Skip to content

Na pragu došašća

Snimio: Igor Brautović

Slijedeći ritam i rasporedbu liturgijske godine, svakomu se vjerniku nudi postupni, ali stalni rast u izgradnji osobne vjere, što itekako pozitvno utječe i na rast Crkve i cijeloga društva. Tako, polazeći od prve nedjelje došašća, polako sazrijevamo u iskustvu važnosti budnoga i radosnoga iščekivanja otajstva Božjega utjelovljenja, da bismo u samoj božićnoj svetkovini i danima koji slijede dublje zaronili u zahvalnost Bogu jer je odlučio svoje nebeske ljepote otkriti svojim stvorenjima, te nas sve po svom Sinu pozvati u zajedništvo sa sobom. To vrijeme prije svega karakterizira radost i zahvalnost, odnosno nastojanje da se razumom otkrije zašto bi se svemogući Bog uopće htio na takav jedan krajnje neobičan način spustiti među nas ljude i postati jedan od nas, u svemu nam jednak, osim u grijehu. Taj pokušaj razumijevanja toliko veličanstvene i toliko velikodušne Božje odluke svakako vodi ili barem treba voditi i prema dubokoj i iskrenoj zahvalnosti, odnosno prema prihvaćanju srcem onoga što se razumom spoznalo. A prihvaćanje srcem te istine opet nužno vodi prema konkretizaciji takve zahvalnosti, ne samo kroz izgradnju osobnoga života kroz različite vidove pobožnosti i duhovnosti, nego i kroz aktualizaciju Druge zapovijedi ljubavi, po kojoj nam treba postati samorazumljivo, ukoliko doista na prvomu mjestu ljubimo Boga, da drugoga promatramo kao samoga sebe. Jasno to naznačuju svetopisamske riječi, po kojima razumijemo da je vjera bez djela mrtva.

Na nešto drugačiji, više pokornički način, liturgijska nam godina nudi razumijevanje i djelatno prihvaćanje drugoga važnoga vremenskoga razdoblja, onoga koji započinje korizmom, nastavlja se još jednim snažnijim doživljajem značenja Svetoga Trodnevlja, odnosno Kristove pregorke muke i njegove racionalnim i pravednim zakonima nerazumljive smrti, da bi svoj vrhunac imalo u otajstvu Kristova uskrsnuća i našega otkupljenja, kao i u pozivu na posebnu zahvalnost za taj dar spasenja u narednim vazmenim danima, kako bi svoju aktualizaciju postiglo u daru Duha Svetoga, po kojemu smo svi pozvani biti apostoli i navjestitelji te Radosne vijesti.

I drugi blagdani – od svetkovina do svagdana – tijekom godine mudro su i skladno raspoređeni, upravo da bi nas snažnije uvodili prije svega u razumijevanje i životno prihvaćanje tri navedena otajstva: Božjega utjelovljenja, otkupljenja ljudskoga roda po drvu križa, te dar Duha Svetoga, po kojemu i sami postajemo nastavljači i svjedoci onoga naslijeđa koje smo baštinili od apostola, oni od svoga Učitelja, a Učitelj od svoga Oca.

Vjerojatno prosječan vjernik to uglavnom razumije i u tom smislu, slijedeći ritam liturgijske godine, doista i napreduje u vjeri i duhovnosti. Međutim, na tom putu, naravno, ima i mnoštvo različitih zaprjeka, odnosno takav je rast vrlo često ugrožen, a u tom smislu najčešće ili osobnim oscilacijama vidljivima u izmjeni vjerničkoga zanosa, mlakosti i lijenosti, ili malodušnošću koju donose svakodnevne brige, bolesti i druge nevolje, a koje češće nismo u stanju s punim pouzdanjem prepustiti Božjoj volji.

S obzirom na ovo drugo – malodušnost izazvanu svakodnevnim brigama – zanimljivo je primijetiti kako ćemo mi kao vjernici obično snažnije doživljavati vrijeme korizme, odnosno vrijeme duboke ozbiljnosti i pokore, vrijeme u kojemu se lakše identificiramo kao patnici i grješnici, nego vrijeme došašća, kao vrijeme kada smo pozvani također na ozbiljnost, ali i na iskrenu i duboku radost. Tako, gotovo da proizlazi da su mnogi današnji vjernici izgubili iz vida i iz svoga života značenje riječi evanđelje, da smo u velikom broju zaboravili kako je to radosna vijest, ona koja naravno ne zatvara oči i ne pravi se slijepa pred konkretnim životnim nedaćama, ali se ni ne učahuruje u taj opasan i zatrovani krug pesimizma i depresije, kao da Boga nema, nego u svemu tome ima nepresušnu nadu, utemeljenu na onoj nadi protiv svake nade, po kojoj je Krist svojom naizgled beznadnom i besmislenom mukom i smrću otvorio svim ljudima pogled i put u nebeske visine.

Stoga je dobro promisliti na pragu ovoga došašća i o toj činjenici, odnosno porazmisliti jesmo li se dali uvući u taj krug pesimizma i depresije, koji toliko opasno i po razmjerima izuzetno široko zahvaća današnje suvremeno društvo, te u tom smislu sami sebi posvijestiti nije li naša životna malodušnost – ako ju pronalazimo u sebi – rezultat nedovoljnoga pouzdanja u Božju providnost i mlakosti u vjeri? Nije, naime, nikakva mudrost zaključiti da je uzrok tolikom općem ljudskom pesimizmu i zatvorenosti u stanju očaja i beznadnosti, to što je Bog prestao biti izvorište, okosnica i vrhunac svega čovjekova života, već je, nasuprot tomu, ne samo marginaliziran, nego i odbačen kao suvišna i infantilna iluzija. Ili kako su to neki mudro sročili, pokazujući svu istinu o Bogu i čovjeku, onda kad se odbaci Bog, umire i čovjek.

Drugim riječima, ako mi vjernici – oni kojima je naviješteno i otkriveno evanđelje kao radosna vijest – ne pronalazimo duboku životnu radost u sebi i zahvalnost Bogu na tome, nego poput onih koji ne poznaju otajstva otkupljenja, zapadamo u ista stanja malodušnosti, onda je to ozbiljan signal da se trebamo bitno preispitati o svojoj vjeri i učiniti određeni potreban napor da se takvo stanje promijeni. Nismo, naime, pozvani biti bljutava sol, jer se ona nema čime osoliti, niti smo pozvani svoje svjetlo skrivati pod varićkom, nego smo, naprotiv, pozvani u ovom društvu biti pravo svjetlo koje svijetli svima, i prava sol koja će svojim okusom biti doista sol zemlje.

Recept za obnovu takve radosti i za širenje te radosti na druge, Crkva nam nudi od svojih početaka, a može se sažeti u tri riječi: molitva, post i milostinja. I na pragu došašća pozvani smo ozbiljnije porazmisliti o njima.

Molitva nas tako s jedne strane uzdiže Bogu i priljubljuje uz Njega, odnosno po njoj razumijemo i prihvaćamo otajstva spasenja, a s druge nas strane odgaja u ustrajnosti i postizanju reda. Red, pak, posebno onaj koji se sastoji u rasporedbi molitvenoga života tijekom dana (u tom nam smislu naročiti poticaji mogu biti moljenje Časoslova i krunice) rađa postojanošću, a postojanost će nas itekako voditi prema nadi i životnoj radosti.

Slično će nas i post, ta toliko današnjem čovjeku arhaična i besmislena riječ, voditi izgradnji reda i ustrajnosti, a onda i nadi i radosti. Svu bijedu, naime, suvremenoga pesimizma i iskrivljenosti životnih vrijednosti, jer nisu utemeljeni na Božjim, nego na ljudskim zakonima, možemo itekako vidjeti i u činjenici kako današnji čovjek, a tako i vjernik, post doživljava nepotrebnim i gotovo religiozno neispravnim, dok je istovremeno spreman izgladnjivati se do krajnjih granica kako bi kroz dijetu postigao željeni izgled. No, dok je odlazak na dijetu uglavnom motiviran egoističnim i narcisoidnim poticajima, a cilj joj je osobno psihičko zadovoljstvo radi postignutih ciljeva, post i kao uzrok i kao posljedicu vidi zahvalnost Bogu. I zato je post – kao sredstvo koje nas uči dubokoj zahvalnosti i životnoj radosti – vrlo poželjan, štoviše neophodan, ukoliko se doista želi napredovati u vjeri, nadi i ljubavi.

I treće sredstvo – milostinja – ono je koje ne bismo smjeli nikada zanemariti, a u ovo predbožićno vrijeme bi nam posebno trebalo biti na pameti. U tom je smislu sasvim dovoljno suprotstaviti potrošački mentalitet i “božićnu groznicu” današnjega društva, a kojima se malo tko uspijeva oduprijeti, pa tako ni vjernici, s potrebama onih koji svoj život, i svoj Božić, provode slično malom Isusu koji se rodio u štalici, dok su drugi neosjetljivo uživali i uživaju u sjaju blještavila. Opet i tu valja napomenuti da nikoga nije ni nikada ne će trajnije usrećiti nikakva rastrošna kupovina, jer su joj opet i izvori i uviri uglavnom materijalistički, ali itekako je mnoge usrećilo i usrećuje pomaganje onima kojima je pomoć neophodna. Jasno to potvrđuje i izreka po kojoj razumijemo da je blaženije davati, nego primati, kao i Isusova zapovijed da ljubimo bližnje svoje kao same sebe.

Tim trima prokušanim sredstvima dobro je ovdje dodati i istaknuti još jedno, također vrlo uvriježeno u krilu Katoličke Crkve. Riječ je o misama zornicama, kao onima koje nas pozivaju na budnost, na potrebu odricanja i žrtve, na važnost zahvalnosti Bogu, na radosno i ozbiljno iščekivanje Maloga Boga…, jednom riječju na uzvišeni i neprestani rast u vjeri, naročito ako se takva jedna tjedna cjelina misa zornica zaokruži u posebnosti nedjeljne euharistije, a cjelokupno došašće u otajstvu Božića. Radost i spremnost mnogih i mnogih koji dolaze na zornice potvrđuje kako su i današnji vjernici odlučni napredovati u svojoj duhovnosti i pobožnosti, što je istinski potencijal  koji nikada ne bismo smjeli obezvrijediti. Istovremeno, to je znak da ima puno onih koji se trude biti sol zemlje i svjetlo svijeta, a svojim životom svjedočiti da je evanđelje doista radosna vijest, koja ne ostavlja mjesta očaju i pesimizmu.

Naravno, ništa od navedenoga ne možemo postići samo svojim snagama, nego smo pozvani prepoznati Božju milost i dozvoliti joj da nama upravlja, da nas ljubav Božja vodi i potiče u ustrajnosti, a u tom nam se smislu kao dodatno osnaženje naročito nudi sakrament pomirenja. On nam s jedne strane postaje sredstvo izmirenja s Bogom, s ljudima i sa samima sobom, odnosno izvor obnovljene i nehinjene radosti, a s druge nam strane postaje poticaj koji će nas voditi u ustrajnosti i trajnom napredovanju u duhovnosti.

Stoga, dao Bog da nam ovo došašće, kao i uopće vjernički život, bude takav da, Božjom milošću i svojom spremnošću, postajemo sve radosniji i radosniji, tako da nam se cjelokupni život pretvori u zahvaljivanje Bogu, te da pri tome stalno pogledavamo na potrebe onih koji su nam bližnji. Imajući u vidu da su nam najveći bližnji oni koji su nam doista i fizički najbliži.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Za let si, dušo, stvorena… Oni koji rade u školi iz godine u godinu uočavaju mnogostruke promjene na novim generacijama učenika, a jedna od značajnijih je i njihova sve ...
Ljepota života “ispod kamena” Zanimljivi smo mi ljudi, itekako nam je jasno što nas u životu čini nezadovoljnima, malodušnima i depresivnima, a opet kao da namjerno srljamo...
Advent pod narkozom Posvuda je zavladao svjetovni advent. Negdje više, negdje manje, ali njegov utjecaj polagano raste. Udružio se s potrošačkim mentalitetom u ko...
Priprava za Božić Svake godine isto, a nije. Isto iščekivanje rođendana Isusova, iste pjesme, a mi stariji za jednu godinu, bolesniji, iskusniji..., i mnogi pok...
Adventski i božićni simboli i običaji Došašće U vremenu došašća običava se stavljati vijenac ili panj s četiri svijeće, a po jedna se svijeća pali svake nedjelje došašća kak...