Skip to content

Pastoralni problem ispovijedi

Snimio: Igor Brautović

Dogmatika ispovijedi ne predstavlja ni za koga u kršćanstvu problem. I ispovijed je među ona tri, glavna, sakramenta, za koja se je Krist na poseban način pobrinuo, da nitko, tko vjeruje, ne može o njima posumnjati. Krst, Euharistija, ispovijed. Nije ih mogao jasnije ustanoviti ni točnije definriati, u njihovoj naravi, namjeni, učincima, nego što je to učinio. »Idite — i naučavajte sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« (Mat 28, 19.). »Koji uzvjeruje i pokrsti se, spast će se!« (Mark 16, 16.; Dj Ap 1, 5.). »Uzmite i jedite; ovo je tijelo moje — Pijte iz njega svi; jer je ovo krv moja novoga Zavjeta, koja će se proliti za mnoge, na otpuštenje grijeha!« (Mat 26, 26. 28.). »To činite meni na uspomenu!« (Luk 22, 19.; Mark 14, 22. 24.; Luk 22, 19. 20.; 1 Kor 11, 24. 25.). »Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprostit će im se; kojima (ih) zadržite, zadržat će (im) se!« (Iv 20, 23.). Tkogod čita Evanđelje, mora se na ta tri sakramenta namjeriti. I mora odmah osjetiti, što oni znače u ekonomiji ljudskoga spasenja. Da su to središnja otajstva vjere; da su to glavna vrela milosti. Najsvečanije i najznačajnije zgode iz svoga života izabrao je Isus, da ih promulgira. Euharistiju iza velikog stvoriteljskog i kraljevskog čuda s hljebovima u pustinji (Iv 6, 1—72.) i u predvečerje svoje Muke, krst pred ulazak u nebo, u času svoje konačne divinizacije i proslavljenja, a ispovijed licem na Uskrs, na završetku svoga otkupiteljskog djela, kao njegov najdragocjeniji i najslađi plod.

Simbolika je, u ovom zadnjem slučaju, s ispovijeđu, i odviše jasna. Ispovijed je uskrsni sakramenat. Kroz nju uskrsavaju duše, koje su bile duhovno umrle. Ona je uzročnik i zalog duhovnog Uskrsa čovječanstva, milosnog preporoda svijeta.

O dogmatici ispovijedi nije potrebno govoriti. Sve, što je s te strane trebalo reći, rekao je Tridentinsiki sabor: apodiktično i s emfazom, koja iznenađuje u jednoj izrazito dogmatičkoj definiciji.

Ispovijed danas, u katoličkom kršćanstvu, nije više dogmatički problem. Ali pastoralni jest i danas. Praktični pastoralni problem, ne teoretski. Nijesmo još uvijek dovoljno svjesni sve njezine važnosti za praktičnu i konkretnu afirmaciju kršćanstva. Za ono, što zovemo kršćanskim vjerskim preporodom, a što je danas, u doba II. vatikanskog sabora, na svim ustima i u svim srcima. Za ono, na čemu nam svi inteligentni nekatolici i inovjerci zavide i u čemu gledaju najjači naš adut i našu nedostiživu prednost.

Da kažemo odmah, na što pritom najviše mislimo! Promašena je iz temelja svaka pastoralna i kampanja i metoda, koja ispovijed, pod kojim bilo pretekstom, poturuje u pozadinu. Pretvorit će se odmah u frazerstvo i u šuplju pompu, pa makar bila najgrandioznija po organizaciji i najambicioznija po programu. Ne počinje od korijena; ne liječi duša; ne ide u dubinu: onamo, gdje se duša neposredno sreće s Bogom; oko u oko. Obilazi glavni problem; ne liječi najteže i najkrvavije rane: intimnog otpada od Boga, tajnoga grijeha, prerezanih žila u milosnom krvotoku. Pod sjajnom fasadom sve će i dalje gnjiti u duši. Imat ćemo pravdu »obijeljenih grobova«: bez milosti i bez ljubavi. U ispovijedi se duša realno okreće k Bogu. U ispovijedi se stvarno revidiraju zablude. U ispovijedi se iz vjerovanja potežu zadnje i najradikalnije konsekvencije. Bez ispovijedi je moguća mrtva vjera, živa nije. Ispovijed dokumentira iskrenost obraćenja. Kroz nju ne progovaraju usta; kroz nju progovaraju duše.

Nigdje ne više nego u ispovijedi ne dodiruju sakramentalna milost i psihološki zakoni ljudske duše. Milost tu djeluje u psihološki optimalnim uvjetima. Po zakonu konstantne pažnje, ustrajnih naprezanja, uvijek iznova ponavljanih dobrih odluka. Na posve individualnoj bazi, u atmosferi najstrože diskrecije i povjerenja, uz punu izolaciju od svih nepovoljnih vanjskih utjecaja, na najkonkretnijem materijalu, u najosnovnijim moralnim obvezama. Pod nožem je tu čitav čovjek: bez konvencionalnog kostima i maske. I s najboljom voljnom dispozicijom: tko klekne u ispovjedaonicu, u načelu je već kapitulirao pred Bogom; spreman je na zaokret, reviziju, naknadu. Pomirio se je s operacijom. Prihvatio je sve uvjete. Na koljenima je pred Bogom. Rekao je već odlučni: »Sagriješio sam Gospodinu!« (2 Kralj 12. 13.). Načinio je već prvi korak na putu k Bogu. Valja mu samo pomoći, da napravi i drugi: da ne posusta; da se ne vrati s pola puta.

A ne vrijedi to samo za individualni kršćanski život. Nije ispovijed samo Božja pobjeda nad jednom dušom. Od ispovijedi polazi i kolektivna rekristijanizacija svijeta i društva. Ljudi, koji se ispovijedaju, praktični su kršćani. I što ih se više ispovijeda, u župi, u gradu i narodu, to je i kršćanstvo, u svakom tom ambijentu, jače. Od ispovijedi polazi i apostolat. Tko se kroz ispovijed preda Bogu, on će za Boga i raditi. Tko zamrzi grijeh, on će grijeh i potiskivati: gdje se god na nj namjeri. Tko osjeti sreću pravde, on će je prenositi i na sve one, koje voli: i na svoju okolinu. Ispovijed stvara praktične kršćane, a svaki je praktični kršćanin uvijek i apostol. Apostol, kojemu se u ispovijedi i po ispovijedi otvaraju i oči i perspektive, koji u ispovijedi dobiva direktive i zadaće. Ispovijed je uvijek, ako je dobra, i odgoj, i pouka. Vjerska pouka, moralna pouka, apostolska pouka. Tko se ispovijeda, dovodit će i druge na ispovijed. I u crkvu. I k Bogu.

Neka netko to, u praksi, ospori, ako može! Župa, gdje se svijet mnogo ispovijeda, uvijek je vjerski aktivna. A ona, gdje se svijet malo ispovijeda, — a malo se ispovijeda ondje, gdje župnik bježi od ispovjedaonice, — uvijek duhovno spava. Sa procentom vjerskog buđenja uvijek raste i procenat ispovijedanja. I obratno. Sa nazatkom u vjerskom životu opada i broj ispovijedi. I obratno. Katolička se elita, katolički se lajički apostolat, novači uvijek od svijeta, koji se često ispovijeda. Duhovna zvanja isto tako. Uzorne i brojne kršćanske obitelji isto tako. Svatko, tko vodi ozbiljan duhovni život, ozbiljno se i često ispovijeda. Gdje se svijet gura oko ispovjedaonica, gura se i oko oltara. Nema ni vjerskog neznanja, ni vjerske mlakosti, gdje je ispovijed u časti. Svaki je ženski samostan svet i pun Božjega duha, koji ima dobra i sveta ispovjednika. Kriza je samostanskog života ponajviše kriza samostanskih ispovjednika. I svećenički duh u praksi najbolje se mjeri po ispovjedničkoj revnosti. Tko se izvlači od ispovijedanja i tko površno ispovijeda, nema ga!

Treba da iz toga povučemo pastoralne konsekvencije. Mjesto svakog teoretiziranja o putevima katoličke obnove, počnimo revno i dobro ispovijedati! Ustrajemo li u tome, pola smo posla učinili, ostvarili smo više od pola svoje apostolske zadaće. Sve će više ljudi oko nas prakticirati kršćanstvo; sve će više Crkva imati aktivista i apostola.

Samo, dakako, ispovijedanje je apostolat jedino onda, kad je dobro. U mehaničkoj ispovijedi, na brzinu, u hitnji, na vrat na nos, mogu vjernici dobiti odrješenje od grijeha, ali ne mogu, bez čuda milosti, dobiti ni pouke, ni utjehe, ni apostolskog oduševljenja. A dobro ispovijedati može samo dobar svećenik. I revan svećenik. I strpljiv svećenik. Svećenik, komu je sveta pasija, da u svaku dušu, koja pred njega klekne, unese i strah Božji, i ljubav Božju, i sve velike ideje Evanđelja. Da se svakoj toj duši približi. Da se za svaku zainteresuje. Da svaku zagrli. Kroz ispovijed valja pokršćanjivati i posvećivati duše. A duše će onda pokršćaniti i posvetiti svijet. Svaku nam je dušu, koja pred nas klekne da se ispovjedi, Krist poslao, da joj navijestimo, »što valja da čini« Dj Ap 9, 6.; 10, 6. 33.). I da od nje učinimo, malo pomalo, »posudu izabranu« (Dj Ap 9, 15.).

U tomu je pastoralni problem ispovijedi. U tomu je i odgonetka praktičnog svećeničkog apostolata. Ispovijedajmo svake nedjelje, svakog blagdana, svakog Prvog petka, svakog jutra, svaki dan!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 12/1963., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 185-188. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pred našim Gospodinom na oltaru Snimio: Igor Brautović Nedavno su američke katoličke novine ("The Register" od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: "Far-reaching changes in Mass di...
Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)... Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom...
Redovi u župi Snimio: Igor Brautović Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre...
Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Al...
U obranu privatne i izvanliturgijske molitve Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime...