Skip to content

Napuštena kuća i zapuštena duša (pabirci o izumiranju Hrvatske)


Hrvatska je u 27 godina političke i nacionalne samostalnosti prirodnim putem “izgubila” približno dva grada veličine Osijeka ili jedne županije veličine Vukovarsko-srijemske (Dražen Živić).


Jučer, danas, sutra našeg izumiranja


Donedavno se o iseljavanjima i demografskom cijeđenju hrvatskih krajeva govorilo kao o jednom u nizu tragičnih zbivanja iz škrinje naše prošlosti. Danas, kad smo se suočili s naglim porastom iseljavanja i očitim posljedicama izumiranja stanovništva, ta nam se tema vraća kao prijeteća pošast. Izumiranje Hrvatske, znamo, nije započelo jučer. Mnogo je povijesnih čimbenika koji su pridonijeli sadašnjem stanju. U kratkim crtama može se reći:

“Demografski gubici u Prvom i Drugom svjetskom ratu te Domovinskom ratu, brojno i stalno iseljavanje, epidemije, ekonomske krize, agrarna prenapučenost pojedinih dijelova Hrvatske, politički odnosi koji nisu bili u hrvatskom nacionalnom interesu, procesi modernizacije koji nisu imali samo pozitivne nego i niz negativnih učinaka (npr. ruralni egzodus), nepovoljna naseljska struktura, promjena uloge braka i obitelji, izostanak poticajne populacijske i obiteljske politike…, samo su neki, ali ključni remetilački čimbenici demografskog razvoja, čije ‘plodove’ baštinimo danas” (Dražen Živić, Demografski slom Hrvatske, Vijenac, 3/2018.).

Raznovrsni načini gubitka stanovništva ostavili su nam u naslijeđe niz posljedica s kojima se nije lako nositi. U posljedice valja ubrojiti poguban migracijski mentalitet s kojim je povezan neodgovoran, plitak i neprosvijećen odnos prema ljudskim resursima te već odavno poznata negativna selekcija. Opće društveno ozračje, koje promiče načelo podobnosti i svrstavanja uz ove i one, kao mjeru uspjeha u stjecanju dugoročne blagodati za sebe i svoje, dobrano su postali podloga čimbenicima iseljavanja stanovništva. Sve se to zbiva u novim, tj. promijenjenim uvjetima života, a u njima se kultura života temeljito i svakodnevno mijenja. Upija se globalni stil života. Život se oblikuje virtualnim kontaktima i sadržajima pa se stvara novi naraštaj kod kojeg izumire privrženosti lokalnim vrijednostima, ali i strpljivost u nadvladavanju teškoća. Zavičaj više nije geografski određen. Ono što je zavičaj donedavno značio, to je danas preuzeo stil života po kojem se osjećamo bliži visokorazvijenim zemljama i njihovom stilu života. Iz tih su zemalja, što je i razumljivo, uvezeni sadržaji koji, stvorivši mentalnu podlogu i novi identitet, lako osvajaju stremljenja mladih ljudi u zemljama poput naše.


“Ne” mirenju s izumiranjem


Širina i dubina današnjeg problema iseljavanja iz Hrvatske nije dostatno ozvučena u hrvatskoj javnosti. O njemu se govori, ali se ‘moli Boga’ da ostane sve po starome. Već smo se odavno navikli na izumiranje otoka, priobalja i zaleđa. Izumiranje Slavonije, čini se, prokazuje mnogo ozbiljnije makinacije i geostratešku pozadinu. Teško se možemo zadovoljiti plitkim odgovorima o uzrocima opustošenja slavonskih sela. Slijeganje ramena pred tim stanjem možda je opasnije od samog izumiranja Slavonije. Gdje god se osvrnemo postaje nam jasno da rješavanje demografskog pitanja treba postati neodgodivi strateški projekt hrvatske opstojnosti pred kojim se ne može slijegati ramenima. Demografsko izumiranje mora se odlučno i stručno tretirati po istom ključu kako se pristupa oslobađanju okupiranog područja. Sve ispod te razine isto je što i populistička mantra i očiti znak da živimo od iluzija u prilog boljitka onih koji se iluzijama koriste. Bez lucidnih uvida stručnjaka i odlučne volje svih društvenih čimbenika da se krene s mrtve točke, da se bez uvijanja prokazuje ozbiljnost sadašnjeg demografskog sloma, da se poduzmu mjere koje neće ići samo u prilog osvajanja ili očuvanja vlasti, demografska obnova Hrvatske sve više će nalikovati crkvenom pastoralu koji u ime tradicijskih navika i neevangeliziranih zahtjeva vjernika odgađa ukop davno preminulog pokojnika.

Problem izumiranja Hrvatske ne vidi se iz svakog njezina dijela na jednak način. Najbolje je poznat onima koji žive u mjestima koja sve više nalikuju isušenim riječnim koritima i u kojima je broj sprovoda neumoljiv dokaz stvarnosti. Bili bismo krajnje površni kad ne bismo vidjeli da su statistike neumoljive, da nije moguće ne vidjeti što nam se piše u budućnosti, no statistike nisu dovoljan čimbenik u pomicanju stanja. Bez objektivnih uvida u uzroke i kontekst kojim su proizvedena sadašnja iseljavanja, teško ćemo se nositi s budućnošću i zapetljajima u razumijevanju sadašnjosti.


Leže li uzroci dublje?


Različita tumačenja izumiranja Hrvatske lako postanu neuvjerljiva kad progovori stvarnost. Panoramski let iznad naših problema nije dovoljan za sagledavanje stvarnosti. Potrebna je mikroskopska preciznost uvida da se dopre do dubine problema, tj. do uzroka koje će se moći sagledati putem kritičke svijesti. Sve ostalo, ma od koga dolazilo, kad-tad će biti odbačeno kao neuvjerljivo i kao izdaja u trenutku kad se otkrije da smo se pouzdavali u lažne sigurnosti i vatrogasne mjere. Prazan govor se, znamo, dade naplatiti, ali povjerovati šupljim pričama znači kreditirati vlastitu propast.

Zluradih i defetističkih pristupa u analizi i sintezi stanja ima u izobilju, posebno se to vidi kad se krivnja za sadašnje stanje isključivo svodi na suparničke strukture, neovisno o njihovu predznaku. Manjak zauzetih glasova o izumiranju Hrvatske dovodi nas do dojma da smo se pomirili sa stanjem. Ispražnjeni hrvatski krajevi izgledaju kao samorazumljiva činjenica, a zapuštena polja, pored obilja vodnog resursa, najočitiji su znak dubine problema. Otoci, priobalje i zaleđe najbolje znaju do kakvih posljedica dovode migracije i s njima povezana negativna selekcija koja sve više postaje zastrašujući problem. Ostati ili otići s nekog područja, pa bio to i rodni kraj, nije vezano samo uz broj stanovnika, privredu i zabavu. Vezano je i uz kulturu stanovništva, odnosno mentalne uvjete koji daju pozitivan ili negativan predznak životu na nekom prostoru.

Nije dvojbeno da ima više uzroka, ali je sigurno da sterilni individualizam ubire svoj danak na svim razinama hrvatskog društva. Njegov se zadah osjeća posvuda. U mjestima snažne turističke privrede postao je najjači gospodar ljudskih želja i, razumije se, put kojim se lakše ide u bolju budućnost koju se promatra pod vidom zarade. S njim je vezan sveprisutan stil života koji zorno pokazuje da kod nas nije na cijeni kršćanski odnos prema životu. Bilo bi smiješno pomisliti da se ovim riječima zagovara tradicionalno društvo, brak i obitelji iz vremena prije pojave moderniteta. Takvo što više nije moguće. Ako to još ponegdje “pali”, neće još zadugo.

Euforija zbog ostvarenog i nagoviještenog broja noćenja pretače se u populistički mit o turističkoj privredi kao ključu očuvanja domaćeg stanovništva na otocima i priobalju. Taj mit postaje jedno od općih mjesta hrvatskih iluzija koje danomice ubiru svoj danak i olakšavaju nalet mafijaškog krda. Uostalom, odavno je jasno da euforija ubija svijest! Smiješnom, plitkom i, dakako, probitačnom prekrivanju istine potrebno je doskočiti objektivnom analizom i sintezom sadašnjeg stanja. Prigodničarske riječi političkih činovnika, izgovorene o rastućem broju iseljavanja, navodno bi trebale biti uvjerljiv dokaz o nastojanju oko ozbiljnog rješavanja problema iseljavanja. A upravo nam današnje stanje vjere i morala razotkriva naše podvojenosti. Gdje god se okrenemo vidjet ćemo da zapadnjačka kultura udobnosti, zabave i života nije potjerala vjerski folklor i magijsko-religijske navike iz naših naselja. S druge strane sve očitijim postaje nedostatak kršćanske kulture življenja koja bi u sadašnjem trenutku trebala proročkom snagom ukazivati na zablude s kojima se susrećemo i otvarati zakrčene putove prema budućnosti. Dok je za pojedine katolike politički katolicizam isto što i istinsko življenje vjere Kristovih vjernika, drugi se pak okreću plitkom i agresivnom odnosu prema suvremenosti, a među njima najmanju uvjerljivost nude oni koji smatraju da će vraćanje u duhovnost iz vremena prije moderne biti spasonosno. Na tom tragu valja uzeti u ruke vrstan tekst dr. Ivice Žižića iz kojeg navodim:

“Bilo bi zanimljivo ući dublje u mentalni sklop ‘tradicionalista’. Zasigurno, ne radi se o ljubiteljima tradicije, nego o poklonicima tradicionalističkoga nazora, koji je u svojoj biti djetinjast i reaktivan, nimalo stvaralački… i nimalo osloboditeljski, jednom riječju – otužno” (Ivica Žižić, Svećenički identitet, Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 2/2018., 66.).

Kad tomu pribrojimo sveznadarski i samodostatni mentalitet našeg prosječnog čovjeka, kao i iz komunizma naslijeđeni egalitarni sindrom društvenih odnosa, kao i druge čimbenike, onda je jasno zašto se od države očekuju sveobuhvatna rješenja, ali ne i od baze. Često se zaboravlja da začetak istinskog boljitka raste iz načina života svakog pojedinca. Dakako, pitanje je kakvu sliku čovjeka imamo i s kojim pojmom života računamo. Kultura života – a ona je ključ opstanka ili izumiranja Hrvatske – oblikuje se prvenstveno za obiteljskim stolom, upijajući želje ljudi s kojima se u zajednici oblikujemo. Biti izoštren za određeni smjer života, ne ide mimo ljudi uz koje odrastamo i ozračja koje udišemo. To, dakako, mnogima izgleda kao nazadnjačka priča, pokušaj uspostave nemogućega ili kao kleričko obmanjivanje neprosvijećenog naroda. No, priznali mi to ili ne, stvaranja pozitivnog ozračja prema braku i obitelji ni iz daleka se još u hrvatskom društvu ne nazire. Je li ono uopće moguće, drugo je pitanje. Zauzimanje za poštenje i kulturu predanog i stručnog rada, za samokritičnost, solidarnost, znanje i umni napor te pošteno odricanje od ponuda i položaja za koje nismo dorasli ili nas nadilaze svojom zahtjevnošću, to su putovi izlaska iz klime u kojoj nam prijeti da se kao narod svedemo na razinu sekte. Da se ne bi podleglo malodušju i pljuvanju po svemu i svačemu, potrebno je prepoznati vlastite granice, pročišćavati osobne i grupne želje, jačati konstruktivne ambicije. Iz svega proizlazi da se to ne može postići državnim odlukama ili putem nekog čarobnog štapića. Naše su krize izričaji našega mentaliteta u kojem plivaju upravljačke strukture. Uzaludno je misliti da će nove strukture same od sebe unositi novost.

Stoga na kraju završavam s mudrim i poticajnim riječima pokojnog fra Špira Marasovića u kojima se može ogledati i problem izumiranja Hrvatske:

“A kako Crkva u našem narodu ne dijeli s tim narodom samo časnu prošlost i sadašnjost, već ujedno kani sudjelovati i na sretnijoj budućnosti, već sada je potrebno da ona sama ‘svojim rukama’ stvori oris vlastite vizije bolje i sretnije budućnosti, prema kojoj će onda ona ići svjesno i planski u susret. Jer, ne treba zaboraviti, ono preuzetno ‘nigdar ni bilo da nekak ni bilo’ nije isto što i odgovorno povjerenje u Duha Svetoga.”

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Atletski pontifikat pape Franje Franjo – osporavani pontifikat Da su povici i kritički osvrti na račun pape Franje svakim danom sve veći, nije potrebno isticati. Hoće li...
Crkva – od čega živi? (Uz ređenje novoga hva... Kad je Ivan Dominik Stratiko, glasoviti biskup istarskog Novigrada, 1784. god. premješten za biskupa u Hvar, val oduševljenja mnoge je zahvati...
Papine pobudnice u kulturi gluhoće Uz naslov svake apostolske pobudnice jasno je naznačeno da je upućena biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjerni...
Bijeda biblijskog fundamentalizma Fundamentalizam (prema lat. fundamentum: temelj, osnova) nije nova pojava u svijetu. Nalazimo ga na svim stranama svijeta i u različitim oblic...
“Djeni mač u korice” A Šimun Petar isuče mač koje je imao uza se pa udari slugu velikog svećenika i odsiječe mu desno uho. Iv 18, 10 U Šimunu Petru, gal...