Uvijek ima stvari iz prošlosti koje nas danas zadivljuju. Napor sabranosti nije uvijek lak, ali je sabrano pristupanje prošlosti uvijek korisno za razbuđivanje u sadašnjosti i za pozorno uočavanje struja koje u današnjem vremenu guše strast za jasnoćom. Iz zavičajne prošlosti imamo jedan dokument koji mnogo znači nama danas, jer zrači duhom drugačijim od današnjega i govori da nismo izrasli iz duhovne pustinje. Stoga gornji naslov stoji više kao poticaj, a manje kao pokriće za cijeli sadržaj ovoga teksta. Povod mu je sadašnjost, ali se nadahnjuje povijesnim vrelom koje nas dovodi pred lik jednog biskupa koji je ostavio vrijedan trag života i zalaganja iz vjere.

Hvarski biskup fra Fulgencije Carev zauzeo se 1897. god. da se u Hvaru otvori niža državna gimnazija kako bi se moglo otvoriti i sjemenište. Pritom je računao i na političku potporu načelnika općina u biskupiji te ih potiče da podrže njegov naum kako ga je obrazložio u “Spomenici” upućenoj državnim vlastima u Beču. Carev Beču poručuje:

“I otočani su državni gradjani, i oni plaćaju porez; i oni sa svojim obrtom i sa proizvodim svoje zemlje, sa svojom trgovinom, osobito u vinu i ulju, doprinašaju državnom blagostanju. Stoga imaju podpuno pravo da uživaju one koristne zavode, koje imaju ostali gradovi kopna, i to tim višim razlogom i pravicom, u koliko razdjeljeni morem, ne mogu uživati mnoge druge blagodati koje uživaju stanovnici kopna. Ne smije se mimoići ni drugi razlog veoma važan koji vojuje za uvedenje gimnazije u Hvaru, naime ćud i značaj otočana. Otočanin je u obče budne naravi, uman, blag, radin, obrtan i okretan; a ove dobre prirodne sposobnosti, mnogo bi se bolje razvile odgojem i u kakvoj vlastitoj da tako rečem otočnoj gimnaziji, što bi se osnovala u jednom središtu njihovog rada, sa ne malom koristi istoj državi, koja se mora brinuti za odgoj mirnih i obrtnih gradjana.”

Iz podužeg teksta vrijedi uočiti još i sljedeće:

“Po statističkim podatcima proizlazi da najbolji učenici u gimnazijama pokrajine jesu otočani. I u javnom životu oni se ponajbolje iztiču u svakoj struci. Njih je zateći na svakom polju, kao književnike, kao profesioniste, kao trgovce, obrtnike. Njih ima poznatih i vriednih ne samo u gradovima i gradićima na otocima, već i u pokrajini i vanka. Osobito oni kao trgovci i obrtnici razprostiru svoje djelovanje i na vanjski sviet. Njih je mnogo u Americi, gdje vrlo dobro rade. Treba im dakle dati prigode da se odgajaju i izobražavaju nešto bolje kod kuće, da u svijetu mogu još bolje napredovati. Na smije se mimoići ni ta okolnost, da bi ustanovljenjem niže gimnazije u Hvaru, Visoko Ministarstvo došlo u susret materijalnom razvoju grada. A on bi za stalno, ne budući bogat, osjetio ne malu koristi koja bi, uz pravi i zdrav odgoj mladeži, i nadalje dala ugleda ovom gradu i podigla ga na veći stepen moralnoga i materijalnoga dobrostanja.”


Mirne savjesti ili u miru s moćnicima


Koliko god nam se činilo da je nepotrebno i suludo uspoređivati prošlost sa sadašnjošću, da je vrijeme biskupa Careva davno prošlo, ne možemo ne uočiti koliko se podudarnosti i razlika može naći između njegova i našeg vremena. Carevo svjedočanstvo s kraja 19. st. govori o mučnom kontinuitetu koji se proteže do danas, iako je vidljivo da se danas rijetko naglašavaju projekti koji imaju za cilj cjeloviti pristup životu, da se otoci više promatraju kao prostor sezonskog življenja ili rasprava o sezonskoj privredi. Općenito se može reći da se odgoj i obrazovanje sve više smatraju prostorom nad kojim politika ne bi trebala imati upliva, što zorno pokazuje do koje se mjere pojam politike krivo shvaća ili zloupotrebljava. Ako je politika društveno uređena skrb za zajedničko, onda je jasno da odgoj i obrazovanje moraju biti jedno od nužnih usmjerenja politike, pa i lokalne. Odgoj se kod nas na institucionalnoj razini najčešće vezuje uz školu i svrstava u njezino poslanje, no koliko škole po svojoj naravi to uopće mogu danas ostvarivati, drugo je i, dakako, izrazito mučno pitanje. Kad bi se od škole moglo očekivati da poluči sav odgoj i obrazovanje, stvar bi bila odveć laka. No, odgoj i obrazovanje nisu isključivo stvar škole, nego je mnogo čimbenika koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju svakog pojedinca. Usto je potrebno naglasiti da je politika bogomdani prostor svjedočenja vjere na način djelovanja iz dosljednog življenja evanđeoskih vrijednosti i kao prostor na kojem se svjedoči da briga za zajedničko dobro nužno proizlazi iz ukorijenjenosti kršćanskog identiteta u unutarnju preobrazbu iz koje se preobražena nutrina prelijeva na sve čega se čovjek takne i da se pristup čovjeku ne može vezivati uz ideologiju, ponajmanje onu stranačku.

Sve spomenuto navodim jer je tema otoka posljednjih dana opet došla na svjetlo dana. Riječ je o prijeporima vezanim uz zakonodavnu politiku izdavanja koncesija. S tim u vezi moram reći da je dojmljivo buđenje kakve-takve svijesti o pravu otočana na otok, ma što to značilo, jer to govori o mehanizmu koji podrazumijeva da su otok i otočani dvije neodvojive veličine koje se međusobno nadopunjavaju. Biti dorastao u obrani prava otočana na otok povlači sa sobom i rad na buđenju svijesti o dužnosti otočana prema otoku, a ne samo prava. Bojim se da se po tom pitanju nalazimo u zakržljalom stanju nebrige i da se dužnosti ne prepoznaju kao dio svjedočenja vjere. Međutim, iako otok ostaje otok, otočani više nisu otok. U prenesenom smislu postajemo poluotok. Oblikuje se novi mentalitet koji u sebi nosi opće silnice vremena koje su dobrim dijelom plod medijskog upliva i zapadnjačkog načina života. Možda ponekad nositeljima političke odgovornosti zahtjevi trenutka nameću da se otoku pristupa kratkoročno, nadasve pod vidom izvlačenja što više novca u što manje vremena, onda treba jasno reći da zahtjev trenutka nije nužno isto što i moralni zahtjev koji se, istina, događa u trenutku, ali svoja pravila ne crpi iz trenutka.

Odgovornost na duge staze, programiranje koje nije vezano uz puko planiranje stranačkih ishoda na idućim izborima, pogled koji nije vezan samo uz nekoliko idućih godina ili uz podmirivanje stranačkih, obiteljskih i prijateljskih “pajdaša”, otvorenost koja kritički vodi brigu o mreži regionalnih i globalnih stremljenja, nužno dovodi do zahtjeva za primjerenim mentalitetom koji se očekuje od odgovornih nositelja javnog života na otocima. Želi li se dobro ljudi u otočnim sredinama, onda se najprije odgovorni u politici moraju postaviti dijaloški, odmjereno, stručno i bez većih moralnih raskoraka. Svi – a posebno kršćani koji djeluju u javnosti – pozvani su nositi križ politike, a to znači da se imaju zauzimati za mentalitet koji ne određuje smisao i dobro života količinom novca, udobnošću i zbrinjavanjem klanova.

Kršćani koji djeluju u politici imaju poslanje svjedočiti da danas živimo u kulturi izbora i da različitosti nisu povod netrpeljivosti i potpaljivanju ideoloških podjela i napetosti. Zato će biti od presudne važnosti da se dogodi uključivanje uma, a ne trgovanje emocijama i osobnim obračunima u javnosti koji prekrivaju nezrelosti i manipulacije. Svima nam je poznato da su politički aktivni kršćani, kao i kršćani bilo kojeg predznaka, ponekad zbog pritisaka, ucjena ili koristi uvjetovani pogodovati moćnicima, no kad se to događa i kad se na to pristane, onda je riječ o izdaji krsnog poslanja i budućnosti koja se, nažalost, kratkoročno može hraniti populizmom, ali dugoročno nosi kobne posljedice. Kršćanstvo je način života i podrazumijeva da su vrata crkava otvorena javnosti, da liturgijsko slavlje ima političke posljedice, tj. da nužno utječe na javnost u kojoj žive dionici liturgije, jer, slikovito rečeno, miris tamjana izlazi iz crkve i zalazi u sve pore stvarnosti. Krist, znamo, nije pogodovao onodobnim moćnicima, bilo lokalnima bilo državnima, štoviše Heroda naziva lisicom, a jasno kaže: “Čuvajte se pismoznanaca!” Njegovo djelovanje je bilo javno, ali iz nutarnjeg odnosa s Ocem. S druge strane u njegovoj blizini bili su i oni koji su u njemu očekivali političkog osloboditelja, pa i do samog uzašašća učenici se nadaju da će obnoviti Izraelu kraljevstvo.


Smeta li nam šutnja?


Još prije nekoliko godina nisam ni slutio da bih se mogao naći s poznanicima u običnom razgovoru o svakodnevnim pitanjima domaće turističke privrede koji će se prije izricanja misli i stavova najprije okrenuti oko sebe, osigurati zaleđe pa tek onda reći što misle. Ima primjera gdje ljudi odmah i potiho kažu da se o tome i tome ne može govoriti na ulici ili među nesigurnima, a u kući stišaju ton glasa ili najprije zatvore vrata i prozore. Ne treba velika mudrost da bi se zaključilo: posrijedi je nešto od totalitarnog mehanizma straha! Taj je mehanizam danas prisutan u većim turističkim središtima i vezan je uz poslove koji su vezani uz unosne turističke djelatnosti. Kad se sve zbroji i oduzme, većina će ljudi svoje dvojbe, znanje i strah od nezamjeranja tumačiti pojmom mafije. Što je od toga umišljaj i nadodavanje, a što stvarna istina, drugo je pitanja. Nije isključeno da ima senzacionalističkog pretjerivanja i pomodnog rječnika kojim se stanje želi predstaviti lošijim, no očito je da se sve više sluti kako u pozadini vidljive turističke zbilje postoje “veliki igrači” koji na duge staze kroje pravila turističke privrede i, jer im je to moguće, ponašaju se poput tzv. elektroničkih krda na razini svjetske privrede.

Sigurno nije nikomu lako kad se osjeti prozvanim, kad se ukazuje na njegove propuste, izdaje, kriva i moralno upitna usmjerenja. No, riječ je o pogledu na stvarno stanje. Zato je očito da nije više nikakva tajna da se ne možemo nadati političkom dobru kad se, bilo prema otocima bilo prema bilo kojem drugom prostoru Hrvatske, ponašamo na način da se najprije ima u vidu dobro stranke, ugled i opstanak njenih kadrova, posebno članova u njima koji se (po)stavljaju kao “nepomične svetkovine” i kojima je članstvo postalo jedini kriterij rasuđivanja, a tek onda imati u vidu dobro radi kojega stranke postoje. Političko djelovanje nije sve što određuje i doprinosi životu na otoku, ali je neminovno i bogomdano da se putem političkog djelovanja oblikuje ozračje koje stvara kulturološke pogodnosti života na otoku. Zato je potrebno ne svoditi političko djelovanje na pobjeđivanje “neprijatelja”, nego da se što većom kvalitetom i vladavinom racionalno utemeljnih argumenata djeluje oko zajedničkog rasta i da se poštuje pluralizam mišljenja i svjetonazora. Iako rečeno može izgledati kao puka retorika i tlapnja kojom se svi služe, očito je da se nalazimo na prekretnici vremena kada je opredjeljenje za dobro, mudro i trezveno određivanje budućnosti potrebno sagledati dublje i dugoročnije. Sadašnji je trenutak nužno potreban čvrstih odluka, jer se nužno moraju donositi odluke koje mnogima neće biti po volji, što zasigurno nije lako i u našoj domaćoj klimi je upitno koliko je moguće. Donositi odluke koje će svakoga zadovoljiti, koje neće povlačiti zamjeranja i grube ispade pojedinaca i skupina, to je nemoguće i dugoročno poražavajuće. Pored maske deklarativnog broja kršćana, očito je da i mi na otocima živimo u uvjetima u kojima su pojedinačni i klijentelistički interesi postavljeni kao vrhovno božanstvo kojem se sve podređuje. Stoga je jasno da u našem stanju nije moguće bez napetosti, podmetanja, ali ni bez dodvoravanja kojima uvijek obiluju dvorske politike i okružja mjesnih moćnika.

U susretu s današnjim stanjem možemo reći da u današnjicu nismo stigli bez “rodnog lista”. Kako vrijeme odmiče, lakše se vide posljedice laži na kojima je rasla i gradila se turistička privrede u socijalizmu, posebno odnos prema radu, jer je tada duboko oblikovan mentalitet na kojem se gradi sadašnje stanje, a nadasve prosječna očekivanja u turizmu. Drugo, zaboravlja se da su vrijednosni kriteriji, poimanje rada i radnika, odnos prema otočnim resursima, posebno prema poljoprivrednom zemljištu, inovativnost i poduzetništvo stvarani u uvjetima koji su na općoj razini podrazumijevali gramatiku šutnje i nezamjeranje društveno-političkim elitama. Iz takve klime, koja je dobila svoje mjesto i u godinama nakon formalnog pada komunističke getoizacije, današnja zbilja vuče svoje korijenje u kojoj će sve lakše strani kapitali i apetiti nametati svoja pravila i ponajprije kupovati svoje suradnike među domaćim ljudima za kratkoročne interese i provizije u zavidnim postotcima. Sve se to lako provodi zbog našeg mentaliteta koji se nekritički prepušta udobnosti i lakomosti, a teško se budi za rast oko zajedničkog dobra.

Stranačkih panteoni u Hrvatskoj – a premalo je reći da se kod nas radi o pukoj partitokraciji, dok se članovi stranaka često sluganski ophode prema nadređenima – uspješno nasljeđuju i čuvaju politički gen i način umrežavanja iz minulog sustava. Da je tomu tako, razloga je više. Ipak, ozračje u kojem prevladava ne izlagati se i ne zalagati se oko izlaganja, gdje intelektualna tromost, autocenzura i osjećaj da svima pripada sve i da su mišljenja isto što i kompetencije, zluradost i tiho povlađivanje sirovom i bahatom ophođenju, posebno u ozračju preprodaje i preslagivanja pojedinaca i klanova, omogućava da ispod društvene površine rovare interesni klanovi i upravljaju mentalnim procesima pojedinaca i cijeloga društva.

Mnogi će reći da nije potrebno komplicirati, da je potrebno govoriti jednostavnim riječima i stvari nazvati pravim imenom, da ne treba otežano stanje dodatno komplicirati. Da, to dijelom stoji, no potrebno je zaći u dubinu stanja, jer su nas pličine, površnost i prigodničarske rabote i floskule skupo koštale i izručile zagrljaju manipulacije. Bolnom djeluje spoznaja da se u Hrvatskoj ne vidi duboka moralna kriza s kojom se najbolje možemo upoznati kad se suočimo s razinom odgoja s kojom se u školama susreće nastavno osoblje, iako ne posvuda u jednakoj mjeri. Riječ je nedvojbeno o krizi čovjeka, antropološkom urušavanju i podvrgavanju novčanoj isplativosti. Kad se navedeno stavi uz bok broju deklariranih katolika u Hrvatskoj, onda to jasno govori u kolikoj je mjeri evangelizacijski učinak Crkve slab ili je potpuno izostao. S druge strane, kod nas ne opada potražnja za sakramentima, a o religijskom folkloru ne treba ni govoriti. Primanje sakramenta ponajprije se poima kao dio društvene samorazumljivosti, etničke i generacijske pripadnosti, a rijetko kao izričaj vjerničkog identiteta koji ima svoj razvojni proces i odraz na društvena zbivanja. Upravo izvanjsko pristupanje sakramentima najbolje pokazuje da je kod nas na cijeni površno i plitko pristupanje životu u kojem se rast standarda poistovjećuje s kvalitetom života. Stoga nas ne treba čuditi kad se ljudi nađu razočarani i izigrani, jer na kraju trke za blagostanjem ne nalaze smisao i ispunjenje čovjeku prirođenih stremljenja. Očaj i gorčina postaju dijelom redovitog jelovnika, a to se odražava i na društvenu klimu.

Još jednom naglašavam da kod nas autocenzura poprima velikog maha, jer na planu korisnosti donosi najviše dobiti i svjedoči o duhu suprotnom evanđeoskoj duhovnosti. Šuti se i prešućuje zbog različitih razloga. Šute i oni kojima je riječ dio poslanja, ali šute najviše naše unutarnje potrebe za jasnoćom. Zato je ovdje zgodno navesti crticu iz prošlosti. Kad je Perastu prijetila propast zbog čestih turskih (gusarskih) upada i odvođenja stanovništva u sužanjstvo, Peraštani su se oko 1624. god. htjeli iseliti u Italiju, na sigurnije. Mletačka vlast im poručuje da to ne čine, jer da na drugome mjestu, koje ne bi bilo Perast, oni ne bi biti Peraštani te bi se izgubilo sve vrijedno što je vezano uz njihovo ime. Eto, tako se nekada vodila briga o dobrome glasu, dok se danas na otocima i priobalju može govoriti o svojevoljnom odvođenje glasa u izgnanstvo šutnje, prešućivanja i autocenzure. Ili bi možda neki htjeli da se isele i ovi koji još nisu pa da stvar bude riješena!