Skip to content

Na mladima svijet…


“Točno onako kako je vodeća partija prema svojim podanicima zadržavala informacije ili ih posluživala iskrivljenom propagandom, oni su to uzvraćali u obrnutom smjeru, govoreći što je ona željela čuti – što je već samo po sebi circulus viciosus s potencijalno smrtnim posljedicama. Takav sustav međusobnog dezinformiranja bio je cijena odsutnosti otvorenih demokratskih rasprava te foruma i medija kritičko-diskurzivne javnosti, ali i sve veće samoizolacije društva” (Gerd Koenen, Što je bio komunizam?, Durieux, Zagreb 2011., 109-110.).


Konzervativna revolucija kao vuk u priči


Ne prođe mnogo vremena a da se netko u hrvatskoj javnosti ne oglasi s izjavom da je u Hrvatskoj na snazi konzervativna revolucija. Što se pod time misli, što je sadržajna težina te sintagme, može se lako zaključiti iz konteksta koji ju prati. Pritom je uvijek, razumljivo, na udaru Crkva, posebno njezini službenici, jer se želi reći da iz njezina krila suklja konzervativno trovanje hrvatskog društva i vraćanje u srednjovjekovni mrak. Kad se stvari poslože i kad se analizira širi kontekst iz kojeg se rabi ta sintagma, očito je da je riječ o jeftinoj paroli koja se koristi iz zakašnjelog obračuna s dojučerašnjim ideološkim suparnicima. Neovisno o tomu je li posrijedi zluradost ili puko neznanje, a čini se da je više ono prvo u sprezi s drugim, ono što danas, barem se to tako meni čini, više zabrinjava i unosi mučninu, tiče se kriterija interpretacije društvene zbilje. Postkomunističko stanje svijesti nije nužno donijelo sa sobom odumiranje kriterija po kojima se mjeri kvaliteta. Štoviše, ti su kriteriji pretočeni u stanje svijesti, mentalitet. Tako se može govoriti da su onodobnu oligarhiju zamijenile oligarhijske interpretacije sadašnjosti, prošlosti i budućnosti s kojima se hrvatska javnost s vremena na vrijeme susreće i koje ne biraju politički predznak njihovih glasnogovornika i medijskih kanala.

Nema dvojbe da dio pobornika političkog katolicima podsvjesno misli da je moguć kakav-takav povratak u međuratno razdoblje, ako već nije moguće uspostaviti svojevrsni “ancien régime” dorastao našim uvjetima. No površna interpretacija utjecaja Crkve na hrvatsko društvo u sadašnjem trenutku, dobrim dijelom preuveličava i mitologizira kvalitativni i kvantitativni utjecaj Crkve na stanje društva u Hrvatskoj. Kad se pojedine izjave i istupi analiziraju, kao da njihovi zastupnici imaju pred sobom poimanje Crkve kakvo je postojalo u međuratnom razdoblju kod onih koji su u Crkvi vidjeli klerikalistički pokušaj zatiranja autonomije društvenih odnosa. Banalnost i površnost, gubitak studiozne strasti u radu, korist kao kriterij opravdanja, manipulacija neznanjem i emocijama, kao i mnoge druge oznake, obilježavaju trenutak u kojem živimo. Parola o konzervativnoj revoluciji toliko je smiješna da se čovjek pita živimo li u istom društvu ili netko ima žutu pjegu. Tko iole prati društvena kretanja vidi u kolikoj mjeri istinski polog vjere gotovo da nema nikakvog utjecaja na društvo u kojem se sve više živi kao da Boga nema. Teror parola – ma od koga one dolazile, a jedna od njih je i parola o konzervativnoj revoluciji – postaje jeftino pokriće za stvarno suočavanje sa stanjem u kojem se nalazimo i pred kojim se vjernik iz evanđeoske odgovornosti nužno mora zauzeto postaviti. Je li, primjerice, moguća konzervativna revolucija u zemlji u kojoj sve veći i općenito sve manji broj svećenika osjeća zamor, bespomoćnost i besmisao pojedinih zaduženja koja prate njihovo djelovanje, dok se osjeća da su pojedini napori, prakse i usmjerenja pod navalom ravnodušnosti i sekularizacijskih dinamika puko gubljenje vremena? Na ovom tragu moglo bi se nabrajati do u nedogled, barem kad je riječ o pitanju u kolikoj mjeri Crkva u Hrvatskoj “stoji” iza tzv. konzervativne revolucije.

Čini se da ideološka ušteđevina prenesena s djedova na unuke često onemogućava da se znanstvenom akribijom pristupi upoznavanju prošlosti, i to ne pod vidom pobjedonosnog prokazivanja osoba, nego razlučivanja društvenih fenomena koji do danas stvaraju ozračje nepovjerenja i podjela. Upoznavanje prošlosti nužno je da bi se vidjelo s kolikim se mentalnim utezima opterećuje razumijevanje društvene stvarnosti i rast društvene komunikacije.

Uz ovo želim reći da nije problem što se izriču kritike na račun Crkve. Bolnom djeluje spoznaja da su mnoge kritike, koje se u pisanom i izgovorenom obliku upućuju Crkvi, najvećim dijelom prerađene silnice starih obračuna te ne pogađaju bit stvari. Mnoge su kritike toliko plitke i prozirne u svojim ishodištima, lišene osnovnog znanja, racionalnog umijeća formiranja sudova, da upravo nedostatak primjerenih kritika najbolje pokazuje kako se glede tzv. konzervativne revolucije i nadalje može mirno spavati, jer ni blizu nismo kritikama koje bi zaorale duboko u tkivo Crkve i potvrdile da proizlaze iz istinskog traženja snage vjere u sadašnjem trenutku. I dok je tomu tako, radi same stvari, valja reći da i mnoge crkvene kritike upućene kritikama na račun Crkve, često boluju od nedostataka istih preduvjeta od kojih pate kritike na račun Crkve. No, ono što zabrinjava jest porast kritike pojedinih članova Crkve, posebno mlađih vjernika laika, kod kojih su često kritike na račun društva tako postavljene da su lišene evangelizacijskog poleta i više nalikuju na strast za političkim probojima i stranačkim foteljama. Promatrajući kako se stvari zbivaju, bojim se da imamo previše mehaničkih kritika na račun društvenih kretanja, a premalo kritika koje izriču autentičnu evangelizacijsku želju i osobni potencijal, nadasve strast da se istinom Evanđelje prepozna dobro kod drugoga.


Mladi – njihov doprinos konzervativnoj revoluciji


Kad je 30-ih godina 20. st. jedna bračka župa, danas gotovo opustjela, ostala bez dušobrižnika, župljani su se obratili biskupu sa zamolbom da im barem za Veliki tjedan pošalje bilo kojeg svećenika kako ne bi ostali bez “funkcija”. U pismu navode zabrinutost nad novonastalim stanjem, posebno zbog opasnosti da netko umre bez popudbine. Kažu: “Kod nas znači biti bez svećenika kao cvijet bez vlage… a djeca kako se uzgajaju bez vjeronauka, tako da postaju slični živini…”. Štošta još ima, ali nije ključno. Danas takvo pismo više nije moguće. Svijest je stubokom promijenjena i uloga koju je u to međuratno razdoblje imao svećenik, kao i sve ono što se zbivalo u povezanosti s crkvom u jednom naselju, odavno je nestala s nestankom onih kojima je kao takva bila potrebna i s nestankom društveno-psiholoških okolnosti koje su to omogućavale. Nastala su nova očekivanja i nove životne mogućnosti koje pridonose korjenitoj promjeni očekivanja, a time i religioznog senzibiliteta. Dakako, nije sve nestalo, očekivanja su preoblikovana i još se susrećemo s očekivanjima koja su preživjela društvene potrese.

Nećemo otkriti toplu vodu kad kažemo da sve manji broj mladih računa s Bogom, Crkvom i kršćanskim načinom života. Kako sada stvari stoje, stanje napuštanja Crkve nije moguće zaustaviti. Napuštanje Crkve, koje je prešlo u rastuću pojavu, vidljivo je na svim razinama europskog tla, pa i kod nas. S vremena na vrijeme čuju su različite procjene, iznose analize i dvojbe, govori se o tihoj apostaziji i praktičnom ateizmu koji sve više hvata maha na prostorima koji su još pred koje desetljeće izgledali kao nepoljuljani prostori nade i izazovi nastojanjima u poboljšavanju pastoralnih inicijativa. Liturgijski život mladih sve manje je zastupljen na redoviti način i uglavnom je riječ o manjini koja kršćanski identitet vezuje uz euharistiju. Sve što se tiče vjere smatra se dosadnim, neupotrebljivim, nebitnim za konkretan život i svakodnevna očekivanja. Krštenja, pričesti i krizme sve više nalikuju na veliki “selfie” kojim se promovira i potiče svijest o važnosti onoga koji prima sakrament, a ne o smislu primanja sakramenta. Sve to stvara novo i drugačije lice crkvene stvarnosti s kojega novi naraštaji iščitavaju sami sebe i utiru put svojim pristupima. Svima je očito da se uvođenje u vjeru više ne događa na način kako je to nekada bilo s jedne generacije na drugu. Istina, postoje očuvani prostori koji govore da nije stvar krajnje crna kako se iz prvog pogleda čini. Međutim, nije stvar u tomu. Znamo da kod nas stanje nije poražavajuće, ali je zabrinjavajuće da sve navedeno rijetke zabrinjava. Kao da se potiho nadamo da će se stvari same od sebe riješiti, da će se Bog pobrinuti kako bi se stvari vratile na prijašnje stanje. Da, kad bi bilo sigurno da je ono prijašnje, a na što se vezujemo kao na poželjno, doista bilo mjerom izraza Božje volje.

S tim u vezi je dobro spomenuti da je nedavno Giuseppe Savagnone pisao o rastućem broju mladih Talijana “ateista” i bijegu od Crkve, barem kad se prelistaju statistički podaci o broju mladih koji su prekinuli s Crkvom, kršćanskom praksom i Bogom. Ističe da se oko polovica mladih između 18. i 29. godine izjašnjava da ne vjeruje, iako to izjašnjavanje treba kvalificirati dodatnim pojašnjenjima. Autor ističe činjenicu da je 80% tako deklariranih primilo krštenje i pričest, a oko dvije trećine krizmu. Njegov tekst prenio je službeni portal Palermitanske nadbiskupije, što dovoljno govori da osvrti poput njegovog nisu sporedni. Nema dvojbe da je riječ o nezaustavljivom procesu koji je uvjetovan današnjom kulturom i poimanjem usrećujućeg života.


Kateheza, ravnodušnost i vjerodostojnost


S tim u vezi, a kao poticaj nekim našim nastojanjima, valja reći da nema dvojbe da je kateheza – a ovdje ne kanim ulaziti u pitanje prošlih, sadašnjih i budućih katehetskih modela i sadržaja – nužno potrebna. No, kad bi samo kateheza bila potrebna, kad bi se isključivo katehizacijom vršila evangelizacija, kad bi kod nas na sva usta hvaljena i priželjkivana župna kateheza polučivala odluku za Krista, onda bi stvar bila riješena. Čini se da Savagnone dobrim dijelom pogađa u središte problema kad ističe da je novim naraštajima potrebno ponuditi vjerodostojne modele, a ponajprije se time misli na osobe koje svjedoče kvalitativno drugačiji život. Ako pak Savagnone i ne pogađa bit stvari, što i nije isključeno, nedvojbeno dotiče jedno od ključnih pitanja s kojima se susrećemo u svakodnevici. Teško se može naći netko tko bi to zanijekao. Ideje su dobre i korisne, ali život uvjerava. Naime, svakom su vremenu potrebni vjerodostojni svjedoci vjere, ma koliko bi ponekad moglo izgledati da se može i bez njih, da stvari idu same od sebe. No, nije rečeno što se ima misliti pod vjerodostojnim modelima i po kojim bi se kriterijima određivalo tko je vjerodostojan model. Savagnone ističe da i nadalje imamo previše svećenika i laika koji predstavljaju lice Crkve koja isključuje misao, kritički duh, konstruktivnu sumnju, istraživanje, sklad riječi i djela. Time on ističe samo nekoliko mogućih prepreka koje tvore zasebni fond barijera, no zasigurno ih ima mnogo više, i to u različitim izdanjima.

Ponekad se čini da je, kako mi reče nedavno jedan gospodin, potrebno krenuti iz početka, da je Crkva opterećena utezima prošlosti koji su mnogima razlog pripadanja Crkvi, a drugima razlog napuštanja Crkve. Krenuti iz početka, znamo, nije moguće, jer je povijest iznjedrila kontekst u kojem se nalazimo, a svaki bi početak u sebi nosio jedan interpretacijski model kršćanstva. No, Providnost nas zasigurno očekuje u našem kontekstu, ma kakav on bio, ali uvijek s izazovnim pozivom na obraćenje, na promjenu mentaliteta. Izgleda da nas je sram isticati da je Evanđelje uvijek alternativa koja znači čvrstoću, ali ne i rigidno držanje. Kršćanstvo nikada ne može biti izjednačeno s općeprihvaćenim društvenim smjerom, jer nužno proročki zahvaća u život i nudi vrijednosti Božjega kraljevstva koje siju razlučivanja i poziv na uključivanje isključenih. Kršćanstvo shvaćeno i življeno kao građanska religija nužno će biti u sprezi s vlašću, udobnošću, folklornim i inim dinamikama. U sadašnjem trenutku, kako se meni čini, barem kad je riječ o našim stranama, stvari idu kako idu i rijetki se uzrujavaju nad činjenicom spokojnog protoka rastućeg distanciranja mladih i njihova zaborava Boga. Očito nam je potrebno nastojati oko evangelizacije “čuvara” vjere, bilo da je riječ o modelima i mentalnima mapama kojim se služimo u svom pristupu, ili da je riječ o ljudima koji braneći vjeru i ono što je vezano uz vjeru, svjesno ili podsvjesno brane prostor stečene afirmacije u zajednici, nostalgiju, pravo na kontinuitet, emocije, krajolike djetinjstva, itd.

Stoga, ili je to samo privid, Crkva, znajući za današnji mentalitet, svjesna vlastitih slabosti, razumljivo zaslužuje ravnodušnost mladih, što zahtijeva temeljito obrazlaganje, ali se prema rastućoj ravnodušnosti ne smije postaviti ravnodušno. Po svemu sudeći, ne čini se da Savagnone griješi, ali očito nije samo stvar u onome o čemu govori. I on je svjestan da se vrijeme promijenilo. Kultura koja prožima današnjicu, barem na europskom tlu, nužno je obilježena narcizmom u kojem se isplativost duhovnoga mjeri osobnom koristi, a Bog i proročka dimenzija vjere gotovo su izvan vidokruga mladih ljudi. S druge strane, ako Savagnone i nije u pravu, očito je da njegov smjer misli predstavlja kritičku podlogu preispitivanju naše vjerničke savjesti i naše mlakosti spram gorućih pitanja vjere i mladih. Parole o konzervativnoj revoluciji dio su naše teatralne scenografije na kojoj se smjenjuju parole i plitka podmetanja. Sve u svemu, za kršćane je važnije pitanje kako se odnose prema Evanđelju i gradi li ono u njima i po njima civilizaciju ljubavi koja unosi svjetlo u društveni i osobni mrak i postaje model koji svjedoči vjeru.

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zeko, gastritis i mi Više ništa nije kao prije Već je odavno poznato da na europskom tlu, misleći prvenstveno na gospodarski naprednije zemlje, krajeve sa s...
“Dosjetljivo lukavstvo” I. U nedavnom razgovoru s jednim poznanikom iz redova prosvjetnih djelatnika ostao sam zatečen podatcima o načinu na koji većina mladih...
Otvorenih očiju ljubiti Crkvu Ni kler ni crkveno pravo ne mogu zamijeniti nutrinu čovjeka. Sva izvanjska pravila, zakoni i dogme imaju svrhu razjasniti nutarnji glas čovjeka i ...
Duša i turizam – koga se to još tiče? Među dojmljivije slike kojima se želi približiti razumijevanje Crkve u suvremenom svijetu ubraja se slika svjetionika i slika baklje. Na tom t...
Svjedočimo li “pomoru” teologa? Ovog je tjedna smrt dvojice naših uglednih redovnika govorila više od običnog svršetka ljudskog života. Umro je dominikanac Marijan Jurčev...