Skip to content

(Ne)odgovornost odgovornih za liturgijske službe u Crkvi


Potaknut nedavnim otkrivanjem prešućivanja raznih zloporaba u Crkvi, ovim člankom želim potaknuti razmišljanje o nekim pojavama u pastoralu koje mogu dovoditi do sličnih pojava ako se na vrijeme ne uočavaju i ne sprječavaju.

U kršćanskom životu vjerodostojnost misli, riječi i djela treba biti pravilo a ne izuzetak. No, naviknuli smo se da to neravnovjesje (neravnoteža) narušava i nagrđuje lice Crkve. Vanjske pojavnosti proizlaze iz naše nutarnje nagrđenosti grijehom i neobraćenosti Isusom Kristom.

Svatko tko vrši neku crkvenu službu mora imati uvijek u svijesti da mu je ta služba povjerena i da je ne može vršiti po svojoj volji. Iz dosadašnjeg djelovanja u Crkvi i župnome pastoralu uvidio sam da je najveća odgovornost u svećenicima ali i onima koji su nositelji pojedinih službi. Jer ako odgovorni nisu odgovorni i narušavaju smisao službe kako će odgajati povjereni im Božji narod.

Kako je služba koju vršim vezana za liturgiju usmjerit ću se poglavito na taj vid župnoga pastorala.

Svaki svećenik treba poštivati dostojanstvo pojedine službe a ne vršiti samovolju kako se njemu prohtije. Tako sve više u pastoralu (iz izvora kolega koji su to nažalost doživjeli) pojedini klerici miču iz službe one voditelje pjevanja koji rade odgovorno i onako kako to Majka Crkva zahtijeva. Svaki voditelj pjevanja bi trebao znati da je temelj pjevanja Sveto Pismo i Tradicija. Pojedina skladba mora imati kvalitetan tekst i melodiju kao i način izvedbe. Ako svećenik želi udovoljiti svima (a to je nemoguće jer nije se rodio tko bi svijetu ugodio, a uostalom to i nije evanđeoski smjer) i pri tome mnoge koji se ne razumiju u glazbu pitati što oni misle o tome, a voditelja degradirati, to je kao da profesor u školi pita učenike što misle kako će se odvijati sat i žele li do uspjeha doći bez rada i muke. Ako svećenik dolazi na probe zbora često, time pokazuje da ne poštuje kompetenciju voditelja ni zdravu slobodu pjevača. Što je još najgore od svega, zbor koji je godinama pjevao dobru glazbu sada se našao u prilici da mu župnik određuje koje će pjesme pjevati, i to po mogućnosti one koje nisu skokovite i one koje su skladane u tercama i dvije-tri note gore i dolje. To je degradacija glazbe. Postoji jedna razlika koju ću navesti: u jednoj župi župnik se brine o prostoru za pjevače, njihovoj duhovnosti, izletu, zdravim odnosima i svemu ostalome. To ja zovem brigom. U drugoj župi župnik postaje kontrolor gušeći slobodu i kreativnost i time pridonosi klerikalizaciji, a koju mnogi u župi osjećaju, ali nemaju hrabrosti tomu se suprotstaviti. Dok se jedan župnik očinski brine, drugi se krivo brine vežući ljude uz svoje viđenje (krivo) i liturgije i glazbe. Neki svećenici su se toliko „uhvatili“ zborova kao da su oni krivi za ovakvo stanje, a činjenica jest da su upravo pjevači zauzeti i požrtvovni i samozatajni vjernici koji svoje sposobnosti i vrijeme daruju svojoj župi. Zašto spominjem ovu žalosnu situaciju? Zato jer će se i nama dogoditi (a već se i događa) sve ono što Crkva na Zapadu proživljava zahvaljujući tomu što se o problemima šuti, što se krive osobe stavlja na odgovorna mjesta i što se loše prakse šutnjom podržava.

Tako se događa da u nekim stvarima (ne)odgovorne osobe podržavaju načelo „podijeli (zavadi) pa vladaj“, a da ne spominjem kako pojedini pokreti i zajednice ulaze na ovo područje i utječu na krivo usmjerenje glazbe. Kao što bi svećenik u svojoj osobi trebao predstavljati Objektivan red – Isusa Krista, tako je, na neki način, i voditelj pjevanja predstavnik objektivnosti u Crkvi (jer je liturgija objektivna Istina, a onda i prava glazba u njoj kao službenica liturgije), ali nažalost to više nije!

Znamo da u kršćanskom životu nema napredovanja ponekad bez bolnih rezova, oni su itekako potrebni. Da bi loza donosila više roda potrebno ju je ponekad obrezivati i odstranjivati ono loše na njoj. Nema rasta u životu bez odstranjivanja lažnih navezanosti na obitelj, javno mnijenje, karijerizme i slično.

Ovakvi mentaliteti: „letanje“ po drugim župama i seminarima, življenje vjere negdje drugdje a ne u svojoj sredini, prebacivanje duha pučkih pobožnosti u liturgiju suptilno ali zasigurno pridonose i tome da na društvenom polju ljudi uvijek biraju na izborima iste stranke i ljude, čak i one koji su bili sudski gonjeni. Od mnoštva duhovnosti društvo bi nam trebalo biti s manje korupcije, ogovaranja, veza pri zapošljavanju, no nema puno razlike između onih koji se nazivaju vjernicima i onih koji to kažu da nisu. Bolje nismo ni zaslužili! Lijek za promjene je u zrelim vjernicima koji će se napajati na pravoj liturgijskoj duhovnosti, no toga je vrlo malo po župama.

Veliku odgovornost u Crkvi čine i one osobe koje su, po naravi službe, odgovorne za odgoj voditelja pjevanja u pojedinoj biskupiji. Bogu hvala, imamo krasnih primjera dobrog rada, poput Đakova, no imamo i stanja u pojedinim biskupijama gdje se skoro ništa ne radi na tom polju.

Imam osjećaj da takvo stanje nekima i odgovara. Po onoj pučkoj: što ljudi manje znaju, to možeš s njima lakše manipulirati. Neznanje je izvor dosta lošega, i to je istina. Samo poučen i poučljiv voditelj pjevanja može ljude poučavati. Stječe se dojam da ljudi, pored sveopće krize povjerenja u sve i svakoga, itekako u društvu imaju povjerenja u uredske službenike, policiju, profesore, ali kad je u pitanju liturgijska služba kao i svećenička, e tu je malo drukčija situacija. Ne može svatko voditi pjevanje niti može svatko pjevati u zboru. To je služba. Za nju se cijeli život osposobljava. Za nju je potrebna poniznost zajedničkog rasta, otvorenost novome, poučljivost i uvažavanje voditelja koji usmjerava prema Kristu. Iz prakse znam da ljudi uopće ne vole ponašati se ovako (čast iznimnim župama). Tako jedna gospođa kad sam je pitao bi li došla pjevati u zbor, kaže da ona pjeva samo ono što je prije pjevala (pritom misleći na šansone i pjesme pučke pobožnosti). Žalim što je nisam pitao: a što je to vjera, je li vjera rast ili ostajanje na razini 18-godišnjakinje. Zamisli da tvoja kći koja je na fakultetu ne uči, i ne napreduje – bi li ona uopće završila fakultet? Ili jedna druga gospođa kad sam došao na vrata njezina doma kaže da će doći samo onda kada budemo pjevali pjesme koje se po župama radnim danima i pjevaju pretežno a to su pjesme iz pučke pobožnosti i marijanske (Duga cesta, Čuj nas Majko…). Na Pepelnicu dođe jedna gospođa i kaže: to što vi pjevate ne pjeva se nigdje. Pa naravno kad na mnogim mjestima glazba uopće nije odraz Otajstva nego podilaženja puku. Uz to, pojavila se samo tada (i tko zna kada). To je isto kao kad se neki učenik pojavi u školi jednom i zahtijeva da bude po njegovome. E, pa ne može! Ili, stječe se dojam da neki mlađi vjernici žele promjene i u Crkvi (s čime se slažem), ali sa starim kadrom i mentalitetom. E, pa ne može ni to! Kao što se vidi iz ovih nekoliko primjera, naš narod uopće nije odgojen za pravu liturgijsko-glazbenu duhovnost. Ako se nakon promjene obreda 70.-tih godina 20. stoljeća i moglo razumjeti ovakve mentalitete, danas kada bi Crkva u Hrvatskoj trebala napredovati, ona nazaduje. Koju to pjesmu kristološkog karaktera naš narod zna pjevati? Zna li pjevati Isus Krist je slika Božja, Prigni se svako koljeno, Narode Božji, Kruše novog života i slične? Ili ostaje na razini Do nebesa, Čuj nas Majko, koje nisu liturgijske!

Ovom mentalitetu itekako pridonose i oni (ne)odgovorni skladatelji crkvene glazbe koji su završili studije i u drugim zemljama i na visokim učilištima, ali se zadnjih 15-ak godina u svome skladanju spuštaju na razinu puka govoreći da puk treba jednostavne melodije. Da, puk treba jednostavne plemenite, ali ne banalne melodijice, natopljene tercama i klapskim načinom pjevanja. Od tih skladatelja koji šire lošu glazbu trebamo se suprotstaviti hrabrim istupom i prokazivati im da loše rade. No, takve osobe su na vodećim položajima (misle ako imaju kolar da su bogomdani) i njima se ništa ne može. Kad se događaju neka slavlja gdje se okuplja velik broj ljudi, pojedine osobe stavljaju za prijedloge pjevanja samo svoja djela, i za ordinarij i za skoro čitav proprij Mise. Nije li to javna egovrtnja?! Stavljati sebe i svoju lošu glazbu u središte. U praksi ima primjera, hvalevrijednih, mlađih kolega koji takvu glazbu neće pjevati jer ne žele širiti lošu glazbu i time stvarati loš sluh Božjega naroda. Tako treba djelovati. Ako su tim osobama, tj. (ne)odgovornima puna usta o crkvenim dokumentima, gregorijanskom pjevanju, kako to da nikada ne čujemo, barem za ordinarij Mise, neku gregorijansku Misu na velikim slavljima? Ta gregorijansko pjevanje je vlastito rimokatoličkoj liturgiji i ono ima prvo mjesto, što god o tome jedan naš liturgičar rekao da ono ima prvo mjesto u Misi latinskoga jezika. Nije istina, ono ima prvo mjesto u liturgiji (i kao napjev i kao usmjerenje u skladanju). To ne znači da će čitava liturgija biti satkana od gregorijanskih napjeva, ali će biti utemeljena (i novija glazba) na neomodalnosti, a ne nekom pučkom lošem stilu. Tipičan primjer je za to Peranova Misa. Iako mogu razumjeti nakon promjene obreda 70.-tih godina 20. stoljeća jednostavniji pristup glazbi, ako napredujemo i rastemo (očigledno da nismo), onda nećemo pjevati Misu koja ima dvije-tri note gore-dolje. To je i za djecu prejednostavno, a o odraslima da i ne govorim. Zamislimo samo slavospjev Slava Bogu na visini koji je himnički i svečan (i kojeg ne mora narod u cijelosti ni pjevati), a ono se u toj Misi pjeva kao recitativ. A to je himan! To je ono kada glazba nije odraz Otajstva ni ljepote same glazbe!

Veliki problem u praksi je i to što narod unosi pjesme pučke pobožnosti u liturgiju i time pretvara liturgiju u ono što ona nije. A ona je upad Božje Objave i Njegova djela spasenja! Za to su krivi svećenici koji takve prakse ne sprječavaju i sve puštaju „niz vodu“. Pojavljuje se u zadnje vrijeme još jedan trend, a za koji su opet odgovorni svećenici. Naime, u pojedinim župama crkvene zborove se prebacuje sa druge Mise po redu nedjeljom na prvu ranu Misu. I tu mnogi ne vide problem. E, bome to jest veliki problem! Zašto? Zato jer ljudi mlađe populacije i srednjih godina pretežno nisu na prvim Misama. I onda se događa to da oni koji bi trebali nositi zdravi pastoral (mlađi i srednjih godina) uopće nisu odgojeni za pravu liturgijsku glazbu i općenito gledano rijetko je i čuju. A kad je čuju, ne žele sudjelovati jer ne znaju napjeve. A i da znaju njima je to dosadno (vjerujte mi, znam iz prve ruke, kao i neki kolege). Na ovaj problem se nadovezuje i problem glazbe na sakramentu ženidbe. Sve više mladi (koji pjevaju protestantizirane pjesmuljke) preuzimaju pjevanje na vjenčanjima i eto nam zbrke i svega onoga što Crkva ne preporučuje da se radi.

Dvije godine zaredom slušao sam, zahvaljujući prijenosu HTV-a, euharistijsko slavlje s božićne Mise polnoćke, i to iz dvije naše katedralne crkve gdje bi glazba (kao i u svakoj župi) trebala biti odraz Otajstva i smisla, a ne podilaženja puku, kad ono cijeli proprij i cijeli ordinarij (!) pjevaju se božićne pjesme. To je nedopustivo! Nikakav nepisani običaj ovdje ne pomaže jer je on protivan istini i smislu slavlja. Jedan katedralni voditelj jednom prigodom reče: pa kad će narod pjevati ako ne sada (u božićnom vremenu). A ja pitam sebe i vas: zar se zrelost vjere i vjernika ne bi trebala očitovati svake nedjelje? Ta nedjelja je tjedno središte Pashalnog Otajstva. To se događa kad se u skladanju i u svim drugim pristupima polazi od naroda, a ne od Boga. Kao da je Crkva postala trgovina pa djeluje po načelu ponude i potražnje (više potražnje nego prave ponude). Po toj logici i u dogmama i moralu pitajmo „vjernike“ što bi oni, a rezultati bi nam bili porazni u nekim stvarima. Liturgije su nam postale previše antropocentrične, a premalo bogo/kristocentrične. Na ovome polju pastorala nema ozbiljnog pristupa (čast iznimkama) jer se osjeća da bi on trebao biti korjenit, cjelovit, dosljedan, a to mnogi ne žele; zato jer ni pristup vjeri nije takav ni liturgije nisu odraz ozbiljnosti. Da, ozbiljnosti u pravom smislu riječi!

U praksi veliki su problem postale melodije pojedinih djela. Ljudi više vole laganije zabavne melodije kod kojih se ne treba previše truditi. No, takve melodijice primjerenije su dječjem uzrastu dok se ne odgoje. Kao što reče sv. Pavao – no, kad odrastoh odbacih ono nejačko. Narod treba odgajati za dostojanstvene melodije, pune ozbiljnosti i svete radosti tako da glazba odražava svečanu suzdržanost koja upućuje na Otajstvo a ne na zemlju, jer je liturgija odraz Neba. Ako nam ne daje Nebo, ne daje nam ništa!

Nadalje, stječe se dojam da neki skladatelji, svećenici i laici koji su završili teološki studij i studirali crkvenu glazbu svojim lošim pristupom zapravo ne polaze od Teorije – Isusa Krista, nego ozakonjuju lošu praksu jer je tako lakše djelovati (odraditi studij samo da ga se završi, ali ne i crpiti iz njega snagu za djelovanje i samokritičko promišljanje). To je kao da se inženjer građevine koji je završio studij u praksi ne drži teorije i onoga što je učio, nego radi po svome. Svi znamo kako bi završio.

Poseban je problem i rad naših Ureda za liturgiju (pa time i za glazbu). Negdje oni postoje i donose uistinu plodove prave duhovnosti. Negdje su oni prisutni samo na papiru i kao da uopće ne postoje. Imam dojam da i neki naši liturgičari odmah s dolaskom problema bježe i odustaju i ne žele se nikome zamjerati. E pa, upravo takvi stavovi su doveli, dovode, i dovest će do svih neželjenih posljedica koje Crkva već odavno proživljava na Zapadu, ali i kod nas.

Kršćanin je borac, a ne čovjek lagodnog življenja. Ismijan i omalovažavan, od vrha do dna, ali vjeran Kristu jer zna kome je povjerovao. A onda, kaže Krist, dosta ti je moja snaga jer snaga se u slabosti usavršava!

Dragi naši liturgičari, tamo gdje toga nema, uzmite za suradnike prave ljude, odvažne i ponizne, i počnite stvarati novo okruženje, na temeljima onoga dobroga iz Tradicije i otvoreni pravoj glazbi .

Znam da ove riječi zvuče oporo, ali one nisu usmjerene protiv čovjeka kao Božjeg djeteta, nego protiv loših mentaliteta, stavova, koji pridonose da se neke voditelje zborova progoni, izvrgava ruglu i u konačnici stavlja sa strane. A oni bi trebali biti zamašnjak naših župa.

Neka ovaj članak bude i svojevrstan ispit savjesti svima nama – koliko smo dosljedni u riječima i djelima Kristu i njegovoj Crkvi, koliko imamo hrabrosti ići protiv struje, koliko imamo ljubavi biti ustrajni unatoč protivštinama i ogovaranjima svake vrste.

Neka nam u tome liturgijsko-glazbenom ispitu savjesti pomogne zagovor bl. Alojzija Stepinca koji je pravi svjetionik kršćanskim dušama na putu u Nebo, u Božje Kraljevstvo!

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Duhovne šansone nisu istinska glazba Rimokatoličke... Snimio: Igor Brautović Ponukan člankom koji je ovih dana objavio jedan naš katolički tjednik i time unio zbrku u poimanju istinske glazbe u Rimo...
Je li međugorski fenomen istinit? – intervju... Međugorski je fenomen mimonaravnoga (izvanprirodnoga), a ne nadnaravnoga (božanskoga) podrijetla; potječe od zlih duhova, k čemu dolazi ljudski utjeca...
Un commento all’articolo: „Medjugorje non deve div... di Snježana Majdandžić-Gladić, il 19 agosto 2018, tradotto dal croato, Vjera i djela (La fede e le opere, portale di teologia cattolica), traduzione i...
A commentary on the text: “Medjugorje must not div... By Snježana Majdandžić-Gladić, on 19 August 2018, translated from Croatian, Vjera i djela (Faith and Works, portal of Catholic theologians) ...
Crkva je Otajstvo Božje, a ne dodvoravanje svijetu... Osvrt na članak Papa Franjo i internetsko sektaštvo Potaknut člankom Papa Franjo i internetsko sektaštvo, koji je objavljen na portal...