Skip to content

O tekstu “Contra svećenika i redovnika” ili između parezije i poniženja


Imajući u vidu širi smisao onih poznatih misli koje se pripisuju Johnu Donneu, a prema kojima nitko nije otok, sasvim sam za sebe, prosječan čovjek se lako solidarizira i identificira s onima s kojima ih nešto povezuje, bilo da je u pitanju nešto dobro, ili nešto sasvim suprotno. Možda u tom smislu takve situacije još snažnije dotiču teologe – vjeroučitelje, svećenike i redovnike, jer smo, istina, u mnogomu međusobno različiti, ali i mnogoštošta nam je egzistencijalno zajedničko i sržno nas čini jednim organizmom. Zato je sasvim normalno da npr. vjeroučitelja duboko boli i vrijeđa ukoliko se na bilo koji način kalja neki svećenik ili redovnik, kao i da jednako tako boli i nekog svećenika ili redovnika, ako se na isti način vrijeđa i ponižava vjeroučitelj. Štoviše, sličnu će potrebu solidarizacije osjetiti i oni vjernici koji nisu po struci teolozi, jer smo svi sabrani u jedan živi organizam – Tijelo Kristovo, odnosno Crkvu.

Svojevrsna se solidarnost javlja, a čini nam se sasvim prirodnim i opravdanim da je tako, i onda kada je netko objektivno kriv, kao kad npr. biva dokazano i javno objavljeno da je neki svećenik pedofil, ili kada je ogrezao u nekim drugim svjetovnim užitcima i dao se potčiniti čisto zemaljskim sjetilima. Ta solidarnost ide, naravno, u smjeru osude grijeha, ali ne i grješnika, imajući u vidu one riječi svetoga Pavla, a slično i sv. Augustina, po kojima nas uvjeravaju da nema toga grijeha koji nismo u stanju učiniti.

Svojevrsna solidarnost, kako smo je nazvali, u tom je smislu zapravo duboka žalost što se grijehom pojedinca, recimo u ovom slučaju nekoga svećenika, kalja cijela Crkva, odnosno riječ je o svjesnosti da grijeh jednoga ne samo dotiče, nego i egzistencijalno ruši u stanje malodušnosti drugoga. Taj drugi nužno u sebi postavlja retoričko pitanje upućeno onomu prvomu: Čovječe, što to činiš Crkvi? Stoga je sasvim razumljivo da će tu bol ranjenosti cijele Crkve itekako osjećati vjeroučitelj kada se štogod – istinito, a pogotovo neistinito – govori o svećenicima ili redovnicima, a jednako tako vrijedi i obrnuto pravilo, prema kojemu će jednaku bol osjećati svećenici i redovnici kada je takvo govorenje usmjereno na vjeroučitelja.

Dobra je i važna ta solidarizacija, jer doista nismo otoci, nismo sami za sebe, nego smo upućeni jedni na druge, i od svakoga od nas ovisi i svetost i grješnost Crkve. To je jedna snažna interakcija koja se vjerojatno ne može ni na približan način osjetiti ni u jednoj drugoj profesiji, kao kod teologa. Ne će se tako vjerojatno naći pogođenim ni jedan liječnik ako kakva ružna priča iziđe u javnost o nekom drugom nepoznatom liječniku koji živi na drugom kraju države ili svijeta, kao što to ne će uzdrmati ni npr. profesora geografije ili vozača kamiona ukoliko se slična stvar dogodi s njihovim nepoznatim “kolegama”. Ali zato hoće, ponavljamo još jednom, ne samo dotaknuti, nego bitno zaboljeti svakoga teologa, jer, biblijskim rječnikom rečeno, nismo od ovoga svijeta i boli kad se kraljevstvo Božje na bilo koji način ruži i okrnjuje. Svako je, naime, blaćenje pojedinoga teologa, latentno ili otvoreno, blaćenje svih teologa i cijele Crkve, jer nužno vodi prema, makar i nesvjesnom, generaliziranju. A kada takvo ruženje nije više samo usmjereno na pojedinca, nego je postalo stvarno generaliziranje, onda to nije više samo bolno, nego i opasno. Kada pak dolazi iz smjera jednoga teologa, onda nam se čini, imajući u vidu sve navedeno, nekorektno i bez nužne mjere empatičnosti.

U tom smislu imamo posebno na pameti tekst teologa i svećenika Ivice Raguža, dekana Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu, koji je nedavno objavljen u časopisu Svjetlo riječi, a naslovljen Contra svećenika i redovnika” (studeni 2017., str. 82). Iako bismo se, barem donekle, mogli složiti s dosta toga iznesenoga u navedenom tekstu, jer nam je poznato, kao i uostalom i mnogima drugima, da ima i svećenika i redovnika koji bi se mogli s punim pravom nazvati i gramzivima i materijalistima i častohlepnima i vlastohlepnima i pervertitima itd., pa i čistim ateistima, temeljna je primjedba na opasnost generaliziranja, koja je u naznačenom razmišljanju jasno uočljiva, kao i na izostanak isticanja onih svijetlih primjera, a koji su, uvjereni smo, prevladavajući.

Tako nam se već prva njegova rečenica čini nedovoljno precizna, odnosno sadržajno je podložna različitim tumačenjima, a u tom smislu mogućoj manipulaciji i generaliziranju. Tvrdnja, naime, da “Božji poziv na svetost na poseban način razotkriva koliko svećenici i redovnici nisu sveti” po sebi može biti točna, ali nije cjelovita, jer isti taj Božji poziv na svetost na poseban način razotkriva koliko i koliki svećenici i redovnici jesu sveti i trude se biti sveti. Drugim riječima, jednima je na osudu, drugima na spasenje, jedni se po tom Božjem pozivu u svijetu prepoznaju kao Božji ljudi, a drugi baš i ne. Generaliziranje koje proizlazi iz te i narednih rečenica, a koje se tek ponekad ublažavaju sintagmama poput mnogi svećenici i redovnici ili većina svećenika i redovnika, a nikada pojedini svećenici i redovnici ili poneki svećenici i redovnici, jasno vodi zaključku da su svi ili barem skoro svi svećenici i redovnici iznevjerili svoje poslanje i opušteni “dremuckaju ravnodušni u svom pozivu”, robujući mamonu,  i tako se pretvaraju u Jude Iškariotske koji misle samo “na svoju kesu, a ne na Krista i svoje vjernike”. Kako, pak, “većinu bogatih svećenika i redovnika novac ne zadovoljava jer novac ne pruža još crkvenu moć”, autor nadalje tvrdi da je “zastrašujuće… častohleplje među svećenicima i redovnicima”, odnosno toliko je strašno da su im “usta puna Boga, Krista i Crkve”, ali im je u srcu “samo težnja za čašću”, što zaslužuje da se otvoreno nazove čisti ateizam. Štoviše, autor kaže da je vjerojatno uzrok takvom stanju “posebna oholost svećenika i redovnika”, a pri tome neuvijeno i izravno uspoređuje oholost palog anđela Lucifera s izokrenutim i poremećenim palim svećenicima i redovnicima, koje vidi kao najveće uzroke europskog ateizma, te se pita bi li zbog toga bilo dobro da takvog redovništva i svećeništva u Europi nestane, kako bi “možda Gospodin iz kamenja stvori(o) nova duhovna zvanja”. 

Kao protutežu takvom općem svećeničkom i redovničkom figurativnom i doslovnom bludničenju, autor ističe vrijednost i snagu vjernika laika, naglašavajući pri tome kako svećenici i redovnici nisu u stanju prepoznati vrijednim ono “što sasvim normalno i prirodno čine vjernici laici”, nego “poneke duhovne osobe podrugljivo smatraju ‘pijanima'” i onda se još “čude da danas nitko ne drži do Boga, Krista i Crkve”.

Takav prikaz stanja unutar svećeničkih i redovničkih redova, kako ga donosi Ivica Raguž, nije sigurno bezrazložan, i vjerojatno je rezultat njegova poznavanja konkretnih situacija, a koje su ga dovele do toga da javno, otvoreno i bez ikakvog ustezanja, progovori o nelagodnim istinama, odnosno služeći se govornom figurom poznatom pod nazivom parezija, jasno je htio ne samo naznačiti, nego uprijeti prstom u bolne točke današnje Crkve u Europi. Ukoliko je to tako, taj osvrt je vrijedan i zaslužuje da ga se takvim i valorizira.

Međutim, imajući u vidu sve navedeno u uvodnom dijelu ovoga osvrta, nipošto se ne možemo složiti s takvom generalizacijom, prema kojoj ispada da su svi ili gotovo svi svećenici i redovnici doslovno Luciferovi sinovi, a pogotovo se ne možemo složiti s izostankom onih riječi koje bi jasno naznačile da ima podosta i onih svećenika i redovnika koji su u onom pavlovskom smislu doista sveti ili koji se barem trude biti sveti. Naše nam iskustvo pokazuje i dokazuje da takvih svetih svećenika ima, štoviše da zapravo čine veliku većinu, a u tom nam smislu savjest i osjećaj “teološke solidarnosti” nipošto ne dozvoljavaju da se to prešuti. Zato osvrt Ivice Raguža nismo doživjeli kao pareziju, nego kao poniženje svih svećenika i redovnika, i to ono koje svojim generaliziranjem ide do razine zgaženosti, a preko poniženja svećenika i redovnika vodi do poniženja svih teologa, štoviše do poniženja svih vjernika i poniženja cijele Crkve i njezina poslanja.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Svećenik kao dobri pastir… Priča se kako je prije dosta godina u jednom srijemskom selu - a moglo bi se to primijeniti i na bilo koje drugo selo - nastala neobična i muč...
Teologija kao hod prema nekamo… Među teolozima opće je poznata činjenica kako većina studenata teološkoga studija prolazi kroz jednu duboku krizu identiteta i vjere, gdje se ...
Ponovno o Zakladi Rhema, protestantizaciji Katolič... Prije gotovo godinu dana jedan nas je usputni tekst na portalu Bitno.net ponukao na dublje istraživanje o temi koja nam je do tada bila maglov...
Građanske udruge “s vjerskim predznakom̶... Uvod ili život u pluralnom društvu Pluralno društvo zahtijeva i pluralnost u sudjelovanju u javnim i društvenim interakcijama, a prema ...
Uz obljetnicu rođenja Čedomila Čekade… Ima nekih doista velikih teologa - velikih i po učenju i po životu - koji nikada nisu, a vjerojatno ni ne će, isplivati na površinu i biti pos...