Skip to content

Modeli školskog vjeronauka u Europi odraz su značenja vjere u pojedinim društvima

Članak je objavljen u dva dijela u Školskim novinama, s naslovima koja je dalo uredništvo: prvi dio, pod naslovom Odraz značenja vjere u pojedinim društvima, br. 9/2012., od 6. ožujka 2012., str. 9; i drugi dio, pod naslovom Za stalni dijalog između religije i društva, br. 10/2012., od 13. ožujka 2012., str. 9.



Pod naslovom „Učenike zbunjujemo različitim ‘istinama’“ u „Školskim novinama“ od 20. prosinca 2011. donesen je opširni prikaz predstavljanja istraživanja „Vjera u obrazovnju i obrazovanje u vjeri: stavovi i iskustva nereligioznih roditelja prema religiji i vjeronauku u javnim školama“ koje je proveo Forum za slobodu odgoja, a u okviru svojih istraživačkih i aktivističkih napora za zaštitu prava nereligioznih u hrvatskom društvu. Tim prilogom potaknuta sam na pisanje ovog članka.

Nužnost poštovanja stavova nereligioznih osoba i omogućivanje ostvarenja s time povezanih prava društveni je zahtjev koji proizlazi iz temeljnih prava i sloboda svakog čovjeka. No, neke interpretacije kršćanske vjere i stajališta u pogledu prava religioznih osoba u društvu, koja su iznesena u navedenom članku, ipak pokazuju da je potreban još dug put dijaloga koji pretpostavlja upoznavanje i poštovanje drugoga i drukčijega. Nije pravedno, primjerice, zahtijevati da sva djeca u školi budu odgajana samo o vjeri, a ne i u vjeri, zato što to netko legitimno traži za svoje dijete. Također nije moguće tvrditi da djeca dolaze u logički sukob, jer ih se u okviru škole o istim stvarima poučava kontradiktorno, primjerice o načinu stvaranja svijeta u prirodi i društvu te u vjeronauku. Znanstveno istraživanje i propitivanje o nastanku svijeta i vjerovanje da postoji tvorac stvorenoga svijeta nisu suprotne istine. Biblijska izvješća o stvaranju pripadaju biblijskoj prapovijesti ili predpovijesti: ne pripovijedaju, dakle, povijesne događaje niti žele odgovoriti na pitanje kako je nastao svijet, nego slikovitim i antropomorfnim izričajima izražavaju vjeru u Boga stvoritelja, koji je stvorio svijet dobrim i zainteresiran je za dobro, za puno ostvarenje čovjeka i ljudske zajednice.

Škola kao važna društvena institucija u bivšim socijalističkim zemljama ima još mnogo učiti s obzirom na ophođenje i s religioznošću i s nereligioznošću. Međusobno prihvaćanje i upoznavanje te dijalog različitih svjetonazorskih skupina otvoren je zadatak i proces rasta koji nema alternative. Predrasude postoje na obje strane. Vjernik se često ne može oteti dojmu još uvijek prisutnog ideološkog promatranja religije iz vremena državno nametanog marksizma i ateizma kod mnogih borbeno nereligioznih suvremenika. S druge strane, mnogi fundamentalistički i neprosvijećeni oblici izražavanja vjere koji smetaju nereligioznim osobama, i za same vjernike pripadaju devijacijama religije i religioznosti. U svrhu poticanja i promicanja željenoga dijaloga držim korisnim iznijeti nekoliko misli koje sam opširnije izložila u svojoj knjizi „U službi zrelosti vjere i rasta osoba – Katehetska i religijskopedagoška promišljanja u suvremenom kontekstu“ (Zagreb, 2011).

Zašto vjeronauk u školi?

Vjeronauk u školi potreban je prvenstveno zbog toga što religija postoji kao specifična društvena i kulturna praksa i način pristupa svijetu. Odgoj i obrazovanje u kompleksnom modernom društvu posreduju različite načine percepcije svijeta i pristupa svijetu, koji se artikuliraju u različitim obrazovnim područjima, a onda i u školskim predmetima. Različitim pristupima stvarnosti učenici ujedno uče razlikovati pogled na svijet od pogleda na pogled na svijet. U suvremenom svijetu, u kojemu je vjerojatno nepovratno izgubljeno jedinstvo pogleda na svijet, odgoj i obrazovanje trebaju pomoći mladim ljudima učiti živjeti u pluralnosti kroz upoznavanje i uvježbavanje različitih pogleda na svijet i pristupa svijetu.

Vjeronauk kvalificirano promišlja religiozna i vjerska pitanja te pomaže učenicima da se ozbiljno suoče s s pitanjem čovjekova odnosa prema Bogu (transcendentnom), s pitanjima sveopćeg smisla, religioznog tumačenja čovjeka i svijeta, vjerskih istina i vrednota koje usmjeravaju život. Od vjeronauka u javnoj školi zahtijeva se, na temelju njegova primarno pedagoškog utemeljenja, da posreduje i učenicima omogući stjecanje religioznih kompetencija. Sukladno tome, cilj je vjeronauka: senzibiliziranje za čovjekova religiozna pitanja, upoznavanje i familijariziranje s vlastitom religijom ili religioznom tradicijom te s drugim religijama i konfesijama, razumijevanje i omogućavanje religioznih iskustava, pomoć pri vlastitoj religiozno-svjetonazornoj orijentaciji, razvijanje poštovanja prema stajalištima i osjećajima drukčije religioznih i nereligioznih ljudi.

Porast značenja vjeronauka u javnim školama u Europi i postojeći vjeronaučni modeli

Kao dio školskog odgoja i obrazovnja vjeronauk ima osobito društveno značenje, koje proizlazi iz njegova pozicioniranja u sjecištu interesa države, vjerskih zajednica i civilnoga društva. Upravo na temelju tog značenja koje se mijenja zajedno s društvenim promjenama, vjeronauk je zadnjih godina bio u središtu javnih rasprava u većini europskih zemalja, a u nekima je doživio i duboke reforme. Različiti modeli vjeronauka u javnoj školi, modifikacije pojedinih modela kao i odsutnost vjeronauka iz škole uvijek su odraz značenja vjere u određenom društvu (u povijesti i sadašnjosti) kao i odraz odnosa između Crkve/Crkava i drugih vjerskih zajednica i države. Svijest o pluralnosti modela školskog vjeronauka (religijskog odgoja i obrazovanja) u Europi i uvjetovanostima pojedinih modela upućuje na oprez pred nepromišljenim i neprimjerenim prenošenjem vjeronaučnih modela iz jedne sredine u drugu, iz jedne zemlje u drugu.

Grubom razdiobom moguće je identificirati sljedeće religijskopedagoške modele s odgovarajućim institucionalno-pravno uvjetovanim podskupinama.

1. Konfesionalni vjeronauk u pedagoškoj odgovornosti

a)      Prva i najveća skupina zemalja ima konfesionalni vjeronauk u školi, koji je koncipiran i ostvaruje se u suradnji Crkve/vjerske zajednice i prosvjetne vlasti. U većini tih zemalja riječ je o pedagoški i teološki utemeljenom vjeronauku koji se omogućava učenicima svih konfesija i/ili religija koje imaju za to nužne pretpostavke: minimalni broj zainteresiranih učenika, kvalificiran vjeroučiteljski kadar, didaktički i religijskopedagoški suvremeno osmišljene vjeronaučne programe i udžbenike. Toj skupini pripadaju: Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Finska, regije Alsace i Moselle u Francuskoj, Hrvatska, Luksemburg, Latvija, Litva, Njemačka, Poljska, Portugal, Slovačka, Srbija i Španjolska. U svakoj od tih zamalja konfesionalni vjeronauk ipak izgleda ponešto drugačije, ovisno o društvenoj, povijesno-kulturnoj i religioznoj tradiciji i situaciji. Konfesionalni vjeronauk autorizira Crkva odnosno odgovarajuća vjerska zajednica, koja primarno odlučuje o njegovim sadržajima i ciljevima, dok ga državne prosvjetne vlasti dodatno propituju s ozbirom na didaktičke kriterije te odgojne i obrazovne ciljeve škole demokratskog društva. Poteškoće kod ovog modela vjeronauka nastaju onda kada vjerska zajednica nema središnju institucionalnu instancu, koja bi autorizirala nastavne programe i udžbenike.

Konfesionalni vjeronauk se, međutim, već dugi niz godina pokazao sposobnim pratiti društveni razvoj s obzirom na promjene religioznosti i razvoj vjere, sučeljavati se s društvenim izazovima suvremenosti, ali također izaći u susret zahtjevima školske pedagogije te pitanjima i potrebama učenika. Njegova slaba strana leži u velikom organizacijskom angažmanu (usklađivanje rasporeda sati, spajanje učenika iz različitih odjeljenja), a ponekad i u nepostojanju alternative konfesionalnom vjeronauku koja bi se obratila pripadnicima nereligioznih svjetonazora i učenicima bez konfesije.

b)      U nekim europskim zemljama državno je osiguran samo konfesionalni vjeronauk većinske konfesije, dok druge konfesije/religije mogu organizirati vjeronauk o vlastitom trošku. Toj skupini pripadaju: Grčka, Irska, Italija (s mogućnošću upisivanja zamjenskog predmeta koji ima kulturnopovijesno usmjerenje umjesto vjeronauka), Malta i Rumunjska. U Italiji, pa i Irskoj vjeronauk je prvenstveno povijesno-kulturno legitimiran i oblikovan, dok je u ostalim navedenim zemljama uže konfesionalno usmjeren.

c)      Treću podskupinu čine zemlje u kojima vjeronauk bilo koje konfesije/religije, ali pretežno ipak samo većinske, može biti ponuđen kao dobrovoljna aktivnost izvan nastavnog plana i programa. Tako je u Bugarskoj, Češkoj, Mađarskoj, Moldaviji, Rusiji. Tu vjeronauk uglavnom ima usko konfesionalno obilježje i ne osjeća se izazvanim na konstruktivno sučeljavanje sa sekulariziranim demokratskim društvom. Taj oblik u današnjoj situaciji može se promatrati samo kao privremeno rješenje.

2. Akonfesionalni, religijsko-obrazovni i ekumensko-međureligijski vjeronauk

Nekoliko europskih država (pretežito sjevernih) ima vjeronauk, koji isključivo odgovara obrazovnim ciljevima nastave i škole te koji se razumijeva kao nadkonfesionalan, općekršćanski i religijskofenomenološki. Namijenjen je svim učenicima, iako većinom ipak postoji mogućnost odjave i od takvog vjeronauka zbog prigovora savjesti. Zemlje u kojima susrećemo takav oblik vjeronauka su: pokrajine Bremen i Brandenburg u Njemačkoj, Danska, Island, Velika Britanija, Nizozemska, Norveška, Švedska, mnogi kantoni Švicarske i Ukrajina. U Danskoj uz obvezatni multireligijsko-obrazovni vjeronauk za sve učenike postoji i konfesionalni evangeličko-luteranski vjeronauk. Pojedini modeli i pokušaji osmišljavanja religijske nastave općeobrazovnog usmjerenja kreću se u spektru od čisto religijskofenomenološkog, povijesnog i komparativnog pristupa religijama preko opće kršćanski i ekumenski osmišljenog i ostvarivanog vjeronauka, kakav je primjerice u Estoniji, do religiološko-međureligijskog, koji je usredotočen ponajprije na tri monoteističke religije: židovstvo, kršćanstvo i islam.

Kod sastavljanja programa religijske nastave prosvjetne vlasti ipak u većini tih zemalja konzultiraju i vjerske zajednice, premda njihova riječ nema odlučujuće značenje. Taj oblik vjeronauka pretežno je posljedica jake sekularizacije i religijske pluralizacije društva, opravdava se prvenstveno kulturno-povijesno, usmjeren je na univerzalne etičke vrijednosti i promicanje ciljeva građanskog odgoja za mirni suživot i toleranciju, a organizacijski je njime lakše upravljati.

Model općeobrazovne religijske nastave nailazi, međutim, na prigovore i otpor religioznih manjina, rijetko kada pravedno odgovara autentičnom samopredstavljanju pojedinih religija i konfesija, a katakada svojim karakterom obvezatnosti vrijeđa religijsku slobodu i slobodu savjesti. Budući da vjera i religija u stvarnosti ne postoje apstraktno i akonfesionalno, informiranje najčešće nije pravedno prema samorazumijevanju samih religija i konfesija, a praksa pokazuje da puke informacije učenicima također nisu zanimljive. Iako je navedeni model vjeronauka organizacijski jednostavniji i lakši, on u sebi krije opasnost podržavljenja škole, monopoliziranja državne etike, ideologiziranja, instrumentalizacije i funkcionaliziranja religije/religija. To često izaziva i napetosti u odnosu prema obitelji, koja se osjeća uskraćenom za svoje pravo suodlučivanja u odgoju. Nedostatak motiviranih, kvalificiranih i kvalitetnih vjeroučiteljica i vjeroučitelja već se pokazuje jednim od glavnih problema te koncepcije vjeronauka.

Iz tih razloga u posljednje vrijeme dolazi do korektura tog modela, gdje se prelazi od jednostrano fenomenološki objektivnog pristupa religiji i religijama prema jačem uvažavanju subjektivnih religioznih iskustava, koja kod učenika omogućuju i pospješuju procese identifikacije. Ide se za tim da ciljevi vjeronauka obuhvate i religiozno doživljavanje i religiozno iskustvo te nastoje identificirati značenje religije za tvorbu identiteta, religiozno razumijevanje i životno usmjeravanje učenika.

3. Bez vjeronauka u školi

Samo mala skupina europskih zemalja nema nikakav oblik vjeronauka u školi. Tu pripadaju: Albanija, Francuska (osim pokrajina Alsace i Moselle) i Bjelorusija. Iako se francuski laicizam,  na tragu načela Francuske revolucije iz 1789. godine, drži strogog odvajanja vjerskih zajednica i države, zbog kojega se ne dopušta uvođenje vjeronauka u škole, u novije se vrijeme ipak i ondje sve više uočava nužnost poznavanja religija, osobito katoličkog kršćanstva, za razumijevanje same francuske kulture. Zato je Francuska u novije vrijeme unijela više religijskog znanja u programe drugih školskih predmeta. U skupinu zemalja koje nemaju nikakav oblik vjeronauka u školi donedavno se ubrajala i Slovenija. Ona je, međutim, nedavno u sklopu reforme osnovnog obrazovanja uvela novi, nekonfesionalni religijskoobrazovni predmet “Religije i etika” koji se poučava u 7., 8. i 9. razredu.

Preporuke europskih institucija o religioznom odgoju i obrazovanju u školi

Nakon ugovora iz Maastrichta 1992. i Amsterdama 1997. godine Europska unija je postala novim nadnacionalnim juridičkim i političkim subjektom, koji računa sa sve većim utjecajem na pojedine zemlje članice te ima vlastitu politiku u odnosu prema religiji/religijama. Sa svrhom zaštite ljudskih prava i na tom području Vijeće Europe je osobito u posljednjih desetak godina donijelo nekoliko preporuka i rezolucija, koje se odnose na religiozni odgoj i obrazovanje u javnoj školi. U pozadini tih dokumenata može se prepoznati nastojanje oko sprječavanja religiozne netrpeljivosti i etničko-religioznih predrasuda i diskriminacija te oko promicanja socijalne kohezije upoznavanjem i razumijevanjem religije/religija kao društvenog i kulturnog dobra, u njenom individualnom i socijalnom značenju. Vijeće Europe svjesno tretira pitanje religiozno-religijske raznolikosti i religioznu dimenziju međukulturnog dijaloga te preporuča oblike religioznog odgoja i obrazovanja u školi koji odgovaraju temeljnim vrijednostima Europe. Ured za demokratske institucije i ljudska prava Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi objavio je 2007. godine poznata „Toledska vodeća načela poučavanja o religijama i vjerovanjima u javnim školama“. Njima se državama članicama preporučuje uvođenje religioznog odgoja i obrazovanja koje odražava ljudska prava i prava na temeljne slobode, uvažava ulogu obitelji i vjerskih zajednica te se temelji na kvalificiranim nastavnim programima i ima adekvatno obrazovane nastavnike. Pitanja školskog vjeronauka u Europi predmet su rasprava i različitih udruženja stručnjaka koja su osnovana na europskoj razini.

Vjeronauk kao upit teologiji i vjerskim zajednicama

Dugo je vremena uloga teologije pojedine religije i konfesije kao referentne znanosti konfesionalnog vjeronauka, koja je artikulirala njegove ciljeve i sadržaje, bila neprijeporna. Od šezdesetih godina 20. stoljeća epistemološko utemeljenje vjeronauka više ne jamči samo teologija, nego i druge, neteološke religijske znanosti. Tako je kod svih pedagoški odgovornih modela konfesionalnog vjeronauka. Teologija kod tih modela ostaje prva, ali ne više i jedina referentna znanost, jer vjeronauk nije identičan s katehezom Crkve i formalnim odgojem za vjeru Crkve, što potiče vjerske zajednice na izgrađivanje vlastitih struktura vjerskog odgoja i obrazovanja u obitelji i vjerničkoj zajednici. Vjeronauk u školi danas se često nalazi u multikonfesionalnom i multireligijskom kontekstu. Ta činjenica zahtijeva od teologije sposobnost dijaloga kako s teologijama drugih konfesija i religija tako i sa sekularnim religijskim znanostima i njihovim znanstvenim metodama.

Rasprave o vjeronuaku u Europi pokazuju da se uz taj predmet često vežu i mnoga druga, vrlo zahtjevna očekivanja, koja jedan jedini školski predmet sam nije u stanju ispuniti. Riječ je o ostvarivanju ciljeva kao što su: poticanje integracije religijskih manjina u Europi, utiranje putova ekumenskog jedinstva kroz konfesionalno-kooperativne oblike vjeronauka, stvaranje protuteže čistoj orijentaciji škole na postignuća, stvaranje prostora slobode u školskoj svakidašnjici koja je obilježena pritiskom na društveno prilagođavanje i tome slično. Iako sva ta očekivanja nadilaze mogućnosti vjeronauka kao predmeta, ipak ih treba shvatiti kao nove forume dijaloga između religija i društva, koje teologija i vjerske zajednice možda još nisu dovoljno dobro uočile ni ozbiljno shvatile.


dr. sc. Ana Thea Filipović

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Vjeronauk i „preslagivanje“ Svake godine imam priliku s učenicima razgovarati o molitvi. Uvijek ih upitam kako mole i koji je sadržaj njihovih molitava? Da bih konkretizi...
Vjeronauk i znanje Zadnjih godina često se govori o vrsti znanja koja se stječe u našim školama i vrstama koje bi se trebale stjecati ako želimo biti u korak s v...
Vjeronauk i papa Franjo Veći Zapad od Zapada U našim krajevima često možemo čuti uzrečicu: „praviš se veći papa od pape“. To obično kažemo nekome tko nešto ne ...
Vjeronauk i nacija Jedna od tema s kojom se u Hrvatskoj još nismo razračunali i oko koje ne postoji društveni i narodni konsenzus je odnos vjere i nacionalnog iden...
Vjeronauk i duh vremena Nedavno je objavljeno istraživanje koje pokazuje kako skoro 79% mladih vjeruje u Boga, naspram 19% onih koji su to tvrdili sredinom '80.-tih g...