Skip to content

O spoznaji istine

Razmišljanje uz ulomak iz knjige
Nasljeduj Krista Tome Kempenca 

Knjiga prva, glava 3

O spoznaji istine


1. Sretan onaj koga istina poučava, sama, ne pomoću slika i prolaznih glasova, nego onako kakva jest. Naše nas mišljenje i naš osjećaj često vara i malo toga vidi. Što koristi mnogo se baviti skrivenim i tajnim stvarima radi kojih nećemo biti ni ukoreni na sudu, ako nismo za njih znali? Velika je ludost što se mi, zanemarivši korisne i potrebne stvari, bavimo suvišnima i štetnima: oči imamo, a ne vidimo.

2. Što se brinemo za rodove i vrste? Komu govori vječna Riječ, on biva izbavljen od mnogih nagađanja. Od jedne je Riječi sve, i sve govori o toj jednoj; a to je početak koji nam i govori (Iv 8, 25). Bez nje nitko ne shvaća niti pravo sudi. Komu je sve jedno i sve svodi na jedno i sve vidi u jednome, taj može biti postojana srca i ostati smiren u Bogu. O Bože Istino, daj da budem s tobom jedno u vječnoj ljubavi! Često mi se gadi mnogo čitati i slušati; u tebi je sve što hoću i što želim. Neka zašute svi učenjaci, neka zamuknu sva stvorenja pred tvojim licem, ti mi jedini govori!

3. Koliko je tko sabraniji u sebi i unutra jednostavniji, toliko više i uzvišenije stvari bez truda razumije; jer svjetlo razumijevanja prima odozgo. Čist, jednostavan i postojan duh ne rastresa se u mnogim stvarima, jer sve radi na čast Božju, i u sebi smiren trudi se da bude bez ikakvog vlastitog zahtjeva. Tko te više smeta i muči od tvoje neumrtvene požude srca? Dobar i pobožan čovjek sredi najprije u svojoj nutrini djela koja mora vani činiti. I ne vuku djela njega k željama grešne sklonosti, nego on upravlja njima prema zahtjevu zdravoga razuma. Tko mora izdržati teži boj nego onaj koji se trudi da pobijedi samoga sebe? l to mora biti naš posao: pobijediti dakako samoga sebe, i svaki dan biti jači od samoga sebe, i barem nešto napredovati.

4. Svako savršenstvo u ovom životu ima primiješano nešto nesavršenstva, i svako naše umovanje nije bez neke magle. Ponizno upoznavanje samoga sebe sigurniji je put k Bogu nego duboko znanstveno istraživanje. Ne smijemo udarati na znanost ili na bilo koje obično poznavanje stvari koje je — promatrano u sebi — dobro i od Boga određeno, ali moramo uvijek više cijeniti dobru savjest i krepostan život. A jer se mnogi više trude oko znanja nego oko čestitog života, zato se često varaju i donose malo ili gotovo nikakva ploda.

5. O, kad bi ljudi bili tako revni u iskorjenjivanju mana i sticanju kreposti, kao što su u pokretanju raznih pitanja, onda ne bi bilo toliko zla ni sablazni u svijetu, ni toliko nereda po samostanima. Kada dođe dan suda, zacijelo nas neće pitati što smo čitali, nego što smo radili; niti jesmo li mudro govorili, nego jesmo li pobožno živjeli. Reci mi gdje su sada oni dostojanstvenici i učitelji koje si dobro poznavao dok su još živjeli i u nauci se isticali? Njihove položaje uživaju već drugi i ne znam da li o njima misle. Dok su živjeli, činilo se da jesu nešto, a sada se o njima šuti.

6. O, kako brzo prolazi slava svijeta! Kamo sreće da je njihov život bio u skladu s njihovim znanjem! Onda bi bili dobro učili i poučavali. Kako mnogi u svijetu propadaju radi tašte učenosti, jer se malo brinu da služe Bogu! I jer više vole biti veliki negoli ponizni, zato zaludješe u svojim mislima (Rim 1, 21). Zaista je velik koji imade veliku ljubav. Zaista je velik koji je u sebi malen i koji svako uzdizanje u časti smatra ništavilom. Zaista je razborit koji sve zemaljsko smatra za smeće da stekne Krista. I zaista je vrlo učen koji vrši volju Božju, a napušta svoju volju.



Kempenac nas u svom stilu mudro uči kako nam je dobro razmišljati o svojoj vjeri i gledati ju koliko naginje intelektualizaciji i nadmenoj teologizaciji, a koliko ide za tim da ponizno pokušava pronikunuti u najdublja njezina otajstva. Kao vrstan teolog svoga vremena, zacijelo je znao i osjećao borbu između toga dvoga, kako osluškujući svoja unutrašnja nagnuća, tako i promatrajući druge teologe kojima je bio okružen. I, doista, njegovi su savjeti vrlo aktualni i svima onima koji se po svom zvanju bave širenjem Božje riječi i prenošenjem evanđeoskoga nauka, a napose onima koji se po svojoj učenosti iz bogoslovlja uzdižu iznad drugih. Vrlo se tako često dogodi da su takvi gotovo poput oličenih grobova, kako će to Isus Krist reći farizejima, odnosno oni kojima se zbog njihove elokventnosti i spretnosti u prenošenju teološkoga govora drugi dive, a da pri tome zapravo nisu razvili u sebi pravu duhovnost i dubinu vjere, nego su ostali na infantilnoj razini, pa čak koji puta i do mjere sablažnjivosti. To je opasnost koja prijeti većini teologa, bez obzira bili oni svećenici, redovnici, vjeroučitelji ili se bavili nekim drugim vidom širenja evanđeoske poruke, i može se ponizno priznati da joj uspijevaju izbjeći tek vrlo mudri i oni koje je Krist nazvao siromasima duhom. Stoga je itekako dobro biti pozoran na svaki savjet ovoga velikoga i mudroga redovnika.

Prije svega, mnogi će se gotovo pohlepno baciti na izučavanje svega i svačega iz područja bogoslovlja, htijući valjda preko usvajanja teološkoga znanja pokazati i dokazati i svoju intelektualnu veličinu, a u tomu će smislu češće to svoje stečeno znanje htjeti drugima predstaviti na prilično nerazumljiv i intelektualno nedokučiv način, stvarajući tako još veći privid svoje učenosti, i to po načelu da što ga se manje razumije, to djeluje pametniji i mudriji. Izvrsno Kempenac takvu intelektualnu oholost predbacuje onim dostojanstvenicima i učiteljima koji su se isticali u nauci, odnosno prije svega profesorima na teološkim fakultetima, a još izvrsnije zaključuje da im danas nema ni spomena, nego su ih vrlo brzo zamijenili drugi, a njih je same prekrio zaborav. Vjerojatno bi tako mnogi bivši studenti teologije mogli s dubokim uzdahom potvrditi koliko u tomu ima istine i s kolikim su udivljenjem nekada upijali svaku izrečenu riječ pojedinih svojih mudrih profesora, priželjkujući da jednoga dana budu barem njihova sjena, ali onda s godinama dođu do iste spoznaje koju nam Kempenac iznosi, odnosno do jasnog zaključka da je to bilo tek nadmeno ljudsko znanje, bez puno klečanja na koljenima.

Stoga možemo s njime zajedno ponoviti: Sretan je onaj koga Istina sama poučava, jer to je, bez imalo sumnje, najbolji i najkorisniji put kojim nam je ići, a u tom smislu valja nam uvijek moliti da nas Božja milost vodi upravo tim stazama neodijeljenosti od jedinoga istinitoga Učitelja. Dođe tako nerijetko i do toga da oni koji intenzivno pokušavaju s intelektualne strane proniknuti u najdublja otajstva, prije ili poslije osjete banalnost i površnost takvoga naprezanja i dožive, baš kao i Kempenac, gađenje prema onomu što su do jučer gutali čitanjem i slušanjem, te milošću Božjom shvate da je u Kristu sve ono što hoće i što žele i da jedino njega žele slušati.

I to je ona, rekli bismo, teološka bistrina koja dolazi s vremenom, kada teolog nakon uzbibanoga valovlja u kojemu ništa ne vidi osim tih samih valova, odjednom u bonaci mora jasno vidi ljepotu morskih dubina, spuštajući glavu pod vodu kako bi otvorenih očiju i smirenoga tijela vidio još malo više i još malo više i još malo više. Ili, kako bi se to drugačije reklo, dođe tako većini teologa s vremenom želja da se trude otkrivati ljepotu teologije koljena, da u sabranosti i unutrašnjoj jednostavnosti, izbjegavajući svaku rastresenost, nastoje cjelokupno svoje biće, i razum i srce, rasprostrijeti pred svoga Učitelja, a da bi od njega primali svjetlo razuma i duh poniznosti. Jasno je, a i na to nas Kempenac upozorava, ne može takvo nastojanje nikada biti savršeno, nego uvijek u njemu ima nesavršenosti i maglovitosti, ali je zasigurno sigurniji i istinoljubiviji put nego onaj koji se oslanja isključivo na knjige i intelekt.

Naravno, Kempenac odmah nadopunjuje, a tomu se nema što dodati ni oduzeti, kako znanje, znanost i obrazovanost, pa tako i teološko znanje, po sebi nije ni loše ni nepotrebno, nego je naprotiv darovano od Boga, ali može biti loše i je loše onda kada se zaustavlja isključivo na toj intelektualnoj strani, ne mareći ili ne mareći dovoljno oko krjeposnoga života. Drugim riječima, svi su ljudi pozvani, a posebno teolozi, svakodnevno ići upravo tim posebnim milosnim Božjim putovima, i truditi se usklađivati ono što im je na ustima s onim što im treba biti u srcu. Tada će njihovo poučavanje biti doista Bogu na slavu, a ljudima i njima samima na korist. A svemu nas tomu uči ona stara i mudra molitva, koja bi nam svima stalno trebala biti i na ustima i u srcu: Isuse blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome!

Ili, kako bi to Kempenac rekao, a vrijedno ga je ponovno citirati: Zaista je velik koji je u sebi malen i koji svako uzdizanje u časti smatra ništavilom. Zaista je razborit koji sve zemaljsko smatra za smeće da stekne Krista. I zaista je vrlo učen koji vrši volju Božju, a napušta svoju volju. Dao Bog da to razumijemo i u životu provodimo!

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

O izbjegavanju ludog pouzdanja i obijesti Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca  Knjiga prva, glava 7 O izbjegavanju ludog pouzdanja i obijesti 1. Lud...
O neurednim sklonostima Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca  Knjiga prva, glava 6 O neurednim sklonostima 1. Kad god čovjek za neč...
O čitanju Svetoga Pisma Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca  Knjiga prva, glava 5 O čitanju Svetog Pisma 1. U Svetomu Pismu valja ...
O razboritosti u činima Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca  Knjiga prva, glava 4 O razboritosti u činima 1. Ne valja vjerovati sv...
O poniznom mišljenju o samom sebi Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca  Knjiga prva, glava 2 Ponizno mišljenje o samom sebi 1. Svaki čovjek p...