»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!« (Iv 1, 29)

Naraštajni grijeh i međunaraštajno iscjeljenje. Bogoslovni i dušobrižnički problemi


Teološko mišljenje Povjerenstva za nauk vjere Poljske biskupske konferencije


1. Posljednjih godina XX. i početkom XXI. stoljeća u nekim karizmatskim skupinama i središtima povezanim sa slavljenjem svetih Misa s molitvom za ozdravljenje, odnosno bogoslužja za ozdravljenje, pojavila se ideja i sve se češće govori o tzv. „naraštajnim grijesima“ i „međunaraštajnom iscjeljenju [ozdravljenju, izlječenju]“. Na internetu se pojavilo mnoštvo informacija i članaka o temi „međunaraštajnoga ozdravljenja“ i njegovu prakticiranja (usp. Fronda, Adonai, Egzorcysta, Apologetyka.Katolik, Syjon). Polazište je obično knjiga o. Roberta DeGrandisa, redovnika Družbe svetoga Josipa, pod naslovom „Intergenerational healing“,[1] čijim se spoznajama služe karizmatske zajednice diljem svijeta. Mišljenja svećenika i svjetovnjaka koji su zainteresirani za problem „naraštajnoga grijeha“ i „međunaraštajnoga iscjeljenja“ vrlo su različita i proturječna. U međuvremenu bogoslužja koja se priređuju s molitvom za međunaraštajno ozdravljenje okupljaju mnoštva u našim crkvama. Isto tako, s obzirom na nejasno značenje rabljenih pojmova „naraštajni grijeh“ i „međunaraštajno ozdravljenje“, postoji žurna potreba za jednoznačnim objašnjenjem i prosudbom navedenih pojava s gledišta crkvenoga učenja.

2. U jezgri govora o naraštajnom grijeh jest uvjerenje da grijesi predaka utječu na živote živućih članova njihovih obitelji. Taj utjecaj može biti duhovni i tjelesni, može se primjerice očitovati u obliku neke bolesti, a može biti i izvor psihičkih problema i poteškoća u bračnom i obiteljskom životu. Prema zagovornicima te teorije, čovjek se oslobađa rasterećenjem od grijeha naslijeđena od predaka, a to se oslobođenje postiže molitvom za ozdravljenje ili egzorcizmom. Međunaraštajno je ozdravljenje posebna molitva kojom se moraju obuhvatiti predci osobe koja trpi, zahvaćajući prošlost čak do 15. ili 16. naraštaja. Takva molitva sadrži egzorcizam, zagovornu molitvu i sv. Misu. Odatle molitve i pobožnosti za međunaraštajno ozdravljenje ili sv. Mise na tu nakanu.

Zamisao „međunaraštajnog iscjeljenja“ potječe od dr. Kennetha McAlla (1910. – 2001.), liječnika terapeuta i anglikanskoga misionara, koji je rođen u Kini, a studirao je medicinu u Edinburghu u Velikoj Britaniji. Pod utjecajem kineske filozofije došao je do zaključka da postoji veza među nekim bolestima i zlim silama. U terapiji je povezivao istočnjačke tradicije s liječničkom praksom. Došao je do zaključka da duhovi predaka igraju značajnu ulogu u somatskim bolestima potomaka. Dr. Kenneth McAll patio je od duševnih smetnja. Njegovi su radovi dali poticaj traženju ozdravljenja u prošlim naraštajima. Na njega se poziva i o. Robert De Grandis, pisac spomenute knjige.

3. Praksa „međunaraštajnoga iscjeljenja“ ima izvorište u predaji ukorijenjenoj u vjerovanjima istočnjačkih religija koje na osobit način njeguju kult predaka i vjeruju u reinkarnaciju. To znači da je ta praksa rezultat djelovanja religijskoga sinkretizma koji je iznjedrio novu pojavu nazvanu „reinkarnacija grijeha“.

Glavni uzrok popularnosti te pojave otkriva se u pojavi nestajanja osjećaja za grijeh, o čemu je govorio još Papa Pio XII. (Govor, Rim, 26. X. 1946). Zajedno s gubljenjem osjećaja za grijeh, slabi i shvaćanje što je to autentična sloboda. Od Boga nam dana sposobnost ispunjavanja Njegove volje (usp. 1 Sol 4,3) nalaže da čovjek pred Njim bude odgovoran za svoje čine i njihove posljedice. Tko čini zlo zlorabeći slobodu i rasipajući primljene darove, pada u ropstvo i vrijeđa Stvoriteljevu milost. Govoreći o naraštajnim grijesima, on odgovornost za svoje nesreće i neuspjehe pokušava prebaciti na pretke (E. C. Merino, R. Garcia de Haro, Teologia moralna fundamentalna, Kraków 2004, str. 459-460). Današnji čovjek – piše Karl Rahner – radije gaji osjećaj da ga Bog mora otkupiti, a ne da se sam – kao stvorenje na sliku Božju i s Božjom pomoću – mora promijeniti od grješnoga u pravedno biće (K. Rahner, Grundkurs des Glaubens / Podstawowy wykład wiary [Temelji kršćanske vjere], Warszawa, 1987, str. 80). S toga gledišta međunaraštajno je ozdravljenje način opravdanja slabosti i traženje lakšega objašnjenja i oproštenja za učinjeno zlo.

4. Zagovornici koncepcije „naraštajnoga grijeha“ pozivaju se na Sveto Pismo tvrdeći da se već u Starom Zavjetu govori o takvoj vrsti grijeha. Iz Svetoga Pisma izvlače odlomke koji po njihovu sudu izravno govore o kazni za grijehe predaka: „Kažnjavam grijehe otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena“ (Izl 20,5); „[Bog]… kažnjava opačinu otaca na djeci – čak na unučadi do trećega i četvrtog koljena (Izl 34,7); „Gospodin… opačinu otaca kažnjava na djeci do trećega i četvrtog koljena“ (Br 14,18); „Kažnjavam grijehe otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena“ (Pnz 5,8).

Ipak u Bibliji, ponekad čak i u istim knjigama, nalazimo drukčije iskaze nadahnutih pisaca koji opovrgavaju teze o naraštajnoj odgovornosti za grijehe. U Knjizi proroka Jeremije čitamo: „U one dane neće se više govoriti: ‘Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu.’ Nego će svatko umrijeti zbog vlastite krivice. I onomu koji bude jeo kiselo grožđe zubi će trnuti“ (Jr 31,29-30). Prorok Ezekiel govori o individualnoj odgovornosti za grijeh: „Života mi moga, riječ je Gospodina Boga: nitko od vas ne će više u Izraelu ponavljati tu poslovicu [Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi!]; jer svi su životi moji, kako život očev tako i životi sinovlji. I evo, onaj tko zgriješi, taj će umrijeti. […] Sin ne će snositi grijeha očeva, ni otac grijeha sinovljega. Na pravedniku će biti pravda njegova, a na bezbožniku bezbožnost njegova“ (Ez 18,3-4.20). Isto načelo individualne odgovornosti potvrđuje se i u Knjizi Ponovljenoga zakona (24,16): „Neka se očevi ne osuđuju na smrt zbog sinova ni sinovi zbog očeva; neka svatko za svoj grijeh gine.“

Međutim, u tumačenju gore navedenih tekstova suvremena egzegeza objašnjava da tu nije riječ doslovno o „opačinama“ ili „bezbožnosti“ otaca u značenju njihova osobnoga grijeha koji su počinili i za koji kazne podnose njihova djeca, nego o njihovu lošem primjeru koji je utjecao na odgoj njihove djece, koja će, postupajući slično kao i njihovi očevi, umrijeti „zbog svoga grijeha“.

5. Navedeni svetopisamski redci, koji bi po sudu zagovornika „međunaraštajnoga iscjeljenja“ trebali potvrditi njihovu tezu o naraštajnom grijehu i njegovim posljedicama u životu sljedećih naraštaja, imaju svoj kontekst i dopune. Pokazuje se da su ti odlomci dulji od onoga što prenose u knjigama. Ponekad su tekstovi izmanipulirani tako da bi mogli potvrditi tezu o naraštajnom grijehu ili o potrebi međunaraštajnog iscjeljenja. Primjerice, navod iz Knjige Izlaska: „Kažnjavam grijehe otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena“ ima svoj sljedeći kontekst i nastavak: „a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi“ (Izl 20,5). Drugi odlomak iz iste Knjige u kojemu se prikazuje Bog koji kažnjava opačine otaca na sinovima i unucima čak do trećega i četvrtog naraštaja – u širem kontekstu istodobno govori o Bogu koji je „milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje svoju milost tisućama… (Izl 34,6-7).

Uistinu u Starom Savezu vladalo je opće uvjerenje da je uzrok nekomu zlu ili nečijoj bolesti u njegovu poročnom životu ili grješnom životu nekoga iz njegova roda. Tako se između ostaloga mislilo i o neplodnosti, a slično je bilo i sa sakatošću i drugim bolestima. Kad bi se tko razbolio ili je bio pogođen nekom nepravdom, smatralo se da je zgriješio netko iz njegova roda. Takvo uvjerenje iskazuju i riječi učenika upućene Isusu: „Rabbi, tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, da se rodio slijep?“ Isusov je odgovor vrlo jasan: „Nije sagriješio ni on ni roditelji njegovi, nego (je rođen slijep) da bi se na njemu očitovala Božja djela“ (Iv 9,1-3). Tako Isus izričito odbija povezanost bolesti djeteta s grijehom njegovih roditelja ili djedova i s takvim „naraštajnim opterećenjem“.

6. „Naraštajni grijeh“ u suprotnosti je s istinom o Božjem milosrđu i Njegovoj opraštajućoj ljubavi. Čak i ako je narod Staroga Saveza u različitim nesrećama i vidio kaznu Božju za grijehe predaka, to je strano narodu Novoga Saveza. Ta izrazita promjena optike povezuje se s poslanjem utjelovljenoga Sina Božjega, koji je savršeno ispunio Zakon i Proroke, navješćujući Božju ljubav i milosrđe. Ranije se prema židovskim zakonima Boga gledalo kao Suca, brza u određivanju kazne. Slika Boga kao dobroga Oca ne dopušta takvo shvaćanje; ona čovjeka otvara mogućnosti stjecanja Božjega oprosta i pomilovanja u svakoj situaciji.

7. Crkva od samih početaka naučava da je grijeh uvijek osoban i da zahtijeva odluku slobodne volje. Slično je i s kaznom za grijeh. Svatko osobno prima kaznu za svoj grijeh. Sv. Pavao u Poslanici Rimljanima izrijekom piše: „Svaki će od nas za sebe Bogu dati račun“ (Rim 14,12).

U apostolskoj pobudnici Reconciliatio et paenitentia (br. 16) sv. Ivan Pavao II uvjerava nas da je „grijeh u stvarnom i osobnom značenju uvijek čin konkretne osobe, jer to je sloboda pojedinoga čovjeka, a ne djelo neke skupine ili zajednice.“

U Katekizmu Katoličke Crkve (br. 1857) čitamo: „da bi neki grijeh bio smrtni, istodobno se traže tri uvjeta: ‘Smrtni je grijeh onaj kojemu je predmet teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom’ (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, I-II, 88,2)”. Čovjek ne snosi kaznu za neizvršeni čin, npr. za grijeh prapradjeda. Grješnik treba ispraviti svoje krivnje: na prikladan način zadovoljiti ili okajati vlastite grijehe (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1459).

Drukčiji je problem strukture grijeha, odnosno situacije koja dovodi do grijeha.

8. Jedini grijeh koji se nasljeđuje iz naraštaja u naraštaj jest istočni grijeh, što je izričito naglasio Tridentski sabor u Dekretu o istočnom grijehu. U kanonu 2 čitamo: „‘Ako netko tvrdi da je Adamov grijeh samo njegov grijeh, a ne i grijeh potomaka, i da je Adam od Boga primljeno bogatstvo i pravednost izgubio samo za sebe, a ne i za nas, ili pak da je on sam, protjeran zbog grijeha neposlušnosti, cijelomu ljudskom rodu prenio samo smrt i tjelesnu patnju, ali ne i grijeh koji je smrt duše – neka bude isključen iz zajednice vjernika, jer se suprotstavlja Apostolu koji kaže: ‘Po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt’ (Rim 5, 12)” (Breviarium fidei, 309).

Jednako treba imati na umu da istočni grijeh „ni u kojem Adamovu potomku nema biljeg osobne krivnje“ (Katekizam Katoličke Crkve 405), jer je istočni grijeh zapravo nazvan „grijehom“ na osnovi analogije“ (Katekizam Katoličke Crkve 404). Nasuprot tomu, osobni grijeh ni kazna za taj grijeh nikad se ne prenose s naraštaja na naraštaj, kao što zabludno tvrde zagovornici „naraštajnoga grijeha“ i „međunaraštajnoga ozdravljenja“.

9. Teorija o naraštajnom grijehu i međunaraštajnom ozdravljenju o. Roberta De Grandisa, sadržana u njegovoj knjizi „Međunaraštajno ozdravljenje“ u velikoj se mjeri oslanja na psihologiju Carla Gustava Junga i na istraživanja spomenutoga dr. Kennetha McAlla. O toj se temi već očitovalo Papinsko vijeće za međureligijski dijalog u dokumentu pod naslovom: Isus Krist – donositelj vode žive – Kršćansko promišljanje o New ageu (2003.). U njemu su osuđene zabludne Jungove teze koje je preuzeo o. De Grandis, primjerice transcendentna značajka svijesti i uvođenje ideje kolektivne nesvjesnosti kao svojevrsne riznice simbola i zajedničkih sjećanja za ljude u različitom vijeku i u različitim kulturama. Prema Papinskom vijeću, Jung je pridonio „sakralizaciji psihologije“, unoseći u nju elemente ezoterijskih spekulacija. Tvrdio je da je „psihologija suvremeni mit i da samo u terminima postojećega mita možemo razumjeti vjeru“ (Isus Krist donositelj vode žive, 2.3.2).

„Reinkarnacija grijeha“ ili „prenošenje“ grijeha na sljedeće naraštaje, o kojoj naučavaju zagovornici „međunaraštajnoga ozdravljenja“, nema opravdanja ni u Svetom Pismu ni u Predaji i učenju Crkve. Takve su neutemeljene zamisli vrlo opasne za duhovni život vjernika i za samu crkvenu nauku. Njihovo promicanje dovodi do svojevrsnoga „smirivanja“ ili „stišavanja“ savjesti prebacivanjem odgovornosti za svoje pogrješke, grijehe i učinjeno zlo na prethodne naraštaje. Vjernika to lišava osjećaja budnosti što postaje izvorom njegovih daljnjih grijeha. Međutim kršćanina treba označavati stanje stalne budnosti o kojoj poučava sv. Petar: „Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik, đavao, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere! Oduprite mu se čvrsti u vjeri…“ (1 Pt 5,8-9).

10. Prakticiranje molitve ili sv. Mise s molitvom za međunaraštajno ozdravljenje ili za oslobođenje od naraštajnoga grijeha vrlo jasno otkriva nedostatak vjere ili u najmanju ruku nepovjerenje u učinkovitost sakramentne milosti, ponajprije svetoga krštenja. Taj nas sakrament oslobađa od svakoga grijeha. Doduše, krštenik osjeća neke prolazne posljedice grijeha, kao što su patnja, bolest, smrt ili neke sa životom povezane osobine, poput slabosti karaktera, kao i sklonost grijehu. Ipak, svaki je grijeh izbrisan. U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo (br. 1263): „Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi, kao i sve kazne za grijehe. U onih, naime, koji su preporođeni ne ostaje ništa što bi ih priječilo da uđu u Kraljevstvo Božje, ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha, od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga.“

Zaključak: Imajući na umu sva navedena objašnjenja, postulira se da crkvene vlasti jasno upozoravaju protiv uporabe i tumačenja pojmova „naraštajni grijeh“ i „međunaraštajno ozdravljenje“. Dužne su i službeno zabraniti slavljenje svetih Misa i pobožnosti s molitvom za iscjeljenje od naraštajnih grijeha ili međunaraštajno ozdravljenje.

U tom bi se kontekstu dušobrižnici trebali podsjećati da se različiti oblici molitve za izlječenje bolesnih, koji se stoljećima prakticiraju u sklopu misnoga bogoslužja, trebaju slaviti u skladu s odredbama bogoslužnih knjiga, kao i s naputkom Zbora za učenje vjere Ardens felicitatis desiderium.

U crkvenom naviještanju valja voditi brigu o jasnom tumačenju Crkvenoga Učiteljstva o istočnom grijehu i njegovim posljedicama, o shvaćanju osobnih grijeha i njihovim društvenim posljedicama, o djelovanju sakramentne milosti, posebice krštenja te sakramenta pokore i pomirenja, o pitanju pomirenja s Bogom i ljudima te osjećaju krivnje i oproštenja.

Vjernicima treba napominjati kako je važna živa vjera u primanju sakramenata). Valja ih stalno poticati da s povjerenjem primaju sakramente i oproste.

Varšava, 5. listopada 2015.


Poljski izvornik: Grzech pokoleniowy i uzdrowienie międzypokoleniowe. Problemy teologiczne i pastoralne.


Napomena: Biblijski navodi na hrvatskom preuzeti su iz Jeruzalemske Biblije.


[1] Poljsko izdanje Uzdrowienie międzypokoleniowe, Łódź 2003.; hrvatsko izdanje Ozdravljeni kroz naraštaje : osobno putovanje u opraštanje, Zagreb: Svjetlo malo – Udruga za promicanje kršćanske duhovnosti i moralnih vrednota, 2001.