Skip to content

Picokare – pokorničke trećoredice

Ulica picokara


Sv. Franjo i sv. Dominik su svojim djelovanjem i zauzimanjem za izgradnju siromašne Crkve potaknuli mnoge suvremenike da ih slijede na isti ili sličan način, tako da su im se neki izravno pridružili, odnosno postali franjevci ili dominikanci, dok su drugi pronalazili nešto drugačije oblike, ali sa sličnim naglascima intenzivnog duhovnog života. U tom smislu treba posebno istaknuti augustince, servite i karmelićane, redove koji su uz franjevce i dominikance ostavili snažan pečat u 13. i narednim stoljećima, a međusobno ih povezuje snažno nastojanje oko brige za siromašne i nemoćne, intenzivna duhovnost i pokornički život.

Te su redovničke zajednice podijeljene na tri reda, gdje prvi red sačinjavaju redovnici muškarci, drugi žene redovnice, a treći red čine tzv. trećoredci, odnosno svjetovnjaci koji žive po Pravilu reda, ali ne u samostanima, niti polažu zavjete (ili polažu jednostavne zavjete), nego u vlastitoj ili obiteljskoj kući ili pak u nekoj zajedničkoj kući koja nije samostan. Događalo se ponekad da su članovi neke takve zajednice odlučili ipak postati redovnici, kao npr. kod nas franjevački trećoredci glagoljaši (TOR), koji i danas aktivno djeluju u Ksaveru (Zagreb), Odri, Kotarima, Belišću, Ogulinu, na Krku i drugdje, ali je većina ipak živjela prvotnim načinom u svijetu.

Počevši, dakle, od 13. st. takvi se trećoredci opredjeljuju za život između redovništva i svjetovnosti, odnosno radeći težačke i druge poslove zarađivali su za vlastiti život i od toga se brinuli za sirotinju, provodili su strogi isposnički život prepleten vidljivim i nevidljivim oblicima pokore, a nerijetko su imali i posebnu (redovničku) odjeću koja ih je razlikovala od svjetovnjaka. Takav način života naročito je privlačio djevojke i udovice, koje su se zavjetovale na djevičanstvo, ako su bile djevojke, odnosno na spolnu uzdržljivost, ako je riječ o udovicama. Od poznatih imena onih trećoredica koje su živjele takvim načinom života valja spomenuti sv. Brigitu Švedsku, sv. Katarinu Sijensku ili nešto kasnije na američkom tlu – sv. Ružu Limsku.

Bilo je takvih trećoredica sve do 20. st. širom svijeta, a i danas ima onih koji na sličan, ali ipak neusporedivo manje pokornički način, žive svoju duhovnost, odnosno djeluju u svakodnevnom životu već prema svojoj profesiji, ali imaju zajedničku kuću u kojoj stalno ili povremeno borave i ondje se okupljaju kako bi se nadahnjivali na vrelu onih pravila i one duhovnosti koji su karakteristični upravo toj zajednici. Kao primjer, može se navesti Svjetovni institut Obitelj Malih Marija koji djeluje u Osijeku.

Postojanje svjetovnih trećoredica u kasnom srednjem vijeku i u narednim vremenima na hrvatskom je tlu posebno bilo snažno u Dalmaciji, napose u Zadru, Trogiru, Splitu i Dubrovniku, kao i na mnogim otocima, a vjerojatno su se ondje proširile iz Italije, gdje su bile vrlo zastupljene, što je i razumljivo s obzirom na činjenicu da je sv. Franjo bio iz talijanskog grada Asiza. Takve su se trećoredice ondje nazivale picokare, picukare ili picokere, ovisno o kraju, a također su ih nazivali mantelate (dominikanske trećoredice), sestre od pokore i drugim manje poznatim nazivima.

Naziv picokara je talijanskoga podrijetla i dolazi od riječi bizzocche, bizzochera, pinzochera, što bi, prema nekima, trebalo prevoditi kao bogomoljka, odnosno pobožna žena. Riječ je, dakle, o ženskim osobama koje su živjele u svijetu u vlastitoj ili zajedničkoj kući, ali su (uglavnom) nosile redovnički habit i polagale su ili određenu zakletvu ili jednostavne zavjete, što je već ovisilo o crkvenoj zajednici ili samostanu s kojima su neizravno bile povezane i kojima su bile podređene.

Djelovanje picokara, kao što je rečeno, s jedne je strane bilo usmjereno na izgradnju osobne i zajedničke duhovnosti kroz duge molitve, različite pobožnosti i obično vrlo strog asketski život, a s druge strane na pomaganje siromašnima, bolesnima, zapuštenima i općenito onima kojima je bila potrebna pomoć. U onim povijesnim vremenima kada je askeza posebno bila njegovana u Crkvi, picokare bi prednjačile u strogosti i na takav način osnaživale ostali vjernički puk da i on krene tim putovima davanja zadovoljštine Bogu za grijehe, kao i davanja hvale za dar otkupljenja. Tako bi one, osim zavjeta čistoće, znale puno postiti, nerijetko samo o kruhu i vodi, i to ne samo u pojedine dane u tjednu, uoči velikih blagdana ili kao devetnicu pred svetkovinu, nego i kroz cijelu korizmu, kao i u drugim prigodama.

Mnoge među njima provodile su samobičevanje, način pokore koji današnji naraštaj ne može razumjeti niti prepoznati njegovu vrijednost, čak niti kao uzor drugima ili kao suobličavanje Kristovim patnjama, znale su bdjeti uz molitvu i općenito malo spavati, na tvrdim i neudobnim posteljama, vrlo često su nosile cilicij, odnosno donji odjevni predmet, npr. pojas sa šiljcima koji se zabadaju u meso, koji je imao zadatak izazivati nelagodu, štoviše veliku bol pri nošenju, a s istom nakanom da se Bogu prinese žrtva za učinjene vlastite grijehe i grijehe drugih ljudi i zahvali na daru otkupljenja.

Kao što je rečeno, takav oblik samožrtvovanja modernom je čovjeku i suvremenom kršćaninu odiozan, ali potpuno napuštanje takve i drugih praksi askeze, iako velikim dijelom opravdano, ipak je pridonio gubitku gotovo bilo kakvog današnjeg oblika pokorničkog načina života, do te mjere da su ostali rijetki oni koji će npr. postiti devetnice, štoviše u pravom smislu čak se i pridržavati ona tek dva preostala zapovjedna posta – na Čistu srijedu i Veliki petak. No, svakako valja spomenuti kako je nošenje cilicija ili lanca sa šiljcima sastavni dio duhovnosti koju i danas provode članovi Opus Dei, organizacije koju je utemeljio španjolski svećenik sv. Josemaría Escrivá 1928. god., kao i činjenicu da po tome bivaju znak nerazumijevanja suvremenog svijeta.

S obzirom na djelovanje, picokare su vrlo često radile teške poslove, na njivi, u staji, bavile se uzgojem životinja ili nekim drugim poslovima koji su se i tada izbjegavali, a poznate su i po ručnom radu. U svakom slučaju, nastojale su se prehranjivati svojim radom, štoviše za sebe su ostavljale samo ono najnužnije, dok bi ostalo dijelile siromasima. Zbog takvog svog težačkog načina života i zbog strogoće u askezi nazivane su i pokorničke sestre. Bavile su se i dobrotvornim radom, a u tom smislu najviše njegom bolesnika i umirućih te odgojem djevojaka.

U provođenju duhovnog života nisu djelovale samostalno, nego pod ingerencijom reda kojemu su pripadale, odnosno imali su duhovnoga vođu ili vođe među redovničkom braćom, pripadnicima prvoga reda, koji bi ih usmjeravali u svakom pogledu, a pred redovnikom zaduženim za njihovu zajednicu polagale bi i zakletvu ili jednostavne zavjete.

Iako su takve zajednice picokara svojevremeno bile brojne i prilično dobro organizirane, nerijetko se događalo da bi neke od tih običnih djevojaka koje su nosile habit i provodile nešto drugačiji duhovni život, osjećale kako je to još uvijek previše svjetovno, te su se odlučile na samostan. Mnogi su tako i naši ženski samostani zapravo nastali na temelju organiziranog života picokara, tako da su pojedine članice prešle u postojeće redove kao redovnice, ili pak tako da su osnovale neki novi red.

Sve u svemu, iako na picokare danas možemo gledati kao na povijesne zanimljivosti, one su zasigurno bile inspirativne svojim suvremenicima koje su itekako poticale na nasljedovanje Krista, a vjerojatno takav njihov Bogu posvećen život može i danas nadahnuti mnoge djevojke i udovice. I ne samo njih.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Urednica stranice zlatnadjeca.com
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Srijemska biskupija u drugoj polovici XVIII. stolj... Uvod U svojoj dugoj, a na početku svog postojanja, i slavnoj povijesti Srijemske biskupije, mi ćemo se usredotočiti u ovom radu ponajpr...
Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovi suvremeni... Uvod U 55 godina biskupovanja i upravljanja Đakovačkom i Srijemskom biskupijom mnogi su segmenti i aktivnosti u kojima je aktivno i vrl...
Bijeli fratri i sjaj Istine – uz 800. obljet... Proslava 800. obljetnice osnutka Reda braće propovjednika ili Reda sv. Dominika, sretna je prigoda da se bolje rasvijetli povijesni hod jednog...
Gospino svetište na Visu Možda će se nekome učiniti netočnim ili čak uvredljivim, no moj je osobni dojam da se na otoku Visu još jedino na Veliku Gospu u Velom Selu (P...
Put križa i put svjetla „Križni put“, ovisno o pristupu i kutu gledanja, može biti ili jest proživljavanje Izbaviteljeve muke, djelo biblijske duhovnosti, promišljanje koje u...