Mučenici za vjeru
Svaki je novi dan neispisana stranica života i trebalo bi pripaziti što će biti danas upisano. Ono jučer je prošlost i nepovrat, danas je nova mogućnost. Jedino što možemo: za prošlim žaliti i kajati se za izgovorene riječi, nespretne geste.
Ovo razmišljanje posvećujem svima koji su u prošlosti imali hrabrosti reći istinu, reći vjerujem pa makar izgubili karijeru, reći Kristov sam.
Koliko je bilo takvih u vrijeme komunizma, u svim totalitarnim sustavima? Mnogi su prošli to razdoblje šutke, pognutih glava, da bi „podvita repa došli do cilja“, kako pjeva S. Kranjčević. Treba li im zamjeriti? Ne. Dovoljno je ako oni sami sebi zamjere.
Žalim za vremenima progona, osobne vjere koju nije ni smrt mogla pokolebati. Danas je vrijeme kad možeš i ne moraš biti praktični vjernik, vrijeme “mirnih voda” koje se pretvaraju u baru u kojoj se pjev čuje sve rjeđe i tiše. Bilo bi dobro da nas netko uznemiri, optuži, natjera na otpor i krik. Koliko se kao kršćani razlikujemo od onih koji to nisu?
Nestalo je ponosa i prkosa, vjere koja se u muci rađala. Razvodnilo se svjedočenje. Nevažne stvari su postale važne, sramota je biti drugačiji. I u našim nedjeljnim slavljima čut ćete više opomenu: “Niste platili godišnju članarinu – lukno”, od: “Kad ste se zadnji put ispovjedili i pričestili”. Kao da je važnije podmiriti dugove od duhovnoga.
Volio bih da nisam u pravu! Iz dubine trećeg stoljeća izranja veličanstven lik čovjeka vulkanskog temperamenta, Afrikanca Tertulijana. O sebi je malo pisao, ali dovoljno da se pamti. Piše da je bio veliki grešnik, preljubnik. Otac mu je Centurion. Mladi Tertulijan studira govorništvo i pravo u Rimu, zatim se vraća u rodnu Kartagu. Ne zna se kada je postao kršćaninom, no zna se da je izgubio posao i karijeru zbog vjernosti Kristu i Crkvi.
Što ga je privuklo kršćanima? Strpljivost u progonima? Ne samo da je poznavao pravo, nego je u sebi nosio veliku osjetljivost za pravednost. Progone kršćana s javnih službi shvatio je kao nepravdu. On postaje branitelj Crkve i ljudi koji je sačinjavaju. Jesmo li i mi imali takve branitelje vjere među učenim kršćanima? I danas, za mnoge neistine, zlonamjerne napade na sve što je kršćansko, trebali bismo dignuti svoj glas.
Sačuvano je Tertulijanovo pismo upućeno rimskim upraviteljima:
„Mučite nas, osuđujete nas i nazivate nazadnima, zatucanima! Vaša je bezočnost dokaz naše nevinosti, a vaše podle prepredenosti, znajte, ne služe ni za što. Naprotiv, povećavaju privlačnost naše vjere. Što nas više pobijete, mi smo mnogo brojniji. Krv mučenika sjeme je kršćana!“
Zar nismo mi stariji svjedoci toga? Nakon bezbožnih sustava od Rusije do Albanije, Crkva je izašla jača, svježija, veća!
Njegovi govori odišu snagom pustinjske oluje. Ne bira izraze, ubojit, ironičan, nikom ne oprašta. Uvjeren u svoju vjeru u pravo da bude vjernik, ne bira način, izraz. Želi protivnika smrviti. Što perom, što riječju.
Znakovitom šutnjom činili su tako veliki kardinali Istočnog bloka: Višinski, Slipi, Stepinac te mnogi znani i neznani svećenici i osuđivani laici katoličke crkve u Hrvatskoj. U Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća objavljeno je da su za II. svjetskog rata i u poratno doba komunističke vladavine za vjeru ubijene u Crkvi u Hrvata 664 osobe posvećene Bogu: 4 biskupa, 523 svećenika, 50 bogoslova, 39 sjemeništaraca, 17 redovnika braće laika, 31 časna sestra. Đakovačka Biskupija je imala najveći broj mučenika – 30. Za prikupljanje podataka o ubijenima od srca zahvaljujem zaboravljenom don. Anti Bakoviću. Nepravedno je prešućen njegov rad.
Znamenite su riječi blaženog kardinala Alojzija Stepinca pred komunističkim sudom 3. listopada 1946. godine:
„Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike! Narod vam to neće nikada zaboraviti! Ni u jednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice koje im imputirate.“
Sve se u svakom vremenu svodilo na isto. Biti kršćanin uključuje rizik biti drugačiji, biti opomena. Za progonitelje kršćanstva vrijedi isto kao i nekada. Radije omalovažavati, nego saslušati, progoniti nego čuti istinu.
Poslušajte što je ostalo zapisano iz pera Tertulijana Kartažanina:
„Vi sjedate na sudišta da izričete pravdu, ali se bojite provesti temeljitu istragu, štoviše, zatvarate usta obrani, ali znajte, istina za sebe ne traži milost. Znam u čemu je stvar: vi mrzite pa se bojite da istinu nećete moći osuditi ako je saslušate. No ima li što bezočnije nego mrziti ono što ne znaš? I za mržnju treba dokaza, razloga. A vaša je mržnja slijepa. Evo u čemu je stvar. Vi želite mrziti pa nas ne želite upoznati. Kad biste nas kršćane upoznali, prestali biste nas mrziti.”
Kad je u poraću u Jugoslaviji nastala hajka na Informbiro, na komuniste koji su bili za Staljina i Rusiju, kad se punio Goli otok zatočenicima, zatočen je svećenik zagrebačke nadbiskupije monsinjor Ivan Vragović, kojega sam upoznao dok je bio župnik u Virju, a ja kapelan u Molvama. Osuđen je na sedam godina stroge robije. Nakon puno godina, kad je došao do optužnice, na zaprepaštenje sviju, pisalo je da je informbirovac. Mržnja onih na vlasti nije imala mudrosti shvatiti da je nespojivo biti svećenik i bezbožni član Staljinove partije. “Mržnja je slijepa”, kaže mudrost, i zato želi da što više slijepih bude, a onima koji kažu da vide, oduzimaju svjetlost.
Nekada i danas isto.
Istina postoji. Izmišljati se može samo laž.