Skip to content

Nezaboravljeni


Na zidovima sjemeništa svetačke slike vise,

nebeski uzori svetošću obilježeni.

I to što nisam poželim da jesam jer

kroz prozore duše i mrak sa svjetlom ulazi,

modrina neba posivi u kajanju i naporu

da budem njima sličan.

Budi, rekoše, kao oni:

Sveti Franjo u ekstazi,

Agneza ljepolika ruku sklopljenih,

Antun s malim Isusom u naručju,

uzori u nošenju križa

na životnoj Golgoti

s pogledom na  nebo.

Tu su, a daleki, bestjelesni,

uramljeni godinama i daljinom

i poželim biti kao:

Franjo s nebom u očima,

Alojzije s ljiljanom bijelim,

Terezija s križem u zagrljaju.

Prolistaju snovi zanosom pa načas

zaboravljam da pamtim zemlju,

prolazne radosti i s mukom

tražim nebo.

Unatoč svemu više me privlače

hrvatski sveci i blaženici,

krvavi tragovi mučenika,

ubijenih fratara i svećenika,

svetaca,

koje  su obilježili  mržnjom

zbog vjere, domoljublja,

bogoljublja

i onih bezimenih i s imenom,

kamenim grobom obilježenih,

kostiju razasutih

na zemlji hrvatskoj,  pradjedovskoj,

mučki ubijenih duž „križnog puta“, spaljenih

u jamama vrletnim.

Mučeništvom su imena  uklesali

u tvrdi kamen, u sjećanje.

Ne ostaviše ništa osim znamena

od boli, od križa i

nade u beznađu.

Prebirem krunicu žalosnu,

zrna krvlju obilježena.

U molitvi  izgovaram

ime do imena, ime do imena i

mjesta njihovom smrću posvećena.

Krvnicima smetali što su

krunicu oko pasa nosili,

Bogu služili,

sputanih krila o slobodi sanjali,

Domovinu i svoj narod ljubili,

umjesto razorenih crkava i zvonika srcem zvonili.

Od izvora do uvira njih

šezdeset i šestorica,

uz mnoge druge,

plameni putokazi postali u bespuću do svitanja,

krvava trobojna jedra  na lađi života,

jača od smrti.

Nekad, pod sjenom krvničkog znakovlja,

nisu nam ih mogli, smjeli,

dati za uzore i štovanje od straha

i neslobode.

I nakon toliko godina bole nas njihove rane

na okrvavljenoj oranici Crkve

svetošću procvjetale.

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Nebo u očima On ima lice patnika, čovjeka, tvoje i moje lice ima, ponekad to ne vidimo nevjerom skamenjeni. Pred tuđom mukom zatvaramo oči. On nikada. ...
U Šopovoj bolesničkoj sobi već dugo leži prikovan uz krevet u njegovoj sobi sve je tiho njom hoda bolest vani je sunce, život, radost… svud cvjeta – buja mladost č...
Svećenikov grob Iza njega ne ostade ništa, osim sjećanja. Na grob mu ne dođe žena, za koju su rekli da je…, ni dječak plavooki s pticom na dlanu. Bi...
Budi mi sve Slavko Vranjković, Patnik (detalj) O Bože veliki, čitav život tražim odgovore na život, smrt i besmrtnost vodeći druge prema vječnosti. &nbs...
Svećenikova jadikovka Neka me ne pamte kad odem. Znam da sam tek nosač vječnosti u vremenu. Da bar mogu ustvrditi da nikad nisam sišao s puta dok sam nosio Tvoje...