Skip to content

Povijest jednog bijelog cvijetka

Vrlo brzo ćemo razriješiti enigmu ovog pomalo poetičnog naslova. O kome bismo htjeli pričati, tko je taj “bijeli cvijetak” u Božjem vrtu, koji nije niti dočekao vlastitu jesen, već je po velikom i neizmjernom Gospodinovu Milosrđu preselio u vječnost i gledanje Njegove slave, sa samo 25 godina?

Možda već možete naslutiti.


Terezija od Djeteta Isusa


A kako bi bilo da vam dadem kršteno ime ove svetice? Marie-Françoise-Thérèse Martin. Sad se neki možda već snalaze, ali dobro… dosta je odlaganja. Ime pod kojim je postala poznata i ime pod kojim se uselila u duše tisuća onih koji traže put svetosti je malo drukčije, stoga ćemo je tako nazivati. Ona je Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Božjega Lica ili jednostavno Sveta Mala Terezija (ponekad nazivana i svetom Terezijom iz Lisieuxa).

Unaprijed se ispričavam za sve manjkavosti ovog mojega malenog osvrta na njezin život i njezinu poruku Ljubavi, ali u ovom slučaju pisanje ovoga teksta prije je čin kojemu sam morao pribjeći. Naime, u Katoličkoj Crkvi postoji mnoštvo redova, svetaca i blaženika i svaki je red značajan po vlastitoj i sebi svojstvenoj karizmi, što je zaista pravi Božji blagoslov. Jer, budući da nas ima raznih profila i načina razmišljanja, svakome od nas odgovarat će drukčija vrsta duhovnosti, u kojoj će pronaći način da nasljeduje Krista i uniđe u vječni život, a toliko bogatstvo primjera i svetih života zasigurno će ponuditi nešto svakome od nas. Nekome će možda odgovarati “vojnička stega” svetog Ignacija, nekome misticizam Katarine Sijenske, ili Terezije Avilske, nekome opet jednostavnost svetoga Franje i tako dalje… I dalje se ne mogu otrgnuti onom osjećaju da propuštam bitnu poantu u ovom uvodu koji se već odužio… Naime, osoba Svete Terezije od Djeteta Isusa pripada među onih nekoliko svetaca čijem se zagovoru najsnažnije i najčešće utječem, te čiji me primjeri ispunjavaju najvećim divljenjem i ljubavlju, tjerajući me da nikada ne zaboravljam na svoj jedini i pravi cilj koji imam u ovom životu – NEBO.

U Terezijinoj obitelji bilo je devetero djece, ali četvero ih je umrlo vrlo rano, što nas možda i ne čudi toliko, posebice kada znamo kolika je prije bila stopa smrtnosti među djecom zbog bitno lošijih uvjeta života.  Kada je Tereziji bilo samo četiri godine, umire joj majka, a njezin otac (kojega s puno nježnosti u svojim zapisima naziva svojim “Kraljem na Zemlji”) se sa svojih pet kćeri (zaista, ostalo je još pet djevojaka) preselio u Lisieux.

Osjetivši vrlo rano redovničko zvanje, Terezija silno želi ući u Karmel u kojem su se već nalazile dvije njezine sestre, ali crkveni i samostanski poglavari joj ne dopuštaju jer je još uvijek smatraju premladom. No, želja je prejaka – plamen kojim je Krist dotaknuo tu malenu i čistu dušu je toliki da ona odlazi pred papu Lava XIII. da njega osobno moli dopuštenje za svoj ulazak u Karmel. On joj je odgovorio: “Ako je Božja volja – ući ćeš…”

Tada za Tereziju nastupaju teška vremena kušnje, u kojima se ipak ne predaje očaju, nego čeka konačni sud samostanskih poglavara. Konačna odluka dolazi – Terezija u dobi od 15 godina ulazi u Karmel. To bi ukratko bio život našega Cvijetka, barem onaj vidljivi, zemaljski život. Ali ja vam želim pričati o jednom drugom, nevidljivom životu, toliko velikom da bi mogao obuhvatiti cijeli svijet – o životu DUŠE.

Na zahtjev svojih samostanskih poglavarica, Terezija piše rukopise, koji će nakon njezine smrti biti objelodanjeni pod nazivom “Povijest jedne duše”. Ta knjiga postat će jedna od najčitanijih duhovnih knjiga, ne samo novijega doba, već čitave povijesti. A naslov djela? Sve i kada bismo tražili drugi prigodan naslov za to djelo, ne bismo ga mogli pronaći. Uistinu, piše Terezija ondje i o svojemu životu, ali primarna tema jest razvoj njezine duše, njezin put, njezina spoznanja beskrajne Božje ljubavi…

Jednom su za Tereziju rekli: “Ta ona nije činila ništa drugo, osim pokušavala biti dobra.” Taj takozvani Mali Put, koji je Terezija osmislila, i usavršila, pokazala ga štoviše svojim životnim primjerom, sastojao se zaista samo u nastojanju da se bude što bolji. Nije Terezija bila kakav veliki reformator, nije bila borac, nije bila osoba koja se nalazila na prvim crtama bojišnice kao što su to bili razni drugi velikani Crkve.

Terezija je svoj maleni, skromni i tihi ponizni život sazdala od bezbroj malenih žrtvica, pobjeđivanja same sebe i vlastite sebičnosti, te od jednostavne, a opet goruće želje da LJUBI.

Kakva je njezina ljubav? Koga ona želi ljubiti? Zašto?

Prije svega – Krista. Početnika i Dovršitelja Vremena. Zatim u Kristu i po Kristu ona želi ljubiti čitav svijet, želi ga zagrliti i pokazati mu predivno veličanstvo svojega nebeskog Zaručnika i Kralja, želi spasiti čitav svijet žarkom i ustrajnom molitvom. I istovremeno, ona toliko jasno pokazuje da se svet može postajati i postati živeći malenim, nepoznatim životom, u poniznosti, čineći se najmanjim od najmanjih.

Osjećaj koji je potresao moju dušu kod prvog čitanja “Povijesti jedne duše” teško je opisati, ali osjećam se dužnim iznijeti ga. Dok sam ponirao u tu malenu i svetu dušu, osjećao sam se kao da sam pronašao svoju stariju duhovnu sestru. Ostajao bih bez daha nad razmišljanjima koje je Terezija nudila, pitajući se kako je moguće da netko toliko velike stvari nikada prije nije izrekao – i to tako jednostavnim, a lijepim rječnikom.

Daleko od toga da u krepostima mogu biti i do koljena Tereziji, ali sa svake stranice odsijevao je blagi i nasmiješeni pogled malene Terezije, neprestano mi pričajući, učeći me, podsjećajući me – i polako se u meni rodio jedan osjećaj duhovne povezanosti. Osjećao sam kao da sam jednom poznavao Tereziju, kao da stoljeće između nas ne znači apsolutno ništa i kako progovara upravo meni preko svojih rečenica.

Zašto vam ovo pričam?

Htio bih da i vi nekad uzmete “Povijest jedne duše” u ruke. Mnogo je malenih čarolija u Terezije, a jedna od njih je svakako da može govoriti direktno srcu i duši, to je uistinu Božji dar. Nimalo ne sumnjam da će na, ako ne isti, a ono barem sličan, način dotaknuti i svakoga od vas tko zaviri u njezinu dušu preko rukopisa koje je za sobom ostavila.

A što je, dakle, mene naučila moja malena Sestrica?

Jedna moja prijateljica, inače kandidatkinja u samostanu sestara križarki u Đakovu, također jako voli Tereziju, ali mi je jednom prilikom rekla kako joj je prije oduvijek bila “njonjava” i nije je nikako mogla razumjeti. Nepažljvog čitatelja uistinu bi ispočetka mogao zavarati Terezijin stil pisanja. Ali kako se dublje uranja u ovu knjigu, osoba polako razumijeva da kod Terezije nema afektacije, već je sve to što ona piše jednostavan i posve istinit govor njezine duše – ona drukčije ne zna pričati. Ona drukčije ne zna razmišljati. Ona je dijete i nejače zlobom i grijehom. Ona ne poznaje zlo. Jasno je da je njoj Gospodin udijelio jednu posebnu milost – milost da dočeka smrt bez da je ikada iskusila teški grijeh.

Piše Terezija, već pred kraj ove knjige, kako je napokon shvatila što želi. Kaže da postoje oni koji su uistinu veliki svetci i oni su redom svi krasno cvijeće, koje uspoređuje s ružama. A ona, kao malena, ona želi samo bacati malene latice pred Isusove noge. A te malene latice su dobra djela i žarke molitve. Ta ima li ljepšega načina i ljepšega puta? Možda neki od nas nisu pozvani činiti velike stvari u ovom životu – ali pozvani smo zaslužiti nebo, ljubeći i beskrajno u beskraj kojemu ne vidimo kraja ljubeći i opet i jedino i samo LJUBEĆI. U tišini svojih domova, svojih obitelji, nepoznati svijetu – pa nije li najveća stvar Boga gledati i s Bogom biti?

Eto, to pokazuje Terezija. Kako se može zaslužiti veliku, najveću, neiskazivu radost i milost, postići najveću stvar – tako da uistinu budeš najponizniji, najnepoznatiji, najtiši.

U posljednjim danima, lomljena tuberkulozom, čiji su joj napadi stvarali ogromnu bol – nije jadikovala. Radovala se nebeskoj obali, koju je već mogla nazrijeti kroz sivi zastor ovoga svijeta koji se polako počinjao uzdizati pred njenim očima. “Je li to smrtna borba?”, svjedoče nam njezine sestre kako je na jedvite jade zapitkivala u vrućici, iz samostanskog kreveta. 30. rujna 1897. maleno, krhko tijelo našeg Cvijetka napokon je Bog ubrao i postavio ga za jedan od najljepših ukrasa nama koji smo ostali iza primjera ove svetice.

Došao sam kraju ovog svojeg promišljanja, a opet osjećam da nisam rekao dovoljno, da sam možda mogao reći i bolje i ljepše neke stvari, te da sam se mogao više potruditi. Ali onda zastanem, upravo dok pišem ove riječi i shvatim. Pa i sama Terezija ne bi htjela da ju se previše uznosi u smrti, kao što to nije tražila za života. Izbjegla bi to kao još jednu od zamki kojom je oholost pokušava uhvatiti u svoju mrežu. Tako je i bolje. Neka riječi koje je ostavila iza sebe, kao i primjer, djelo – življena svetost, govore sve.

A ja je uistinu ljubim, znate… moju duhovnu sestricu – kao da mi je prava sestra, štogod tko od vas o tome mislio. Ljubim je, jer mi je pokazala da je svetost jedino i samo LJUBAV. Ljubim je jer mi je pokazala kako biti MALEN, i kako je težiti da budeš malen nešto NAJVEĆE čemu čovjek može težiti. Ljubim je, jer mi je pomogla upoznati i moju dušu, kroz svoju duhovnu autobiografiju.

I često je zamolim da se moli za mene.

I znam… ako slučajno jednom s neba počnu padati predivne latice cvijeća, a zatim i čitave ruže i ljiljani – bit će to po njenom zagovoru.


Matej Vidaković

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Sveta Terezija od Djeteta Isusa Život svete Male Terezije, odnosno svete Terezije od Djeteta Isusa, kako joj je bilo redovničko ime, svraća nam pozornost na mnoge "bitne sitn...
Katolik sam i volim Harryja Pottera Već sam se dugo bavio mišlju da napišem ovakav tekst. Dijelom što sam zaista veliki fan Harryja Pottera, dijelom zato što se smatram praktični...
Počnimo sada ispočetka – meditacija Priznajem. Priznajem sve. Priznajem da sam često mislio da mogu sam. Priznajem da sam često bio svjestan da sam ne mogu, ali da se nisam sjeti...
Koliko smo danas svjesni povijesnosti Objave i dog... Je li Objava moguća? Je li se dogodila? Ako jest, gdje nam je dostupna? U ovom ključnom trolistu pitanja na koja inače nastoji odgovoriti fund...
U obranu Tončija Matulića   Nikad nisam bio od onih kojima je Tonči Matulić izrazito simpatičan ili drag. Kažem "bio", jer pod diktatom raznih trenutačnih strujanja i do...