Skip to content

Nezaboravljeni


Na zidovima sjemeništa svetačke slike vise,

nebeski uzori svetošću obilježeni.

I to što nisam poželim da jesam jer

kroz prozore duše i mrak sa svjetlom ulazi,

modrina neba posivi u kajanju i naporu

da budem njima sličan.

Budi, rekoše, kao oni:

Sveti Franjo u ekstazi,

Agneza ljepolika ruku sklopljenih,

Antun s malim Isusom u naručju,

uzori u nošenju križa

na životnoj Golgoti

s pogledom na  nebo.

Tu su, a daleki, bestjelesni,

uramljeni godinama i daljinom

i poželim biti kao:

Franjo s nebom u očima,

Alojzije s ljiljanom bijelim,

Terezija s križem u zagrljaju.

Prolistaju snovi zanosom pa načas

zaboravljam da pamtim zemlju,

prolazne radosti i s mukom

tražim nebo.

Unatoč svemu više me privlače

hrvatski sveci i blaženici,

krvavi tragovi mučenika,

ubijenih fratara i svećenika,

svetaca,

koje  su obilježili  mržnjom

zbog vjere, domoljublja,

bogoljublja

i onih bezimenih i s imenom,

kamenim grobom obilježenih,

kostiju razasutih

na zemlji hrvatskoj,  pradjedovskoj,

mučki ubijenih duž „križnog puta“, spaljenih

u jamama vrletnim.

Mučeništvom su imena  uklesali

u tvrdi kamen, u sjećanje.

Ne ostaviše ništa osim znamena

od boli, od križa i

nade u beznađu.

Prebirem krunicu žalosnu,

zrna krvlju obilježena.

U molitvi  izgovaram

ime do imena, ime do imena i

mjesta njihovom smrću posvećena.

Krvnicima smetali što su

krunicu oko pasa nosili,

Bogu služili,

sputanih krila o slobodi sanjali,

Domovinu i svoj narod ljubili,

umjesto razorenih crkava i zvonika srcem zvonili.

Od izvora do uvira njih

šezdeset i šestorica,

uz mnoge druge,

plameni putokazi postali u bespuću do svitanja,

krvava trobojna jedra  na lađi života,

jača od smrti.

Nekad, pod sjenom krvničkog znakovlja,

nisu nam ih mogli, smjeli,

dati za uzore i štovanje od straha

i neslobode.

I nakon toliko godina bole nas njihove rane

na okrvavljenoj oranici Crkve

svetošću procvjetale.

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Tama što životom zrači Što mi ne da da današnju radost živim, neg' se mučim, prebirem po glavi, što će biti kad 'va radost mine, hoće l' išta sreću da mi pravi? ...
Mom anđelu čuvaru Vodi me, anđele moj, putem vedrine i krila mi daj za let prema vječnosti, nebo otvori, ovo moje u kojem jesam i tvoje u kojem želim sutra b...
Nebo u očima On ima lice patnika, čovjeka, tvoje i moje lice ima, ponekad to ne vidimo nevjerom skamenjeni. Pred tuđom mukom zatvaramo oči. On nikada. ...
U Šopovoj bolesničkoj sobi već dugo leži prikovan uz krevet u njegovoj sobi sve je tiho njom hoda bolest vani je sunce, život, radost… svud cvjeta – buja mladost č...
Svećenikov grob Iza njega ne ostade ništa, osim sjećanja. Na grob mu ne dođe žena, za koju su rekli da je…, ni dječak plavooki s pticom na dlanu. Bi...