibnja 2017. god. pristigao je kritički osvrt na ovdje objavljene tekstove: Susret mladih – susret katoličke ili protestantske mladeži? i Dobronamjerni osvrt na Susret hrvatske katoličke mladeži – Vukovar 2017., a koji donosimo u nastavku. Osvrt potpisuje p. Marko Tilošanec, član Svećeničkog bratstva Svetog Pija X.



O nedavnom susretu Hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru (koji je samo jedan u nizu istovrsnih fenomena) moglo se u našim crkvenima medijima pronaći samo jednostrane prikaze – one koji su predstavljali stvari iz dominantnog progresivističkog svjetonazora. Nije se mogla pročitati ni riječ o tome kako se ovakvi susreti – kao i cjelokupni ‘pastoral mladih’, temelji zapravo na prilagođavanju protestantskim i pop-kulturalnim modelima – kojima se većim dijelom u potpunosti suobličava te je nemoguće razabrati više išta katoličkoga. Na ovomu portalu objavljen je tekst pod naslovom: ,,Susret mladih – susret katoličke ili protestantske mladeži?“, koji želi svrnuti pozornost na problematične točke i dati drukčiji pogled na ovaj fenomen te utoliko zaslužuje da ga se pohvali i preporuči. Ipak, smatramo da je, s obzirom na rečeno, potrebno još nekoliko stvari dodati, pojasniti ili ispraviti kako bi se dao jedan cjelovitiji sud o takvim događajima.

Prije svega valja konstatirati da ovakvi susreti mladih nemaju nikakvo relativno opravdanje – u smislu da bi ih valjalo tolerirati i u određenom segmentu hvaliti zato što se kroz njih događa – po djelatnoj milosti (kojom Bog može iskoristiti svaku stvar i čovjeka na svijetu da izvede neko dobro), određeno dobro. Upravo se taj dojam može steći u sljedećim izjavama:

,,… i zajedničkim snagama svjedočili svoju vjeru i dali hvalu Bogu. Doista je lijepo i doista je poticajno gledati kako to čine punim srcem, uzdignutih ruku i razgaljene duše.

(…)

Gledajući i jedne druge – i goste i domaćine – ali i sve one mnogobrojne koji preko društvenih mreža i medija prate sve što se zbiva, te na takav način i sami, u određenom smislu, participiraju na ljepoti i dubini Susreta, čovjek mora priznati: Božje je to djelo! I Bogu hvala na tome!

(…)

bilo bi nepošteno i zlurado u svemu tome ne vidjeti i Božji prst i Božju snagu i Božju volju, odnosno ne priznati i da po tim protestantskim pjesmama Duh Sveti obuzima srca.“

Ne želimo nikako osporavati da pojedine osobe tim putem mogu primiti određenu milost, no to nije razlog da bismo ocijenili da je ovakva vrsta pastorala – uz određene rezervacije i potrebne ispravke – načelno prihvatljiva. Da bi neki pokret ili događaj bio u skladu s duhom Crkve, moraju njegova načela biti ispravna u cijelosti, a ne samo djelomično. Upravo taj svjetonazor ‘djelomične istine’, koja stavlja u sjenu ili relativizira istodobne zablude, nalazi se u temelju modernog ekumenizma koji teži sinkretizmu i relativiziranju istine. Isto to treba reći i za moderne pokrete nastale u Crkvi nakon Drugog vatikanskog – karizmatski pokret, neokatekumene, fokolarine i sl., koji svi imaju zajedničko da preuzimaju određena modernistička načela i zablude te ih stapaju s katoličkim elementima. Oni nisu manje dobri ili načelno dobri uz potrebne ispravke, nego načelno neprihvatljivi dok ne isprave svoja načela (a kada bi to učinili, tada bi prestali biti to što jesu i izgubili bi posve svoj identitet – dakle, načelno su neprihvatljivi).

Zatim se valja osvrnuti na sljedeću izjavu:

,,… i zato što se stječe dojam da radije svoju duhovnost vide u klanjanju pred Presvetim, nego u samoj Euharistiji. (Naravno, ovdje je dobro naglasiti kako je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i važno i u skladu s duhovnošću Katoličke Crkve i pobožnost koju svakako treba njegovati, ali ne na uštrb svete Mise.).

Bez ulaženja u to koliko je ova tvrdnja činjenično ispravna, može se bez razložne sumnje pretpostaviti da se na susretima mladih masovno pristupa Pričesti, kao što je to slučaj na drugim sličnim masovnim događanjima u okviru novog obreda. Tu se povlače dublji problemi koji se tiču samog novog obreda Mise koji po sebi zasjenjuje žrtveni karakter (što je sv. Misa po svojoj definiciji), a u prvi plan stavlja gozbeni karakter (što sv. Misa nije po definiciji, nego se radi o njezinom plodu). Odatle mentalitet da se pristupa sakramentu Euharistije bez dolične priprave i zahvale, kao i u stanju grijeha (jer se gubi osjećaj o uzvišenosti otajstva pa time i temeljnih istina o Kristovoj stvarnoj prisutnosti i nužnosti da budemo dostojni Krista primiti). Kako god, u ovoj izjavi se jasno sugerira odvajanje dimenzije klanjanja od sv. Mise i njezino ograničavanje na klanjanje pred izloženim Presvetim; a to nadalje vodi do ograničavanja sv. Mise na gozbeni karakter. Treba sasvim jasno reći da nema nikakve suprotstavljenosti između klanjanja pred Presvetim i sv. Mise (koja se izričito implicira) jer sama Misa jest klanjanje – to je jedna od njezine 4 bitne dimenzije. Također se ne može prigovoriti da se dovoljno ne pristupa sakramentu Euharistije u okviru novoga obreda jer se, dapače, tom sakramentu danas pristupa više nego ikada, ali je pitanje s kojom pripravom i nakanom (u svjetlu mentaliteta i vjerskih shvaćanja koja uzrokuje novi obred Mise). Ako se pak možda želi ovdje reći i da mladi dublje doživljavaju klanjanje nego Misu, to opet potvrđuje sve prethodno rečeno jer je taj element u novom obredu efektivno zasjenjen i uklonjen tako da ga ondje ni ne nalaze i to je upravo problem samog novog obreda kao takvog.

Treba jasno reći da ‘starom’ i ‘tradicionalnom’ pristupu i pastoralu prema mladima ne nedostaje baš ništa i da je on, dapače, jedini opravdan i ispravan. Svako naše djelovanje mora se temeljiti na istini i proizlaziti iz katoličke vjere i ne možemo preuzimati protestantske i popularno-svjetovne modele da bismo se nekome ‘svidjeli’. Jer koliko god nam se moglo činiti da ćemo nekome lakše pristupiti i privući više ljudi, konačno je pitanje kako ćemo te ljude oblikovati. Moderni, pokoncilski pristup mladima ne vodi pravoj katoličkoj formaciji, nego modernističkoj i defektnoj koja ne može utvrditi u vjeri kao što to čini zdrava katolička duhovnost. Nećemo nikoga odgojiti za katoličko shvaćanje liturgije ako ćemo umjesto gregorijanskog korala i tradicionalnih crkvenih pjesama pjevati protestantske, sentimentalne pjesmuljke s gitarama, bubnjevima, plesanjem i pljeskanjem. Nećemo nikoga odgojiti za pravu čistoću ako ćemo poticati i tolerirati nezdravu intimnost i nečedno odijevanje (ako ćemo se sramiti govoriti da djevojke trebaju nositi čednu i žensku odjeću), nego samo beskompromisnom vjernošću katoličkim moralnim načelima. Konačno, nećemo odgojiti mlade u vjeri ako ćemo ih poučavati sentimentalnim i razvodnjenim katehezama, nego zdravom, cjelovitom i ozbiljnom poukom u vjeri. Mladi koji imaju pred sobom visoke ideale tu ozbiljnost itekako prepoznaju, a opća je demagogija da to danas nije moguće – izmišljena, podvaljena i lažna. Upravo su mladi ti koji prepoznaju vrijednost i ljepotu Tradicije i u njoj pronalaze pravu duhovnu snagu. O tome možemo pogledati sljedeći prilog:



O istoj temi zaslužuje osvrt i članak: ,,Dobronamjerni osvrt na Susret hrvatske katoličke mladeži – Vukovar 2017.“, u kojemu autor iznosi sveprisutni problem govorancija kojima je novi obred Mise preplavljen. Uvriježeni je, spontani i neizbježni običaj da svećenik – pored same propovijedi (nakon evanđelja), mora nešto reći na početku Mise, nakon popričesne molitve, a prije blagoslova, a neki znaju ubacivati poticaje i tumačenja i prije Očenaša i čitanja. Razlog tomu nije ništa drugo nego sam duh novoga obreda koji neprestano traži i potiče misnika da ga ‘nadopunjuje’ ubacujući svoja tumačenja, poticaje i kraće ili duže nagovore. Taj duh sastoji se u, jednostavno rečeno – usmjerenosti na čovjeka, koju izražava prvenstveno samo temeljno misnikovo usmjerenje prema narodu (koja nije ničime propisana u Misalu Pavla VI.), umjesto prema velikom oltaru (koja nije ničime propisana u Misalu Pavla VI.), zatim u narodnom jeziku koji je, protivno samoj liturgijskoj uredbi II. vatikanskog sabora, svuda nadomjestio latinski, te težnji micanja naglaska sa središnjosti Kristove stvarne prisutnosti u Euharistiji na njegovu duhovnu prisutnost u narodu i čitanju Božje riječi, i konačno u samoj labavoj ustrojenosti novog misala, bez jasnih i preciznih rubrika, koja potiče kreativnost i otvara prostor svakovrsnim osobno koncipiranim umecima. To su sve razlozi i uzroci zašto je moguće i uobičajeno da se prije početka Mise drže govori s ukupnim trajanjem od 31 minute, što je u tradicionalnome obredu nezamislivo. Ondje je jedini prostor za napomene i tumačenja sama propovijed – koja dolazi nakon evanđelja, i iznimno prije početka ili nakon završetka sv. Mise za vrlo kratku napomenu, ako je to potrebno. Ondje svećenik ne može i ne usuđuje se igdje drugdje prekidati tijek sv. Mise koja je jedan neprekidni i svečani actio Kristove žrtve upućene nebeskom Ocu. Dok je novi obred Mise koncipiran kao gozba s izraženom društvenom dimenzijom, u kojoj time postaje potrebnim to okupljanje ‘začiniti’ komentarima, zahvalama i sve to ponekad još popratiti pljeskom! Zato u gornjem videozapisu susreta mladih nije bilo nikakvih govorancija prije početka Mise, nego je, prije biskupove propovijedi, jedan svećenik eventualno dao kratke upute ili napomene (ako je to bilo potrebno) i ništa drugo. Dok će tih govorancija u novome obredu uvijek biti jer bez njih obredu koji se uvelike vrti oko čovjeka i ljudske dimenzije, nešto kao ‘nedostaje’ i treba ga nadopuniti.


P. Marko Tilošanec

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Nekad smo si sami krivi P. Marko Tilošanec član je Svećeničkog bratstva Svetog Pija X., a kao tradicionalni svećenik izrazio je želju na našem portalu prikazati svoje viđenje...
Odgovor fra Karlu Lovriću o Međugorju Kevin J. Symonds iz Massachusettsa, završio je teologiju na Franjevačkom sveučilištu u Steubenvillu, Ohio; živi u Michiganu, sve u Sjedinjenim Američk...
A Response to Fr. Karlo Lovrić on Medjugorje Review of the text The Fictitious Gospa is an Excellent Pastorizer (Izmišljena Gospa odličan pastorizator) The Diocese of Mostar-Duvno h...
Razvod i drugi brak u Pravoslavnoj Crkvi Osvrt na članak Rastava supružnika, rastava braka, razrješenje veza i druga ženidba Na portalu „Vjera i djela“ izašao je prije dvije god...
Pravoslavlje, svetosavlje i nacionalne Crkve Osvrt na članak „Puzajući katolicizam i sinkretistički ekumenizam“ Povodom molitvene osmine za jedinstvo kršćana, u siječnju ove godine, ...