Skip to content

“Opravdane i oslobođene” – bez sakramenta pomirenja?


Prema najavi portala Laudato.hr i Bitno.net 4. veljače 2017. god. u Franjevačkom klerikatu u Splitu održana je tribina pod nazivom “Opravdane i oslobođene – postabortivni sindrom i sve što o njemu treba znati“, a predavači su na njoj bili dr. Ante Vučković, OFM, misionar milosrđa i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, te gospođa Lidija Dugan iz Vukovara, koordinatorica inicijative “40 dana za život” za Slavoniju i glavna voditeljica programa “Opravdane i oslobođene” za cijelu Hrvatsku.

Bez potrebnih saznanja što se konkretno na tribini govorilo nije uputno donositi naprečac nikakve sudove, no ipak se valja osvrnuti na začudan naziv tribine, kao i na program duhovnog liječenja postabortivnog sindroma koji se provodi po našim katoličkim župama i u drugim prostorima povezanima uz crkvene zgrade.

Tako se, primjerice, saznaje kako program “Opravdane i oslobođene”, prema riječima gospođe Lidije, blagoslivlja pater Marko Glogović, osnivač udruge Betlehem, kao i da se uskoro pokreće grupa u Osijeku, koja planira svoju bazu pronaći pri Rezidenciji Družbe Isusove. Najava tribine u Šibeniku, koja se treba održati 18. veljače u Katoličkom domu biskupa J. Milete, naznaka inicijative “40 dana za život” da im je to novi važan projekt koji žele proširiti po cijeloj Hrvatskoj, intervju Lidije Dugan za Radio Međugorje, kao i medijska potpora Bitno.net-a, Laudata, IKA-e i nekih radijskih postaja, svjedoči da taj program želi pronaći svoje mjesto pri svakoj katoličkoj župi ili barem pri većim pastoralnim centrima.


Treba li za opravdanje i oslobođenje od grijeha pobačaja sakrament pomirenja ili ne?


Zanimanje i sumnjičavost za sadržaj toga projekta probudio je već sam plakat i naziv tribine u Splitu, jer se iz njih nekako sugerira da za oslobođenje od grijeha pobačaja nije nužan, pa možda ni potreban sakrament pomirenja, nego se i opravdanje i oslobođenje mogu postići određenim psihološkim i(li) duhovnim tehnikama. Katolička Crkva nikada nije takvo što naučavala, nego je, štoviše, ozbiljnost grijeha pobačaja uzdizala iznad mnogih drugih grijeha već i time što od njega nije mogao odriješiti svaki svećenik u svakoj situaciji.

U tom su nas smislu sumnjičavost i znatiželja ponukali da pokušamo više saznati o projektu “Opravdane i oslobođene”, da otkrijemo na temelju kojih izvora se provode duhovno-psihološke radionice oslobođenja onih koji pate od postabortivnog sindroma, a ponajviše nas je zanimalo hoćemo li u svemu tome pronaći protestantske temelje, jer je sve upućivalo na to.

Imajući u vidu dobro čovjeka, njegovu privatnost i zaštitu dobroga glasa, ne želimo ovdje ulaziti u razloge zašto se pojedini katolički svećenici i katolički laici upuštaju u promoviranje takvih projekata, iako se i o tome valja zapitati, već želimo isključivo svoja promišljanja bazirati na samom konceptu radionica projekta “Opravdane i oslobođene”. A taj se koncept temelji na priručniku autorice Linde Cochrane, Forgiven and Set Free: A Post-Abortion Bible Study for Women, koji je u privatnoj režiji preveden na hrvatski jezik pod nazivom Opravdane i oslobođene, na ukupno 70 stranica, a odmah je i letimičnim uvidom jasno da je protestantske provenijencije.

Taj smo prijevod priručnika nabavili, temeljito smo ga pregledali i ovdje želimo iznijeti tek neka od zapažanja koja upućuju na zaključak da nam je svima, u svakoj župi i u svakom djeliću Crkve, od obitelji do rimskih kurija, potrebna velika budnost i pozornost, jer se doista protestantizacija zbiva na svakom koraku, a malo je onih koji ju pokušavaju spriječiti, valjda zato što ili nisu svjesni ozbiljnosti situacije i podrivanja temelja Katoličke Crkve iznutra ili ih za to nije ni briga.

Valja i napomenuti kako je Konferencija katoličkih biskupa SAD-a objavila još 2009. god. priručnik za katoličke svećenike i voditelje Projekta Rahela, projekta koji se također bavi ozdravljenjem nakon izvršenog pobačaja, a u njemu se među preporučenom literaturom (str. 73-79) ne nalazi priručnik Linde Cochrane. Opravdano je pretpostaviti da bi, da je prihvatljiv Katoličkoj Crkvi, bio i naveden, s obzirom da je ovaj objavljen još 1996. god.


Program “Opravdane i oslobođene” nije utemeljen na nauku Katoličke Crkve, nego na protestantskoj teologiji


Čim se uzme u ruke priručnik Opravdane i oslobođene uočava se kako on nema crkveno odobrenje, točnije kako se u njemu nalazi tek ime autorice Linde Cochrane, naslov Opravdane i oslobođene i pojašnjenje da je riječ o biblijskoj studiji za žene s postabortivnim sindromom. Osim tih naznaka, na početku se nalazi uputa kako koristiti priručnik, slijede priznanja pojedinim osobama kojima je knjiga posvećena, potom niz od osam razrađenih radionica, te na kraju zaključak.

Prvo što čitatelju koji tim radionicama kritički pristupa pada na pamet, to je: tko je odobrio da se takav projekt, koji nema dozvolu službene Katoličke Crkve, uopće provodi po našim župama, a potom tko su oni koji provode takve projekte i tko su oni koji kanaliziraju takve protestantske priručnike katolicima? Znak je to da svaki župnik mora otvoriti četvere oči i budno paziti što se zbiva na njegovoj župi, jer ovakvi previdi mogu biti puno ozbiljniji no što se može činiti i nipošto se ne mogu gledati sa simpatijama kao znak dobre ekumenske volje. Posebno u tom smislu budni moraju biti samostani, jer se čini da su mnogi od njih, vjerojatno u svome pastoralnom poletu i dobrohotnom otvaranju laičkim inicijativama, propustili i stalno propuštaju kroz sito i ono što nipošto nije smjelo proći.

Dobro je ovdje navesti i podatak da program “Opravdane i oslobođene” svoj početak u Hrvatskoj ima u jednoj vukovarskoj župi, te da nema potporu novoga župnoga upravitelja, koji je odmah uvidio o čemu se radi i nije dopustio iskorištavanje crkvenog prostora dok se ne dobije suglasnost viših crkvenih instanci, no umjesto traženja dozvole službene Crkve, program se sad održava u drugim nekatoličkim prostorima, a bliskim Evanđeoskoj crkvi. To bi trebao biti signal svima onima koji u dobroj vjeri otvaraju svoja vrata ovom nekatoličkom projektu, a posebno biskupima i svećenicima, jer su oni češće tek iskorišteni za fotografiranje, a time i za tobožnju potporu.


Uvodne napomene priručnika Opravdane i oslobođene


U uvodnim naznakama priručnika navodi se da je on namijenjen “ženama za osobno proučavanje”, ali da se može koristiti i za vođeno proučavanje u skupinama. Ne navodi se, dakle, da je on izravno namijenjen ženama koje su učinile grijeh pobačaja ili koje su imale iskustvo spontanoga pobačaja, nego je namijenjen općenito ženama, što zapravo, s obzirom na cjelokupan koncept i sadržaj, može u sebi i sadržavati nenamjerni ali ipak stvarni poziv svim onim ženama koje će možda u budućnosti učiniti pobačaj, da se zbog toga previše ne uznemiruju, jer postoji siguran recept koji ih opravdava i oslobađa.

Također se navodi da postoji i inačica priručnika za muškarce, a koja se zove Iscjeljenje očevog srca (Healing a Father’s Heart). Međutim, taj priručnik nismo vidjeli ni čitali, pa nije uputno na njega se osvrtati, ali ipak naznačujemo kako se navodi da je, prema mišljenju parova, poželjno proći studiju zajednički, koristeći oba priručnika.

Uz neke tehničke napomene, u uvodnim naznakama se navodi kako je poželjno da se radionice provode jednom tjedno, a struktura svakoga susreta je sastavljena od ovih dijelova:

  • uvodna riječ,
  • uvodna molitva,
  • čitanje teksta Svetoga Pisma,
  • pitanja za raspravu,
  • završna riječ i
  • završna molitva.

Navodi se još i kako je svakom poglavlju dodana i lista preporučenih čitanja kako bi se još dublje ušlo u tematiku. Na kraju se još navodi nekoliko tehničkih uputa.


Priznanja za učinjeni pobačaj?


Potom slijede “priznanja“. Po sebi se to odmah čini zbunjujuće, jer nije riječ o zahvalama za potporu, niti o posvetama, kako je to uobičajeno u knjigama, nego baš o “priznanjima”. A onda se priznanja odaju Samuelu, Rufus Alexanderu, Christopheru, Zachary Davidu itd. (ukupno 20 imena), te “njihovim majkama čija bol srca je bila podstrek za ovu biblijsku studiju”. Jedini zaključak koji nam se iz tako zbunjujuće naznake nameće je da je riječ o 20 žena koje su izvršile pobačaj i koje su tijekom “opravdanja i oslobođenja” imenovale svoju pobačenu djecu, kako bi se lakše riješile svoje boli. Naravno da treba biti oprezan, suosjećan i pun razumijevanja sa svakim grješnikom, jer smo svi grješnici, pa tako i sa ženama koje su izvršile pobačaj, ali ipak valja jasno istaknuti da tu nije i ne bi smjela biti na prvom mjestu “bol žena“, kako to nudi priručnik, nego grijeh ubojstva nerođenog djeteta.

A o grijehu ubojstva nerođenog djeteta u tom će se priručniku teško naći koje slovo, dok se o sakramentu pomirenja, kao jedinom milosnom oslobođenju i opravdanju ne će pronaći ni jedno jedino. I to je temeljni problem i izravna opasnost korištenja takvih protestantskih priručnika, jer se protestantska teologija ne naslanja na sakramente, nego na pronalazak osobne psihološke i duhovne snage u postizanju unutrašnjeg mira. A svakome je iz života poznato čim se psihološki i duhovni mir malo poremeti, cijela se zgrada ruši.

Između ostaloga, među odanim priznanjima navodi se i udruženje PACE (Post Abortion Counseling and Education), čija je suosnivačica sama autorica priručnika Linda Cochrane. Naravno, ne treba posebno ni napominjati da su i ostala imena autora koji se navode na naznačenom mjestu ili negdje drugdje u priručniku kao preporučena literatura isključivo protestantske provenijencije.


Poglavlja priručnika i njihov sumnjiv sadržaj


Potom slijedi osam poglavlja koja su sastavljena od kraćeg ili dužeg uvodnoga dijela, od niza pitanja/zadataka, vodiča za raspravu u skupinama i preporučene literature. Uvodni su dijelovi i zadatci namijenjeni za samostalan rad kod kuće, a kao polazište za rad u skupinama.

Prvo, i prije čitanja teksta, upada u oči protestantski način citiranja Svetoga Pisma (s dvotočjem), a cijeli je sadržaj vrlo nedorečeno napisan, bez, kako smo već naveli, ijednog jedinog spominjanja sakramenta pomirenja, dok se sveta Misa spominje samo jednom na samom kraju priručnika, u jednom kratkom odlomku koji je, gotovo sigurno, izmijenjen u hrvatskom prijevodu.

Poglavlja nose nadnaslove “Jedan”, “Dva”, Tri”… do “Osam”, a naslovi su redom ovi:

  1. Kako prepoznati gdje mi je potrebno iscjeljenje?
  2. Božja osobnost
  3. Olakšanje i poricanje
  4. Ljutnja
  5. Potreba za oprostom
  6. Depresija
  7. Opravdane i oslobođene
  8. Prihvaćanje

Na kraju priručnika nalazi se kratak zaključak od oko pola kartice.

Kako je već vidljivo iz samih naslova, projekt je koncipiran kao psihološko samorasterećenje na temelju tekstova Svetoga Pisma, a ne kao kajanje zbog učinjenoga grijeha i pouzdanje u Božju milost u uzdizanju raskajanoga grješnika.

Tako se grijeh gotovo ni ne navodi ili se navodi tek stidljivo, dok se istovremeno naglašava grješnost drugih koji su svojom šutnjom, nepotporom, nerazumijevanjem itd. pridonijeli da žena učini grijeh. U tom smislu ovaj je priručnik više vodič kako će se žena osloboditi svoje boli i kako će oprostiti drugima što ju nisu zaustavili u činjenju pobačaja, a manje vodič koji će voditi ženu priznanju vlastitoga grijeha.

Koliko priručnik odudara od teologije Katoličke Crkve jasno se vidi već iz prvih rečenica, koje ovdje i navodimo, kako bismo potkrijepili takvu tvrdnju:

“Tugovanje je normalan i zdrav odgovor na veliki gubitak koji se dogodio smrću. To je bolan proces, ali on olakšava osobi tugu i žalovanje. Nakon pobačaja žene su sklone pokušati zakopati tugu, isključiti emocije i bježati od Boga. S vremenom se suočavaju sa činjenicom da je pobačaj prekinuo život njihovog rođenog djeteta.”



Ozbiljnost manipuliranja vidljiva je iz činjenice kako se pobačaj izjednačuje s gubitkom koji se dogodio (prirodnom) smrću, te vodi zaključku da je jednostavno potrebno proći vrijeme žalovanja da se olakša tuga. Posebno manipulativno zvuči tvrdnja da je pobačaj, kao nešto imaginarno i neuhvatljivo, a ne stvarna žena, prekinuo (a ne ubio) život nerođenog djeteta, te se odmah time na početku nudi oslobođenje i opravdanje.

Naravno, ponavljamo još jednom, grijeh pobačaja je zasigurno vrlo kompleksan i vjerojatno za njega nije uvijek najodgovornija žena, štoviše, možda je češće manje odgovorna od drugih, i stoga treba imati puno suosjećanja i kršćanske ljubavi prema svakome onome tko se nalazi u takvoj situaciji i kloniti se osude, ali je isto tako nužno potrebno pobačaj nazvati grijehom, a osobu koja ga je učinila pozvati na njegovo priznanje i pokajanje u sakramentu pomirenja. O tome u priručniku nema ništa.

Štoviše, daljnje rečenice vode još većoj manipulaciji:

“Tugovanje koje prati pobačaj slično je žalosti žene koja je spontano pobacila. Obje proživljavaju razdoblje poricanja, ljutnje, depresije i prihvaćanja. Obje proživljavaju krivnju, ali izvor njihove krivnje nije isti. Žene koje su spontano pobacile osjećaju krivnju jer ne znaju kakva je njihova uloga u smrti njihovog djeteta. Žene koje su izabrale pobačaj osjećaju krivnju jer znaju kako imaju udjela u smrti djeteta.”

Izjednačavanje spontanog i namjernog pobačaja je bizarna podvala, jer su te dvije situacije tek u iznimnim slučajevima usporedive. Iako vjerojatno kod većeg broja žena koje su imale spontani pobačaj dolazi do preispitivanja i osjećaja krivnje, najveći broj zasigurno osjeća ipak samo žalost zbog gubitka, a ne krivnju. Štoviše, mnoge vjernice vjerojatno ne će osjećati niti veću žalost niti ikakav osjećaj krivnje kod spontanog pobačaja, jer su sa svoje strane učinile sve što su mogle da paze na dijete koje nose u utrobi, te u tom smislu takav gubitak doživljavaju jednostavno kao Božju volju.

Završetak zadnje rečenice navoda, koji tvrdi da žene “osjećaju krivnju jer znaju kako imaju udjela u smrti djeteta” još je jedan u nizu eufemizama, koji izbjegava pobačaj nazvati grijehom, a onoga tko ga je učinio grješnikom. Cijeli je priručnik prepun sličnih primjera.

Sažeto rečeno, priručnik uglavnom vodi žene da postanu svjesne grijeha drugih koji ih nisu spriječili da učine pobačaj, a ne svoga grijeha, te da izbace iz sebe ljutnju koju osjećaju, i u konačnici im oproste za bol koju su im nanijeli. Svjesnost vlastitoga grijeha i njegovo priznanje dolazi tek kao popratna pojava, bez nužnosti da do toga ikada dođe.

Kako ne bismo dužinom opterećivali temu, donosimo tek koji izvadak iz priručnika, na temelju kojih zainteresirani čitatelji mogu sami procijeniti koji su naglasci projekta “Opravdane i oslobođene”.



Osim svega navedenoga, ovdje želimo skrenuti pozornost i na činjenicu da je program “Opravdane i oslobođenene”, vjerojatno zbog uočljivog odudaranja od katoličkoga i crkvenoga pristupa, prije nekoliko dana promijenio naziv u “Oprostom oslobođene”, kako se to može vidjeti na njihovoj Facebook stranici, iako ni on istančanom poznavatelju katoličkoga nauka nije prihvatljiv, nego je tek na prvu manje uočljiva protestantska podloga. A problem je i dalje ostao isti, jer je sadržaj programa ostao isti.


Zaključak


Grijeh ubojstva nerođenog djeteta za Katoličku Crkvu uvijek je bio težak grijeh, a onaj tko ga je učinio i svatko onaj tko je u njemu sudjelovao (poticanjem, izvršavanjem pobačaja, nepružanjem nužne potpore itd.) samim činom upada u kaznu izopćenja. Izmirenje s Bogom i Crkvom ostvaruje se milošću Kristova djela otkupljenja u sakramentu pomirenja, dakako pod uvjetom da se grješnik doista i kaje. Nije to naravno za Katoličku Crkvu tek juridički čin, nego naprotiv spasonosni put i vanjski znak uzdizanja paloga čovjeka, onoga koji se istovremeno oslobađa i grijeha i boli.

Stoga je za svakog katolika koji je svjestan takve i tolike Božje milosti nezamislivo ignoriranje tog predragocjenog sredstva ozdravljenja i pokušaj njegova nadomještanja mrvicama koje padaju sa stola protestantskog projekta “Opravdane i oslobođene”. Uz to je i nezamislivo da takav projekt, koji tek može ponuditi privremeno psihološko uzdignuće i ništa više, predvode pojedini katolički svećenici i pojedini katolički laici.

Doista bi nam svima trebao biti duboko na srcu problem sveprisutne protestantizacije Katoličke Crkve, jer se i na ovom primjeru jasno vidi da se na takav način odričemo najvećih duhovnih dragulja da bismo zauzvrat dobili prašinu u oči.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zaklada Rhema i protestantizacija Katoličke Crkve Dana 12. prosinca 2016. god. portal Bitno.net objavio je jednu mnogima naoko nezanimljivu informaciju, ali koja, kada se malo pogrebe ispod po...
Kad ateisti i protestanti pokrenu “katoličku... 23. veljače 2017. god. na portalu Bitno.net objavljen je vrlo zanimljiv tekst vrijedan pozornog čitanja pod naslovom Analiza buđenja katolički...
Tiranija riječju ili kako je protestantizam iznjed... Mnogi današnji pojmovi, gotovo na svim životnim područjima, gube ili oslabljuju stoljećima čvrsto uvriježena značenja i počinju se u javnom di...
Puzajući katolicizam i sinkretistički ekumenizam Siječanj je mjesec već uvriježenih ekumenskih zbivanja, molitvenih okupljanja i promišljanja o odnosima katolika, pravoslavaca i protestanata,...
Tko gura, a tko zatvara oči pred kasperizacijom Ka... Posljedice forsiranja multikulturalnosti i multikonfesionalnosti Već duže vrijeme možemo pratiti, i to na svim poljima, izravna i jasn...