Skip to content

Nerazorivost i sablazni


Nije novost da se u današnjoj Europi ruše, zatvaraju i prenamjenjuju crkve. Prostori koji su još do jučer imali važno mjesto u životu Europljana, sada su dio opće priče o sutonu koji svjedoči o svitanju jednog drugačijeg kršćanstva u Europi. Jedni se nad tim i takvim zbivanjima užasavaju i, barem ponekad, iznose apokaliptične procjene, drugi u tome vide očekivane posljedice odumiranja nekada neupitnog interesa prema vjerskim obredima. Njima se pridružuju ravnodušni koji u tome vide duh vremena pa ih i ne pogađa previše što se zbiva s crkvama. Ima i onih koji se takvim događajima koriste u senzacionalističke svrhe i stvaraju ozračje žudnje za senzacionalnim, površnim, populističkim, itd.

Međutim, rušenje, prodaja i prenamjena crkava nikada ne dolazi iznenada. Toj “razgradnji” uvijek prethodi sličan proces u čovjeku i s čovjekom. Stanje svijesti prethodi ljudskim činima, a ljudski čini ostavljaju odraz na ljudsku svijest. I jedno ne može bez drugoga. Urušavanje žive Crkve na europskom tlu, ponajprije nestanak osjećaja crkvenosti među krštenima, proizvelo je svođenje crkava na puko naslijeđe i sakralnu baštinu, na crkve kao vizure gradova, odnosno pejzažne točke koje su nedvojbeno korisne turističkoj promidžbi. U njima se još uvijek s lakoćom prepoznaje kulturni i civilizacijski doseg, ali ne i liturgijsko gnijezdo u kojem se obitelj vjere hrani na svom zemaljskom putu. Crkve su u manjim sredinama, barem je tako dobrim dijelom kod nas, često doživljene kao zavičajne odrednice identiteta, no sve manje svjedoče o duhu vjere nekog zavičaja i o razini vjerničkog identiteta ljudi koji oko njih žive.



Nedavno rušenje neoromaničke katoličke crkve sv. Lamberta u njemačkom selu Immerath – a riječ je o radovima u sklopu projekta rudarske kompanije koja vrši preseljenje sela na drugu lokaciju – može nam poslužiti kao poticaj preispitivanju svoga odnosa prema crkvama, a s tim u vezi i prema Crkvi. Zdanje građeno krajem 19. st. u neoromaničkom stilu, osnaženo s dva zvonika, odnedavno svjedoči o sudbini koju proživljava kršćanstvo na europskom tlu. Kao da mu je suđen “premještaj” na nove prostore, kao da je postalo smetnjom napretku i životno važnim sadržajima. No, nije pitanje je li kršćanstvo društveno centrirano ili marginalizirano, nego je nadasve važno je li u Kristovim vjernicima Krist središte kako bismo po njemu određivali sebe i svoje odnose. A možda se zapravo radi o polaganim i neugodnim silnicama Duha Svetoga koji Crkvu vraća na svoje pravo mjesto, ma koliko nam izgledalo da mađarski premijer Viktor Orban ima najbolji recept.

Navedeno ističem u kontekstu naše zbilje. Naime, kad se posljednjih mjeseci prati dio hrvatskih medijskih sadržaja, onda se stječe dojam da se Crkvu želi otjerati u svojevrsno močvarno područje, izvan života, onamo gdje neće ugrožavati redoviti tijek života i napredak poistovjećen s idejama ovih ili onih pojedinaca, udruga, frakcija i svjetonazora. Dakako, riječ je o suženoj slici Crkve, gdje se Crkvu redovito poistovjećuje sa zaređenim službenicima koji obnašaju hijerarhijski ustrojene službe. Međutim, Crkva se, svjesna tih i takvih nastojanja, kako jučer, tako danas, ni najmanje ne treba bojati udara koji dolaze izvana, jer njoj je to vlastito i treba se zabrinuti kad ih nema. S mnogo većom zebnjom treba pratiti unutarcrkvenu razgradnju crkvenosti, posebno sablažnjiva zastranjenja koja dolaze od Kristovih vjernika, posebno od nas zaređenih službenika koji, istini za volju, teško uspijevamo živote prožeti Kristom i svjedočiti crkvenost koja ne stremi povratku dinamika iz vremena predgrađanskog društva.

Najgore su sablazni koje dolaze iznutra, a najteža urušavanja su ona koja dolaze iz mlakosti vjere, nevjerodostojnosti i izdaje Božjeg prvenstva. Toga je bilo, toga ima i toga će biti dok bude svijeta i vijeka.  Na tom tragu valja reći da ne može uroditi plodom puko održavanje sinoda ukoliko ne proizlaze iz življene sinodalnosti koja je neizostavna u unutarcrkvenoj komunikaciji i koju ne može zamijeniti nikoja birokratska mašinerija. Već i vrapci na grani znaju da se sinodalnost ne može ostvariti dekretima, frazama i dodvoravanjem. Zrelije lice Crkve – a tko ga ne bi poželio na našem tlu – nije moguće bez jakih teoloških promišljanja i suočavanja sa stvarnim stanjem stvari. Širiti duhovne vidike i proživljeno promišljati vrijeme u kojem živimo, bez toga neće ići. Očito nam je danas potrebno novo vrenje, a ne pomodna zalijetanja i popuštanja, a to se ne može polučiti služeći se, biblijski rečeno, starim mješinama. Zahtjev za ozbiljnijom i zrelijom obnovom može doći jedino iz ljubavi prema Kristu i njegovoj Crkvi, ali ne mimo ljubavi prema istini i snazi argumenata. Potrebno je iskreno i ponizno suočavanje s istinom o našim stranputicama, a to traži otvorenost koja ranjava, kritičko mišljenje koje oslobađa, preispitivanje koje pomaže poniranju do dubina vjere. Stoga je jasno da pitanje obnove Crkve nije pitanje nekih programa i vještina koje će ponuditi ovi ili oni u Crkvi. Ključ se krije u vjernosti Kristu cijele crkvene zajednice, nadasve njenih pastira. Tu nam uvijek nadolaze nove porođajne boli.

Usto, uvijek valja imati na umu da se danomice mijenja javno mnijenje, a nadasve senzibilitet vjernika. Danas nije moguće ići putovima koji su označeni autoritarnim i apsolutističkim pozama i držanjem ili klanskim sporazumijevanjem. Demokratski poredak u društvu, ma kako bio klimav i nezreo, ima svoj odraz na senzibilitet vjernika pa se ni u kojem slučaju ne može očekivati da članovi Crkve ostanu nepoljuljani kad u javnost izbiju sablažnjivi postupci crkvenih službenika pred kojima se jedino možemo “pokriti ušima” i kajanjem jačati obraćenički hod vjere.

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Na mladima svijet… “Točno onako kako je vodeća partija prema svojim podanicima zadržavala informacije ili ih posluživala iskrivljenom propagandom, oni su to uzvr...
Otvorenih očiju ljubiti Crkvu Ni kler ni crkveno pravo ne mogu zamijeniti nutrinu čovjeka. Sva izvanjska pravila, zakoni i dogme imaju svrhu razjasniti nutarnji glas čovjeka i ...
Zeko, gastritis i mi Više ništa nije kao prije Već je odavno poznato da na europskom tlu, misleći prvenstveno na gospodarski naprednije zemlje, krajeve sa s...
Atletski pontifikat pape Franje Franjo – osporavani pontifikat Da su povici i kritički osvrti na račun pape Franje svakim danom sve veći, nije potrebno isticati. Hoće li...
Crkva – od čega živi? (Uz ređenje novoga hva... Kad je Ivan Dominik Stratiko, glasoviti biskup istarskog Novigrada, 1784. god. premješten za biskupa u Hvar, val oduševljenja mnoge je zahvati...