Skip to content

O neurednim sklonostima

Razmišljanje uz ulomak iz knjige
Nasljeduj Krista Tome Kempenca 

Knjiga prva, glava 6

O neurednim sklonostima


1. Kad god čovjek za nečim neuredno teži, odmah je u sebi nemiran. Oholica i lakomac nikada ne miruju; siromah i ponizan duhom živi u velikom miru. Čovjek, koji nije još posve upokorio sebe, brzo pada u napast, te ga sitne i bezvrijedne stvari svladaju. Slab duhom i na neki način još puten je sklon sjetilnim stvarima, teško se može posve oteti zemaljskim željama. I zato se često žalosti kad si što uskrati; rado se također srdi, ako mu se tko opire.

2. Ako pak slijedi ono za čim žudi, odmah ga tišti grižnja savjesti; jer je slijedio svoju strast koja ništa ne pomaže da dođe do mira što ga je tražio. Pravi se dakle mir srca nalazi u opiranju strastima, a ne služenju strastima. Nema dakle mira u srcu putena čovjeka, niti u srcu čovjeka odana izvanjskim stvarima, nego u revnom i duhovnom.



Kempenac kao da prvom svojom rečenicom u ovom odlomku odmah udara u srž problema: svatko onaj tko bilo za čim neuredno teži, ne može imati mira u srcu. Istinita je ta tvrdnja i priznat će ju svatko tko se imalo osvrne o svoj način života. I onda kada se netko trudi uredno živjeti, da se poslužimo Kempenčevim rječnikom, uvijek će naći u sebi i na sebi takvih neurednih sklonosti koje bi htio maknuti iz svoga života, jer je svjestan da ga čine nemirnim, a kada se uopće oko toga ne trudi i svoj život provodi u različitim životnim razuzdanostima, onda može samo druge zavaravati da može biti smiren i zadovoljan, sebe ipak ne može prevariti.

Posebno su pri tome nemirni oholica i lakomac, jer prvi nikada nije zadovoljan čašću koju mu drugi iskazuje i misli da zaslužuje više, a lakomcu nikada nije dosta materijalnih dobara, taman i da sav svijet stekne. Nasuprot oholici, ponizan je čovjek uvijek zadovoljan s onim što ima i što je, jer sve prihvaća radosno kao Božji dar i kao Božju volju. Ne traži niti očekuje od drugih da mu pjevaju hvalospjeve, nego je svjestan svoje i tuđe veličanstvenosti kao djece Božje i smatra to najvećom mogućom čašću. Ona prolazna njega jednostavno ne zanima, nego je sav usmjeren onoj vječnoj. Zato i je smiren u duši, jer ga mnoge ovozemaljske brige, koje oholici ne daju sna na oči, obilaze. Slično je i siromah, naravno siromah u duhu, jer i materijalni siromah može biti lakomac, zadovoljan s onim što ima i sve prima kao Božji dar. Ne zavidi lakomcu, nego ga žali zbog njegove gramzivosti, a sam je zahvalan na svemu što ima, ma kako god to neki put bilo malo. Ako i oskudijeva u osnovnim stvarima, imat će pred očima mnoštvo onih koji umiru od gladi i nemaju ni koliko on, pa će opet s mirom u duši naći razlog zašto zahvaljivati Bogu na tolikim za njega velikim dobročinstvima. Ako ima i manje od toga, opet će pronaći stotinu razlogu na kojima može Bogu reći hvala, jer će vidjeti mnoge druge vrijednosti kojima ga Bog obasiplje, od vjere, obitelji, prijatelja, zdravlja, životne radosti, zahvalnosti itd. Ma, taman da ga stignu i Jobove muke, opet će pronaći snagu i mir u duši, jer se može po svojoj patnji suobličiti Kristu patniku. Drugim riječima, temeljna je razlika u sljedećem: oholicu i lakomca ništa na svijetu i nikada ne može u potpunosti zadovoljiti i usrećiti, a ponizan čovjek i siromah duhom baš sve što ih snađe primaju od Boga sa zahvalnošću.

Kempenac se u narednim savjetima više obraća ovima drugima: poniznima i siromasima, odnosno onima koji su spremni truditi se upokoriti svoje strasti i neuredne sklonosti, a pri tome, očigledno, ima posebno pred očima svoju subraću redovnike. Ipak, svi su ti savjeti korisni za svakoga tko se trudi živjeti Bogu ugodnim životom, a u tom smislu baš ni jedan životni stalež nije izuzet.

Upozorava nas tako Kempenac kako kod svladavanja svojih strasti, bez obzira na što se one odnosile, moramo doista biti i ponizni i strpljivi. Dug je to put i težak je to posao, odnosno kako netko jednom reče: Najteže je pobijediti samoga sebe. No, s druge strane, upravo se zato mi vjernici previše ni ne pouzdajemo samo u svoje snage, nego se oslanjamo na milost Božju, a ona se opet sve više izlijeva koliko smo joj se spremniji otvoriti. Drugim riječima, usavršavanje u pobožnosti i duhovnosti nikada nema svoga kraja, jer uvijek ima nekih slabosti koje valja svladati. Pozitivan paradoks je u tomu što takve slabosti i neuredne sklonosti čovjek jasnije i bolje uviđa onda kada je već milošću Božjom stigao do nekog produhovljenijeg stanja, dok vrijedi i obrnuto da se u moru ozbiljnih neurednosti slabije uočavaju i takvima osjećaju i one stvarno teške.

Obično je najveća poteškoća u postizanju upokoravanja sebe u tomu što čovjek nakon nekoga vremena osjeti zamor i posustane na tom putu. Dok osjeća duhovnu radost u svladavanju neurednih sklonosti, nije mu teško ni postiti, ni moliti, ni činiti bilo kakva druga djela pobožnosti i milosrđa, jer osjeća da ga sve to izgrađuje i približava Bogu, a što su ti oblici odricanja i žrtvovanja ozbiljniji i teži, to mu je i sam odnos s Bogom snažniji. Sve to gleda kroz one riječi psalmista koji se iz zahvalnosti pita: Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Što god tako u zahvalnosti učinio za Gospodina, čini mu se premalo i želi tomu pridodati još nešto. I u tom smislu ništa mu zapravo nije ni teško, a nagrađen je velikim duševnim mirom.

No, s druge strane, teško je u tomu ustrajati, a kad se popusti u jednom, obično ide i drugo i treće i četvrto…, pa se zapravo osoba vrlo brzo vrati na neko ranije ne baš poželjno stanje. Tako joj odjednom postane teško postiti, lako izgubi ustrajnost u molitvi, počne se baviti nekim stvarima koje joj baš i ne koriste za dušu, a time krene zanemarivati duhovne, itd. I, onda, naravno, kako to lijepo Kempenac kaže, kad čovjeka te sitne i bezvrijedne stvari svladaju, ne može se u svemu oteti ovozemnim željama, nego se žalosti kad si što uskrati, odnosno kao da više nema snage za ono nastojanje oko istinske zahvalnosti Bogu kroz oblike samosvladavanja, nego sve radije pruža ruke prema onomu što zna da mu ne će nasititi dušu. A ako mu tko to ili nešto drugo spočitava, lakše se rasrdi i još više tone u ono što mu izaziva nemir.

I tako je zapravo, dozvolivši sam sebi da zahladi u ljubavi prema Bogu i bližnjima, razapet između sjetilnoga i duhovnoga, pa si s jedne strane teško nešto uskraćuje od ovozemaljskih stvari, ali s druge strane kad god posegne za njima, osjeća grižnju savjesti, jer je itekako svjestan da mu te neurednosti donose nemir u duši, a da mu urednosti donose unutrašnje zadovoljstvo i mir. Otprilike kako to čitamo u Poslanici: “Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim što bih htio, nego što mrzim – to činim… Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim… Jadan li sam ja čovjek!” (Rim 7, 15. 18b. 24).

Zato mudro Kempenac i kaže: Pravi se dakle mir srca nalazi u opiranju strastima, a ne služenju strastima,  te lijepo zaključuje da je uzalud čovjeku ići putem svojih neurednih sklonosti, jer put do mira, odnosno put do Boga, može samo pronaći slijedeći one duhovne stvarnosti. To nam je potpuno jasno kada čitamo riječi Psalma: Samo je u Bogu mir dušo moja… (Ps 62,2), ili kada tu silnu ljubav prema Bogu sveti Augustin sažme u rečenicu: “Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.”

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Latest posts by mr. Snježana Majdandžić-Gladić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Valja se čuvati prevelike povjerljivosti Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca  Knjiga prva, glava 8 Valja se čuvati prevelike povjerljivosti 1. Ne...
O izbjegavanju ludog pouzdanja i obijesti Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca  Knjiga prva, glava 7 O izbjegavanju ludog pouzdanja i obijesti 1. Lud...
O čitanju Svetoga Pisma Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca  Knjiga prva, glava 5 O čitanju Svetog Pisma 1. U Svetomu Pismu valja ...
O razboritosti u činima Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca  Knjiga prva, glava 4 O razboritosti u činima 1. Ne valja vjerovati sv...
O spoznaji istine Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca  Knjiga prva, glava 3 O spoznaji istine 1. Sretan onaj koga istina pou...