Skip to content

Novi post


Možda sadašnja saborska i posaborska epoha nije ni u jednoj drugoj točki crkvene discipline u zapadnoj Crkvi donijela tako naglih i radikalnih izmjena, kao u točki posta i nemrsa. I Euharistijskog posta; i onog pokorničkog; propisanog crkvenim zakonima i zapovijedima. Ublaženja su se redala skoro u galopu: sve jedno iza drugoga, dok, konačno, od obligatnog posta (sa nemrsom) nije gotovo ništa ni ostalo, — ne može više na manje, ni kvalitativno ni kvantitativno, ako uopće ima da dalje ostane u Crkvi kao nešto institutivno; propisan je samo na dva dana u godini, — a nemrs je, praktično, sveden jedino još na onih nekoliko petaka u korizmi (a, eno, na Formozi je i potpuno dokinut). Za drugo doba godine ukidaju ga, — po ovlaštenjima Svete Stolice, — sve od reda, lančanom reakcijom, biskupske konferencije raznih naroda i zemalja; prvotno baš onih ekonomsko najjačih i najbogatijih, pa prema tome i najsitijih, talijanske, francuske, američke (i njihovih bivših kolonija), — i ako je, za cijelu Crkvu, još ostao, u principu, na snazi na “sve petke u godini”. To je bio pravi prijelom u posnoj disciplini. “Revolucija”: danas bismo rekli, novinarskim jezikom. Treba se samo sjetiti, da se je, još pred desetak godina, rigorozno insistiralo na Euharistijskom postu (i od vode), sve od pola noći, i da je, još pred pedeset godina, po općem crkvenom zakonu, valjalo neprestano postiti svaki dan u korizmi, osim nedjelje, a tako (u nešto blažem obliku) i na kvatrene dane i na sve glavne vigilije: odrastao čovjek smio se je samo jedanput na dan do sita najesti, a i na tom se je jednom obroku začinjalo mašću, uzimala se jaja i mlijeko i na neke dane, jelo meso, jedino uz dijecezansku dispenzu (po delegaciji iz Rima) i uz određene molitve. Istom je novi Kodeks iz g. 1917. bio donekle ublažio tu posnu disciplinu. Tradicionalnu bez sumnje: kroz stoljeća se je držala; korijene je vukla iz prvih vjekova kršćanstva.

Mnoge su katoličke krugove te nagle revizije posne discipline u Crkvi pomalo i iznenađivale, i zbunjivale. A pogdjegdje su, — osobito od patrijarhalnih vjerničkih masa, — bile dočekivane i sa čuđenjem, i sa nelagodnošću, pa i sa negodovanjem.

Sa službene, mjerodavne, crkvene strane bilo je to motivirano, uglavnom, samo općenito i načelno. Najviše promijenjenim ekonomsko-socijalnim uvjetima u današnjem društvu: sve većim izlaženjem ljudi iz obitelji, sve većom živčanom prenapetošću suvremenog čovjeka, sve napornijim profesionalnim radom, umnim ili fizičkim, a, ponešto, i sve većim miješanjem među konfesijama i vjernika s bezvjercima. A, dakako, — svi smo to instinktivno osjećali, i ako se je to manje spominjalo, — i slabošću današnjih ljudi u vjeri: masovno su, i nominalni vjernici, kršili post i nemrs, pa se htjelo prepriječiti uvijek nove i sve brojnije, — i subjektivne, i formalne, — grijehe. A ublaženje Euharistijskog posta, paralelno s drugim liturgijskim reformama (večernjim misama, prije svega), imalo je, svakako, za cilj, i da se pobožnim, a zaposlenim ljudima, s istrganim dnevnim redom, omogući redovito frekventiranje sv. pričesti, a bez prevelikih tereta.

Nije Crkva ipak, nikada, ni u jednoj od tih svojih odluka, zaboravila da post (a tako i nemrs) kao instituciju i tradiciju Crkve uzme pod svoje i zaštiti od omalovaživanja. Svaki je put isticano, — i u papinskim i u saborskim dokumentima, — da će post u svim vremenima zadržati svoj “raison” kao eminentno praktično sredstvo kršćanske pokore, samozataje, samosvlađavanja, odricanja, samoodgoja, i da je on posvećen i auktorizovan neprekidnom praksom svetaca i Božjih ljudi kroz sva kršćanska stoljeća, a prije svega primjerom Gospodinovim i svjedočanstvom prve, apostolske i otačke, Crkve. I uvijek je, post, u svim tim dokumentima, preporučivan dušama, koje teže za savršenošću, kao dobrovoljna pobožna vježba od izvanredna asketskog značenja.

Čini nam se, da je potrebno baš taj momenat, — nutarnje vrijednosti posta, — jednom i “ex professo” naglasiti. Jer, ima dosta, — privatnih, — komentara i komentatora, koji o njemu ne vode dovoljno računa i koji, kad govore o postu i o novijim reformama sa toga područja, očito naginju na to, da post u načelu omalovaže i proglase ga jednom preživljenom, nesavremenom i za današnjeg, modernog, čovjeka psihološki neprihvatljivom i besciljnom formom kršćanske askeze i samozataje. A ne ometa ih kod toga puno, što tim čine vrlo lošu uslugu ekumenizmu, koji inače tako grlato, u teoriji, propovijedaju. Ne će nas tim nimalo približiti pravoslavlju, koje je, po svojim najsvetijim tradicijama, tijesno svezano uz ascetizam i posnu disciplinu stare Crkve.

Primitivna je to, vele, i gruba forma samosvlađavanja, koja pretpostavlja, da čovjek ni u čemu višemu ne uživa i da su mu zalogaj i naslada jezika i želuca prva i jedina radost. Koncentrira se previše na vanjsku, laku, pokoru, a premalo na onu, puno težu, nutarnju: pokoru profinjivanja intimnih duševnih pokreta i težnji. Stavlja čovjeka u napast, da se, farizejski, zadovolji “pravdom” tanjura i čaše, a zaboravi na dužnost ljubavi, praštanja, humanosti, dobrohotnosti i dobrotvornosti, aktivnog društvenog rada na korist ljudskoj zajednici. Sputava, sekantnim i dosadnim, a stvarno nepotrebnim i nesadržajnim, propisima kršćansku slobodu duše, prema onoj Apostolovoj: “Sve je vaše; a vi ste Kristovi, a Krist je Božji!” (1 Kor 3, 22. 23.). Unosi hladnoću i krutost u atmosferu crkvene zajednice. Stavlja isposništvo pred plemenitost i dobrotu duše: zabavlja se i okupira perifernim na štetu centralnoga. Gubi se u sitnicama: “predajama”, “vrčevima i čašama” (Mark 7, 8.), mjesto da upire oči u svrhu zakona, koja je dobro i sreća čitava čovjeka. Veže duhovnu inicijativu u onom jedino ispravnu smjeru: sublimacije i sazrijevanja superiorne i suverene ljudske ličnosti, koja ne razgovara s Bogom u ulozi roba, nego u ulozi prijatelja i druga.

Ali baš sa ovoga, — nazovimo ga tako, — religiozno-psihološkog stanovišta djeluju te teze modernih i modernističkih kritičara posta najneuvjerljivije: na svakoga, tko je dublje zavirio u ljudsku dušu i pokušao se udupsti u originalni i autentični duh Evanđelja.

Obični je sofizam, — neiskren prema drugima, a još više neiskren prema sebi, — kazati, da će odricanje u jelu ikada biti laka stvar nižemu, naravnom, čovjeku u nama i da to uopće nije realna pokora za ljude današnjice. Sve, što oni rade, dementira takvu pretpostavku. Iz dana u dan rafiniranije i neuzdržljivije ugađanje želucu jedan je od najupadnijih simptoma današnje “kulture” visokog životnog standarda. Prvi iza seksualne nezasitljivosti. Ne ispada nam iz usta čokolada, sladoled, koka-kola, aperitivi, delikatese svake vrsti: alkoholne i bezalkoholne. A mesožderstvo se je izrodilo u pravu pasiju, maniju, abuliju, — ne znam, šta je bolje kazati. Kao vukovi smo pohlepni na sve, u čemu se osjeća krv. Robujemo mesu. Posve smo pred njim nemoćni. Šta je drugo i onesvetilo kršćanski petak, nego ta naša “sarkomanija” ili “sarkofagija“? Ni poeziju badnjačke “coenae gaudiosae” nijesu htjeli da nam poštede u svojoj protuposnoj kampanji i iznuđivanju. Ne mogu uopće da sebi zamisle zadovoljnu i sretnu večeru bez zagorskog kopuna ili purana i bez narezaka od “mesnate svinje”, — “masne svinje” su, baš kao i pura, samo za sirotinju i za Azijate i “Afrikanere”, — pa ni uz luksusnog jastoga ili lignja “na lešo”, sa rižotom, ili uz pržene kalifornijske pastrme, — one “crvene”, — sa majonezom i sa najfinijim kavijarom, a sve to zaliveno burgundcem ili opolom i zaslađeno orahnjačom punom šećera i ulja, pa i maslaca, tko je htio. Ni jednom na godinu! “Posno je!” Da post nije i današnjem čovjeku i vjerniku težak, — i još puno teži nego ljudima i vjernicima prijašnjih generacija, — zar bi on uopće bio postavljan na dnevni red s onoliko nervozne nestrpljivosti, kako je bio postavljan; on bi mirno, idilično i popularno nastavljao svoj put kroz moderno kršćanstvo, baš kao i svete sličice po molitvenicima, baš kao i blagoslov cvijeća na Cvjetnicu, baš kao i božićne pjesme i božićni bor.

A nijesu puno iskreniji ti kritičari “grube” posne pokore, ni kad govore, kako je ona neduhovna. Jest, sigurno, neduhovna, ako ne misli na Boga i na njegovu pravdu, kao što je bila ona farizejska. Ali nije neduhovna, ako je to, — o Gospodinovu čudesnom i mističnom postu ne ćemo ni govoriti, — post Ivana Krstitelja, čija su “hrana bili skakavci i divlji med” (Mat 3, 4.), ili sv. Pavla, koji je Gospodina svakako puno više ljubio od tih naših protuposnih poklonika moderne duhovnosti, ali je uza sve to činio pokoru ,,in ieiuniis multis” (2 Kor 6. 5.; 11, 27.). Kao, uostalom, svi sveci, stari i novi. I osim sv. Bazilija, sv. Jeronima, sv. Petra Alcantarskog, sv. Alojzija i, nama svećenicima najbližega, sv. Ivana Arškog. Ti su Božji ljudi znali, što je tijelo i kako se ono propinje protiv duha, kad je sito i razmaženo. A znali su, — bolje od nas, — i da su pokore duha i ljubavi, istina, finije po svojoj naravi, ali da su zato pokore i patnje tijela palom čovjeku još uvijek najteže (Job 2, 4. 5.). I da ga stoga, — ako se samo vrše u duhu vjere, — najbolje mrtve, žrtvuju Bogu, otvaraju idealima i pravdi. Puno je lakše pružiti milostinju, — osobito iz prepuna džepa, — i izmoliti krunicu, nego ostati gladan ili polugladan. Iskustveni je to aksiom: svatko mu je od nas svjedok. Ne bi to inače današnji moderni asketi tako rado prihvaćali kao zamjenu za post. Prihvaćali u teoriji: u praksi vrlo lako na to zaborave. Uza sve Papine preporuke i apele. Ne vidi se, nažalost, među nama puno te “finije pokore” dobrih djela i pobožnosti. I puno je lakše biti čovjek nesebičnosti i žrtvovanja, kad za sebe malo trebaš i malo uzimaš, nego kad puno trebaš i puno uzimaš.

A ono o “slobodi djece Božje” (Rim 8, 21.; Gal 4, 37.) Krist svakako nije shvaćao u smislu, u kojemu nam danas citiraju tu Apostolovu riječ. Inače ne bi onoliko govorio o odricanju, križu, siromaštvu i suzama. A ne bi ni govorio: “Doći će dani, kad će se od njih uzeti zaručnik”, — a danas se je svakako od nas uzeo, — “,i onda će postiti!” (Mat 9, 15.; Mark 2, 20.; Luk 5, 35.). Ne bi ni govorio: “Ovaj (đavolski, najgori) rod ne istjeruje se osim po molitvi i postu!” (Mat 17, 20.; Mark 9. 28). Post je samo jedan od, najizravnijih, puteva do te evanđeoske slobode. “Nijesmo dužnici tijelu, da po tijelu živimo. Jer, ako živite po tijelu, umrijet ćete. A ako duhom djela tjelesna morite, živjet ćete!” (Rim 8, 12. 13.).

Jedno nam se, za praksu, čini sigurno. Post i nemrs, i kada, i u koliko, više nijesu zakon Crkve, jesu njezina želja i njezin savjet. Valja ih preporučivati pobožnim kršćanskim dušama. Duhovnim osobama i duhovnim zajednicama prije svega. Dragovoljni post. Kao takav on je i ušao u crkveni život i nametnuo mu se. Od dragovoljne, univerzalne, prakse postao je on negda zakonom. Kao dokumenat revnosti i triumf duha. Kao psihološki najefektnija škola volje u službi oslobođenja višega, nutarnjeg, čovjeka. I, — sigurno i to, — kao zaštita i prezervativ od psihičke i fizičke degeneracije.

Mislimo, da ćemo najbolje odgovoriti intimnim intencijama Crkve, ako u svećeničkim i duhovnim krugovima, — i u svim pobožnim kršćanskim obiteljima, — zadržimo strožu posnu praksu, — i Euharistijsku, i pokorničku, — od one danas zakonske i obavezne. I ako prakticiramo pokoru, — kakvu takvu, ali uvijek onu, koja pogađa tijelo i sjetila (u alkoholu, u duhanu, u kinu, u televiziji, u plesu); — mi i naša djeca. I prije 14. godine! Ako je prakticiramo na sve dane u crkvenoj godini, koji su liturgijski markirani kao dani ozbiljnosti i skrušenja. U korizmi i adventu, na kvatrene dane, uoči velikih blagdana. Sabor i Papa je, uostalom, izrijekom traže: uz post ili, dijelom, mjesto posta.

Post, — a pogotovu pokora, — ne smiju iščeznuti iz prakse našega kršćanskoga života. Ne bi on inače više bio kršćanski, evanđeoski, otački. Stil se i forma posta i pokore mogu modificirati; mogu se, nebitno, i mijenjati, i reducirati; ali post se i pokora ne mogu i ne smiju diskvalificirati. Ni u naše, moderne, dane!

Kršćanstvo će ga sebi i stvoriti: taj “novi” posni stil. I mi ga svećenici moramo, s njim i u njemu, stvarati. Liturgičari među nama prije svega, ako hoće da budu logični i dosljedni. Primjerom i praksom pokore. I propovijedanjem i preporučivanjem pokore. “Pokoru činite, jer se je približilo kraljevstvo nebesko!” (Mat 3, 2.; 4, 17.).


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 2/1967., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 140-145. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pred našim Gospodinom na oltaru Snimio: Igor Brautović Nedavno su američke katoličke novine ("The Register" od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: "Far-reaching changes in Mass di...
Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)... Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom...
Redovi u župi Snimio: Igor Brautović Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre...
Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Al...
U obranu privatne i izvanliturgijske molitve Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime...