Skip to content

Pravi svjetovnjački apostoli


Uz III. kongres katoličkih lajika u Rimu


Pod kraj prošle godine, u mjesecu listopadu (11.—18. X. 1967.), održavao se je u Rimu III. svesvjetski kongres svjetovnjačkog, lajičkog, apostolata. Prisustvovali su mu delegati, izaslanici, iz svih skoro zemalja, gdje ima katolika: njih oko 3.000. Glavna je tema kongresu bila: “Božji narod na ljudskim putevima”. S velikim interesom pratio je njegova zasjedanja čitav katolički svijet. Ono, što su posljednje pape uvijek toliko naglašavale i što je II. vatikanski sabor i formalno uzakonio, stalo se je konačno provoditi u djelo: sustavno i organizirano; na najširoj, međunarodnoj, osnovici. Katolički svjetovnjaci, obični vjernici-nesvećenici, pomolili su se, prvi put, masovno, na pozornici Crkve, da preuzmu svoj dio odgovornosti za njezinu sudbinu u budućnosti: — da aktivno počnu afirmirati, braniti, širiti, propagirati Evanđelje, kršćanstvo, Kraljevstvo Božje, u današnjem, savremenom, modernom, svijetu. Ovaj kongres trebalo je da pokaže njihovu snagu, ali ujedno i da donese konkretne osnove, nacrte, smjernice za njihov rad. I da taj rad poveže, — da ga idejno i organizacijski koordinira, — širom, čitava, katoličkog svijeta.

Sada je taj kongres prošao. Možemo već govoriti i o njegovim rezultatima, o njegovoj bilanci, o njegovu, većem ili manjem, uspjehu, pa i o karakterističnim pojavama, što su se na njemu opazile.

Nijesu svi, u crkvenim i u katoličkim redovima, zadovoljni onim, što se na njemu događalo: što smo na njemu gledali i s njega slušali. Neki izvjestitelji iz Rima javljali su, da je kongres, sa svojim rezolucijama i zahtjevima, koji su se na njemu čuli naišao na dosta hladan i uzdržan, rezerviran, prijem: na najvišim crkvenim mjestima, pa i na sinodu biskupa, koji je, u isto to vrijeme, zasjedao u Rimu. A i u široj su ga katoličkoj javnosti mnogi kritikovali.

Dvije su mu stvari osobito zamjerali.

Jednima on nije bio dovoljno autentična reprezentacija katoličkih svjetovnjaka; nije pravo i stvarno predstavljao katoličke lajike sa terena; one, koji se najviše žrtvuju i rade. Više je bio sabor profesionalaca: namještenika i funkcionara u organizacijskom aparatu katoličkih svjetovnjačkih ustanova i društava. Istupali su na njemu uglavnom, davali su mu ton, više teoretičari i vođe, — katkada i sa karijerom iza sebe, sa unosnih položaja, s dosta vremena i novaca, — nego praktičari: stvarni apostoli kršćanske i evanđeoske misli u savremenom svijetu i društvu. Manjina se je nametnula većini i ispred nje govorila. Nekompetentno, bez stvarne legitimacije. Osobito ga je s te strane, napose upogled njemačkih delegata, kritikovao, — na svojim putovanjima po Americi (u Milwaukee-u), gdje se je tada nalazio, — poznati i popularni koncilski teolog i perit, — poznat i popularan najviše baš po svojoj “modernosti” i “širini”, — isusovac, prof. Dr. Karlo Rahner.

Biskupe su opet i ljude sa viših crkvenih položaja najviše razočarale rezolucije, što ih je kongres usvojio. Više se u njima na Crkvu postavlja zahtjeva, više joj se daje savjeta i lekcija, nego što joj se nudi usluga i suradnje. Lajici kao da hoće da suodlučuju o svemu u Crkvi, pa i o crkvenom učenju, i o kršćanskom moralu. Mjesto da prihvate i brane ono, što je Crkva uvijek učila i zahtijevala od svojih vjernika, oni od Crkve traže moralne koncesije i olakšice. Sve u ime apostolata i osvajanja modernoga svijeta za Krista. A pritom ne pokazuju baš, — većina, koja je te rezolucija izglasala, — puno tankoćutnosti ni obzira. Ponešto i u rezoluciji o pravima žene u crkvenom životu, ali osobito u rezoluciji o planiranju poroda i obitelji. I ako je Sveti Otac, kako je općenito poznato, baš zbog moralne delikatnosti ovoga problema, sebi jedinome pridržao pravo, da o njemu, u svoje vrijeme, donese odluku, — odluku, dakako, u skladu sa prirodnim zakonom i sa vječnim moralom kršćanstva, kako ga je Crkva naučavala od početka, — i ako je, Sveti Otac, tu temu, kao predmet rasprave, skinuo i sa dnevnoga reda koncilskih zasjedanja i biskupskog sinoda, — foruma, koji su, po sebi, kao učiteljski, za tu stvar kompetentni, — lajički je kongres ipak o tom poveo debatu i izglasao, — doduše iza vrlo burne diskusije i mnogoga pljeska za i protiv, — rezoluciju, kojom Crkvi, odnosno crkvenom starješinstvu, — istina u diplomatskoj i zakukuljenoj, pa ponešto i dvoznačnoj, ali i prilično providnoj formulaciji, — prenosi svoju želju i očekivanje, da će se ta stvar u praksi ostaviti slobodnoj ocjeni bračnih drugova, i upogled metoda i upogled sredstava, a crkveno učiteljstvo da će se samo “koncentrirati na temeljne moralne i duhovne vrijednosti, — bez predlaganja znanstvenih ili tehničkih rješenja za ostvarenje odgovornog očinstva: u skladu sa kršćanskom vjerom, a na bazi medicinskih i znanstvenih konzultacija”. Svi su komentatori protumačili tu rezoluciju kao plediranje za “pilulu” i za slobodnu uporabu svih drugih, modernih, antikoncepcijskih sredstava. Brakom bi se i “ljubavlju”, bez ikakvih ograničenja, smjeli dakle služiti i kršćanski bračni drugovi, kad im to god izgleda opravdano: pa i direktno, pozitivno, sprječavajući začeće; ne samo periodičkom uzdržljivošću, kako je to dosada, jedino, dopuštala crkvena teorija i praksa. “Ljubav” bi u braku tako bila “odvezana”, rastavljena, od rađanja i djeteta. Rađanje, dijete, ne bi više bila prvotna, primarna, bitna, svrha braku. Preko načelnih rezervi i “skrupula” tradicionalnog učenja i morala Crkve prešlo bi se tiho, neprimjetno, na dnevni red. “Demokratskom” metodom odglasavanja, većine, aplauza.

Poluslužbeni organ Svete Stolice, “Osservatore Romano”, odmah je na to reagirao. Retuširao je tu rezoluciju. Nametnuo joj je i sugerirao restriktivan smisao. I citirao je, u tom kontekstu, kardinala Maurice-a Roy-a, nadbiskupa Quebec-a u Kanadi, predsjednika nove papinske komisije za lajikat, koji je, u vezi s tom rezolucijom, izjavio: “Evidentno je”, da se taj zaključak kongresa mora razumjeti “u smislu, tako jasno izrečenu na II. vatikanskom koncilu riječima: ‘Djeca Crkve ne smiju se služiti pri reguliranju poroda metodama, koje osuđuje Učiteljstvo Crkve'”. A to, tradicionalno, učenje, Crkve napadano od nekih kongresnih delegata u debati, priznaje samo uzdržljivost, stalnu ili periodičnu, za jedinu moralnu metodu kontrole rađanja. I ponovo je, “Osservatore Romano”, tom prilikom naglasio, da je pitanje regulacije poroda Sveti Otac pridržao sebi osobno. I mnogi su biskupi, — i neki američki, — dali tom prilikom izjave, da Crkva ostaje i da će uvijek ostati uz svoju dosadašnju nauku i praksu u toj točki. Sam Sveti Otac bio je suzdržljiviji. Samo jedva da se i u njegovu govoru kongresistima u crkvi, a kasnije i u audijenciji, ne opaža nešto od tona nelagodnosti, zabrinutosti i razočaranja. Ni jednom se riječi nije osvrnuo na taj “zahtjev” kongresa, ali je zato katoličkim lajičkim apostolima, vrlo krepko, dozvao u pamet, da nijesu sami sebi “tumači riječi Božje” i da se ne smiju udaljivati od tradicije ni emancipirati od crkvenog učiteljstva, a ujedno da, prije svega, moraju biti kršćani i vjernici životom i pravdom, pa posvećivati sebe i druge: da moraju biti “savršeni kršćani” i “djelatni, militantni, katolici i apostoli”. U tom je najdublji smisao i glavna snaga i vrijednost svjetovnjačkog apostolata. Mnogi su te Papine riječi protumačili upravo kao formalan otklon i indirektnu osudu rezolucije, a prijekor onima, koji su je izglasali. Tako ugledni američki katolički publicista, lajik, Dr. Paul Hallett, svoj članak, napisan tom prilikom protiv propagande za antikoncepcijska sredstva, završuje izričitim apelom na vjernike, da u ovoj stvari slušaju Papu, a ne nezvane lajičke interprete crkvene nauke. “Ne će”, — veli on, u svome članku: “Druga strana kontrole poroda”, — “nitko izgubiti duše, ako ne posluša kongres lajičkog apostolata. Ali zato ćemo izgubiti dušu, ako ne poslušamo Namjesnika Kristova!” A vrhovni meštar “Kolumbovih vitezova” iz Sjedinjenih Država, John W. McDevitt, digao je i na samu kongresu glas protiv “pokušaja nekih elemenata u lajikatu, da u crkvenim poslovima ospore vodstvo kleru i biskupima”.

Međutim, mi ne mislimo u ovom članku govoriti o moralnom problemu ograničavanja poroda i planiranja obitelji. Ne mislimo: i ako bi inače bilo vrlo poučno i za naše čitatelje, jednom zgodom, u cijelosti prevesti Hallettov članak; dokumentiran je i sa stručne strane; iznosi i pozitivne podatke; citira velike auktoritete sa demografskog područja. Ne mislimo: i ako bi, sigurno, bilo i zanimljivo i značajno, i ovom prilikom, upozoriti na jedan paradokson, koji nije nimalo na čast tolikim “pilulašima” iz katoličkih redova; paradokson, da poganin, ali vjernik, mislilac i humanista, Rajmohan Gandhi, unuk slavnog Mahatme Gandhi-ja, u ovoj stvari zauzimlje puno odgovorniji, ljudskiji, religiozno i moralno superiorniji, stav od kongresa katoličkih lajičkih apostola (“Glas koncila” od 24. IX. 1967., br. 19.: “Gandhijev unuk protestira”).

Mi ćemo u ovom članku ostati samo pri onoj Papinoj riječi, da katolički lajički apostolat mora, prvotno i prije svega, biti apostolat praktične kršćanske pravde: apostolat života po Evanđelju. Ista ta misao, uostalom, krije se, — barem, nama se čini, — i u podtekstu reakcije prof. Rahnera. Stvar je to i kod nas danas jako aktualna. Danas, kad mi svoj katolički lajikat prvi put “ex professo” organizacijski oblikujemo i kad ga pokušavamo sistematizirati i omasoviti. Pouka su nam ovi događaji sa rimskog kongresa. Pouka i opomena.

Nije svagdje po katoličkom svijetu taj problem ispravno ni uočen ni riješen. Mnogi težište katoličkog svjetovnjačkog apostolata hoće da prebace na područje teorije. Hoće da od katoličkih lajika naprave neke učitelje vjere, neke teologe i teoretičare katolicizma. Pa da katolicizmu otvore nove vidike. Da mu dadnu, kao vjerskom sistemu, novi smjer, nove ideje. Konkretno i praktično: da kršćanstvo preudese po ukusu današnjega čovjeka; da uklone iz njega ono, što mase od njega odbija, što je previše kruto i “nerealno”, što nije u skladu sa napretkom čovječanstva ni sa “znanstvenim” tezama, psihološkim, biološkim, sociološkim. Stvara se tip “lajičkog apostola”: borca za lajička prava u Crkvi, za demokratizaciju Crkve, za slobodu mišljenja i samoopredjeljenja vjernika i u vjerskim pitanjima, i u religiozno-moralnoj praksi, za jednakost klera i lajikata u Crkvi. “Lajičkog apostola”: teologa, a bez teološke spreme i bez crkvene misije, pa zato i bez kompasa i bez discipline, smiona, samouvjerena, prepotentna, revolucionarna, opozicionara iz načela, “reformatora” Crkve i svijeta od profesije, uvijek spremna, da mentorski docira i kritikuje sve i svakoga u Crkvi, od Pape i rimske kurije pa na niže. Stvaraju se u Crkvi dva jednakopravna auktoriteta: nije Sveti Otac u svom govoru kongresistima badava aludirao na problematiku “dviju paralelnih hijerarhija”. A uporedo s tim pointa se, naglasak, stavlja sve više na socijalno-humanitarno djelovanje Crkve nasuprot onome dogmatičko-moralnom i eshatološkom: molitvi, sjedinjenju s Bogom, životom po vjeri i po zapovijedima, iščekivanju vječnosti. Ideal lajičkog apostola postaje žurnalista i socijalno-politički radnik, — sa terena visoke svjetske politike prije svega, — a ne, na prvom mjestu, čovjek duboka nutarnjeg vjerskog života, pobožnosti, osobne kreposti, moralne i karakterne savršenosti. Vođe ljudi hoće da budu, a ne Božje sluge, vojnici i radnici. Učitelji i ideolozi u Crkvi (Jak 3, 1.), a ne branitelji i širitelji onoga, što Crkva oduvijek uči i traži od čovjeka i od čovječanstva: uime Boga, po nalogu, što ga je dobila od Gospodina, po diktatu nadnaravne, božanske, objave. Bira se ono lakše, — riječ i vanjska akcija, — a izbjegava ono teže: izgradnja kršćanske ličnosti, duhovno pretakanje u Krista, opsluživanje Božjega zakona i Božjih zapovijedi: i ondje, gdje su one naravnom čovjeku teške, i najteže. Ljudi bi htjeli biti kršćani i katolici, htjeli bi biti i propagatori kršćanstva, ali samo po tipu, kakav oni sami sebi izgrade. Neće šablone; ne primaju diktata.

Ne bi bilo nimalo poželjno, da se i kod nas stvara ili popularizira ovakav tip katoličkog lajičkog apostola. Nije autentičan. Prazan je i jalov. Lajički apostolat, koji bi pledirao za posvjetovnjačenje Crkve i za snizivanje i razvodnjavane moralnih ideala Evanđelja i kršćanstva, ne bi više ni bio apostolat, so i kvas; — pretvorio bi se u svoju suprotnost: postao bi klica, bacil, duhovne truleži i raspadanja. Crkva ne zove svojih vjernika na apostolske njive, sebi u pomoć, da joj kazuju, što je Evanđelje, nego da ono Evanđelje, koje je Krist donio na svijet i koje ona čuva kao poklad vjere, — “depositum fidei”, — i apostolsku tradiciju, primjenjuju, šire i brane. Baš onakovo, kakvo je ona primila od Gospodina i od apostola. Bez promjene i izmjene. Bez novih interpretacija i interpolacija. Ne treba njojzi između njezinih vjernika učitelja, nego branitelja. Kršćana života i djela, a ne kršćana riječi i fraze. Poniznih Božjih radnika. Kršćanskih životnih idealista. Pravednika. Ljudi vjere. Dakako: aktivnih, poduzetnih, požrtvovnih. I na najobičnijim poslovima. Papa je baš to jedino izrijekom i spomenuo u svom govoru. Malo je katoličkih lajičkih apostola pozvano, da rješavaju velike svjetske probleme i bistre politiku.

Svi veliki kršćanski lajički apostoli kroz povijest bili su ponizni, pobožni i moralno ozbiljni, odgovorni, ambiciozni. Neka to budu i naši hrvatski lajički apostoli! Ne reklamni borci za kršćanstvo, nego stvarni. I borci za autentično, evanđeosko, crkveno, kršćanstvo. I, prije svega, oci i majke brojnih i uzornih kršćanskih obitelji. Nema evangelizacije, nema ni pokršćanjenja svijeta, bez spiritualizacije i santifikacije, posvećenja (koncilski Dekret o apostolatu svjetovnjaka, n. 3., 4., 6., 13.)!

Jedino to su pravi svjetovnjački apostoli. A ne smeta ništa, što nijesu onako bučni i grlati kao oni drugi. Ne smeta, ni ako su manjina. Božja manjina!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Veritasu 4/1968. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 22-27. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Holandija Ako je slava u tome, da se o nekomu puno govori i piše, onda je Holandija danas najslavnija katolička zemlja na svijetu. A katolička jest, u ...
Nova granična linija Nekada smo se u Crkvi i u katoličkom životu okupljali i diferencirali po puno sporednijim i manje bitnim kriterijima nego danas. Po pripadništ...
Pred oltarom našega prvoga sveca Prvi ćemo put, mi Hrvati, ove godine, u mjesecu studenom, proslaviti jednoga čovjeka naše krvi, kao kanoniziranog sveca na oltaru, na njegov g...
Pred problemom “pastoralnih vijeća” Snimio: Igor Brautović Jedno pismo. Jedan prijedlog. Jedno mišljenje Pismo prof. dr-a Šagi-ja o organizaciji lajičkog apostolata kod n...
Natrag k duhovnosti Snimio: Igor Brautović Uz mjesec svibanjskih pobožnosti I odviše je evidentno, da težište vjere u kršćanstvu ne može biti u vanjskom živo...