Skip to content

Pamflet o Ivanu Pavlu II., papinstvu i Katoličkoj Crkvi

Već je uvriježeno pratiti kako sekularistički i po nacionalnosti mahom nehrvatski (nazovi)intelektualci svako nastojanje Katoličke Crkve i njezinih predstavnika tumače iz neke svoje prilično izokrenute i iracionalne perspektive, koja je doslovno spremna istinu proglasiti lažima, a laži istinom, pa se jedno takvo promišljanje može pročitati i niže, a riječ je o izrazito tendencioznom razgovoru od prije deset godina, ali koji se, po svojim razmišljanjima, ne razlikuje od onih koje možemo iz sličnog svjetonazorskog kruga čitati i danas.


Papa Ivan Pavao II. i biskup Franjo Komarica


Godišnjica drugog pohoda pape Ivana Pavla II. Bosni i Hercegovini 22. lipnja 2003. bili su povod za razgovor novinara Bore Maksimovića s prof. Kovačevićem i za objavljivanje intervjua naslovljenog: Zašto je dolazio Papa? – misli se na dolazak Ivana Pavla II. u Banju Luku. Intervju je objavljen u banjolučkim novinama: Glas Srpske, od 19. i 20. juna (lipnja) 2004., Prilog: Glas plus, str. 2.

U uvodu intervjua spomenuti novinar predstavlja Bracu Kovačevića kao profesora Pravnog fakulteta u Banjoj Luci, za kojeg tvrdi da je “naučnoj i stručnoj javnosti poznat kao sociološki analitičar aktuelnih globalnih društvenih i političkih pojava” te da je objavio više radova i “pisao o diktatorima, revolucionarima, sportistima, rokerima” – doista široko područje zanimanja – a da je “glavni lik njegove najnovije knjige prvi čovjek katoličke crkve Jovan Pavle Drugi” (a radi se o knjižici koja nosi naslov kao i spomenuti intervju, izdavač Pravni fakultet, Centar za publikacije, Banja Luka). Iz tog predstavljanja valjda je trebalo zaključiti da se radi o sugovorniku koji poznaje stvar o kojoj će govoriti, i da mu se može vjerovati! Taj intervju, međutim, sadrži više netočnosti i neistina o Ivanu Pavlu II., papinstvu i Katoličkoj crkvi, pa bi se moralo zaključiti ili da prof. Kovačević stvar ne poznaje, ili da zlonamjerno iskrivljuje činjenice. Stoga sam držao potrebnim kritički se osvrnuti barem na neke njegove tvrdnje.

1. Na pitanje novinara: Koji bi interesantan detalj iz biografije pape Ivana Pavla II. izdvojio? – prof. Kovačević navodi da je on izabran za 264. papu, u 58. godini života. Ističe da se 1940. zaposlio “u jednoj hemijskoj kompaniji, preko koje je nacistima prodavao cijanid koji je u Aušvicu i drugim koncentracionim logorima korišćen za masovno uništavanje”.

Činjenica je, međutim, da se Karol Jozef Wojtyla te godine, u jesen – da bi izbjegao odvođenje na prisilni rad u Njemačku – zaposlio kao fizički radnik u kamenolomu, tzv. “vapneniku”, na Zakrzovvku. Godinu dana kasnije prešao je u tvornicu Solvav, koja je bila povezana s kamenolomom, i radio u pročišćivaonici vode za tvornicu sode. Kako je on, kao obični fizički radnik, došao u poziciju da njemačkim nacistima prodaje cijanid, i to za ubijanje vlastitih sunarodnjaka u logoru Auswitcz, to prof. Kovačević ne razjašnjava. Valjda misli da je istinitost te tvrdnje zajamčena njegovim autoritetom “profesora” i “sociološkog analitičara”. Tako je već sam početak intervjua jasno nagovijestio kamo smjera znanstveno poštenje i dokle seže bujna mašta prof. Kovačevića.

2. Prof. Kovačević za papu Ivana Pavla II. kaže: “Mora se priznati da je značajno uzdigao moć pape, kako u ekonomskom, tako i u političkom, diplomatskom, pa i u vojnom pogledu“! Očito da je prof. Kovačević negdje pročitao ili čuo za onu zgodu kako su Churchil, Rousvelt i Staljin na završetku Drugog svjetskog rata raspravljali o političkom utjecaju i nekim zahtjevima Vatikana, a da je Staljin tada upitao sugovornike: “A koliko papa ima divizija”? I kad je Staljin mogao postaviti takvo pitanje, mogao je i prof. Kovačević sebi dozvoliti ovakvo umovanje: Ako već postoje papine divizije, što se ne bi agilnom i energičnom papi Ivanu Pavlu II. pripisalo u uspjeh i da je “značajno uzdigao moć pape … i u vojnom pogledu”. Prof. Kovačević ide i dalje pa tvrdi da se to “vidjelo i na primjeru prethodnog rata na prostoru nekadašnje Jugoslavije”. To što Vatikan uopće nema vojske, pa nije bilo ni moguće uzdizati papinu moć u vojnom pogledu, i što se papa Ivan Pavao II. više nego itko drugi zauzimao da se u bivšoj Jugoslaviji izbjegne izbijanje rata, a zatim da se rat koji je bjesnio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa na Kosovu, zaustavi i uspostavi istinski i pravedni mir, to za prof. Kovačevića ne znači ništa, budući da ne odgovara njegovoj ideološkoj orijentaciji i nacionalnoj /vjerskoj/ pripadnosti. Ako činjenice govore nešto posve suprotno od onoga što on tvrdi – tim gore po činjenice! Poštovani profesor i sociološki analitičar dalje pronicavo zaključuje i čemu je imala služiti papina vojna moć, koja se pokazala u nedavnom ratu na prostorima bivše Jugoslavije, pa kaže: “Njegova misija, dakle, nije samo širenje katoličke vjere, nego i dovođenje katolika na vlast”! Nije valjda prof. Kovačević htio reći da je misija pape Ivana Pavla II. bila da u Bosnu i Hercegovinu, ili u bilo koju novonastalu državu na području bivše Jugoslavije, dovede katolike na vlast, jer tako nešto tvrditi bilo bi apsurdno i više nego smiješno. A ako je sociološki analitičar mislio na dovođenje katolika na vlast općenito u svijetu, njegova bi tvrdnja i u tom slučaju bila deplasirana, budući da nema ni u jednoj državi svijeta nekog katolika na vlasti, a kojega bi na takav položaj doveo papa, vršeći svoju misiju.

3. Na novinareva pitanja: Radi li se o ‘slobodnom’ strijelcu ili doktrini rimokatoličke crkve? i drugo: Kako se katolička crkva ponašala kroz istoriju u prelomnim događajima? – sociološki analitičar, prof. Kovačević, odgovara kako je “osnovni stav rimokatoličke crkve da je crkva ne samo nasljednik, nego i organizator ovozemaljskog života vjernika. Ova crkva i te kako vodi računa i odlučuje ne samo kada je riječ o vjerskim, nego i društvenim, političkim i kulturnim stvarima pripadnika religije i u tom pogledu liči na državu – razgranala je mrežu svojih institucija preko kojih ostvaruje svoj sveukupni uticaj”. Govori dalje o tome kako je Katolička Crkva kroz povijest “intenzivno težila da sebi potčini svjetovnu vlast i da državu konstituiše na teološkim političkim principima papocezarizma“, te da “ne odustaje od svoga ideala: da svoju djelatnost ne ograničava samo na područje moralnog i religijskog djelovanja ljudi, nego želi da je klerikalistički proširi i na socijalno-političko područje”. Očito je da se prema mišljenju prof. Kovačevića, sociološkog analitičara, Katolička Crkva ne bi smjela baviti nikakvim pitanjima društvenog i javnog života. On također ističe kako je katoličanstvo, kad god je bilo potrebno, “odobravalo ropstvo i feudalizam, pa kasnije i kapitalizam, ukoliko nije dovodio u pitanje interese crkve”, a isto tako i da je “papinstvo davalo blagoslov upravo onima koji će se suprotstavljati demokratiji: fašizmu, nacizmu i frankizmu, tj. Musoliniju, Hitleru, Franku, Petenu, Tisou i Salazaru, Sušniku, Paveliću itd.”. U kojoj je mjeri sve to točno ili netočno, ovdje ne možemo razlagati. A da se neke stvari zlonamjerno uopćavaju i uveličavaju, nema nikakve dvojbe.

4. Vraćajući se u sadašnjost, a odgovarajući na pitanje: Kakva je danas uloga Vatikana na svjetskoj političkoj sceni? – prof. Kovačević govori o ulozi Vatikana i osobno pape Ivana Pavla II. u promjenama vezanim za raspad socijalističkih zemalja i svjetske velesile Sovjetskog Saveza. U tom kontekstu ističe kako Ivan Pavao II. zagovara “teoriju ograničenog suvereniteta”, a u svezi s događajima u Bosni i Hercegovini da je zahtijevao tzv. “humanitarnu intervenciju”, odnosno da je govorio o “vojnoj intervenciji čiji bi cilj bio da se putem rata, oružja i ubijanja (ne samo vojnika, nego i civila, žena i djece) Srbi natjeraju na ‘preobraćenje'”, te da je “tražio bombardovanje Srba, opravdavajući to riječima da je ponekad potrebno objaviti rat ratu”. Vjerujem da profesoru Pravnog fakulteta u Banjoj Luci nije nepoznato da danas i mnogi drugi svjetski političari, diplomati i politolozi govore o “ograničenom suverenitetu” država. Zašto bi bilo nedopustivo da se tome stajalištu priklanja i papa Ivan Pavao II.?!

A kad se radi o stavu Ivana Pavla II. u svezi s “humanitarnom intervencijom” (ili: “ingerencijom”) i ratom u Bosni i Hercegovini, za razjašnjenje evo priopćenja koje je o tome dano 7. kolovoza 1992. iz Ureda za tisak Svete Stolice: “Sveti je Otac uvijek isticao nekorisnost tih bratoubilačkih borbi i osuđivao kršenje ljudskih prava. On ispunjava vlastitu duhovnu dužnost u korist svih, bili oni katolici, pravoslavni ili muslimani. Brojni javni istupi Svetog Oca svima su poznati. Kao sveopći pastir Katoličke Crkve, on je osobito ražalošćen vijestima o ubojstvima, zlostavljanjima i drugim surovim postupcima prema golorukim ženama i djeci te svećenicima, redovnicima, redovnicama i laicima…”. Sam Papa je u razgovoru s novinarima na putovanju za Jamajku 9. kolovoza 1993. kazao: “Humanitarna ingerencija sama po sebi je evanđeoska stvar, ali način kako se shvaća taj pojam može biti neevanđeoski. Sigurno, ako ja vidim nekog svojeg susjeda, sugrađanina ili nesugrađanina, koji je proganjan, moram ga braniti. Mislim da je ta obrana čin ljubavi, ništa drugo. Tako mi gledamo na humanitarnu ingerenciju”. Pisac ovog osvrta na Kovačevićev intervju bio je u prilici da kroz čitavo razdoblje rata u Bosni i Hercegovini prati izjave i govore pape Ivana Pavla II. (objavio je knjigu koja sadrži tekstove javnih istupa Svetog Oca i dužnosnika Svete Stolice: Papa Ivan Pavao II. istinski prijatelj Bosne, Sarajevo 1997.), i nije nigdje naišao na napisane ili izgovorene riječi kojima je, pod vidom “humanitarne intervencije” traženo “bombardovanje Srba”. Istinito je posve suprotno. A dokle je prof. Kovačević otišao u svojim zaključcima o stavovima pape Ivana Pavla II. dovoljno pokazuje tvrdnja kako je Papa opravdavao “humanitarnu intervenciju” riječima da je “ponekad potrebno objaviti rat ratu.” A evo o čemu se zapravo radi. Nakon bezbrojnih poziva, apela i molbi da se zaustavi rat i ubijanje nedužnih ljudi i žena, djece i staraca, bez obzira kojoj naciji i vjeri pripadali, Ivan Pavao II. je 18. lipnja 1995. u svom nagovoru pred podnevnu molitvu “anđeoskog pozdrava” kazao: “Iz Bosne i Hercegovine sam posljednjih dana primio dramatične vijesti i žarke vapaje za pomoć. U tom dijelu Europe ljudi, koje drže poput kakvih zatočenika, nemaju ni najpotrebnijih stvari; žive u očaju i svakodnevno su izloženi smrti. /…/. Ponovno vas zato pozivam da zajedno sa mnom molite Mariji, Kraljici mira, da napokon prevlada razum i osjećaj za čovječnost. U tim državama, koje su opustošene bezumljem ljudi, potrebna je jedna jedina borba – borba za mir”! A prigodom održavanja Prvih svjetskih vojničkih igara u Rimu, Ivan Pavao II. se 7. rujna 1995. susreo na posebnoj audijenciji s oko 5.000 sudionika tih igara iz više od stotinu zemalja svijeta. U prigodnom govoru, spomenuvši kako tragične situacije ponovno izbijaju u srcu Europe i u Africi, te aludirajući na rat u Bosni i Hercegovini, kazao je: “Drugdje, ne tako daleko od nas, drugi ljudi, poticani jedino mržnjom i osvetom, sučeljavaju se ne na igralištu, nego među ruševinama svojih razorenih gradova. Njihove ruke ne podižu trofeje športskih pobjeda, nego još mašu oružjem iz kojega teče krv. /…/. Vrijeme je već da se snažno kaže: Dosta je ratovanja! Rat pravedan, i koji valja voditi, jest – rat protiv ratova”! Profesoru i sociološkom analitičaru, gosp. Braci Kovačeviću, Papine riječi o “ratu protiv rata” očito su bile poznate, a kako ih je on shvatio, i kako ih je protumačio kao traženje “bombardovanja Srba”, to je za neku dublju analizu, a svakako za ne povjerovati da tako nešto može zaključiti jedan naobražen čovjek!

5. Novinar je podsjetio prof. Kovačevića kako Papa često poziva Europu na ujedinjenje, te upitao: Što je suština tog poziva? – Prof. Kovačević odgovara kako je Papin moto: “Ponovno ujedinjenje Europe na hrišćanskim osnovama” (čudno kako nije na katoličkim osnovama – zabunio se ili Papa ili prof. Kovačević!). Ali u tome i ne bi bilo ništa sporno, da prof. Kovačević ne donosi odmah i svoje tumačenje za taj moto: “Riječ je o staroj želji poricanja svjetovne države i stvaranja vjerske, teološke i Božije države (Civitas Dei). On ne priznaje suverenost naroda, osim katoličkih, kod kojih je razvio i formulisao politički kurs prema kojem je ‘razvoj novo ime za mir’. U praksi to je značilo davanje kredita za razvoj katoličkih zemalja i naroda”. Toliko i takve nesuvislosti u jednom kratkom odsjeku, da nije vrijedno na to se uopće osvrtati.

6. Nakon što su čitateljima Glasa Srpske tako predstavljeni papa Ivan Pavao II. i Katolička Crkva, došlo se do posljednjeg novinarskog pitanja: Otkud, dakle, papa Jovan Pavle Drugi u Banjoj Luci? – U odgovoru na to prof. Kovačević kaže: “Došao je na Petrićevac u katoličku crkvu gdje je nekad bio samostan iz kojeg će februara 1942. godine započeti pokolj nad srpskim stanovništvom u Drakuliću, Šargovcu, Rakovcu i Motikama /…/”. Profesor odmah zatim podsjeća da je “Vatikan pomogao u osnivanju ustaške Nezavisne države Hrvatske kako bi preko nje brže i potpunije ostvario svoje namjere. U toj državi odvijalo se nasilno prekrštavanje i u njoj je ubijeno oko milion ljudi. U posljednjem vijeku Hrvati su četiri puta atakovali na srpsko etničko biće i pravoslavlje: 1902, 1914, 1941. i 1991.” Radi se o ponavljanju već poznatih tvrdnji i teza srpskih autora. Malo je prostora da bi se na njih ovdje odgovorilo i pokazalo što je istina, a što nije, stoga se neću osvrtati na gornje navode prof. Kovačevića.

Prof. Kovačević, u svezi s Papinim dolaskom u Banju Luku, dalje kaže da je “prostor od aerodroma u Mahovljanima pa do Petrićevca, gdje je održana misa, bio preplavljen ‘šahovnicama’, zastavama države Hrvatske. Nije bilo primijećeno ni na aerodromu, ni u Banjoj Luci, ni na Petrićevcu, da je bila istaknuta zastava Republike Srpske ili BiH.” Kovačević potom zaključuje: “Ta je scenografija podsjetila na onu o proširenju ‘predziđa katoličanstva”. Veliko je moralo biti sljepilo prof. Kovačevića kad u Mahovljanima na pripremljenoj tribini na aerodromskoj pisti, a zatim ni u svečanom salonu u kojem se Papa susreo s članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nije vidio i dvije zastave. Možda prof. Kovačević nije znao da su to zastave, jedna Vatikana ili papina, a druga upravo Bosne i Hercegovine! Ali kad već nije vidio nešto što je stvarno bilo i što se moglo vidjeti, on je vidio nešto čega nije bilo – prostor od Mahovljana do Petrićevca preplavljen zastavama države Hrvatske! Mogla se zapravo vidjeti po koja hrvatska zastava na nekom autobusu i kod dolazećih skupina vjernika, ili na Petrićevcu gdje je održan vjerski susret s Papom, ali vidjeti prostor od 20-ak kilometara puta preplavljen zastavama države Hrvatske – nije moglo biti ništa drugo do fatamorgana!

Da bi odgovor na pitanje s početka intervjua: Zašto je dolazio Papa?, bio potpun, prof. Kovačević je spomenuo da je papa na Petrićevcu proglasio blaženim prvog katolika s prostora Bosne i Hercegovine, Ivana Merza, “osnivača katoličkog omladinskog pokreta, kao preteče pokreta ustaške omladine”, zatim da je Papina posjeta Banjoj Luci “predstavljala i poziv i ohrabrenje za povratak iseljenih” (nezgodno je bilo reći prognanih, jer bi se postavilo pitanje tko je bio progonitelj). K tomu prof. Kovačević još dodaje, i time intervju zaključuje: “I ne samo to: taj dolazak se mora dovoditi i u vezu sa širenjem ‘katoličkog predziđa’ i širenja katoličanstva u okviru vatikansko-američkog koncepta novog svjetskog poretka”.

Nakon svega navedenog, bilo iz usta prof. Kovačevića ili iz pera novinara Bore Maksimovića, što drugo reći o objavljenom intervjuu nego da se radi o najobičnijem pamfletu.


Izvadak iz knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Aktualnosti trenutka. Studije i polemike, Banja Luka 2011., str. 91-94.

dr. Velimir Blažević

dr. Velimir Blažević

Umirovljeni profesor crkvenoga prava na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i urednik bloga fra-velimir.blogspot.hr
dr. Velimir Blažević

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Put križa i put svjetla „Križni put“, ovisno o pristupu i kutu gledanja, može biti ili jest proživljavanje Izbaviteljeve muke, djelo biblijske duhovnosti, promišljanje koje u...
Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. – velike pape d... Teška i neizvjesna vremena i društvena previranja, da bi im se uspješno i na pravi način odgovorilo, traže velike ljude, odvažne i mudre predvodnike i...
Srijemska biskupija u drugoj polovici XVIII. stolj... Uvod U svojoj dugoj, a na početku svog postojanja, i slavnoj povijesti Srijemske biskupije, mi ćemo se usredotočiti u ovom radu ponajpr...
Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovi suvremeni... Uvod U 55 godina biskupovanja i upravljanja Đakovačkom i Srijemskom biskupijom mnogi su segmenti i aktivnosti u kojima je aktivno i vrl...
Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia Razgovor čine sljedeća poglavlja: 1. Uskomešana Crkva, 2. Koji je tekst mjerodavan?, 3. Ustrojstvo pobudnice, 4. Vrijednost raščlambe stanja, 5. Pabir...