Skip to content

Ne lav, nego jaganjac – uz evanđelje 2. nedjelje kroz godinu (A)


Iv 1, 29-34

Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče:
»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.«
I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«


Na obalama rijeke Jordana odvija se prizor kojeg smo posebnom pažnjom spoznavali u došašću iz biranih ulomaka Pisma. Poniranje u zbivanje na rijeci Jordanu, mjestu na kojem je Ivan Krstitelj ostavio trag prijelaza iz Staroga u Novi savez, uvijek teži za dubljim spoznavanjem Isusa Krista. Ove nedjelje, pošto nam još u ušima odjekuje Isusovo krštenje na Jordanu, ulomak Ivanova evanđelja donosi prizor Isusova dolaska na Jordan. Isus prilazi obzorju javnosti i započinje svoje poslanja. Za razliku od ostalih evanđelista, Ivan ne donosi izvještaj o samom činu Isusova “krštenja”, nego iz tog čina ukazuje na druge naglaske. Ivan vidi ono što drugi ne vide. Ima oko za ono što je očima nedostupno, a vidi očima koje su oblikovane iz osobnog iskustva u susretu s Isusom. Štoviše, Ivan vidi iz jednog očekivanja koje ga ja iznutra izoštrilo za Božju blizinu, ali i iz spoznaje novosti za koju mu Isus otvara oči. Krstiteljev pogled, kako nam donosi Ivanovo evanđelje, sav je pretočen u smjer koji je određen Isusovim približavanjem. Uostalom, cijelo Ivanovo poslanje bilo je određeno smjerom koji je dolazio iz budućnosti, iz nade i iščekivanja dolaska Onoga koji je hranio čežnju Izraela. Sada Ivan ukazuje na Isusa koji Ivanu prethodi, a kojem je Ivan preteča. Susret dvojice na obalama Jordana, približavanje Isusa Ivanu, izaziva Ivanov glas pa se Ivan na Jordanu pretače u riječ. Tekst ovdje ne donosi ni jednu Isusovu riječ. Isusov se identitet otkriva iz Ivanovih riječi. Ivan progovara i njegova je riječ svjedočanstvo o Isusu. Stoga su Ivanove riječi ujedno put kojim drugi mogu doći do istoga iskustva, osloniti se na nj i graditi svoj put na riječima Ivanova svjedočanstva.


Isus je Jaganjac Božji


Na obali Jordana Ivan ukazuje na čovjeka Isusa koji mu dolazi u blizinu, ali objavljuje ono što se spoznaje iz drugačijeg gledanja nastalog iz blizine, iz vjere, iz preobraženog motrenja. Ivan vidi da se približava Božji Sin koji će se očitovati u krajnjoj novosti kao Božji Jaganjac. Ivan zna da Isusovo poslanje, njegov identitet, ne odgovara slikama moćnog i nad drugima postavljenog Mesije ratnika koji pobjeđuje prolijevajući krv neprijatelja. Isusovo poslanje ne može se svesti na nešto već viđeno u Izraelu. Isus nije obnovitelj religijskog zanosa, jedan u nizu proroka, mistični revnitelj hramskog bogoslužja, prorok socijalne pravde i jednakosti, političkog mira i društvenog blagostanja. Ne, Isus dolazi s poslanjem kojem je cilj izvesti nas u slobodu, osloboditi nas grijeha. Netko će možda reći da je to premalo, da s takvim poslanjem ne može naći odjeka kod današnjih ljudi, da je riječ o ponudi nezanimljivoj današnjem čovjeku. Međutim, kad znamo da čovjek u svakom vremenu može živjeti na način da grijehom nastoji sebe obogatiti, usrećiti i usmjeriti, onda je jasno kamo Isus smjera. To je novost koju Ivan oglašava na Jordanu, novost koja daje da se Isusov život prepozna u svjetlu koje ukazuje na grijeh svijeta.


Ljubav oduzima grijeh


Ivan svjedoči da Isus “oduzima grijeh svijeta”. Time Ivan govori o grijehu u jednini kojim se označava stanje odvraćanja od Boga i ravnodušnost prema Bogu te manjak ljubavi kao izvorište iz kojeg proistječu svi pojedinačni grijesi u svijetu. Moć oduzimanja grijeha Isus pokazuje tijekom cijeloga svoga života, i to na način da je bio sav za Oca i sav za ljude, da je njegovo postojanje bilo označeno puninom ljubavi iz mogućnosti i ograničenja ljudske kože koja nam je svima zajednička. Štoviše, cijeli Isusov život bio je odlučno “ne” grijehu svijeta, “ne” načinu života koji stoji kao suprotnost Božjem naumu ljubavi s ljudima od početaka čovječanstva, veliko “ne” izrečeno životom koji je bio otvoren Ocu i ljudima kao svjedočanstvo uspjelog života koji se najbolje izražava slikom janjeta. Ta je slika veoma važna, jer je u vezi s pashalnim janjetom i Slugom Jahvinim, a time se otkriva pravi i potpuni Isusov identitet koji nije u traženju ili poticanju žrtava, nego se sam Bog dariva čovjeku i to darivanje se odvija na način žrtve. Nikoga ne žrtvuje u prilog vlastite koristi. Ne promiče žrtvene prinose kao put uklanjanja Božje srdžbe i način kako se Bogu služi. Nema satiranja i osiromašivanja ljudi, nego obogaćuje svakoga tko želi doći u njegovu blizinu. Na tragu slike pashalnog janjeta važno reći da Isus živi u dodiru sa zlom, susreće zlo svijeta, zla nagnuća i nesporazume ljudi svoga vremena, ali ne rješava zlo u svijetu unoseći novo zlo ili vraćajući zlo za zlo. Usto, Isus nije janje koje bježi iz mraka zlih struktura i traži sigurno boravište lišeno doticaja zla ili svojevrstan meditativni mir religijskih svetišta. Ne, Isus dolazi da zlu okrene drugi obraz dobrote, da do kraja svjedoči lice Očeve dobrote koju će svjedočiti sve do nasilne smrti na križu. Slika janjeta hoće reći da nasuprot grijehu stoji spašeni život koji je veliko Božje “da” čovjeku, a to se spoznaje iz dodira s Božjim Sinom, Isusom Kristom u kojem Bog prolazi putovima našega života s bezuvjetnim interesom za naše dobro.


Ivan s prstom prema Isusu


I sam je Ivan treba dozrijevati u razumijevanju Isusova identiteta. Dva puta kaže da ga nije poznavao, što treba misliti kao nepoznavanje identiteta koji mu se otkrivao i s kojim je Ivan dozrijevao. Dakle, Ivan ne uzima sliku lava ili orla kao odgovor na pitanje o Isusovu identitetu. To će reći da ne uzima slike iz arsenala kraljevskih veličina, jer to ne odgovara istini Isusova poslanja ni njegova identiteta. Ivan jasno kaže da svjedoči iz vlastitog iskustva, a ne iz neke kolektivne spoznaje ili mišljenja, religijske tradicije ili dogmatske matrice, a ujedno ističe da i njegovo poslanje nije plod njegova nastojanja, nego dolazi od Boga.

Koliko god je Ivan određen smjerom svojih riječi, kao čovjek koji ukazuje na Isusa, koji živi na način da je njegovo “ja” isto što i biti glas o veličini drugoga, Ivanovo evanđelje ga u Proslovu predstavlja kao svjedoka svjetla. Usto, u svim evanđeljima Ivan je predstavljan kao čovjek usmjerenja na drugoga. Poslanje mu se prepoznaje u svjedočenju za drugoga, na svjetlo, a ne u svraćanju pažnje na sebe kao svjetlo. Kako je to moguće? Može li se tako danas živjeti? Je li riječ o suludom pokušaju koji će se kad-tad obiti o glavu? Hod vjere, ma koliko bio zahtjevan, ima nešto odlučujuće u tom i takvom Ivanovu držanju. Ukazivati na veličinu drugih i biti smjer po kojem drugi mogu doći do svjetla, to danas izgleda kao suludo trošenje života ili kao sanjarenje o utopiji. Pismo, a ne samo Ivanov primjer, govore da je to moguće kad je čovjek u svom životnom držanju otvoren Drugome, tj. Bogu, kad se Bogu omogući da u nama boravi i da nas oslobađa od sebeljublja našeg “ja”.

Cijelim svojim bićem Ivan je usmjeren na Onoga koji jedini može usmjeriti naš život u smjeru punine životnog smisla, koji životu daje smisao i drugima rasvjetljava životna traženja. Tako je i kršćanin, Kristov vjernik, pozvan živjeti oslonjen na sadržaj Ivanovih riječi, ali ne kroz puko intelektualno ovladavanje katekizamskim znanjem o Isusu kao spasitelju, ističući naučene dogmatske nijanse, nego trudeći se živjeti iz povjerenja da je moguće po primjeru Božjega Jaganjca drugačije živjeti i oduzimati terete koji u sadašnjem trenutku porobljuju njegov i tuđe živote, da se iz dana u dan opredjeljuje za nadvladavanje zamki sebeljublja, gramzljivost i iskorištavanja tuđeg neznanja, slabosti, lijenosti, nemoći ili propusta. Kršćanin je pozvan da svakodnevno čini ono što izgleda kao suludo trošenje života, ali na način da svjetlom vjere prokazuje nemoć mraka, da unoseći svjetlo primjerom svoga života svjedoči u kolikoj mjeri Bog prihvaća čovjeka i ne uvjetuje se našim zlom.


Zagledani u Krista


Tu smo, izgleda, uvijek na početku. Naš grijeh postaje tim veći kad se kao pojedinci ili kao zajednica damo uvući u zamku odvlačenja pogleda od Krista. Kad više nismo usmjereni na njega, na Boga koji prilazi svijetu na način spasitelja, onda smo daleko od Ivana i izlažemo se napasti da mislimo i vjerujem kako smo mi najbolje svjetlo samima sebi i da smo izvor vlastite sreće, da je naš duh snaga koja obnavalja. O tomu se može čuti posvuda i s različitih razina. Kad podliježemo spomenutoj napasti, kad se ne izlažemo snazi njegova Duha, a to se tiče svakoga od nas, onda više na navodnjavamo živote Božjim Duhom kojim je Isus djelovao. Po tom pitanju nisu mogući kompromisi, ma koliko bili svjesni da ih svi činimo.  I Crkva koja uklanja pogled od Krista i usmjerava se na samu sebe, tražeći ljude koji će joj služiti i nju veličati, očito želi biti slavna, ali ne i progonjena zbog slave Boga kojeg slika janjeta očituje kao Boga koji stradava od ljudi i za ljude. Progoniti i zanemarivati glas kritika i pristajati na mlakost koja nikoga ne uznemiruje, znak je slabosti koja se vodi mišlju da će obnova Crkve doći iz dosluha s prolaznim modama i trendovima, društvenim i političkim osloncima. Sva vitalnost Crkve i svakog njezina člana dolazi iz zagledanosti u Jaganjca koji ne poziva na povlačenje iz svijeta, nego da se svijetu dade primjer oslonjenosti na Boga te iz tog oslonca nosi ranjene i nemoćne po Kristovu primjeru. Ivanove riječi mogu nam pomoći da ne upadnemo u napast pretvaranja Isusa u svojevrsnog idola, i to na temelju naše slike o njemu koja je daleko o Evanđelja i koja je plod različitih slojeva i potreba. Slika janjeta zasigurno ne znači da nam se daje za pravo omekšati obvezujuću snagu Evanđelja, prekrajati Isusa po mjerilima posljednjih moda ili podcrtavati samo ono što se nama sviđa. Na nama je velika odgovornost da Krist i njegova riječ ne budu zloupotrebljeni kao sredstvo u službi naših prizemnih interesa koje smo sakralizirali.

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Dopustiti Isusu da dođe k nama – razmišljanj... Sveti Ivan Evanđelist kao očevidac zabilježio je u svom Evanđelju neke detalje vezane uz odnos Ivana Krstitelja i Isusa (Iv 1, 29-34), koje dr...
2. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evanđ... Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh svijeta Iv 1, 29-34 Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: "Evo Jaganjca Božj...
2. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Oduvijek su mladi skloni govoriti kako su stariji zaostali i kako ne razumiju moderno vrijeme, a stariji redovito...
2. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homil... Uvod i pokajnički čin Čovjeku je važno da bude zapažen, da bude priznat, da ostane spomen na njega. Eno, za poznate filmske glumce izuz...
Učiniti da se Gospodin očituje – razmišljanj... Današnji evanđeoski odlomak (Iv 1, 29-34) opisuje istovjetan događaj koji smo čitali i o kojem smo razmišljali prošle nedjelje kad smo slavili...