Skip to content

Mom anđelu čuvaru


Vodi me, anđele moj, putem vedrine

i krila mi daj za let prema vječnosti,

nebo otvori, ovo moje u kojem jesam

i tvoje u kojem želim sutra biti.

 

Noćas je, o Bože moj,

anđeo utkao mir u moje snove

i zapalio svjetiljku djetinjstva,

pa u svjetlu nebeskom silazi u moju sobu.

 

I nakon puno godina,

kad se u molitvi anđela sjetim,

djetinjstvo nadođe, zamiriše na mamu i kruh,

toplo mlijeko i oca koji uspravan stoji

pod zvjezdanim nebom

dok moli “Oče naš”.

 

Kažu da je vjetar u krošnjama

probudio ptice dok su pauci pleli mreže od sna,

a ja znam da je to bio šum anđela

zadužena za moje snove

da se ne bi ugasila modra svitanja u mojim očima.

 

Kao nekad, uvijek isto:

kad crkvena zvona pozdravljenja dozovu noć,

a jutrom probude zoru,

djeca rastu, anđele moj u sjeni krila tvojih.

Majke pjevaju nad kolijevkama.

 

Moja je imala oči Gospine,

modre ko nebo

i krila od vjetra.

Rasula bi se jutrom, kućom i okućnicom.

S nama u naručju, anđele moj,

“snagom svojom je zakrili”,

pa mi se činilo da snen, u snovima,

s tobom letim nad oranicama.

Blizinu tvoju osjećam, a srce mi zaigra nadom

pa molitvom dotičem Božje i tvoje lice,

a strah me samoće.

 

I tako zorom ulazim u novi dan

u želji da bude osut ljepotom neba do večeri.

Molim spokojan, dok ti bdiješ

nad mojim svećeničkim koracima.

 

Uz tebe, anđele moj, strah je od života manji

i bol koju nosim.

Na izmaku dana, i svake večeri isto,

kao u djetinjstvu,

molitvom te dozivam,

Božje i tvoje ime izgovaram:

“Anđele, čuvaru mili…”,

pa gasim svjetlo zahvalan, očekujući u snu

majčine tople ruke

da me molitvom i nježnošću pokriju.

 

Kažu da su anđeli s neba sišli,

izgubili krila, u ljude ušli dobrotom

i da idu korakom ljudskim

i da su od njih posudili ruke

i oči za pogled i srce,

za prijateljski dodir u nevolji,

pa im sad nestašni vire iz očiju.

 

Gledam očima djeteta, začuđen.

Sunce rumenilom obojilo zoru,

daleka obala i selo.

Nad ravnicom krik gavrana, a ti u modrini.

I ponovno me zaboli krvavo nebo, anđele moj,

pusta sela i ravnica,

zadimljeni obzor nad dalekim gradom,

kao da gledam anđele nijeme od bola, skamenjene,

zbog smrti onih koji su htjeli biti djeca,

a nisu im dali da se rode.

 

Srcem te molim za čisto nebo

da ponovno zaiskre zvijezde u dječjim očima.

I tako iz dana u dan:

izgovaraš mi ime pred Svevišnjim,

vraćaš me izvoru žedna vječnosti.

 

Dani mi prolaze između neba i oltara,

od jučer do sutra, anđele moj,

pa ako i izgorim poput svijeće

hoće li iza mene ostati svjetlost?

 

“A kad s ovog svijeta pođem…”

Kamo da odem, anđele moj,

kad sam od zemlje, od cvijeta i neba sazdan?

Stražari nad koracima mojim pod nebom sunčanim

dok večer života ne zakuca na vrata,

a do tad ćemo zajedno čekati zoru i sunce u očima.

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Nebo u očima On ima lice patnika, čovjeka, tvoje i moje lice ima, ponekad to ne vidimo nevjerom skamenjeni. Pred tuđom mukom zatvaramo oči. On nikada. ...
Nezaboravljeni Na zidovima sjemeništa svetačke slike vise, nebeski uzori svetošću obilježeni. I to što nisam poželim da jesam jer kroz prozore duše i mrak...
U Šopovoj bolesničkoj sobi već dugo leži prikovan uz krevet u njegovoj sobi sve je tiho njom hoda bolest vani je sunce, život, radost… svud cvjeta – buja mladost č...
Svećenikov grob Iza njega ne ostade ništa, osim sjećanja. Na grob mu ne dođe žena, za koju su rekli da je…, ni dječak plavooki s pticom na dlanu. Bi...
Budi mi sve Slavko Vranjković, Patnik (detalj) O Bože veliki, čitav život tražim odgovore na život, smrt i besmrtnost vodeći druge prema vječnosti. &nbs...