Skip to content

Mom anđelu čuvaru


Vodi me, anđele moj, putem vedrine

i krila mi daj za let prema vječnosti,

nebo otvori, ovo moje u kojem jesam

i tvoje u kojem želim sutra biti.

 

Noćas je, o Bože moj,

anđeo utkao mir u moje snove

i zapalio svjetiljku djetinjstva,

pa u svjetlu nebeskom silazi u moju sobu.

 

I nakon puno godina,

kad se u molitvi anđela sjetim,

djetinjstvo nadođe, zamiriše na mamu i kruh,

toplo mlijeko i oca koji uspravan stoji

pod zvjezdanim nebom

dok moli “Oče naš”.

 

Kažu da je vjetar u krošnjama

probudio ptice dok su pauci pleli mreže od sna,

a ja znam da je to bio šum anđela

zadužena za moje snove

da se ne bi ugasila modra svitanja u mojim očima.

 

Kao nekad, uvijek isto:

kad crkvena zvona pozdravljenja dozovu noć,

a jutrom probude zoru,

djeca rastu, anđele moj u sjeni krila tvojih.

Majke pjevaju nad kolijevkama.

 

Moja je imala oči Gospine,

modre ko nebo

i krila od vjetra.

Rasula bi se jutrom, kućom i okućnicom.

S nama u naručju, anđele moj,

“snagom svojom je zakrili”,

pa mi se činilo da snen, u snovima,

s tobom letim nad oranicama.

Blizinu tvoju osjećam, a srce mi zaigra nadom

pa molitvom dotičem Božje i tvoje lice,

a strah me samoće.

 

I tako zorom ulazim u novi dan

u želji da bude osut ljepotom neba do večeri.

Molim spokojan, dok ti bdiješ

nad mojim svećeničkim koracima.

 

Uz tebe, anđele moj, strah je od života manji

i bol koju nosim.

Na izmaku dana, i svake večeri isto,

kao u djetinjstvu,

molitvom te dozivam,

Božje i tvoje ime izgovaram:

“Anđele, čuvaru mili…”,

pa gasim svjetlo zahvalan, očekujući u snu

majčine tople ruke

da me molitvom i nježnošću pokriju.

 

Kažu da su anđeli s neba sišli,

izgubili krila, u ljude ušli dobrotom

i da idu korakom ljudskim

i da su od njih posudili ruke

i oči za pogled i srce,

za prijateljski dodir u nevolji,

pa im sad nestašni vire iz očiju.

 

Gledam očima djeteta, začuđen.

Sunce rumenilom obojilo zoru,

daleka obala i selo.

Nad ravnicom krik gavrana, a ti u modrini.

I ponovno me zaboli krvavo nebo, anđele moj,

pusta sela i ravnica,

zadimljeni obzor nad dalekim gradom,

kao da gledam anđele nijeme od bola, skamenjene,

zbog smrti onih koji su htjeli biti djeca,

a nisu im dali da se rode.

 

Srcem te molim za čisto nebo

da ponovno zaiskre zvijezde u dječjim očima.

I tako iz dana u dan:

izgovaraš mi ime pred Svevišnjim,

vraćaš me izvoru žedna vječnosti.

 

Dani mi prolaze između neba i oltara,

od jučer do sutra, anđele moj,

pa ako i izgorim poput svijeće

hoće li iza mene ostati svjetlost?

 

“A kad s ovog svijeta pođem…”

Kamo da odem, anđele moj,

kad sam od zemlje, od cvijeta i neba sazdan?

Stražari nad koracima mojim pod nebom sunčanim

dok večer života ne zakuca na vrata,

a do tad ćemo zajedno čekati zoru i sunce u očima.

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Tama što životom zrači Što mi ne da da današnju radost živim, neg' se mučim, prebirem po glavi, što će biti kad 'va radost mine, hoće l' išta sreću da mi pravi? ...
Nebo u očima On ima lice patnika, čovjeka, tvoje i moje lice ima, ponekad to ne vidimo nevjerom skamenjeni. Pred tuđom mukom zatvaramo oči. On nikada. ...
Nezaboravljeni Na zidovima sjemeništa svetačke slike vise, nebeski uzori svetošću obilježeni. I to što nisam poželim da jesam jer kroz prozore duše i mrak...
U Šopovoj bolesničkoj sobi već dugo leži prikovan uz krevet u njegovoj sobi sve je tiho njom hoda bolest vani je sunce, život, radost… svud cvjeta – buja mladost č...
Svećenikov grob Iza njega ne ostade ništa, osim sjećanja. Na grob mu ne dođe žena, za koju su rekli da je…, ni dječak plavooki s pticom na dlanu. Bi...
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!