Skip to content

Povijesna verifikacija primata


Kao i sve druge glavne istine kršćanstva, i papinski primat sam sebe verificira: pred svakim čovjekom, koji umije misliti, ali je i spreman prihvatiti istinu. Čim je čovjek jedanput povjerovao u postojanje objave i u božansko podrijetlo Evanđelja, njemu se istina primata spontano, pa i silovito, nameće. Puno ju je tada lakše i logičnije priznati, nego je zanijekati ili o njoj posumnjati.

Onih nekoliko čudno velikih Isusovih riječi o Petru, što ih čitamo u Evanđelju, nemaju uopće ni smisla ni opravdanja osim u pretpostavci primata. Petrova funkcija, da bude stijena, na kojoj će biti sazidana Crkva, — Crkva, kojoj se, baš u organskoj, nutarnjoj, vezi s Petrom, obećaje nesavladivost; nesavladivost i pred silama pakla, — njegova vlast da drži u ruci ključeve Kraljevstva Božjega i da suvereno veže i razvezuje i na zemlji i na nebu (Mat 16, 17—19.), njegova misija da utvrđuje braću pred sotonskim rešetanjem (Luk 22, 31. 32.), — dakle u časovima najvećih duhovnih kriza i kušnji, — njegovo univerzalno i ničim neograničeno i neuvjetovano pastirstvo u duhovnoj ovčarnici Kristovoj (Iv 21, 15—18.): sve su to samo jake fraze, ali sa vrlo skromnim stvarnim sadržajem, — sadržajem, što čitatelja, ako je mislilac, razočarava, valja li ih ograničiti samo na historijsku osobu prvoga Apostola i na njegovo, — svakako vrlo, i vremenski i stvarno, usko, — djelovanje od ona dva tri decenija iz prvoga praskozorja kršćanske povijesti. U takvoj pretpostavci nijesu se te riječi nikako pravo ni obistinile: njihova je eksegeza tada, ako već i nije nemoguća, a ono svakako usiljena i napuhana. Svi, koji ne priznaju papinskog primata i neće da vide njegove sekularne, tisućljetne, afirmacije u životu i povijesti Crkve, muku muče sa svakom od tih velikih evanđeoskih riječi. Istom primijenjene na primat, u smislu katoličke nauke, postaju one odmah, u svakomu svome slovu, razumljive, logične, sadržajne, aktualne. Danas, kad se na sve strane po kršćanskom svijetu, i onome nekatoličkom, toliko insistira na auktoritetu Biblije, ovaj skripturistički argumenat, — već sam po sebi pun snage, — samo još dobiva na uvjerljivosti i svježini.

A s ovim se, — nazovimo ga tako: apriornim, — dokazom za primat savršeno usklađuje i paralelizira onaj drugi, aposteriorni, isto tako čudesno impresivan: iz povijesti Crkve. Kristova su se obećanja Petru iz Evanđelja monumentalno realizirala. Petrov se je primat iživio, — iživio baš u papinstvu, — i na način, možemo mirno reći, zoran i opipljiv. Pojava papinstva na historijskoj pozornici dvadeset zadnjih, kršćanskih, stoljeća bode u oči sve mislioce i sve kulturne historike: ona predstavlja možda najveću zagonetku i čudo povijesti. Nešto neobično i paradoksalno vide u njoj i najveći protivnici kršćanstva: i pozitivisti, i racionalisti, i materijalisti. Dvadeset stoljeća postoji papinstvo: na istome mjestu, u istoj formi, sa istom funkcijom. Postoji, uglavnom, kao isključivo moralna institucija: bez oružja i bez političke i brahijalne sile. U najraznoličnijim vanjskim okolnostima: u ambijentima, koji su mu, mnogo puta, bili neskloni i neprijateljski. S jednom neviđenom i po ljudsku neobjašnjivom dosljednošću i beskompromisnošću u obrani svojih ideja. Na izrazito idealističkom programu: i usred društva, koje se ponajviše okreće za ovozemaljskim interesima i jednostrano orijentira na materijalističkim kriterijima. Kroz sva ta duga stoljeća uspjelo mu je da održi neokrnjen svoj svesvjetski auktoritet i da uza se poveže, u dragovoljnom posluhu, vjerničke mase sa svih kontinenata, iz svih kulturnih sfera, svih mogućih narodnih i rasnih skupina. U savršenoj duhovnoj solidarnosti i koheziji, a na bazi jedne zapravo vrlo jednostavne vanjske organizacijske forme: bez mnogo upravnog aparata i bez ikakvih drastičnijih i osjetljivijih disciplinskih sankcija. Vazda humanistično, viazda moralno pozitivno, vazda kulturno-plodno, vazda u socijalnom pogledu konstruktivno. U monolitnosti, kojoj se svi čude i kojoj uopće nema u svijetu ni približno ravne. U monolitnosti, koja se je, prvotno, i oslanjala na papinstvo i na njemu nadahnjivala, inspirirala. Uvijek je papinstvo bilo ono, koje je kršćanskom svijetu davalo ton i pravac: uvijek je ono vodilo i za sobom povlačilo druge; nikada nijesu drugi njega vodili. Ono je uvijek u historijskim situacijama donosilo odluke za čitavo kršćanstvo. Odluke, koje su se uvijek, kasnije, pokazale i kao ispravne, i kao vitalne, i kao dalekovidne. Svaki otpad od papinstva rađao je samo ili petrificiranjem i stagnacijom ili anarhijom i dekadencom na vjersko-moralnom području.

Nešto očito nadljudsko, nadvremensko, nadzemaljske, nadhistorijsko. prosijeva iz povijesne pojave papinstva. Za njim mora da stoji jedna viša sila. Ono je jedno od najizrazitijih svjedočanstava božanstvu svoga osnivača. Ono ulijeva neograničeno pouzdanje svakomu, tko uza nj drži; tko mu se podloži i preda.

I u naše se vrijeme papinstvo opet, vrlo očito, legitimira kao božanska institucija. Kao nosilac jedne izrazito nadnaravne karizme i poslanja. U Crkvi i u svijetu. Ideološki i moralno. Po direktnim i indirektnim utjecajima. Pojava jednoga Pija XII. možda se je jače usjekla u povijest savremenoga svijeta, nego pojava ijedne druge ličnosti iz 20. stoljeća: barem u koliko je riječ o pozitivnim utjecajima. Ali, očito, samo u vezi sa položajem, koji je obnašao, kao papa, i sa auktoritetom i intuitivnošću, koju je crpao iz duhovne riznice papinstva. Ivan XXIII. inaugurirao je novu epohu: čitav se je svijet prema njemu okrenuo, da posluša njegovu poruku. On je, negdje duboko u sebi, osjetio nešto što su i svi drugi osjećali, ali je to osjetio od sviju jasnije i izrekao od sviju odlučnije. Iz dubine je svjetske savjesti progovorio; proročki. A opet samo, iza kako je sjeo na papinsko prijestolje i uklopio se u struje i u tokove, koji nose papinstvo. Ne kao pojedinac, nego kao papa. Sa sviješću nadnaravne odgovornosti i bez problematičnog balasta, kojim su njegove ideje, na svoju ruku, opteretili nezvani, naivni, zlonamjerni. Pa današnji papa, Pavao VI.! Treba ga samo pogledati na pozadini koncila, na čiju je scenu, tako nenadano i neočekivano, izbio iz mase svojih dojučerašnjih biskupskih i apostolskih kolega. Kako se je odmah snašao u vrtlogu svih onih toliko komplikovanih problema, koji se danas nameću Crkvi i kojima ona traži rješenje! I kako je odmah, — suvereno, nadmoćno, auktoritativno, prosvijetljeno, — zauzeo prema njima stanovište, koje svakomu ulijeva i počitanje i pouzdanje! »Quasi potestatem habens« (Mark 1, 22.)! »Sicut magistar inter discipulos!« Kako je svaka njegova papinska riječ promišljena, odmjerena, ozbiljna, puna strahopočitanja prema višoj mudrosti Evanđelja, u savršenom skladu sa predanom naukom Crkve! Nikada on ne govori »kroz prozor« kiao neki drugi, i od crkvenih ljudi. Nikada se ne igra riječima. Nikada se ne izražava nejasno i dvoznačno. Sve meće na svoje mjesto. Nutarnju reformu duša pretpostavlja uvijek svakoj drugoj, vanjskoj i organizacijskoj, reformi. Svaka mu je gesta u Gospodinovu stilu: puna dostojanstva, ali i puna dobrote. Osjeća, vidi se, u svakom času odgovornost svoje službe. Vječno se obazire na Gospodina. Čeka njegovo nadahnuće. Iz njega očito govori jedna viša mudrost: karizma papinstva. Sve su oči i na saboru i u kršćanstvu u njega uprte. U tolikim sumnjama, neizvjesnostima, kolebanjima, konfuzijama, potresima, koji sve nas druge, i iz klera, i sa teoloških katedra, i iz hijerarhije, desorijentiraju i plaše. Papa, Petar, zna i danas, što hoće i kamo Duh zove Crkvu: »quid Spiritus dicat Ecclesiis« (Otkr 2, 7. 11. 17. 29.; 3, 6. 13. 22.). On jedini govori; svi mi drugi mucamo. On jedini stoji; svi mi drugi posrćemo. Petar kao da i danas, u bijelom liku svoga 264. nasljednika, sjedi uz svoga Gospodina, u dvorani Posljednje večere, i kao da sluša, kako mu On govori: »Šimune, Šimune, evo sotona vas traži, da vas izrešeta kao pšenicu, a ja se molih za tebe, da ne pokoleba tvoja vjera, i ti — utvrđuj braću svoju!« (Luk 22, 31. 32.).

Dobili smo, — mi katolici, mi crkveni ljudi, — i u ove koncilske dane, i kroz ove koncilske događaje, vrlo impresivnu lekciju o Papinu primatu. Moramo je dobro upamtiti. Ni teorija kolegijalnosti biskupskog zbora, ni ideali ekumenizma, ni decentralizacija crkvene uprave, ni princip slobode savjesti, ni liturgijska mnogojezičnost: ništa od toga ne smije u nama, — ni na čas, ni za dlaku, — ni zamračiti ni oslabiti našega rimskoga instinkta, naše evanđeoske vizije opće Crkve, našega pouzdanja u veliko obećanje Gospodinovo pećini i ključaru Kraljevstva nebeskoga. Sve nas to samo još bliže tjera k Petru. Sve to još više aktualizira papinstvo i primat. Sve to traži samo još konstantniju prisutnost papinstva na svakom sektoru vjersko-crkvenog života.

»Ti si Stijena, i na toj stijeni sazidat ću Crkvu svoju!« (Mat 16, 17—19.).


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 6/1964., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 211-214. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pred našim Gospodinom na oltaru Snimio: Igor Brautović Nedavno su američke katoličke novine ("The Register" od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: "Far-reaching changes in Mass di...
Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)... Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom...
Redovi u župi Snimio: Igor Brautović Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre...
Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Al...
U obranu privatne i izvanliturgijske molitve Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime...