Skip to content

“Ovdje i sad” ili ondje, u vječnosti?

Snimio: Ante Jović

Među teološkim paradoksima, kontradikcijama, apsurdima, modernizma, — a pun ih je on kao šip zrnja, — svakako je jedan od najvećih njegova teza, kako se Crkva i kršćanstvo moraju, prvotno, okrenuti k problemu svijeta i čovjeka. Vidljivog, materijalnog, svijeta, što nas okružuje: ovdje na zemlji. Ono, što se događa “ovdje i sada”, mora i u Crkvi, i u njezinu apostolatu, doći u težište interesa: ne ono, što nas čeka iza smrti. Ljudi su glavno. Njihova sreća na zemlji. Bog i nebo, Kristova vječna obećanja i nade, dolaze, po toj novoj skali vrijednosti, istom na drugo mjesto. S Bogom se čovjek uopće direktno ne susreće. S njim se zapravo susrećemo samo u ljudima.

Teza je to, koja je danas i inače u svijetu vrlo popularna. Zastupaju je, više manje, svi materijalistički, pozitivistički, racionalistički, filozofski i socijalni, sistemi. Sistemi, koji niječu, — ili, barem, povlače u sumnju, — postojanje osobnoga Boga, duhovnoga svijeta, prekogrobnoga života. Sistemi, koji, u principu, odbacuju svaki nadljudski, heteronomni, moral. Sistemi, kojima su sve poruke s neba, sve objave, sve vjere, samo fantastika i priče. Nije ni čudo. Sa njihova polaznog stanovišta to je, naprotiv, posve logično. Ako nema Boga, onda je čovjek ono najviše, do čega je, do sada, dotjerao imanentni razvoj, vječne, materije. On je tada jedino svjesno biće u svijetu; — jedini on zna vrijednost stvarima; jedino on može njima upravljati; — pa je posve naravno, da on u svemu i prije svega sebe afirmira, sebe brani, sebe usavršuje, sebe usrećuje. Da se brine za što veće svoje blagostanje i uživanje. Da što odlučnije od sebe otklanja nemir, patnju i bol. Antropocentrizam, — ili, u modernističkoj verziji, horizontalizam: ipak modernisti hoće, da sebi ostave odstupnicu i da, već ovakovim načinom izražavanja, drže pomalo otškrinuta vrata i za ono “vertikalno”, Božje, — u njihovu je sistemu potpuno logična solucija. Drugo je, dakako, pitanje, je li i sretna. Sve, što tada mogu ljudima obećati kao konačni rezultat, to je, da će jednom ipak umrijeti i vratiti se u vječnu nesvjesnost i mrtvo ništavilo materije. Ali: konsekvencija, koju povlače iz svojih premisa, valjana je; drukčije ni nijesu mogli odgovoriti na pitanje o vrhovnom gospodaru i korisniku svijeta.

No, kada tu, antropocentričnu i horizontalnu, tezu zastupaju ljudi, koji kažu, da vjeruju u Boga, onda je to otvoreni i ordinarni besmisao. Onda je to otvoreni i ordinarni apsurd. I arhiapsurd. Ako postoji najviše biće, — osobno, inteligentno, u svemu savršeno, — Bog, Stvoritelj vasione, neba i zemlje, ne može biti sumnje, da ono mora biti i centar svega, — u nevidljivome, ali i u vidljivome svijetu; — da sve drugo, što u svijetu eksistira i živi, — i čovjek, — mora njemu služiti, u nj gledati, njemu se podrediti, vršiti u svemu njegovu volju. I, tako, osiguravati sebi njegovu naklonost. Odnos prema Bogu postaje tada prvo od svih pitanja, a Bog vrhovni kriterij svih ljudskih opredjeljenja i izbora. I pitanje ljudske sreće rješava se tada samo u ovisnosti od toga centralnog pitanja. Jedino, tko uživa Božju naklonost, jedino, tko je izvršio njegovu volju i njemu se duhovno upodobio, bit će, jednom, uistinu velik i sretan. Participirat će tada i on, — u vječnosti, — na neumrlom i sveobuhvatnom biću Božjemu, kao što ovdje na zemlji participira na njegovoj duhovnosti.

Sve vjere i religije polaze od toga. To im je svima “raison d’ etre”. Religija već po svome pojmu pretpostavlja Boga i na njega se prislanja kao na temelj i cilj. Na ono nevidljivo u svijetu i nad svijetom. I na ono nevidljivo, — duhovno i moralno, — u čovjeku. Tome duhovnom i besmrtnom daje ona apsolutni primat nad svim drugim, što je samo materijalno, prolazno, smrtno. Nije glavno, kako će čovjek prosperirati na zemlji, nije glavno, ni u kakvoj će se socijalnoj kondiciji nalaziti ljudsko društvo; glavno je, da čovjek, da ljudi, nađu Boga i da se u njemu zauvijek upokoje. Na onom drugom svijetu; u onomu drugomu, vječnome, životu.

Sve su religije kroz historiju same sebe tako definirale. I drugi su ih samo tako definirali. Tko ih je god napadao, napadao ih je zato, što su Boga, — nerealnu i nepostojeću olinu, — unosile u život. Tko ih je god prihvaćao i hvalio, prihvaćao ih je i hvalio zato, što su Boga tražile i nalazile, pa tako uvijek čovjeku pokazivale njegov jedini pravi put i cilj. Sve su one stajale uz Apostolovu riječ: “A vjera je tvrdo pouzdanje u ono, čemu se nadamo, osvjedočenje o onomu, što ne vidimo!” (Hebr. 11, 1.).

A ako i za jednu religiju to vrijedi, vrijedi, u superlativu, za našu kršćansku. Od prvoga do zadnjega slova čitava je objava, i ona starozavjetna i ona novozavjetna, sva puna Boga, sva na njega usredotočena. “Čuj, Izraele, Gospod je Bog naš jedini Gospod! Ljubi Gospoda, Boga svojega, svim srcem, svom dušom i svom snagom svojom! Ove zapovijedi, što li ih dajem danas, neka ti budu upisane u srcu! Napominji ih svojoj djeci! Govori o njima, ili kad boraviš kod kuće ili si na putu, ili kad liježeš ili ustaješ! Priveži ih sebi kao znak na ruku! Nosi ih kao spomen na čelu i napiši ih na dovratke svoje kuće i na svoja vrata!” (5. Mojs. 6, 4. — 9.), piše u Mojsijevu zakonu. A snažnije se odista nije mogla izreći teocentričnost života: primat božanskoga nad zemaljskim i svjetskim. Sve je kod Židova, i u običnom, svagdanjem, životu, bilo Božja zapovijed i Božji zakon, orijentiralo se je na Bogu. A u Novom Zavjetu, u Evanđelju, Krist jednako govori, da je on došao na svijet, da izvrši volju Očevu i da je to kruh, kojim se on hrani (Iv. 4, 34.; 8, 29.). A to isto on odmah postavlja i za najviši zakon svim svojim učenicima i vjernicima (Mat. 6, 10.). Sva je, konačna, ljudska sreća i sve je, najveće, ljudsko bogatstvo samo u tomu, da čovjek nađe Boga i da u njemu bude bogat (Mat. 6, 19. 20.; 16, 26.; Luk. 12, 21. 33.): da mu ime bude zapisano na nebesima (Luk. 10, 20.). Pred tim se sve drugo relativizira. I najsvetije socijalne dužnosti. I milosrđe i ljubav prema ljudima. Sve se to, na čitavoj liniji, izvodi iz našega ljudskoga odnosa prema Bogu i na nj svodi. Dobri moramo biti ljudima, jer je Bog i njima i nama dobar i milosrdan (Luk. 6, 35. 36.) i jer su oni braća Kristova (Mat. 25, 40. 45.). Krist na svemu tomu energično insistira, sve to, na toliko mjesta, emfatično naglašuje i urgira, ali uvijek mu je to ipak sekundarno prema onom najvišem: Kraljevstvu Božjemu i njegovoj pravdi (Mat. 6, 33.).

Bilo bi skoro smiješno, da za to dalje redamo citate iz Evanđelja i iz Novoga Zavjeta. Morali bismo prepisati čitavo Evanđelje. Bit će, možda, efektnije, da, mjesto toga, pozovemo naše horizontalce, da nam citiraju, makar i samo jedno, mjesto, gdje Gospodin, pa i njegovi apostoli, stavljaju koji bilo zemaljski problem pred problem Boga, duše, vječnoga spasenja. Uznojit će se, a ne će ga naći. Nitko ga dosada nije našao. Mnogi su Krista napadali, svašta su mu prigovarali, napravili su ga sanjarem i fantastom, ali političarom ga još nitko, ni od njih, nije napravio. Ni ekonomistom, ni pučkim tribunom, ni stranačkim kortešom. A ako su ga zvali revolucionarcem, uvijek su pod tim razumijevali revolucionarnost duha u službi dobru, otkupljenju, carstvu Božjemu.

To i jest ono, što čovjeka ljuti. Kršćani su, tobože, ti naši modernisti, a hoće, da nam, silom, nametnu nešto, što se iz temelja protivi Evanđelju i što nitko nikada u Crkvi nije ni učio ni radio. Svoje “ovdje i sada” nasuprot Gospodinovu: ondje, u vječnosti. Otvoreno protuslove i njemu i njegovim apostolima, koji nas, svi, šalju sa zemlje “gore”, gdje “Krist sjedi s desne Bogu”, i uče, da ljubimo “ono, što je gore, a ne ono što je na zemlji”(Kol. 3, 1. 2.).

Nije to lojalno. A nije ni inteligentno. Vrlo je nelojalno i vrlo neinteligentno. Nemaju ljudi ni kršćanskoga duha, ni prirodne logike. Nemaju ni smisla za odgovornost. Nijesu to ni samo plitke fraze; to su i teške religiozne zablude. Vrlo lošu svjedodžbu tim sebi daju.

A ima ih, nažalost, i kod nas takvih. Najprije je, pod tom parolom, Tihomir Zovko izveo na pozornicu svoje riječke “neofite”, a onda nas je, lanjske godine, fra Mile Babić, u “Jukićevu” zborniku, ponovo, uime “koncilske” novine, sve pozvao na slobodu i odgovornost: “Za ovaj svijet ovdje i sad”. Debelo je i majuskulama otisnuo taj svoj “slogan”: imala bi to, očito, biti srž, “quinta essentia”, njegova famoznog članka: “Teologija nekad i danas”. A u istom se je stilu njegov kolega i sumišljenik fra Rudo Barišić sav okomio na “starinsku” crkvenu, misnu, molitvu: “Bože, daj nam prezirati zemaljsko, a ljubiti nebesko!” Potpuno ignorantski okomio. Ne vidi u toj formuli specifično evanđeoskog i hebrajističkog načina izražavanja (Luk 14, 26.; Iv. 12, 25.).

Ne ćemo ih poslušati, te “ideologe” sekularizacije u Crkvi. Ne ćemo za njima. Ni kad nas guraju u praktičnu politiku, — a još su jučer njihovi učitelji žestoko napadali Crkvu i anatematizirali je, što se njezini profesionalni predstavnici miješaju u profane i svjetske poslove; — ni kad nas oduševljavaju za permanentnu revoluciju kao za kršćansku i vjersku dužnost; ni kada izlaze na ulicu sa bombama i šibicom u ruci, da demonstriraju i da se tuku “uime Evanđelja i socijalne pravde”; ni kada glorificiraju razne vrtoglave Metze i Lutte-e; ni kad nas šalju u školu ateistima i propovjednicima “Božje smrti”; ni kad nas odvlače od molitve i duhovne pastve u “akciju” i u svjetska zvanja. Imamo i prečega posla. Onoga “odozgor”. Da svijetu naviještamo Krista, da ga, savjesnim i marljivim svećeničkim djelovanjem, — ispovijedanjem osobito, — vodimo k pravdi i Bogu, da ga sjećamo vječnosti; da i njemu i našim vjernicima prednjačimo čistim i pobožnim životom u Bogu. Da se s njima i za njih molimo. Da posvećujemo sebe i njih. I da širimo, — u domovini i u misijama, — kraljevstvo Božje. I da mu tražimo i nalazimo uvijek nove vjesnike i apostole. A onima, koji su pozvani da rade na profanim područjima i na socijalnom blagostanju i reformi svijeta, našim kršćanskim svjetovnjacima, da budimo, izoštrujemo, odgajamo, moralnu i socijalnu savjest i svijest. Da po njezinu diktatu i pod njezinim vodstvom rade i stvaraju, ali uvijek na svoju odgovornost i u svoje ime, a ne uime vjere i Crkve.

Što se nas tiče, mi ostajemo i ostat ćemo uvijek uz nadnaravno shvaćanje kršćanstva, svećeništva i Crkve. Ne ćemo za modernističkim vilenjacima. “Bog im pamet prosvijetlio!”

Da još jednom ponovimo! “Ovdje i sada” nije, — kad se radi o idealima religije, — kršćanska riječ. To je tada samo konfuzna, i fatalna, inverzija religioznih pojmova! I formalna antiteza onomu Kristovu: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta, — Kraljevstvo moje nije odavle!” (Iv. 18, 36)!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 10/1973., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 78-82. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Papa i biskupi (Velika lekcija IV. rimske biskupsk... Prošlogodišnja biskupska sinoda u Rimu (27. IX. — 26. X. 1974.) nije, kako se iz svih izvještaja o njoj, i službenih i neslužbenih, jasno vidi...
“Karizme” i “karizmatici” Ni o čemu se danas, ni u svećeničkim i katoličkim krugovima, ni u katoličkoj štampi, ne govori tako neozbiljno, površno, konfuzno, teološki ne...
Citati i citacije (Za punu lojalnost istini) Snimio: Igor Brautović Nije lako biti lojalan istini. Lako je to, kad se radi o evidentnim istinama. I o onima pozitivnim, eksperimentalnim, zna...
Pred porušenim bastionima (Vox fidei) Bilo je i do sada u Crkvi uvijek institucija i ljudi, koji nijesu imali nikakve, direktno, božanske misije, — ni misije ni legitimacije, — a m...
Iskustvo Crkve Snimio: Igor Brautović Uvijek me vrlo neugodno impresionira, kada danas, mnogi "progresisti" i modernisti, — kojiput i oni mladi, s jako malo os...