Skip to content

Nekad smo si sami krivi

P. Marko Tilošanec član je Svećeničkog bratstva Svetog Pija X., a kao tradicionalni svećenik izrazio je želju na našem portalu prikazati svoje viđenje nedavnog slučaja u kojemu su mediji napali župnika iz Gradišta – Alojzija Asića, tvrdeći da nije htio pripustiti na prvu svetu Pričest dječaka s Downovim sindromom. Njegov osvrt donosimo u nastavku. 



U našoj javnosti je nedavni slučaj prve Pričesti djeteta s Downovim sindromom u župi Gradište još uvijek u središtu pozornosti. Lijevo-liberalni mediji jedva su dočekali da se mogu lešinarski uhvatiti za slučaj djeteta s posebnim potrebama da bi tako – ne prezavši od najprizemnijih sredstava (među kojima su laži i klevete standardni repertoar), pokrenuli orkestrirane napade protiv Crkve. Njima su se priključili pojedini crkveni pastiri zadojeni duhom svijeta (a kao takvi zapravo najamnici) te se usuglasili u osudi jadnog župnika. Konzervativni katolički mediji nastojali su pak iznijeti na vidjelo određene činjenice koje bolje osvjetljavaju što se zapravo dogodilo i tako prokazati licemjerje onih koji žele razapeti dotičnog svećenika. Takva su nastojanja, u svakom slučaju, nužna i pohvalna. Ipak, smatramo da cijelom prikazu koji nude ovi izvori nedostaje osvrt na neke ključne disciplinske i praktične činjenice koje daju jedno dodatno svjetlo na cijeli slučaj te omogućuju da se stvar sagleda cjelovito – a to je sud koji jedini može biti mjerodavan.

Da bismo bolje prosudili cijelu situaciju, moramo poći od toga koji je nauk Crkve o sakramentu Euharistije i njezinom primanju, te što o tome određuju crkveni propisi. Svetu Euharistiju Isus je ustanovio kao sakrament koji jača naše duše u Božjoj milosti. Po njemu Božja milost – koju izvorno primamo u sakramentu Krštenja, u nama raste te nas tako ovaj sakrament jača kao duhovna hrana na našem zemaljskom putu prema vječnosti, pomaže nam da činimo dobro, a izbjegavamo zlo te se čuvamo grijeha i tako prispijemo u vječno blaženstvo s Kristom u nebesima. Tim sakramentom u nama jačaju zasluge dobrih djela koje povećavaju u nama stupanj milosti i svetosti te nam osiguravaju i veći stupanj slave u Nebu. Jedan od uvjeta da bismo mogli stjecati zasluge za vječni život i u njima rasti su osobna svijest, sloboda i odgovornost. Ako toga dakle nedostaje, veće zasluge za vječni život ne možemo steći. Tako, primjerice, to ne može dijete koje još nije doseglo dob razuma jer još nema razvijenu osobnu svijest ni odgovornost. Isto vrijedi i za osobe pogođene različitim vrstama fizičkih ili psihičkih bolesti. Djela koja su učinjena u takvom stanju, nisu slobodni čini te ne nose sa sobom moralnu odgovornost. Crkveni zakonik ide tako daleko da i one čine koji su poduzeti u svijetlim trenucima, izjednačava s ostalima te im oduzima bilo kakvu kaznenu odgovornost (kan. 1322).

Downov sindrom je bolest koju možemo susresti u našoj svakodnevici. Ona ima različite oblike i stupnjeve, a u svakom slučaju zahtijeva posebno pozornost, brigu i ljubav odgovornih za dijete i svih bližnjih. Proteže se od oblika u kojima dijete ne može doseći razinu djeteta u dobi razuma, do onoga u kojoj dijete može doći do nekih osnovnih spoznaja i stupnja svijesti. U ovom drugom slučaju dijete bi se, posljedično, moglo pripustiti sakramentima Ispovijedi, Pričesti i Potvrde.

O kojemu se slučaju radilo u konkretnom predmetu? Previše pojedinosti nam nije poznato i vjerujemo da njih najbolje zna sam župnik, vlč. Alojzije. No iz onoga što možemo pročitati u samom njegovom pojašnjenju, možemo izvući neke zaključke. Župnik nam svjedoči da dječak Adam na probi tjedan dana prije primanja sakramenta, nije mogao progutati neposvećenu hostiju. Odatle bi trebalo biti sasvim jasno da dječak nije u stanju doseći primjerenu razinu svijesti i spoznaje da bi mogao s razumijevanjem ispovjediti vjeru u istinu Kristove stvarne prisutnosti. Već iz samog tog razloga, jasno je da se dijete nije smjelo pripustiti Pričesti. To nam propisuje i sam crkveni zakonik: ,,Dužnost je župnika također bdjeti da se ne pričešćuju djeca koja nisu stekla sposobnost da se služe razumom ili koja, prema njegovu sudu, nisu dovoljno pripravljena (kan. 914). I još više, budući da postoji i opasnost obeščašćenja sakramenta koje bi se moglo dogoditi ako se hostija ne proguta ili ispljune, iz svete brige za zaštitom časti sakramenta, svećenik ga ne smije podijeliti.

Zato u ovom toliko medijski obrađenom slučaju moramo iz objektivne i trijezne katoličke perspektive izvući zaključak: pogreška se dogodila na samom početku. Župnik zbog nedostatka dječakove svijesti i spoznaje, ovome djetetu sakrament nije smio podijeliti jer ono ne može primiti plod ni zasluge sakramenta, odnosno to primanje mu ne bi bilo ni na kakvu korist. To je bila početna pogreška koja je uzrokovala sve što se dalje dogodilo, i da je ona bila izbjegnuta, ne bi se dalo uzroka svemu što je slijedilo. Tada ne bi bilo ni ponašanja majke koja je pozvala medije koji će razapeti svećenika – koji je i unatoč svojoj pogrešci, i dalje drugi Krist po kojemu sam Krist djeluje u sakramentima.

No ipak, teško je reći što bi se – s obzirom na mentalnu raspoloživost glavnih aktera, bilo dogodilo da je svećenik u samom početku ispravno postupio. Bi li nadređeni stali iza njega i podržali njegovu odluku, koja je utemeljena na katoličkom nauku i propisima Crkve? U to, s obzirom na krizno stanje u kojemu se Crkva nalazi, gdje se katolički nauk osporava i na najvišim razinama, ne možemo nikako biti sigurni. Dovoljno je samo razmotriti slične slučajeve u kojima današnji svećenici trebaju plivati protiv struje i boriti se protiv razularene rulje kojoj nije stalo do Boga, nego samo do vlastitog užitka i koja će u to ime biti spremna i samog Krista razapeti. Crkva je uvijek zabranjivala kremiranje i uskraćivala sprovod onima koji su se dali sami kremirati umjesto pokopati. Isti je slučaj i kod samoubojica. Taj stav načelno podržava i trenutačno važeća disciplina. No sprovodi kremiranjem i samoubojica su se toliko uobičajili da se ta praksa počela promatrati kao sasvim normalna. Zato bi onaj tko bi se želio dosljedno držati katoličkog nauka i prakse (a tradicionalni svećenici, Bogu hvala, to čine) i odbio u takvom slučaju voditi sprovod, ubrzo naišao na osude. Njegov bi ordinarij zasigurno poput Poncija Pilata od njega oprao ruke, a onda ga i kaznio. Što bi se dogodilo svećeniku koji bi odbio sudjelovati u svetogrđima koja se događaju podjelom Pričesti na ruku (stavom koji je Crkva smatrala apsolutno nedopuštenim, iako to danas, na žalost i sramotu, dopušta)? Doživio bi istu, još i goru sudbinu nego u prethodnom slučaju. Što bi se dogodilo da svećenik poput Isusa uzme bič u ruke i odluči iz Božjeg hrama istjerati sve one koji dolaze nedolično odjeveni? Naša župna vjenčanja i potvrde počinju ličiti sve više, ne na modnu pistu, nego na mjesta s polugolim djevojkama i ženama koja se mogu označiti samo riječima koje nisu pristojne. Zato da svećenik odluči spriječiti to pretvaranje Božjega hrama u špilju razbojničku, vrlo bi brzo naišao na osude tih trgovaca svetinjama koji bi se pozivali da je to tako ‘svuda’ i da je to njihovo ‘pravo’. A pitanje je tko bi stao iza njega.

No: ,,Vi ste sol zemlji. Ako li sol obljutavi, čime će se onda soliti? Ne valja više ni za što; baci se napolje i ljudi je pogaze (Mt 5,13). Jao nama ako ćemo ulaziti u bilo kakav konformizam i kompromise s ovim svijetom! Jamačno je dotični župnik htio najbolje kada je ‘izašao ususret’ obitelji pa dijete pripustio Pričesti da bi im pokazao ‘znak pažnje’. No kako znamo, i najbolja nakana može odvesti ukrivo. A zastraniti sigurno nećemo, ako ćemo se držati Kristovog i crkvenog nauka. Dapače, to je jedini ispravan put koji ne treba nikakvog opravdanja ili preispitivanja. ,,I tko da vam naudi ako revnujete za dobro? Ako li i trpite zbog pravde, blaženi ste! Ne dajte se od njih zastrašiti niti uznemiriti… Budite uvijek spremni na odgovor svakome… da se oni koji kleveću vaše dobro življenje u Kristu posrame u onome u čemu vas kude. Bolje je, naime, ako je Božja volja, da trpite zbog dobrih djela, negoli zbog zlih (1 Pt 3, 13-17).


P. Marko Tilošanec

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Mjera (ne)prihvatljivosti modernih susreta mladih Na adresu našeg uredništva 8. svibnja 2017. god. pristigao je kritički osvrt na ovdje objavljene tekstove: Susret mladih - susret katoličke ili protes...
Bogoubojstvo Zapada: trilogija Otkrivenja I Bogoubojstvo Zapada nova je knjiga Zorana Vukmana, svojevrsni nastavak njegove poznate knjige Propast svijeta ili novo doba poganstva, napisan...
Kristijanizirati poganstvo, a ne razvodnjavati krš... Dr. Čedomil Čekada, čije je poslijeuzničke spise portal Vjera i djela počeo objavljivati 9. veljače 2017., široj je katoličkoj javnosti prilično nepoz...
Svetac koji najavljuje nesreće U petak 16. prosinca katastrofičari su došli na svoje, posebno oni kojima je to profesionalna preokupacija. U moćniku s krvlju sv. Januarija n...
Dobri pastir – recitacija za prvu pričest Jahve je Pastir moj, ni u čem ja ne oskudjevam... Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom. Zla se ne bojim je...