Skip to content

O patnji

Snimio: Igor Brautović

Čovjek je suočen s mnogim nevoljama, križevima, a jedna od njih je patnja i bolest. Krik s Golgote »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!« odjekuje s bolesničkih kreveta. Pobune protiv besmislenosti trpljena sažete su u Knjizi o Jobu. »K tebi vičem, ali mi ne odgovaraš. Prema meni si postao okrutan. Rukom preteškom na me se obaraš! O ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: Začeo se dječak!«

To su »tužaljke maloga čovjeka pod velikim nebom«. Ogorčeni prijatelji mu u beznađu govore: »Ta ni Boga nema!«, a žena ga nuka: »Prokuni Boga!« Job patnju prihvaća kao kušnju. Job nije udaren patnjom zato što je kriv. Vjeruje da Bog želi vidjeti koliko mu je vjeran.

Uostalom: »Čije je nebo uvijek vedro?« Tražimo uzroke. Mnogi se »patnici« okreću od Boga optužujući ga, svodeći sve na »njegovu volju, bešćutnost«, pritom zaboravljajući da je uzrok čovjekov odabir zla, grijeha i zloporaba slobode. Zar je Bog naredio: rat, genocid, mučenja, prometne tragedije i ostale muke čovjekove? Vjekovne tužaljke: »O kad bi se jad moj izmjeriti mogao« jeka su iz Getsemanskog vrta?

»Patnja je drugo lice čovjeka. Božji poljubac«, kako reče Majka Terezija. Isus je nosio križ. On je na strani bolesnih na duši i tijelu, slabih. »Samo po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti.“ Očito je da Bog ne odgovara na svaki vapaj, krik, bolesnog, raspetog na četvorini kreveta. »Reci Isusu da me više ne ljubi«, rekla je bolesnica Majci Tereziji. Bogočovjek, Isus, odgovorio je, na kraju, uskrsnućem, novim svjetlom nad problemom patnje. Moli i trpi.

Molitve pred Bogom nisu samo ispružene ruke, to je traženje Božjih ruku, samilosna pogleda s druge obale.»Ako trpimo s njime, to je za to da s njime budemo i proslavljeni!«


I krik je molitva


On ima lice patnika, tvoje i moje lice ima,

a mi to ne vidimo nevjerom skamenjeni.

Pred tuđom mukom, pred njim, zatvaramo oči.

On nikada. Raspeti, za tobom su mnogi pošli

iako si im obećao muku, križ svagdanji,

a tek nakon smrti nebo.

Čovječe, budi velik u svojoj patnji

i kad si križem za zemlju  prikovan.

Nebo ti je u očima.

Moj Bog sanja ruke, noge sanja u snovima ranjenih,

nepokretnih, duše krilate.

Na križnom putu dva topla srca: Isusovo i Marijino,

tvoje i moje u svagdanji život uklesano.

Na križu visi, bez topla dodira, ruku raširenih.

“Tvoje ruke, noge tvoje imam, za korak i zagrljaj“, reče.

Skinut s križa nebom zemlju dotiče. Skamenjen u smrti

a vječan u toploj kolijevci majčinih ruku.

Isuse, u zori mojoj

Ti si  jutro,

u smrti vječnost.

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Vrijeme odluke Na početku vjeronaučne godine, na kraju ljeta i početkom jeseni imamo nedjelju zahvalnicu i cjelodnevno klanjanje. Članovi kuda „Seljačka slog...
Danas Skloni smo odgađanju  koječega uvjeravajući se da imamo vremena. U Bibliji piše: Sve ima svoje vrijeme. Sve na svijetu pod nebom ima svoje vr...
Dobra vijest Snimio: Teo Trosmann Kakve vijesti sam danas nekomu donio: dobre, loše ili tek obične informacije? Kriza... To su teme koje su svaki dan u optj...
Obitelj i alkoholizam Upoznao sam dječaka u jednom slavonskom selu, nekadašnjeg svoga vršnjaka, koji je imao oca alkoholičara. Kad bi se vraćali iz škole on bi prod...
Zapovijedi su da se krše? „Znam ali ne marim. Živjet ću po svome, po pravilima koja mi trenutačno gode, daju snagu, ugodu.“ Koliki ovako razmišljaju i toga se drže. „Bo...