Skip to content

Molitva – post – milostinja

4


Dolazi korizma. Vrijeme obraćenja i pokore. Crkva naglašava potrebu „barem uskrsne pričesti“, što redovito uključuje i ispovijed. Kako je to prije izgledalo? U korizmenim propovijedima Augustina i drugih Otaca često susrećemo poziv vjernicima da se posvete molitvi, postu i davanju milostinje. U to vrijeme nije bilo ispovijedi u današnjem obliku. Postojao je samo sakramenat pomirenja za one kršćane koji bi počinili velike (javne) grijehe (ubojstvo, otpad od vjere). Ostali kršćani nisu pristupali sakramentu pokore. Danas to u prvi mah može izgledati veoma privlačno, međutim tadašnji su kršćani imali istančan osjećaj za grijeh. Naglašavalo se kako upravo molitva, post i milostinja čiste od grijeha. Ondašnji su kršćani to ozbiljno prihvaćali. Prisjetimo se kako su srijeda i petak redovito bili dani posta i to sigurno ne na način kako mi danas obdržavamo nemrs petkom. Za oproštenje svojih grijeha neki su vjernici znali u jednom danu izmoliti i svih 150 psalama! Nadalje, još je Pavao isticao vrijednost davanja milostinje. Kršćani su dakle postili i onda davali milostinju: njihov je post bio plodan!

Vratimo se korizmi. Ona je bila vrijeme priprave pokornika na pomirenje, vrijeme priprave izabranika za krštenje te priprava ostalih vjernika na vazmena slavlja. Upravo za njih su dakle Oci naglašavali molitvu, post i milostinju kao sredstvo nutarnjeg obraćenja, čišćenja i priprave na vazmena slavlja. Očito je da su vjernici u tome slučaju mogli imati duboki osobni  i doživljeni pristup kajanju, obraćenju, pokori i doživljaju Božjeg milosrđa.

Vremena su se promijenila. Već od 7. st. javlja se tarifna pokora koje je ponovljiva i koja postaje sve sličnija ispovijedi koju danas poznajemo. Poznata nam je vrijednost i nezamjenjivost sakramenta pomirenja, ali bi bilo dobro ponovno osmisliti staru korizmenu praksu i tako dati novu vrijednost i ovom sakramentu.


Ponovno otkriti smisao korizmene prakse


Možda su naši vjernici skloni isuviše mehanički shvaćati ispovijed: pokaju se za svoje grijehe, ispovjede ih, dobiju odrješenje, izmole pokoru i onda je sve u redu. Izgleda nekako “prejeftino” i prejednostavno. Nitko ne sumnja u Božje milosrđe i u snagu sakramenta pomirenja, no čini mi se da i ovdje može biti izrazito prisutna opasnost isuviše mehaničkog shvaćanja onoga ex opere operato. Korizma je vrijeme obraćenja, a obraćenje je stalni proces, ono je naše svakodnevno stremljenje. Važno je stoga u našem naviještanju i našem poučavanju posvijestiti ljudima kako je važan naš duboko osobni pristup sakramentalnom djelovanju. Nadahnuti drevnom predajom i mi se osjećamo pozvanima tražiti Gospodina u molitvi, i mi bismo trebali kroz post na posve određen način pokazivati svoju opredijeljenost za Boga. Post naravno nije samo u odricanju od hrane: čovjek “posti” od grijeha, čini dobra djela, te da se onda i nečega sasvim svjesno odrekne. Važno je da odricanje bude “plodno”, tj. treba ići u korist potrebnih, a to je milostinja o kojoj govore Oci.


Šire gledanje na sakramenat pomirenja


Bit će svakako presiromašno shvaćati ovaj sakramenat samo kao “ispovijed”. Ovo je sakramenat pomirenja u kojem uvijek odjekuje Kristova riječ: Idi i nemoj više griješiti. Dakle, u ovom sakramentu susrećemo Boga koji nas opet prihvaća kao svoju djecu i koji nas poziva na obnovljenu svetost. U tome će smislu biti zasigurno korisno nadahnuti se na staroj praksi. I pravednik sedam puta na dan pogriješi, ali zato uvijek čini djelatnu pokoru i u molitvi nastoji održati čvrstu vezu s Bogom. Time će naša želja za obraćenjem i svetošću biti izraz osobnog nastojanja i osobnog stremljenja. Naravno, s vremena na vrijeme kršćanin će sav svoj život, protkan tolikim slabostima i grijesima, uključiti u sakramenat pomirenja i u tom sakramentu pomiriti se i s Bogom i s Crkvom. Pogotovo kada se radi o lakim grijesima i propustima, bit će sigurno korisnije okajavati ih molitvom, postom i milostinjom (uz ispovijed u određeno vrijeme), negoli umnažati ispovijedi za koje onda postoji opasnost da postanu bez duha.


Još jedna važna napomena


Ovo je veoma osjetljivo područje i koliko god gornje razmišljanje izgledalo razborito, svakako neće biti dobro nametati ga vjernicima, koji već dugo imaju svoje shvaćanje ispovijedi i pokore. Bit će puno razboritije poučavati i poticati.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

Latest posts by dr. Zvonko Pažin (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Sakrament pomirenja (opet) na prekretnici?   Liturgijska je reforma poslije Drugog vatikanskog sabora u praksi polučila velike rezultate. Još nas ima dosta koji se toga sjećamo. Š...
Meditacija uz Pepelnicu – B POST, MOLITVA, MILOSTINJA Korizma koja je pred nama pokorničko je vrijeme. Ne toliko u smislu zadovoljštine, da bismo mi morali dati na...
Česta ispovijed U vrijeme dugih i koji puta napornih božićnih ili uskrsnih ispovijedi uvijek nam se iznova javlja pitanje o smislu i potrebi čestih ispovijedi. Svećen...
Post festum Staro je pravilo da se izvan euharistijskog slavlja pričest može dijeliti samo bolesnicima. Međutim, praktični život ima neka svoja razmišljanja. Tako...
Obrasci sakramentalnog odrješenja u tradiciji Crkv... Bogoslužje sakramenta pomirenja razvijalo se tijekom povijesti. Crkva se veoma rano susrela s činjenicom da su neki njezini članovi ozbiljno i teško s...