Skip to content

O patnji

Snimio: Igor Brautović

Čovjek je suočen s mnogim nevoljama, križevima, a jedna od njih je patnja i bolest. Krik s Golgote »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!« odjekuje s bolesničkih kreveta. Pobune protiv besmislenosti trpljena sažete su u Knjizi o Jobu. »K tebi vičem, ali mi ne odgovaraš. Prema meni si postao okrutan. Rukom preteškom na me se obaraš! O ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: Začeo se dječak!«

To su »tužaljke maloga čovjeka pod velikim nebom«. Ogorčeni prijatelji mu u beznađu govore: »Ta ni Boga nema!«, a žena ga nuka: »Prokuni Boga!« Job patnju prihvaća kao kušnju. Job nije udaren patnjom zato što je kriv. Vjeruje da Bog želi vidjeti koliko mu je vjeran.

Uostalom: »Čije je nebo uvijek vedro?« Tražimo uzroke. Mnogi se »patnici« okreću od Boga optužujući ga, svodeći sve na »njegovu volju, bešćutnost«, pritom zaboravljajući da je uzrok čovjekov odabir zla, grijeha i zloporaba slobode. Zar je Bog naredio: rat, genocid, mučenja, prometne tragedije i ostale muke čovjekove? Vjekovne tužaljke: »O kad bi se jad moj izmjeriti mogao« jeka su iz Getsemanskog vrta?

»Patnja je drugo lice čovjeka. Božji poljubac«, kako reče Majka Terezija. Isus je nosio križ. On je na strani bolesnih na duši i tijelu, slabih. »Samo po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti.“ Očito je da Bog ne odgovara na svaki vapaj, krik, bolesnog, raspetog na četvorini kreveta. »Reci Isusu da me više ne ljubi«, rekla je bolesnica Majci Tereziji. Bogočovjek, Isus, odgovorio je, na kraju, uskrsnućem, novim svjetlom nad problemom patnje. Moli i trpi.

Molitve pred Bogom nisu samo ispružene ruke, to je traženje Božjih ruku, samilosna pogleda s druge obale.»Ako trpimo s njime, to je za to da s njime budemo i proslavljeni!«


I krik je molitva


On ima lice patnika, tvoje i moje lice ima,

a mi to ne vidimo nevjerom skamenjeni.

Pred tuđom mukom, pred njim, zatvaramo oči.

On nikada. Raspeti, za tobom su mnogi pošli

iako si im obećao muku, križ svagdanji,

a tek nakon smrti nebo.

Čovječe, budi velik u svojoj patnji

i kad si križem za zemlju  prikovan.

Nebo ti je u očima.

Moj Bog sanja ruke, noge sanja u snovima ranjenih,

nepokretnih, duše krilate.

Na križnom putu dva topla srca: Isusovo i Marijino,

tvoje i moje u svagdanji život uklesano.

Na križu visi, bez topla dodira, ruku raširenih.

“Tvoje ruke, noge tvoje imam, za korak i zagrljaj“, reče.

Skinut s križa nebom zemlju dotiče. Skamenjen u smrti

a vječan u toploj kolijevci majčinih ruku.

Isuse, u zori mojoj

Ti si  jutro,

u smrti vječnost.

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Imam ti nešto reći… Sve se odvija u kući bogatog farizeja (Lk 7,36-50). Isus je pozvan na objed, a uokolo su sjedili prijatelji i istomišljenici domaćina. Vrebal...
Gdje si? Drama iz raja između Boga, Adama i Eve ponavlja se vjekovima u svakome od nas. Ma kako da nam je lijepo tražimo još nešto više da zadovoljimo ...
Zašto? Naučili smo čitati Sveto Pismo kao poruku upućenu svima. Želio bih izdvojiti neka pitanja koja Bog, Isus, postavlja čovjeku gledajući ga u oči...
Želiš li ozdraviti? Uz dan bolesnika Ovih hladnih zimskih dana to je uobičajeno pitanje. Izraz je to pristojnosti i brige. „Kako zdravlje“?, pitaju zatim....
Promišljanje uz početak došašća Što sve činimo da se pripravimo za Božić? Sveti Ivan nas opominje: Pripravite put Gospodinu! Stoga bi nam tri stvari trebale biti osobito v...