Skip to content

Naše propovijedi

Snimio: Igor Brautović 

Nije nam nikako na čast, da se je toliko puta, i sa katoličke strane, moralo priznati, da protestantski pastori bolje propovijedaju od nas, katoličkih svećenika. Da dužnost propovijedanja uzimlju s više ozbiljnosti. Da više paze na izbor zgodnih i aktualnih tema. Da se za propovijed savjesnije pripravljaju. Da propovijedi solidnije obrađuju: i po sadržaju i po formi. Da su im propovijedi, općenito, i sa stilske i sa govorničke strane ljepše i efektnije nego one prosječne u nas. Nije, — osobito u vjerski izmiješanim krajevima Evrope i Amerike, — rijedak slučaj, da i inače korektni katolički vjernici odlaze u protestantske crkve, da čuju »dobru propovijed«. I u misijama imaju s te strane bolju reputaciju od nas.

Protestanti su oduvijek propovijedanju davali prvo mjesto u svojoj duhovnoj pastvi. Svoje duhovnike, pastore, oni mnogo puta nazivaju jednostavno »propovjednicima«: na njemačkom »Prediger«. Dolazi to, znamo, od njihova učenja, da je »riječ Božja«, sv. Pismo, jedini auktoritativni izvor objave i glavna stvar u djelu spašavanja, pa stoga i u vjerskom životu. Bog duša, po njihovu shvaćanju, ne spasava prvotno kroz Crkvu i njezine tajne, sakramentalnom milošću, nego jedino milošću vjere u Isusa, koja se, opet, u duši budi najviše po riječi Božjoj: po čitanju i propovijedanju Sv. Pisma.

Protestanti su nas, eto, pretekli na skripturisličkom i homiletičkom polju. A ne bi trebalo da tako bude. Mi jesmo euharistijska i sakramentalna Crkva; ali nijesmo zato prestali da budemo i Crkva Evanđelja. Baš jer smo stara, apostolska, Crkva, uvijek ćemo, do kraja, biti i propovjednička Crkva. Evanđelje je Gospodinovo bilo propovijed. U vremenskom redoslijedu prije svega propovijed. Najprije je Krist stao propovijedati i učiti; istom kasnije ustanovio je Crkvu i sakramente. »Otada poče Isus propovijedati i govoriti: Pokoru činite, jer se je približilo Kraljevstvo nebesko!« (Mat 4, 17. 23.; 9, 35.; Mark 1, 39.). Gospodin nije osobno krštavao (Iv 4, 2.), ali propovijedao je osobno, od početka svoga javnoga nastupa pa do kraja, do zadnji dan pred svoju Muku (Mat 26, 1.). Tko se je god htio spasiti, morao je najprije u njega povjerovati. A vjere nema bez slušanja i propovijedi (Rim 10, 14.). I apostolska je misija na prvom mjestu bilo propovijedanje; »ministerium verbi« (Dj Ap 6, 2. 4.). Apostole je Gospodin poslao, da propovijedaju: najprije po židovskoj zemlji (Mat 10, 7.; Luk 9, 2.), a onda po svemu svijetu: »praedicare populo et testificari« (Dj Ap 10, 42.). Izrijekom im je rekao: »Idite po svemu svijetu i propovijedajte Evanđelje svakome stvorenju!« (Mark 16, 15.). I kojigod od apostola nastupa na pozornici prve Crkve, nastupa uvijek i prvotno u ulozi propovjednika Evanđelja (Luk 9, 6.; Dj Ap 2, 14.; 3, 12.; 8, 25.; 10, 28.; 13, 5.; 20, 25.; 28, 31.; Rim 1, 15.; 10, 8.; Gal 1, 23.; Ef 3, 8.; 2. Tim 4, 2.; 1 Petr 1, 12. 25.). Sv. Pavao za sebe izrijekom kaže: »Non enim misit me Christus baptizare, sed evangelizare!« (1 Kor 1, 17.).

Ne može se stoga Crkva nikada odreći svoje propovjedničke funkcije, doklegod hoće da ostane uz Evanđelje i uz svoju misiju nastavljanja i perpetuizacije apostolske službe. Nije je se nikada ni odrekla. Od stoljeća do stoljeća, — i u najteže, najprimitivnije, dane ranoga srednjega vijeka, — redaju se na njezinim oltarima i ambonima biskupske i svećeničke generacije, što propovijedaju riječ Božju. Klasično ili jednostavno; u formi starokršćanskih, otačkih, homilija, u misionarskim kampanjama sredovječnih propovjednika-svetaca, u blještavoj crkvenoj retorici zlatnoga vijeka, u promalo kozerijskom tonu Abrahama a Sancta Clara ili u modernim televizijskim nagovorima biskupa Sheena; ali — propovijedaju. Kako se je u katoličkoj Crkvi uvijek misilo, i krstilo, i krizmalo, i ispovijedalo, tako se je u njoj uvijek i propovijedalo. Crkva ili, bolje, Duh Sveti u njoj, nijesu dali, da ta bitna svećenička obveza ikada ozbiljno ode u zaborav: ni u najžalosnijim periodama opadanja discipline u kleru i nazatka crkvenog života. Nema gotovo crkvenoga sabora, ni općega ni partikularnoga, da ne govori o dužnosti propovijedanja riječi Božje. A iza Tridentinuma je praksa na tom području i kodificirana, i konstantna, i univerzalna, i uniformna. Nema nigdje na katoličkom svijetu nedjelje ni zapovjednog blagdana, a da se u svakoj pastoralnoj crkvi ne čuje barem jedna propovijed. I nema, više manje, nijedne devetnice i trodnevnice, nijednog Puta križa, nijednog jubileja, nijednih misija, nijedne korizme, nijednog svibnja, a da nijesu povezani s propovijeđu ili s ciklusom propovijedi.

A tako će to u katoličkoj Crkvi uvijek i ostati. Neozbiljno bi bilo i pomisliti, da će u njoj ikada živa riječ Evanđelja biti zamijenjena kakvom bilo drugom, novom, formom religiozne propagande. Propovijedanje je nalog Gospodinov i apostolska tradicija. Ali i da nije, ni najsavršenije moderno sredstvo komunikacije ne može se, po svom psihološkom efektu, mjeriti s onim od sviju njih najljudskijim: gdje čovjek čovjeku, — ljudima, — predaje svoju misao čitavim svojim bićem; ne samo glasom, nego i okom, i licem, i gestom, i kretnjom, i pojavom; sinkroniziramo i koncentrično; u ambijentu svetoga mjesta. Treba samo pogledati u lice i u oči najprije ljudima, koji u crkvi slušaju propovijed, a onda onima, koji sjede uz radio ili uz televizijski aparat, da čovjek odmah uoči, da se tu ne radi o gradualnoj razlici, nego da su to dvije bitno različne stvari.

Problem za nas nije u materijalnoj i kvantitativnoj strani propovijedanja. S te strane ne treba našemu katoličkom propovijedanju nikakve reforme. Redovito se propovijeda. Dovoljno se propovijeda. Više ne bi ni trebalo. Barem, kad je riječ o duljim propovijedima: drugo su nagovori od nekoliko riječi, sadržajnih i konciznih.

Problem je u kvalitativnoj stvari našega propovijedanja. A tu — moramo biti iskreni, — puno zapinje i škripi. Loše i nesolidno propovijedamo. Propovijedamo bez dovoljno priprave. Ne pogađamo načina. Ne propovijedamo evanđeoski. Unosimo u propovijed svoje slabosti i mane, svoju neozbiljnost, naivnost, neukus.

Mnogi se od nas ne pripravljaju, kako treba, na svetu funkciju propovijedanja. Ni onda, kad bi mogli. Ni onoliko, koliko bi mogli, i kad su u najvećem poslu. Odiozan je to teret njihovoj komociji. Previše su za to površni i rastreseni. Pa improviziraju. A dobra se propovijed ne da improvizirati. Dobra se propovijed smišlja i mozga, dane i dane. Utvrđuje se tema, traže se misli, bira se forma: što ljepša, što efektnija, što originalnija, što duhovitija. Dakako, prirodna i ukusna, nikada iskonstruirana, eksotična, bizarna. Dobra se propovijed piše i uči na pamet. A u najmanju se ruku skicira i studira. Ne može nikakav talenat zamijeniti priprave. I kod najboljega se govornika odmah vidi, govori li pripravan ili nepripravan; je li propovijed sastavio i napisao, ili nije. U napisanoj se propovijedi čovjek lako ne ponavlja; ne će s njom ni preko mjere oduljiti. Svaka je klasična propovijed bila napisana i naučena: i Ambrozijeva, i Hrizostomova, i Leonova, i Grgurova, i Bernardova, i Bossuetova. Faulhaber, kažu, nije uopće htio ni da govori »ex abrupto«: ni u zdravicama i prigodnim nagovorima. A Segneri je, kad su ga pitali, koja mu je propovijed bila najbolja, odgovorio sasvim iskreno: »Ona, koju sam najbolje naučio na pamet!« Gdje je red, gdje su snažne misli, gdje je slijed logičan, gdje je originalan i fin način izražavanja, gdje je eufonija rečenice, tu je uvijek i priprava, i pisanje, i učenje. Lako je onda dodati, izmijeniti, aktualizirati, konkretizirati, pa i improvizirati, kad treba. Čovjek vlada predmetom i konceptom. Ne će zamucavati ni zastajati. A ne će biti ni rob teksta i slova.

Drugi opet, i ako se pripravljaju, — pa i po tuđim tekstovima; ništa zato, ako su samo dobri, — zaboravljaju, da je propovijed riječ Božja, a ne ljudska, i da ona ima i svoje nadnaravne zakone. I za one, koji je pišu, i za one, koji je govore. Ne smije propovijed nikada biti novinska kozerija, u reportažnom stilu i u modnoj maniri. »Non in persuasilibus humanae sapientiae verbis!« (1 Kor 2, 4.). Nije propovijed socijalni, a pogotovu nije politički ili tehnički traktat. A nije propovijed ni psovanje i grdnja. A nije ni pobožna legenda (1 Tim 1, 4.; 4, 7.; 2 Tim 4, 4.; Tit 1, 14.; 2 Petr 1, 16.). Propovijed je riječ Božja. Ona mora navješćivati Evanđelje. Ona mora u svijet unositi Krista Propetoga (1 Kor 1, 23, 24.). Ona mora ljude dovoditi k Bogu i k izvorima milosti. A u tomu nije, — i ne može biti, — sapeta nikakvim shemama: ni liturgijskim, ni dogmatičkim, ni katehetičkim, ni skripturističkim. I za nju vrijedi ono Apostolovo: »Vivus est enim sermo Dei, et efficax, et penetrabilior omni gladio ancipiti!« (Hebr 4, 12.). Može tretirati sve objekte. I zapravo ih, sukcesivno, mora sve tretirati. Ali sve i uvijek samo kroz prizmu autentičnog kršćanstva i doživljenoga Krista. Krist mora iz nas propovijedati. Moramo ga prije u sebe upiti: molitvom, razmatranjem, teološkim studijem, milosnim i čistim životom. Moraju naše riječi sa propovjedaonice ili sa oltara nositi biljeg iskrenog kršćanskog uvjerenja i pečat životne dosljednosti. Ne može svećenik zanemarivati lični duhovni život, a dobro propovijedati. Manjak duhovnog života uvijek sterilizira našu svećeničku rječitost. Bez toga ćemo samo frazirati, mlatiti praznu slamu, upadati u dosadnu »moralizaciju«, neukusne tautologije, šuplji patos, »aerom verberare« (1 Kor 9, 26.), biti »aes sonans aut cymbalum tinniens« (1 Kor 13, 1.), trublja, koja daje sumnjiv i kriv glas: »incertam vocem« (1 Kor 14, 8.). »Nemo dat, quod non habet!« »Pectus est, quod disertos facit!« »Od punine srca usta govore!« (Mat 12, 34.).

Krista moramo štovati u njegovoj riječi. Njega citirati prije svih drugih auktoriteta. Uzimati primjere prvotno iz Svetoga Pisma, kao i on. Iznositi i prikazivati njegove ideje dostojno i inteligentno, ne naivno i simplicistički. Sve koncentrirati oko njegovih vječnih istina, oko njegovih moralnih zakona, oko bitnih ciljeva njegova Otkupljenja, oko milosnog, sakramentalnog i molitvenog, života. Uvijek nanovo, uvijek aktualno, konfrontirati božansku mudrost njegove Milosti i Križa s ludošću svijeta i grijeha u nama i oko nas.

A radi Krista moramo štovati i svoje slušatelje, njegove i naše vjernike. Solidan mora biti duhovni kruh, što im ga, u njegovo ime, lomimo (Hebr 5, 12. 14.). I onda, kada propovijedamo »malima« ili na selu! Popularnost i praktičnost izlaganja, — a treba da govorimo popularno i praktično, »ad captum«, za dobro duša, a ne za prestiž i slavu, — ne smije se nikada izroditi ni u površnost ni u trivijalnost.

Propovjednici smo. To je bitan sastavni dio našega svećeništva. »Si evangelizavero, non est mihi gloria; necessitas enim mihi incumbit!« (1 Kor 9. 16.). Ne smijemo ga nikada zanemarivati ni zbacivati sa leđa. Propovjednici smo. Propovijed je jedna od velikih Kristovih svetinja u našim rukama. Ne smijemo je nikada profanirati. A pogotovu ne prodavati. »Sermo Dei pretiosus!« Propovjednici smo. Veliku istinu, veliku ljubav, veliko dobro, veliko spasenje, veliki mir, donosimo svojim propovijedanjem svijetu. Dobrotvori smo mu, svojim propovijedanjem (Rim 10. 15.). Volimo svoju propovjedničku službu! Budimo na nju ponosni! Budimo svjesni odgovornosti, koju nam era nameće! Pred Bogom i pred čovječanstvom!

»Vae enim mihi, si non evangelizavero!« (1 Kor 9, 16.).


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 7-8/1963., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 168-172. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zakoni svete umjetnosti Nije Isus, sigurno, kad je istjerivao trgovce iz hrama i kad je, s bičem u ruci, protestirao protiv profanacije kuće Božje, direktno mislio na...
Crkva, za kojom stoji Bog Snimio: Igor Brautović  Ništa možda nije u, konkretnom, kršćanskom i crkvenom životu teže nego dobro balancirati, držati pravu ravnotežu, s jedn...
Protiv klerikalnog kastinstva Snimio: Igor Brautović  Krist nije nikada bio čovjek kaste, čovjek iz zatvorenoga kruga. Farizejski način mišljenja i nastupa, njihov pastoralni...
Novo i staro pred Saborom Detalj pričesne ograde u crkvi sv. Ignacija u Dubrovniku. Snimio: Igor Brautović Krist svakako nije bio tradicionalista ni konzervativan iz prin...
Napast posvjetovnjačenja Snimio: Igor Brautović Našega Gospodina ne može nitko citirati za teze, vanjskog, asketskog rigorizma u manihejskom ili u janzenističkom smislu....