Skip to content

Pred našim Gospodinom na oltaru

Snimio: Igor Brautović

Nedavno su američke katoličke novine (“The Register” od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: “Far-reaching changes in Mass discussed” — Raspravljanje o dalekosežnim promjenama u Misi) zabilježile među ostalim i jednu značajnu izjavu rochesterskog biskupa Fultona Sheen-a sa vijećanja prošlogodišnjeg biskupskog sinoda u Rimu: čini se, baš u vezi sa diskusijom o liturgijskim reformama. Sheen je rekao, kako se, po njegovu mišljenju, sve krize u Crkvi vrte oko Tijela Kristova (“all the crises of the Church have revolved around the Body of Christ”). A doveo je s tim u vezu i pitanje uspješnog djelovanja Crkve na svijet na socijalnom području. “Svećenik”, rekao je on, “koji ne gleda Krista pod euharistijskim prilikama, nikada ga ne će vidjeti ni pod prilikama siromaha”.

Eto taj veliki, genijalni, kršćanski mislilac i moderni apostol kršćanstva sa radija i televizije poturio je u središte svih današnjih dramatičnih zbivanja u krilu Crkve Presvetu Euharistiju: Krista u Sakramentu. Instinktom kršćanina i adoratora on je osjetio, da se i danas u Crkvi, — samo na malo drugačiji način, — ponavlja ista ona fatalna dilema iz kafarnaumske sinagoge, gdje su se na vjeri u Euharistiju i na držanju prema njoj mnogi razišli s Isusom. “Tada mnogi od učenika njegovih, koji su ga slušali, rekoše: Tvrda je ovo besjeda, i tko je može slušati?… Otada mnogi od učenika njegovih otidoše natrag, i nijesu više išli s njim” (Iv 6, 61. 67.).

Sheen očito aludira na euharistijske teze “nove teologije”, koje u stvari ruše, — ili, barem, podrivavaju, — tradicionalnu vjeru Crkve u realnu Isusovu prisutnost u Sakramentu: teze, od kojih se je, vrlo energično i auktoritativno, ogradio, pred dvije i po godine (3. rujna 1965.), još za trajanja II. vatikanskog sabora, i papa Pavao VI., u svojoj enciklici: “Mysterium fidei”.

Samo, po svome najdubljem smislu, ova je Sheenova izjava, značenjem, još puno šira. On njom očito Isusu u Sakramentu pridaje esencijalno i centralno mjesto u čitavu organizmu, biću, misiji Crkve. Crkva je živa i autentična Božja Crkva samo po Euharistiji. Samo po njoj je ona, u potpunu smislu, mistično Tijelo Kristovo: Krist u njoj živi i kroz nju spasava svijet. I sva je njezina otkupiteljska snaga od Krista u Euharistiji: u tom Sakramentu vječno obnavljane kalvarijske žrtve i, primijenjenog, križnog otkupljenja. Tko se je ogriješio o Euharistiju ili tko nju ignorira, on je, virtualno, otpao i od kršćanstva, i od Crkve. Sva je njezina i istinitost i vitalnost povezana sa Euharistijom. Kriza euharistijske vjere i pobožnosti uvijek je i kriza kršćanstva; uvijek je uvod i u dogmatičke zablude i u moralni otpad od duha i svetosti Evanđelja.

Baš je tako. Ima pravo biskup Sheen. Čitava historija Crkve, sve njezino tisućljetno iskustvo, to dokumentira. Žive i aktivne periode u Crkvi bile su, sve, periode intenzivna euharistijskog kulta i života: starokršćanska, ona keltsko-franačka, ona franciskansko-dominikanska, ona tridentinska, ona iza I. vatikanskog sabora i euharistijskih reformi Pija X. A sve mrtve i pasivne periode bile su periode nazadovanja, nemara, površnosti, u kultu Presvete Euharistije: cezaropapistička, karolinško-štaufovska, renesansno-re- formatorska, janzenističko-jozefinistička, racionalističko-modernistička. Uvijek se nanovo obistinjuje ono sv. Pavla: tkogod u Euharistiji ne razaznaje i ne prepoznaje Tijela Gospodnjega, — živoga Krista među nama, živoga Boga među nama (Iz 7, 14.; 8, 8.; 45, 15.; Mat 1, 23.; Gtkr 21, 3.), — duhovno je i milosno ili anemičan ili mrtav. Svaki “non diiudicans corpus Domini” (1 Kor 11, 29.). “Zato su među vama mnogi slabi i bolesni, i mnogi spavaju” (1 Kor 11, 29. 30.).

I za nas svećenike to vrijedi. Za nas više nego i za koga drugoga. Za nas, koji smo, po službi i po posvećenju, “ministri Eucharistiae”, djelitelji tajne. Ako smo našli put do Gospodina na našim oltarima, ako živo u njega vjerujemo i pobožno ga, od sve duše častimo i zazivamo, onda je jedino živo i plodno naše svećeništvo. I ortodoksno je. I apostolsko. Baš kao u sv. Pavla, i u sv. Ćirila Jeruzalemskoga, i u sv. Ivana Hrizostoma, i u sv. Ante Padovanskoga, i u sv. Tome Akvinskoga, i u sv. Bonaventure, i u Tome Kempenca, i u sv. Ivana od Križa, i u sv. Filipa Nerija, i u svetoga arškog župnika, Ivana Vianney-a. Euharistija, svetost i apostolat uvijek su skupa.

Svećenici smo baš po tome, što u svetoj misnoj Žrtvi, u “tajni vjere”, konficiramo Euharistiju. I što se njom hranimo. I što je čuvamo. I što je častimo. I što je dijelimo. Sveti svećenički red i ustanovljen je od Gospodina, prije svega, kao služba Euharistiji. Nama je, u našim apostolskim i svećeničkim prethodnicima, i rekao Isus: “Ovo činite meni na spomen!” (Luk 22, 19.: 1 Kor 11, 24.). Svaki nam je dan Euharistija u rukama. I svaki dan pred očima. Neprestano pred njom stojimo. I ne možemo se, ni da hoćemo, od nje rastaviti, doklegod smo svećenici. I ne možemo prema njoj ostati ravnodušni. Ili smo joj adoratori, poklonici, ljubitelji, ili smo joj, svetogrdni, skvrnitelji. A ako to još nijesmo, postat ćemo, nijesmo li joj poklonici i ljubitelji. “Non diiudicamus corpus Domini”. Ne kušamo sebe i ne zovemo sebe na račun, prije nego što blagujemo od svetoga kruha i kaleža. Nedostojno ih, — ili, barem, nedolično, — jedemo i pijemo (1 Kor 11. 27—29.). Bez strahopočitanja, bez ljubavi, bez zahvalnosti, bez čežnje za Isusom i za njegovom pravdom, za njegovim posvećenjem, za njegovim nebom. Ne nosimo euharistijske svetinje braći; ne zovemo ih na euharistijsku gozbu i klanjanje. Suhi smo, drveni, nemarni, nesvjesni, pred “kruhom Božjim, koji je sišao s neba i daje život svijetu” (Iv 6, 33. 59.).

Uvijek je Euharistija bila duša i snaga svećeništva. Uvijek je ona bila zalog svećeničkih, apostolskih, uspjeha. Uvijek je odnos prema njoj bio najsigurnije mjerilo svećeničke i vjernosti i vrijednosti. Ne može svećenik bez Isusa biti svet. Ne može biti pravi svećenik, ne nasloni li se na velikoga Svećenika i Žrca sa oltara, koji je jedini, u svome božanskom svećeništvu, “svet, nevin, neokaljan, odvojen od grješnika” (Hebr 7, 28.). I jedini božanstven, “viši od nebesa” (Hebr 7, 26.), pa stoga i “vrijedan da spasi one, koji po njemu dolaze k Bogu” (Hebr 7, 25.). Ne može se svećenik oteti nasilju puti, ni napasti na grijeh, na otpad, na materijalistički hedonizam “standarda”, ako se svaki dan ne sjedinjuje sa djevičanskim i pobožanstvenjenim čovječanstvom Kristovim iz Euharistije.

Bože, kako je to aktualno baš u naše dane, velike krize u Crkvi i u svetištu! U dane masovne lajicizacije tolikih od nas. U dane kampanje protiv celibata na toliko strana, iz toliko krugova. U dane učestalih buna protiv crkvenog auktoriteta. U dane svagdanjih apostazija.

Ima pravo biskup Sheen. Zaboravili smo na Euharistiju; izgubili smo, mnogi, ljubav i strahopočitanje prema živom Kristu s naših oltara. “Hinc illae lacrymae!” Nijedan od tih emancipiranih nije, sigurno, adorator ni molitelj pred našim Gospodinom na oltaru. Vidi se to po onome, što nam govore. O svemu nam govore; samo nam ne govore o Euharistiji i o Isusu. I u sve se razumiju, u svemu su stručnjaci, — hoće barem da budu, — i u organizaciji, i u propagandi, i u sociologiji, i u psihologiji, i u ekonomici, i u politici: samo nijesu stručnjaci u molitvi i u ljubavi k Euharistijskom Spasitelju. I u sve se uzdaju, samo najmanje u snagu Euharistije: u Onoga, koji je život i svjetlo ljudima (Iv 1, 4.; 1 Iv 1, 2.), koji ljudima daje “vlast, da budu djeca Božja” (Iv 1, 12.) i od čije punine svi mi primismo “milost i istinu” (Iv 1, 14. i 8. 17. 18.).

Ako smo, ne daj, Bože, i mi infiltrirani tim mentalitetom euharistijske nebrige i mlakosti, odmah to revidirajmo! Koncentrirajmo i svoj duhovni život i svoju pastvu oko oltara! Uvijek pred Svetohraništem tražimo prosvjetljenje i nadahnuće; uvijek Isusa u Svetotajstvu pitajmo za savjet; nikada bez njegova blagoslova ne poduzimljimo ništa, što ima da služi Bogu i dušama! A duše vodimo k Euharistiji! Budimo uporni i dosljedni propagatori euharistijske pobožnosti, misne žrtve, dostojnog i čestog pričešćivanja, euharistijskih adoracija i blagoslova! Lijepe i uredne, — a ne prljave i zapuštene, — neka budu naše crkve! Čisti neka budu naši oltari, naši purifikatoriji, naše pale, naše albe i misnice! A još čišća i ljepša pred Bogom neka budu naša srca! Neka naše svećeničke duše zaljubljenički vise na našem sakrivenom Gospodinu u Euharistiji! Bit će onda velike, lijepe i čiste i u očima sviju, koji traže Boga.

A ne da od jutra do mraka ni ne zavirimo u crkvu! A ne da se čuje, gdje se poneki svećenik hvali, kako on preko tjedna ni ne govori mise! Nema za koga. On govori misu samo “liturgijski”: “s narodom”, onu nedjeljnu. Preko tjedna posti od Euharistije, a posti, razumije se, i od pastve, i od rezidencije. Ne vidi raisona tihoj, privatnoj misi. Sve mu je preče od Isusa. I njegov auto, i njegovi prijatelji, i njegove prijateljice. Pa, dakako, ostaje mrtav i bez života: i on i njegova župa. Drukčije ni ne može biti. “Zaista, zaista vam kažem: Ako ne bmdete jeli tijela Sina čovječjega i ne budete pili krvi njegove, ne ćete imati života u sebi!” (Iv 6, 54.).

Biskup Sheen, adorator i apostol, očito misli drukčije. Bolje. I — jedino pravo. Samo euharistijski “lijek besmrtnosti” izliječit će nas, — i nas svećenike, — od pokvarenosti i od robovanja požudi. Samo svagdanji euharistijski “kruh jakih” (Zah 9, 17.), samo svagdanja euharistijska večera, učinit će nas, nesavladivim i neumrlim, junacima i apostolima rada, žrtvovanja, ljubavi i nade. Samo euharistijska, pomirna i mirotvorna, žrtva, žrtva pomilovanja i praštanja, povratit će svijetu mir. Samo će nas živi Krist u Euharistiji, živi Sin Božji, dovesti k Ocu (Iv 1, 18.; 6, 40.; 12, 45.; 14, 6. 9.; Mat 11, 27.; Luk 10, 22.) i uvesti u život vječni. “Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan!” (Iv 6, 55. 59.).

Euharistijski Isuse! Od tebe je sve naše svećeničko dostojanstvo (Naslj. Kr. IV., 5, 1—19.). Od tebe sve očekujemo. Bio si, i bit ćeš uvijek, naša prva ljubav. Tebi posvećujemo svoje svećeništvo. I svu svoju svećeničku braću. Onu od danas, i onu, mladu, od sutra. I sve ljudske duše, koje si nam povjerio. I svu Crkvu Božju, kojoj smo sluge i branitelji. Amen!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 7-8/1968., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 228-232. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)... Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom...
Redovi u župi Snimio: Igor Brautović Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre...
Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Al...
U obranu privatne i izvanliturgijske molitve Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime...
Katehizacija I katehizacija spada, — nema o tom nikakve sumnje, — među osnovne, fundamentalne, svećeničke obveze. Osobito i prvotno kod svećenika iz duhovne ...