Skip to content

Opis predmeta u Prijedlogu kurikula Katoličkoga vjeronauka je vrlo neprecizan, teološki upitan i općenito loše osmišljen

sinkretizam


Uvodne naznake


Prijedlog kurikula Katoličkoga vjeronauka objavljen je u veljači 2016. god., a nešto poslije i ponuđen na stručnu raspravu, koja je u tijeku. Ovaj je prilog kritički osvrt na njega, točnije samo na uvodno poglavlje pod nazivom Opis nastavnoga predmeta (4.-5. str.). To se uvodno poglavlje sastoji od 30 rečenica, a kako se s većinom onoga što je ondje napisano ne slažem, obrazlažem redom svaku od njih. Temeljna je primjedba na cijeli kurikul ta što bitno zanemaruje katolički identitet, katoličku vjeru, katolički moral i otajstvenu stranu Katoličke Crkve, dok je istovremeno nesrazmjerno i poltronski usmjeren prema ekumenskom dijalogu i multikulturološkoj perspektivi, što je vidljivo u svim dijelovima kurikula, a posebno u navedenom uvodnom. Također, opis predmeta ima iznimno slabe teološke naglaske[1], ali zato ima prenaglašenu antropološko-psihološko-pedagošku perspektivu, koja također ide na štetu cijelog Katoličkog vjeronauka. Te zaključke obrazlažem kako slijedi, u formi prezentiranja rečenice iz kurikula i pojašnjenja zašto se s tim ne slažem.


Detaljna analiza Opisa predmeta
prijedloga kurikula Katoličkoga vjeronauka


1. Svrha je Katoličkoga vjeronauka u školi učenicima pružiti postupno i sustavno upoznavanje i produbljivanje kršćanskoga nauka i vjere koja im omogućava izgradnju i ostvarenje zrele osobnosti.


Naoko lijepo sročena rečenica, ali koja za sobom ipak ostavlja mnoštvo upitnika. Ponajprije, pitanje je što je to kršćanski nauk i zašto bi se taj pojam uopće trebao koristiti u kurikulu Katoličkoga vjeronauka?

Kršćanski bi se nauk mogao razumjeti u smislu postojanosti i jedinstvenosti Crkve prema učenju Isusa Krista, ali se kao takav onda može, i to samo u širokom smislu, odnositi na razdoblje do 1054. god., kada se do tada jedna (kršćanska) Crkva raspala na dva krila: Katoličku i Pravoslavne. Međutim, jasno je da se pojam kršćanski nauk u kurikulu ne odnosi na to razdoblje.

Nadalje, taj je pojam imao svoje konkretno značenje do Drugoga vatikanskog sabora, do kada je Katolička Crkva jasno naglašavala i samu sebe nazivala jedinom pravovjernom Crkvom, a time je kršćanski nauk označavao samo ono što je ona učila, odnosno kršćanski je nauk bio istoznačnica katoličkom nauku. Tako su i izrađivani manji ili veći svojevrsni katekizmi koji su se obično nazivali Kršćanski nauk. No, ni to se značenje ne može iščitati iz kurikula.

Kršćanski bi se nauk mogao i vrlo jednostavno razumijevati kao prihvaćanje Evanđelja, prihvaćanje Isusovih riječi, odnosno Kristovog nauka, a čini se kako je taj pojam najbliži onome što se želi artikulirati u kurikulu. To, dakako, nije pogrješno, ali je nedovoljno precizno u današnjem multikonfesionalnom i multireligijskom društvu i može dovesti do potpuno krivih postulata, kako je to evidentno u tekstu kurikula.

Kršćanski se nauk, također, može odnositi, i najčešće se tako odnosi, na sve one koji vjeruju u Isusa Krista, odnosno na katolike, pravoslavne i protestante, kako bi se time istaknula njihova međusobna povezanost upravo po toj vjeri. Dakle, ono što je zajedničko u okviru naučavanja svima trima kršćanskim konfesijama, to bi mogao biti kršćanski nauk. Čini se kako je to značenje, uz prethodno, najbliže onomu koje se želi prezentirati u kurikulu, s još posebnim naglaskom na ekumenizmu i međusobnom dijalogu.

Međutim, takvo korištenje pojma kršćanski nauk je vrlo nezgrapno, štoviše opasno, jer između katolika i pravoslavaca postoje ozbiljne razlike u naučavanju, a među protestantima još k tome postoje i različite denominacije čije je učenje u potpunoj oprečnosti s učenjem i praksom Katoličke Crkve (npr. ređenje žena, sklapanje crkvenih homoseksualnih brakova, sklapanje nove ženidbe nakon rastave itd.). Jasno je, dakle, da se taj pojam ne bi smio olako koristiti nigdje, a posebno ne u okviru Katoličkoga vjeronauka, jer vodi sinkretističkom izjednačavanju svih kršćanskih konfesija u svim njihovim vidovima. To izjednačavanje može imati i ozbiljne reperkusije, jer netko može na temelju takvog kurikula zahtijevati da se npr. u udžbenicima Katoličkoga vjeronauka odbaci katolički moral i katolički nauk, a u korist različitim liberalnim stremljenjima nekih protestantskih zajednica, koja su protiv civilizacije života, a za civilizaciju smrti. Aktualna društvena situacija potvrđuje da to nisu nagađanja, nego stvarna situacija.

Zato pojam kršćanska vjera, bez obzira na dobru nakanu autora, treba nužno na svim mjestima u kurikulu zamijeniti pojmom katolička vjera, osim ondje, ako takvih mjesta uopće ima, gdje nedvojbeno upućuje isključivo na izvornost i vjernost Evanđelju, bez ikakvih mogućih popratnih konotacija.

Nadalje se postavlja pitanje zar je doista svrha Katoličkoga vjeronauka samo razina upoznavanja i produbljivanja „kršćanskog nauka“? Uz ponovljenu opasku da korištenje pojma kršćanski nauk vodi zaključku da učenici trebaju ravnomjerno upoznati nauk svih kršćanskih konfesija, a ne prvenstveno nauk Katoličke Crkve, pitam se smijemo li se zadovoljiti samo razinama upoznavanja i produbljivanja? Sam pojam produbljivanje je prilično neodređen i nije jasno poima li se on isključivo na intelektualnoj razini (shvaćanje) ili barem teoretski pretpostavlja i mogućnost životnog prihvaćanja vjere i s tim usklađenog djelovanja?

Uz to, postavlja se i pitanje zar je krajnji cilj vjeronaučnog odgoja i obrazovanja omogućiti učenicima samo izgradnju i ostvarenje zrele osobnosti? Po čemu se onda Katolički vjeronauk razlikuje u svojim ciljevima od psihologije? Svrha bi trebala biti znatno, znatno dublja i trebala bi barem pokušati, ako to već neće češće moći postići, dovoditi učenike do dubokog vjerničkog iskustva koje će rezultirati svakodnevnim zahvaljivanjem Presvetom Trojstvu na daru života i daru otkupljenja.


2. Učenje i poučavanje omogućava učenicima svjesno, odgovorno i zrelo razmišljanje i vladanje s obzirom na religiju i vjeru.


Druga rečenica nameće pitanje: Što je to odgovorno i zrelo razmišljanje i vladanje? Za neke kršćanske konfesije, naime, odgovorno je i zrelo razmišljanje i vladanje npr. korištenje umjetnih metoda kontracepcije, ali za Katoličku Crkvu nije. Nejasno izražavanje i uporno neopravdano i opasno korištenje pojma kršćanski u kurikulu s pravom može dovesti do zaključka da je kontracepcija moralno prihvatljiva metoda i kao takvu je treba prezentirati unutar Katoličkoga vjeronauka. Ako se još uzme kako “sekularno” društvo gleda na odgovorno i zrelo razmišljanje, a koje se itekako reflektira i na područje religije i vjere, onda su opasnosti takve nedorečenosti još dublje.

Ovdje svakako treba postaviti i pitanje koja je razlika za Stručnu radnu skupinu između religije i vjere, te zašto se prvenstvo daje kvalitativno slabijem pojmu religija? On se, naime, u katoličkoj terminologiji vezuje uz općenitu religioznost, religioznu kulturu, shvaćanje religija u povijesnom i kulturološkom kontekstu itd., dok je vjera neusporedivo dublji, važniji i osobniji pojam koji bi se takvim trebao i predstaviti u tekstu.

Čini mi se da je pojam „svjesno“ slučajno krivo napisan, odnosno da je unutar njega ispalo slovo a, te da bi trebalo stajati savjesno, odgovorno i zrelo razmišljanje, jer se tako rečenica čini logičnijom.


3. Ostvariti tako artikuliranu svrhu zahtijeva od učenika prihvaćanje religije i vjere kao središnjega područja ljudske stvarnosti, razumijevanje bitnih sadržaja kršćanske vjere te poznavanje mogućnosti oblikovanja vlastitoga života na načelima kršćanske vjeroispovijesti.


Svrha je, što sam pokazala u analizi prethodnih dviju rečenica, vrlo loše artikulirana, odnosno riječ je o običnoj kršćanskoj religioznoj kulturi s naglaskom na psihologiji i antropologiji, a ne teologiji, pa se pitam na temelju čega se može očekivati da učenici prihvate religiju i vjeru kao središnje područje ljudske stvarnosti i razumiju bitne sadržaje kršćanske vjere. Zar je, nadalje, religija doista središnje područje ljudske stvarnosti ili to može biti, ako ju takvom učenici prepoznaju, samo vjera?

Kakva je to kršćanska vjeroispovijest? Postoje unutar kršćanstva katolička vjeroispovijest, pravoslavna vjeroispovijest i protestantska vjeroispovijest (s mnoštvom različitih denominacija i velikom šarolikošću u nauku), ali ne postoji kršćanska vjeroispovijest. Je li riječ o namjernom sinkretizmu? Dok bi se pojam kršćanska vjera još mogao, iako vrlo nategnuto, razumijevati u tumačenju vjernosti Kristovim zasadama, kršćanska vjeroispovijest to nikako ne može. Stoga bi završetak rečenice, za razliku od onoga što je predloženo, sasvim suvislo i opravdano mogao glasiti: „… poznavanje mogućnosti oblikovanja vlastitoga života na načelima katoličke vjere“.


4. Pritom se u vjeronauku u školi ne radi samo o poznavanju i shvaćanju važnosti religije i vjere nego i o mogućnosti njezina prihvaćanja.


Zar se sve svodi samo na poznavanje mogućnosti da učenik može oblikovati svoj život prema načelima kršćanske vjeroispovijesti? Ne bi li trebao biti cilj da on oblikuje vlastiti život prema katoličkoj vjeroispovijesti? Samo o mogućnosti prihvaćanja? Dakle, proizlazi da se učeniku prepušta da slobodno odlučuje hoće li nešto prihvatiti ili ne. Ne bi li cilj trebao biti, ako želimo biti vjerni evanđeoskoj poruci i njezinoj spasonosnoj važnosti, pokušaj dovođenja učenika do te razine vjere, a ne puko pripuštanje da on tu poruku prihvati ili odbaci.


5. Iz takva pristupa religiji i vjeri, posebno kršćanskoj, proizlazi da je mjesto vjeronauka u odgojno-obrazovnome sustavu znak prihvaćanja i poštovanja religiozne dimenzije odgoja i prisutnosti religije u društvu i kulturi, kao i povijesne uloge i doprinosa kršćanstva i Katoličke crkve u različitim područjima razvoja i napretka hrvatskoga i europskih naroda, napose u kulturi, znanosti, umjetnosti, graditeljstvu i školstvu.


Zar je doista mjesto Vjeronauka samo znak prihvaćanja i poštovanja religiozne dimenzije odgoja, bez barem pokušaja unošenja i razvijanja evanđeoskih vrijednosti u odgojno-obrazovni sustav? Što uopće podrazumijeva religiozna dimenzija odgoja? Zar je na prvom mjestu važnost prisutnosti nekakve imaginarne religije u društvu i kulturi, a tek na drugom mjestu povijesne uloge opet najprije kršćanstva, a tek onda Katoličke Crkve (koja se, valjda da naznači samo tu povijesnu dimenziju piše malim slovom – crkva)? Zar samo povijesno-društveno-kulturna uloga Katoličke Crkve ima smisla, a ekleziološka i otajstvena je nebitna?

Zašto se pojam vjeronauk ovdje i na drugim mjestima piše malim slovom, kad je jasno da se njime zamjenjuje duži naziv predmeta Katolički vjeronauk?


6. Katolički vjeronauk u tome je pogledu utemeljen ne samo teološki nego i antropološko-pedagoški te povijesno-kulturološki.


Iz svega prethodno rečenog proizlazi da Katolički vjeronauk, kakvog ga predstavlja Stručna radna skupina, uopće nema teološku dimenziju (na koju se pozivaju kao da su ju naglasili), nego samo ima antropološko-pedagoško-psihološku (otkriti vlastito ja i izgraditi zrelu osobnost) i povijesno-kulturološku (gdje je Crkva samo organizacija, a ne i otajstvo).


7. Škola polazi od zahtjeva za cjelovitim odgojem učenika i za potpunim ostvarenjem učeničkih potencijala.


Što podrazumijeva cjeloviti odgoj? Za neke on može opravdano biti cjelovit i bez onih vrijednosti koje nudi Katolički vjeronauk. Dosadašnja praksa pokazuje kako škola nije u potpunosti polazila od navedenih zahtjeva, jer je bio naglasak na sadržaju, a ne na učeniku, ali ni predložene promjene kurikulnom reformom nipošto ne omogućuju cjeloviti odgoj učenika niti se doista može od nje očekivati ostvarenje svih učeničkih potencijala. Što su to uopće učenički potencijali? Nije li bolje reći učenikovih potencijala, jer je svaki učenik, a ne svi učenici zajedno, u fokusu cjelovite kurikulne reforme.


8. Odgoj i obrazovanje nudi učenicima mogućnost pronalaženja odgovora na mnoga pitanja o čovjeku, životu i svijetu te mogućnost prepoznavanja i prihvaćanja vrijednosti bitnih za njihov razvoj.


Odgoj i obrazovanje doista nudi mogućnost pronalaženja odgovora na mnoga pitanja o čovjeku, životu i svijetu, ali mnoga i neopravdano zanemaruje. Posebno se može očekivati od Cjelovite kurikulne reforme, koja evidentno ide za unošenjem lijevo-liberalne ideologije u obrazovni sustav i za rastakanjem i onog minornog značenja katoličkih vrijednosti u društvu, da ne ponudi prave životne odgovore, nego da indoktrinira generacije, kako je to već bio slučaj u nekim ranijim reformama obrazovanja. U tom smislu postoji ozbiljna vjerojatnost da će učenici prihvatiti vrijednosti koje ne samo da nisu bitne za njihov razvoj, nego su i štetne, a u tome im pomaže i ovako koncipirani kurikul Katoličkoga vjeronauka.


9. Vjeronauk svojim ciljevima, sadržajima i odgojno-obrazovnim ishodima na poseban način pridonosi cjelovitomu odgoju i obrazovanju.


Po sebi važna i lijepa tvrdnja, ali neistinita. Ovako osmišljeni ciljevi, sadržaji i napose odgojno-obrazovni ishodi koji evidentno zanemaruju vrijednost katoličkog i vrijednost istinske vjere, a prenaglašavaju razvodnjenu kršćansku religioznost i multikulturalnost, ne može pridonijeti cjelovitom odgoju i obrazovanju.


10. Promičući temeljna ljudska prava i slobode te dobro učenika u njihovoj individualnosti i društvenosti, vjeronauk pridonosi promicanju općih odgojno-obrazovnih ciljeva, odnosno temeljnih znanja i vrijednosti demokratske, humane i pluralne škole.


Prilično dobro sročeno, ali se bez naglašavanja onoga što je prethodno istaknuto o katoličkom nauku i o dubokoj vjeri, Katolički vjeronauk izjednačuje s Građanskim odgojem i obrazovanjem. Osim toga, katolička terminologija radije govori o dostojanstvu osobe, općem i osobnom dobru, solidarnosti, pravednosti i sl., negoli o ljudskim pravima, slobodama, demokraciji, humanosti i sl., te bi valjalo ostati vjeran vlastitoj pojmovnoj tradiciji.


11. Vjeronauk svojim ciljevima, odgojno-obrazovnim ishodima, sadržajima te iskustvima učenja pridonosi promicanju svih temeljnih vrijednosti kurikuluma, osobito solidarnosti, odgovornosti, identiteta, integriteta i poštovanja.


Vjeronauk zasigurno na takav način pridonosi svemu navedenome, ali na temelju postavljenih ishoda kurikula prilično nedovoljno. Posebno kad su u pitanju vrijednosti identiteta i integriteta. Navedena rečenica je vrlo bliska prethodnoj i nema razloga za razvodnjavanjem njihova sadržaja, nego se mogla uobličiti jedna povezana misao.


12. Pridonosi također ostvarivanju temeljnih kompetencija kurikuluma, osobito osobnomu razvoju, osobnoj i društvenoj odgovornosti te građanskoj kompetenciji i razvoju kulturne svijesti.


Isto se odnosi kao i na prethodne rečenice. Prenaglašavanje građanskih komepetencija i razvijanja kulturne svijesti, a zanemarivanje katoličkoga identiteta, nauka i morala. Rečenice od 10. do 12. ne donose ništa bitno novo, a njihov je sadržaj dovoljno sažeti u nekoliko riječi. Previše je u prijedlogu kurikula onih rečenica koje nepotrebno ponavljaju važnost multikulturalnosti i dijaloga, a bitno osakaćuju bilo kakve teološke naglaske.


13. Sve te zadaće nemoguće je promatrati bez sadržajne utemeljenosti vjeronauka u školi koje na poseban način poseže u izvore postojanja čovjeka i njegova stalnog traženja odgovora na pitanja odnosa Boga i čovjeka.


Točno je da se te zadaće ne mogu ostvariti bez kvalitetnog sadržaja Vjeronauka, ali autori stalno zanemaruju taj sadržaj, a da bi naglasili antropološko-pedagoško-psihološku razinu. Iz svega do sada rečeno proizlazi da autori nedovoljno poznaju samu teologiju i njezine nosive discipline, nego sav sadržaj svode na katehetsko znanje, koje im je znatno bliže.


14. Čovjek, koji je stvoren na sliku Božju, u vjeronauku će otkrivati svoja temeljna ljudska prava, poštovanje drugih, razvijat će pravednost prema čovjeku i društvu, njegovati brigu za očuvanje okoliša, poštujući pritom razvoj čovjeka i svijeta, a što mu može služiti za ispunjenje konačne svrhe: postati savršen čovjek, riječima kršćanske vjere: postati svet.


Nepotrebno se i neprestano ponavlja vrlo sličan sadržaj, dok su temeljni teološki pojmovi nepoznati u opisu predmeta. Je li konačna čovjekova svrha doista postati savršen čovjek? Nije li tu, ako se već ide prema tom usmjerenju, trebalo naglasiti eshatološku dimenziju, spasenje i otkupljenje, individualno i komunitarno, ono koje je ostvareno po Kristovu vazmenom otajstvu i po Božjoj milosti, a ne po vlastitom pokušaju usavršavanja, kako bi se to opravdano moglo protumačiti prema onome što je navedeno u ovoj rečenici?

Iz svega proizlazi da je dosadašnji opis predmeta više manifest i panegirik ljudskim pravima i slobodama, a daleko manje dokument koji bi teološki zno obrazložiti razloge važnosti vjerovanja i prihvaćanja Kristove spasenjske poruke, a koje bi onda kao takve htio posredovati učenicima.


15. Katolički vjeronauk, stoga, na sustavan i cjelovit način posreduje i tumači kršćansku objavu i vjeru Crkve.


Tako artikuliran Katolički vjeronauk niti pokazuje sustavnost niti cjelovitost i uopće ne posreduje i ne tumači kršćansku Objavu, jer se i pojam kršćanska Objava u različitim konfesijama drugačije tumači i drugačije posreduje, pa dosljedno ne može prenijeti značenje Objave iz svih kršćanskih konfesija, a očigledno svojim preširokim kvaziekumenskim pristupom zanemaruje kršćansku Objavu iz katoličke perspektive. Isto se odnosi i na oprečnost tzv. kršćanske vjere i vjere koja se posreduje učenjem Katoličke Crkve.


16. On omogućava učeniku da proširuje i obogaćuje svoja duhovna obzorja, da svjetlom razuma i vjere kritički promišlja i usvaja kršćansku poruku, da izgrađuje duhovnu, religioznu i moralnu zrelost, stječe znanja, usvaja stavove i vrednote kršćanske vjere u susretu s otajstvom Trojedinoga Boga, osobito u susretu s Isusom Kristom, Otkupiteljem i Spasiteljem, u svjetlu kršćanske objave, tradicije i nauka Crkve.


Što su to duhovna obzorja i kako se ona proširuju i obogaćuju? Ako je riječ o dubokoj duhovnosti koja je čin neprestane zahvalnosti Bogu za otajstvo spasenja i otkupljenja, jasno je da tako postavljen koncept Katoličkoga vjeronauka to ne uspijeva zahvatiti. Nikada se do takve duhovnosti ne može doći preko psihološko-pedagoških oblika sazrijevanja koji su jedini ponuđeni kurikulom.

U tom smislu se postavlja i pitanje kakva je to duhovna, religiozna i moralna zrelost? Podrazumijeva li ona samo intelektualnu i emocionalnu razinu ili želi zahvatiti srž bića vjeroučenika? Očigledno ostaje samo na površnoj razini.

Cijela je rečenica prilično nejasna i teološki nedorađena pa bi ju svakako valjalo prereći na razumljiviji način, ali također i jasno naglasiti ulogu katoličke vjere, katoličkog nauka i katoličkoga morala, čijim upoznavanjem i življenjem vjeroučenici Katoličkoga vjeronauka mogu doći do razine životne zahvalnosti Bogu. Tome nas uči Tradicija i nauk Katoličke Crkve, pa tako i treba biti naglašeno.


17. Katolički vjeronauk konfesionalno je obilježen ali istodobno, ekumenski i dijaloški, otvoren prema drugim konfesijama i religijama te prema nereligijskim pogledima na svijet.


Ovako postavljen Vjeronauk nipošto i ničim nije katolički konfesionalno obilježen, nego je riječ o običnoj religologiji. A itekako bi trebao, prema modelu koji je navodno odabran, biti konfesionalan. Zapanjuje činjenica da se autori imaju potrebu nakon jedne takve neistinite tvrdnje o tobožnjem konfesionalnom Vjeronauku odmah opravdavati i naglasiti kako je on otvoren drugim konfesijama, religijama i nereligijskom pogledu na svijet. Iako je takva otvorenost već više puta do sada bila u tekstu naglašena, opet su imali potrebu taj vid naglasiti. Naravno da dijalog s drugima treba postojati i to nije upitno, ali nema baš nikakve potrebe iznova i iznova to ponavljati. Dok istovremeno važne teološke odrednice uopće nisu dobile u tekstu niti mjesto veznika.


18. Učenicima pruža mogućnost upoznavanja temeljnih sadržaja kršćanske vjere koji pridonose razvoju njegove duhovne, moralne i etičke svijesti, kao i oblikovanju kritičkoga pristupa prema životu i svijetu koji ga okružuje.


Koji su to temeljni sadržaji kršćanske vjere? Jesu li to temeljni sadržaji katoličke vjere ili svih kršćanskih konfesija? Zašto Vjeronauk pruža samo mogućnost upoznavanja temeljnih sadržaja, on bi trebao pokriti puno višu razinu, s obzirom da se uči 12 godina školovanja. Što su to duhovna, moralna i etička svijest? Jesu li to neki filozofski postulati koji se trebaju spoznati samo na razumskoj razini bez nužnosti poticanja na konkretno djelovanje? Što to znači da sadržaji Vjeronauka pridonose oblikovanju kritičkog pristupa životu i svijetu? Koja je vrijednost pobuditi u djeci i mladima samo kritički stav, ako mu nije cilj (a čini se da nije, kad nije naveden) dovesti do životnog prihvaćanja vjere i njegova konkretiziranja u moralnom, bogoljubnom i čovjekoljubnom životu?


19. Omogućava argumentirano i kritičko promišljanje o čovjeku, svijetu, Bogu i životu, proširuje obzorja djeteta i mlade osobe nudeći mu važnu perspektivu u traženju odgovora na temeljna životna pitanja.


Kako Vjeronauk kao onaj koji pruža mogućnost upoznavanja samo temeljnih sadržaja, odnosno uopće ne vodi dubokom promišljanju o vjeri i svijetu, može imati snagu omogućiti argumentirano i kritičko promišljanje o čovjeku, svijetu, Bogu i životu? Proširuje li doista na takav površan način obzorja djece i mladih i nudi li im važnu perspektivu ili tek neke psihološke trikove?


20. Omogućava učenicima razvijati i oblikovati vlastite vjerske stavove.


Što su to vlastiti vjerski stavovi? Je li riječ o konkretiziranju katoličkog moralnog nauka ili pak o predstavljanju moralnih stavova svih kršćanskih denominacija, pa i različitih protestantskih struja čiji su vjerski stavovi daleko od katoličkih, a koje mladi i djeca trebaju kritički prosuđivati vlastitim svjetlom razumu i odabrati one koji im se čine najboljima? Ili je pak riječ o traženju onih elemenata koji bi bili zajednički svim kršćanskim konfesijama, bez nužnosti baziranja na nauku Katoličke Crkve? Katolički bi vjeronauk trebao voditi izgradnji takvih stavova koji su neupitno usklađeni s Evanđeljem, a ne nekim osobnim stavovima koji itekako mogu biti pogrešni.


21. Pomaže izgrađivati i razvijati etičko-moralnu svijest i savjest, moralna načela i vrijednosti kao što su sloboda, odgovornost, pravednost, solidarnost, poduzetnost, snošljivost, dijalog i drugo.


Kakva je to etičko-moralna svijest? Shvaća li se ovdje etika u filozofskom smislu kao npr. samo promišljenje o moralnosti i nemoralnosti ljudskih čina, bez nužnosti konkretnog djelovanja po kriterijima katoličkog moralnog nauka, a moral kao konkretizacija, odnosno doista činjenje dobrih djela, pa je stoga važno naglasiti i etičku i moralnu svijest. Što je to etičko-moralna savjest? Shvaća li se savjest kao Božji glas koji nas vodi činjenju dobra i poziva nas da se odreknemo zla ili se i savjest ovime više shvaća u filozofskom svjetlu, kao svojevrsno svjetlo razuma, kojemu nije nužan Bog?

Koja su to moralna načela? Jesu li ona pripadajuća moralnom nauku Katoličke Crkve ili se odnose na sve konfesije i religije, unatoč tome što su ponekad podudarna, ali ponekad potpuno oprečna? Jesu li navedene vrijednosti najvažnije koje bi trebale proizlaziti iz učenja Vjeronauka, ili ima onih koje bi prije nabrojanih trebalo naglasiti, poput pomaganja, dobrovoljstva, brige za siromašne, bolesne itd. Opet se ponavlja naglašavanje dijaloga i tolerancije, iako su te vrijednosti do sada puno puta nabrojene.


22. Promiče aktivno zauzimanje i sudjelovanje učenika u izgradnji, očuvanju i promicanju općega dobra, pravednosti i solidarnosti, kulture mira i civilizacije ljubavi.


Načelno lijepo rečeno i vrlo prihvatljivo, ali nedovoljno jasno jer nije izravno povezano s naučavanjem Katoličke Crkve, s njezinim moralnim i socijalnim naukom, koji svakako zaslužuju da se barem spomenu u jednoj rečenici. Tako navedene vrijednosti ni po čemu ne ostvaruju drugačiju perspektivu pristupa od npr. Građanskog odgoja i obrazovanja, a trebala bi biti naglašena teološka perspektiva iz koje onda proizlazi potreba socijalno i moralno djelovati.


23. Odgaja učenike za ekumenizam te međureligijski i međukulturni dijalog, promičući vrijednosti kao što su otvorenost i međusobno poštovanje te suradnja s drugima i drukčijima.


Ponovno i ponovno se naglašava multikulturalnost i mulidijalogijalnost i potreba poštovanja drugih i drugačijih. Jedna rečenica o tim vrijednostima je sasvim dovoljna u tako kratkom tekstu kao što je opis predmeta, što znači da bi puno rečenica iz tog dijela trebalo izbaciti i umjesto njih naglasiti one teološkog značenja, a koje uporno izostaju.


24. Omogućava učenicima kritičko promišljanje o utjecaju kršćanstva na razvoj opće i nacionalne kulture.


Što znači to kritičko promišljanje? Podrazumijeva li to pravovaljane informacije o velikom doprinosu Katoličke Crkve tijekom povijesti na razvoj kulture, ali i upoznavanje s nekim manje lijepim situacijama, ali koje su, gledano kvantitativno, znatno manje? Ako je tako, zašto to nije i na neki način naznačeno u rečenici ili bilo gdje u prethodnom tekstu opisa predmeta? Je li opet riječ o utjecaju kršćanstva, odnosno svih kršćanskih konfesija ili se to odnosi samo ili pretežito na Katoličku Crkvu? Naglašavanje kritičkog razmišljanja kao da ide prema razvijanju kritizerstva. Bilo bi bolje da stoji objektivno razmišljanje.

Zašto autori imaju potrebu koristiti pojam nacionalna kultura umjesto hrvatska kultura ili kultura u Hrvata? Ide li kurikul za nuđenjem anacionalnosti, unatoč tome što je Katolička Crkva u Hrvata imala nemjerljivu ulogu u sačuvanju hrvatskog identiteta i hrvatske kulture, posredovanjem katoličke vjere? Držim da je važno u Katoličkom vjeronauku naglasiti da je riječ o hrvatskoj kulturi.


25. U tome pogledu vjeronauk omogućava učenicima upoznavanje, čuvanje i razvijanje vlastitoga te upoznavanje i poštovanje tuđega kulturnog, nacionalnog i religioznog identiteta u suvremenome pluralističkom društvu te globaliziranome svijetu.


Koliko doista, prema onome što je rečeno naprijed, Vjeronauk omogućuje upoznavanje, čuvanje i razvijanje vlastitoga kulturnoga, nacionalnog i religioznog identiteta (koji se opet izbjegava nazvati katolički i hrvatski) kad je riječ o upornom prenaglašavanju nedovoljno artikuliranog pojma kršćanstvo? Opet se nepotrebno spominje važnost poštovanja drugih i njihovog identiteta i nepotrebno opterećuje cijeli tekst.


26. Vjeronauk njeguje interdisciplinarni dijalog i međupredmetnu suradnju s drugim nastavnim predmetima unutar društveno-humanističkoga, ali i s nastavnim predmetima drugih odgojno-obrazovnih područja.


Navedena je tvrdnja po sebi dobra i vrlo poželjna, ali ne vidim razloga da joj se posveti cijela rečenica, posebice kada istu ili sličnu suradnju njeguju i drugi predmeti, iako možda, zbog same naravi predmeta, u nešto manjem opsegu.


27. Vjeronaučni su sadržaji povezani gotovo sa svim područjima znanja, te time vjeronauk za učenike postaje važan interpretacijski ključ za razumijevanje ne samo religijskih sadržaja nego i razumijevanje cjelokupne stvarnosti.


Uz naglašavanje religijskih sadržaja trebalo bi dodati i sadržaje vezane uz razumijevanje katoličke vjere i time opet izbjeći neodređenost i odlaženje u religijsku kulturu. Osim toga i tvrdnje koje proizlaze iz ove rečenice već su ranije pronašle svoje mjesto i nema ih potrebe ponavljati.


28. U formalno-pravnome i organizacijskome smislu Katolički vjeronauk u školi redovni je i obvezni nastavni predmet za učenike čiji ga roditelji ili skrbnici slobodno izaberu, izvodi se s dva sata tjedno u okviru redovne nastave, pod jednakim uvjetima kao i ostali obvezni nastavni predmeti u školi.


Što znači to da je obvezni predmet za one koji ga izaberu? Hoće li to značiti nastavak dosadašnje nedefinirane prakse da svake godine učenik i roditelji mogu bez ikakvih uvjeta odabrati hoće li učenik ići ili neće ići na Vjeronauk u osnovnoj školi, odnosno u srednjoj školi hoće li ići na Vjeronauk ili Etiku? S obzirom da su Etika i Vjeronauk dva različita predmeta, nerazumljivo je kako se moglo događati da učenici jedne godine npr. pohađaju Vjeronauk, druge Etiku, treće Vjeronauk itd., a bez ikakvog polaganja razlike. Iz kurikula se ne vidi kako će se i hoće li se upće riješiti taj dosadašnji veliki problem. Također, ne vidi se što će biti u praksi sa satnicom od dva sata tjedno, kada se on u većini srednjih škola izvodi samo jedan sat. (Osobno smatram da je jedan sat u srednjoj školi, barem kad su u pitanju strukovne, sasvim dovoljan.)


29. Vjeronauk se poučava tijekom svih odgojno-obrazovnih ciklusa.


Nemam primjedbe.


30. Kurikulum se prilagođava u skladu sa smjernicama Okvira za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrednovanje postignuća djece i učenika s teškoćama, a s ciljem zadovoljavanja odgojno-obrazovnih potreba darovitih učenika, uvodi se razlikovni kurikulum u skladu sa smjernicama Okvira za poticanje iskustava učenja i vrednovanje postignuća darovite djece i učenika.


Nemam primjedbe na napisano, osim što izražavam bojazan koja se ne tiče samo vjeroučitelja, nego i svih drugih nastavnika, a odnosi se na veliku vjerojatnost kako će se reformom nastavnici još više opteretiti administracijom, što nikako nije poželjno.


Zaključak


Opis predmeta Katoličkoga vjeronauka, kao što sam detaljno obrazložila, pokazuje velike manjkavosti i nedostatke, a oni se prije svega odnose na izostanak teoloških naglasaka, koji bi po naravi stvari trebali biti nosivi. Nažalost, većina autora Prijedloga uopće nisu diplomirali teologiju, nego katehetiku, a kao takvi nemaju dovoljnog znanja govoriti teološkim rječnikom, pa je razumljivo što su se zadržali u domeni svojih kompetencija. Svakako bi bilo dobro da Hrvatska biskupska konferencija i Vijeće za katehizaciju uoče takav nedostatak i pozovu poznate teologe nosivih teoloških disciplina kao suradnike i savjetnike članovima Stručne radne skupine, kako bi se revizijom ispravila dosadašnja šteta. Posebno treba voditi računa o najvažnijim teološkim pojmovima, koji su u tekstu gotovo u potpunosti izostali.

Nadalje, držim da uvodne rečenice opisa predmeta Katoličkoga vjeronauka trebaju govoriti o svrsi, dakako dobro i precizno definiranoj, a ne onako kako je to sada učinjeno, ali i da uz to nužno treba sadržavati i pravne propise po kojima se Katoličkom vjeronauku priznaje pravo na prenošenje vlastitih vrijednosti, te da one ne smiju biti ni na koji način diskriminirane.

Također, smatram da se pojmovi koji su vezani uz pridjev kršćanski nužno trebaju mijenjati u katolički, prema načelu koji je jasno naglašen u gornjoj analizi.

Pojam religija se može tek nuzgredno koristiti, ali nipošto ne može biti jedan od ključnih termina kako je to sada. Naglasak treba biti na vjeri, a ne na religioznosti.

Treba izbaciti gotovo sve rečenice koje se protežu kroz cijeli tekst, a tiču se multikulturalnosti i multidijalogijalnosti, odnosno dovoljno je te vrijednosti navesti samo jednom.

U cijelom tekstu nema ni na jednom mjestu spominjanje važnog trinoma: škola, obitelj, Crkva (župna zajednica), te je time potpuno izostala usmjerenost Katoličkoga vjeronauka na obitelj, kao i povezanost s liturgijskim slavljima, napose euharistijom, i pastoralnim djelovanjem. To bi također trebalo izmijeniti.

Sve u svemu, zaključujem da je Stručna radna skupina odradila jako veliki posao i vjerojatno dobronamjerno dala svoj maksimum, ali unatoč tome držim da je nužno izmijeniti skoro svaku rečenicu iz analiziranog teksta. U suprotnom, dobit ćemo kurikul kršćanske religiozne kulture, koji nema uporišta niti u katoličkoj vjeri, niti u tradiciji, niti u kulturi hrvatskoga naroda. A kao takav sigurno će imati mnoge i velike neželjene konzekvence. One pak, nadam se, nisu nikome u interesu.


[1] U izradi Prijedloga kurikula Katoličkoga vjeronauka sudjelovali su većim dijelom oni koji su diplomirali i(li) doktorirali katehetiku, pa je razumljivo da je teološka strana, bez konzultiranja znanstvenika drugih teoloških grana, ostala oštećena. Prema javno objavljenim podacima, samo su Ivica Pažin, Ante Pavlović, Tihana Petković i Gordana Barudžija diplomirali teologiju, dok su Ružica Razum, s. Valentina Mandarić, Ljuba Duvnjak, Ivica Živković, Dalibor Adžić i Sabina Marunčić diplomirali katehetiku. Od njih su svoj poslijediplomski studij nastavili Ivica Pažin, Ante Pavlović, Ružica Razum i s. Valentina Mandarić, a svi su doktorirali na području katehetike. 

P o v e z a n i   t e k s t o v i

To nije prijedlog kurikula Katoličkoga vjeronauka,... Već prve rečenice koje se iščitavaju u Prijedlogu nacionalnog kurikula nastavnoga predmeta Katolički vjeronauk – onoga koji su pisali teolozi: katehet...
Tko gura, a tko zatvara oči pred kasperizacijom Ka... Posljedice forsiranja multikulturalnosti i multikonfesionalnosti Već duže vrijeme možemo pratiti, i to na svim poljima, izravna i jasn...
Polazišta za novi uputnik Katoličkoga vjeronauka I. Sažetak 1. Prijedlog uputnika Katoličkoga vjeronauka iz 2016. (u nastavku: Prijedlog) ne može se doraditi ni popraviti, valja ga napisati iz p...
Kamo plovi brod vjeronaučnoga kurikula Već sam pisala o svom šoku i čuđenju nad kurikulom vjeronauka kakav je predložen u sklopu reforme hrvatskoga školstva, jer se u njemu ni jedno...
Gdje je nestala duša? Čitajući Prijedlog nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeta Katolički vjeronauk, koji je predložen u okviru buduće školske reforme u Hrvatsko...