Skip to content

Pravda Amosova i našega vremena

Vrijeme starozavjetnoga proroka Amosa, proroka Božje pravednosti i prvoga proroka pisca vrlo je usporedivo s našim vremenom pa je zgodno zaviriti u Knjigu Amosovu i na temelju nje i općenito događanja za vrijeme djelovanja toga proroka pokušati razumjeti pravdu i nepravdu današnjega naraštaja.



Da bismo razumjeli Amosovu misiju i Amosovo vrijeme, potrebno se vratiti u židovsku povijest nešto prije no što je on rođen. Spomenimo tako da su prvi židovski kralj – Šaul, njegov nasljednik na prijestolju David, te Davidov sin Salomon bili oni koji su vladali ujedinjenim židovskim kraljevstvom, koje se tada zvalo Izrael. Bilo je to vrijeme od nešto prije 1000. god. pri Kr. do 930.-tih godina pr. Kr., a označeno je stalnim sukobima s okolnim narodima, ali i čvrstim nastojanjima da i kraljevi i narod ostanu vjerni Jahvi. Nekada su u tome više uspijevali, nekada manje, ali masovnog i ozbiljnog otpadništva nije bilo.

Međutim, valja primijetiti kako se kralj Salomon, želeći se domoći što veće političke snage i osigurati si mir s okolnim narodima, ženio kćerima susjednih kraljeva (bilo ih je brojem oko 1000), a koje su sa sobom donosile i svoje poganske religije i njihove običaje, te ih polako širile i među židovski narod i na takav način rastakale vjeru u jednog i jedinog Boga Jahvu. Iako se takva odluka kratkoročno činila dobrom, dugoročno se vrlo negativno odrazila, a svoju silinu je posebno pokazala nešto poslije – u vrijeme proroka Ilije (9. st. pr. Kr.) i u vrijeme proroka Amosa (8. st. pr. Kr.).

Nakon Salomona kraljevstvo se raspalo na dva dijela: Sjeverno kraljevstvo ili Izrael i Južno kraljevstvo ili Judu, a svako je od njih imalo svoj povijesni razvoj, s većim i manjim usponima i padovima. Ono što ih je temeljno razlikovalo, očitovalo se u činjenici kako je Južno kraljevstvo uspijevalo znatno više sačuvati vjeru u jednog i jednog Boga, dok se Sjeverno kraljevstvo sve više rastakalo i poklecalo pred poganstvom, što je najvećim dijelom uzrokovano nastavkom političkih odluka izraelskih kraljeva da se žene poganskim kraljevnama. Dovelo je to do situacije da su Jahvini proroci proganjani i ubijani, a poganski svećenici i proroci nagrađivani i dovedeni na kraljevski dvor. Upravo se to dogodilo u Ilijino vrijeme, kada je u Sjevernom kraljevstvu jedini on ostao na životu od svih Jahvinih proroka. Ilija je izazvao Baalove svećenike da pokažu snagu svojih bogova spaljivanjem junca bez paljenja vatre, ali oni to nisu uspjeli učiniti. Nasuprot njima, Ilija je zazvao Jahvino ime i Jahve je spržio prinesenu žrtvu, te je time pokazao koji je Bog pravi Bog, a istovremeno uputio prijekor i kralju i narodu što su odbacili Boga.

Iako se tadašnji kralj Ahab obratio, naredni su kraljevi opet češće padali pod poganski utjecaj. Slično je bilo i u Amosovo vrijeme, iako je u političkom i ekonomskom smislu tada Izrael bio vrlo stabilan, pa čak i moćan. No, upravo će to, samouvjerenost u ljudsku, a ne Božju moć, dovesti do pada Sjevernog kraljevstva, koji se zbio 722. god. okupacijom glavnog grada Samarije, i to odbacivanje Božjeg vodstva bilo je temeljno na što je prorok Amos upozoravao.

Prorok Amos u svom je djelovanju povezao i Južno i Sjeverno kraljevstvo, odnosno rodom je bio iz Judeje, a svoje proročko poslanje vršio je u Izraelu. Tako iz Knjige Amosove saznajemo da je Amos bio pastir i uzgajivač divljih smokava, da je rodom iz Tekoe, mjesta koje se nalazilo kojih 20-tak km udaljeno od Jeruzalema, te da je djelovao za vrijeme judejskih kraljeva Uzije i Jeroboama i izraelskoga kralja Joaša, odnosno da je svoje viđenje imao dvije godine prije potresa, a za koji se saznaje iz drugih izvora da se zbio oko 760. god. pr. Kr. (1,1). Smatra se da je ime Amos skraćeni oblik od Amasah, što bi značilo Jahve nosi. 

Iako je, kao što je već rečeno, u Amosovo vrijeme Izrael bio stabilan i u gospodarskom i u političkom smislu, ipak je razvidno kako je to tek naizvan, jer je takvo fiktivno blagostanje utemeljeno na licemjernim i nepravednim odnosima kako susjednih zemalja, tako i samih Izraela i Jude, gdje su se međusobni politički dogovori sklapali po interesima, ne uvažavajući ni pravednost ni dogovoreno, nego su ih naprotiv kršili kada god im se to činilo korisnijim. Usporedba s današnjim vremenom, kada je evidentno kako interesi moćnijih zemalja potpuno ignoriraju potrebe i interese malih država, ne treba baš nikakvo dodatno pojašnjenje. Niti usporedba Izraelovih i Judinih susjeda – onih koji nisu marili za Božje zakone, nego su se vodili isključivo ljudskim mjerilima i odbacivali i samu pomisao na Boga, s današnjim zemljama npr. Europske unije, kojima također mahom Bog ne treba, isto tako ne traži dodatnog tumačenja. No, svakako treba skrenuti pozornost na povijest kao učiteljicu života, jer nas ona opominje da je svaka epoha koja je odbacila Boga ubrzo i sama završila.

Osim takvog nepravednog međudržavnog djelovanja susjeda koji bi po naravi stvari jedni drugima trebali biti na pomoć i osnaženje, Amos upozorava posebno Izrael i Judu – kao one koji su upoznali Božji zakon – da čine nepravde unutar svoga naroda, odnosno da imaju povlašteni sloj koji uživa u moći i blagostanju, dok običan čovjek trpi nezamislivu nepravdu. Pri tome Amos ističe četiri skupine povlaštenih u Izraelu i navodi njihove grijehe: aristokraciji spočitava da se izležava i opija u bjelokosnim kućama, dok tlači i ugnjetava siromahe (3,15; 6,4-6), veleposjednicima prigovara jer su za postizanje svoga bogatstva spremni prodati pravednika za srebro, a nevoljnika za sandale (2,6-7), bankarima i trgovcima da svojim nepravednim mjerama, lihvarenjem i prijevarama bez ikakvih skrupula dozvoljavaju da nevini siromah propadne (8,5ss), a sucima da su takvu nepravdu koja pogoduje bogatašima spremni ignorirati i tako pretvarati pravdu u otrov, a plod pravednosti u pelin (6,12).

Bez prevelikog udubljivanja, jasno je kako i danas možemo u hrvatskom društvu uočiti iste skupine povlaštenih, koje su si pribavile moć, ugled i bogatstvo nepravednim zakonima, korumpiranim sudstvom, lihvarskim radom banaka, raznoraznim pogodovanjima i na slične nezakonite načine, a dok uživaju u nepravedno stečenim povlasticama ne osvrću se na bijedu i probleme malog čovjeka, nego su ga naprotiv spremni uništiti i materijalno i duhovno.

Puno je toga još usporedivo s Amosovim vremenom, ali je barem jedno nužno spomenuti, a to je da prorok, prenoseći Božju riječ, najviše zamjera svom narodu, posebno navedenim skupinama, da se udaljio od Boga i njegovih zakona, a da bi se klanjao lažnim bogovima. Štoviše, dok se siromasi tlače, a Bog i njegov zakon odbacuje, sebeljubivi se moćnici bez straha i stida podaju putenim željama, te tako sin i otac idu k istoj djevojci (2,7), provodeći dane u pjesmi, bezbrižnosti, pijančevanju i spolnoj raskalašenosti. Činili su to ne samo oni koji su javno prezirali Jahvine zakone, nego su se takvim ponašanjima podložili i oni koji su bili određeni za služenje Bogu. Suvremene ideologije današnje svjetske i europske pozornice upravo nameću takve raskalašene oblike kojima je najvažnije zatrti sveto ime Božje, a kako bi, kao i u Amosovo vrijeme, prinosili žrtve “lažnim bogovima” sjaja i nemorala. Nažalost, nisu od toga imuni ni oni koji su postavljeni za predvodnike u Crkvi.

Iako u Amosovom viđenju ima puno “jao” i puno prijekora, iako prorok najavljuje teške kazne, koje su se ubrzo i obistinile, a moć Izraela potpuno nestala, Knjiga Amosova nije knjiga beznađa i pesimizma, nego naprotiv nagovještava da će u onaj dan Bog podići raspalu kolibu Davidovu, zatvorit joj pukotine, popraviti mjesta ruševna i sazidati je ko u stara vremena (9,11). U tom smislu, ni naše vrijeme, vrijeme velikih nepravdi, odbacivanja Boga i nametanja Bogu protivnih zakona, ne treba nipošto gledati beznadnim očima, nego naprotiv kao vrijeme u kojemu se jasnije razlučuje što je dobro, a što zlo, te vrijeme u kojemu će se, kao i u Amosovo vrijeme, zlo samo uništiti, a Božja pravda potom procvjetati.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Žene na Grobu Naslikao blaženi Ivan iz Fiesola (Beato Angelico) između 1440. i 1442., freska, 181 x 151 cm, u osmoj sobici Dominikanskoga samostana svetoga Marka u...
Samci u Svetom pismu Ženidba i brak u Starom zavjetu Imajući u vidu da pitanje samaca u SZ-u nije postavljeno kao što čini moderno doba jer je tada na cijen...
Noina najveća ostavština Pojmovi. Ostávština su tvarna i duhovna dobra koja ostaju nakon čije smrti, ono što nasljeđuju budući naraštaji. U pravu ostavìna je sve što j...
Tora, Isus i Pavao o razrješivosti ženidbe 1. Sažetak Prvotni Božji naum jest da je brak supružnicima trajno otkrivanje sama sebe: „Ovo je kost od mojih kostiju, pȕt od moje pȕ...
Temeljni Božji naum o ženidbi Čovjek - vrhunac Prvo poglavlje prve knjige Svetoga Pisma opisuje kako je Vječni stvorio i uredio sve vidljivo i nevidljivo pomoću deset svojih r...