Skip to content

Presveta euharistija (pravni vid)

Katolički nauk o presvetoj euharistiji sažet je u Zakoniku kanonskog prava u nekoliko rečenica. U njemu se kaže: Najuzvišeniji je sakrament presveta euharistija, u kojoj je sadržan, prinosi se i prima sam Krist Gospodin i po kojoj Crkva trajno živi i raste. Euharistijska žrtva, spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća, u kojoj se ovjekovječuje njegova žrtva križa, vrhunac je i izvor svega bogoštovlja i kršćanskog života, kojom se ostvaruje jedinstvo Božjeg naroda i dovršava izgradnja Tijela Kristova (kan. 897). Određuje se u Zakoniku da vjernici trebaju presvetoj euharistiji iskazivati najviše štovanje, sudjelujući djelatno u slavljenju najuzvišenije žrtve, primajući pobožno taj sakrament i časteći ga najdubljim klanjanjem (kan. 898).

Kad je riječ o euharistiji, može se raditi o euharistijskoj žrtvi ili svetoj misi i o euharistijskoj pričesti.

I. EUHARISTIJSKA ŽRTVA – SVETA MISA

Sažimajući nauku Drugog vatikanskog sabora (SC 47), Zakonik kaže: Euharistijsko slavlje čin je samoga Krista i Crkve u kojem Krist Gospodin, po službi svećenika, samoga sebe, bivstveno prisutna pod prilikama kruha i vina, prinosi Bogu Ocu, a vjernicima združenim u njegovu prinošenju, daje se kao duhovna hrana (kan. 899, § 1). U misnom slavlju, spomen-činu Gospodnje večere i Isusove žrtve na križu te njegova slavnog uskrsnuća, Krist je stvarno prisutan u samom skupu, sabranom u njegovo ime, u osobi posvećenog službenika, u svojoj riječi i napokon “substancijalno i trajno” pod euharistijskim prilikama (Opća uredba Rimskog misala, 5).

Služitelj presvete euharistije i sudjelovanje vjernika u slavljenju euharistije

Euharistijsku žrtvu ili svetu misu može slaviti samo valjano zaređen svećenik (kan. 900, § 1); a slavi je dopušteno svećenik kojemu to, zbog nekog razloga, ne priječi kanonski zakon, i koji obdržava crkvene propise o načinu slavljenja (kan. 900, § 2). Ako bi vjernik koji nije zaređen za svećenika simulirao da slavi svetu misu, činio bi svetogrdno djelo kažnjivo teškom crkvenom kaznom.

Iako je služba svećenika u slavljenju euharistije bitna, u euharistiji, kao eminentno bogoslužnom činu cijele Crkve, trebaju aktivno sudjelovati svi nazočni vjernici, kako klerici tako i laici, svatko na svoj vlastiti način (899, § 3).

Obični vjernici, okupljeni u euharistijskom slavlju, tvore jedno tijelo slušanjem Božje riječi, sudjelovanjem u molitvama i pjevanju, u složnim kretnjama i u jedinstvenom držanju tijela, što sve skupa biva okrunjeno prikazivanjem zajedno sa svećenikom neokaljane žrtve i zajedničkim sudjelovanjem kod stola Gospodnjega.

Među vjernicima vlastitu službu vrši zbor pjevača zajedno sa zborovođom i s orguljašem.

Vjernici mogu u euharistiji, i općenito u bogoslužju, imati i posebne službe, bilo zastalno bilo privremeno ili u pojedinim zgodama. O tim službama bit će više riječi kasnije, kad budemo govorili općenito o sudjelovanju laika u posvetiteljskoj službi Crkve.

Namjena misa i prilozi vjernika za njihovo slavljenje

Svećenik koji slavi misu, može je namijeniti za svakoga, bilo živoga bilo mrtvoga (kan. 901). Namijeniti se može na doličnu nakanu također katolika koji se nalaze u nesređenim vjerničkim situacijama, kao i na nakanu nekatolika i nevjernika, pri čemu treba razlikovati javno oglašavanje za koga ili za što se misa namjenjuje i unutarnju nakanu svećenika koja se javno ne oglašava. Javno oglašavanje treba biti isključeno svaki put kad bi to moglo izazvati sablazan.

Prinošenje darova za vrijeme mise, bilo u naravi, osobito kruh i vino, bilo u novcu, stara je, stalna i duga tradicija u Crkvi. S vremenom su se dobrovoljni novčani prilozi počeli davati također izvan slavljenja mise, čime je svećenik preuzimao na sebe i obvezu da namijeni misu prema želji darovatelja. Iz te prakse i običaja u Crkvi su uvedeni novčani prilozi za misu, tzv. misni stipendij, da se sveta misa namijeni na nakanu onoga tko prilog daje. Motivacije i svrhe priloga su ostale iste. Vjernici, naime, vođeni religioznim i crkvenim osjećajem, da bi što učinkovitije sudjelovali u euharistijskoj žrtvi, svojim novčanim prilogom prinose kao neku svoju žrtvu, a istodobno pomažu u potrebama Crkve, osobito u uzdržavanju njezinih službenika (kan. 946).

Dopušteno je da svećenik koji slavi misu može primiti prilog, da bi misu namijenio na određenu nakanu onoga tko daje prilog, a preporučuje se svećenicima da i bez primanja ikakva priloga slave misu na nakanu vjernika, osobito onih siromašnih (kan. 945, § 1-2).

Visinu iznosa misnog stipendija određuje pokrajinski sabor ili pokrajinska biskupska konferencija. Svećenik može za namjenu mise primiti manji iznos od onoga koji je određen, ako će misu slaviti osobno, a nije svećenicima dopušteno tražiti veći iznos, a mogu ga uzeti ako je ponuđen dobrovoljno (kan. 952, § 1).

Svećenik treba namijeniti onoliko misa koliko je primio pojedinačnih stipendija za mise (kan. 948), tako da ne može u normalnim prilikama uzimati iznos punih misnih stipendija za slavljenje misa prema posebnim nakanama pojedinih darovatelja, a zatim ih objedi niti kao jedan prilog, i zadovoljiti obvezu slavljenjem samo jedne mise.

Drugačiji je slučaj kad vjernici daju neki prilog ‘za misu’ po svojoj želji i prema svojim mogućnostima, kakav je slučaj i u našim krajevima, a da izričito ne traže da se za svaki od njih slavi posebna sveta misa na njihovu nakanu. U tim slučajevima dopušteno je ujediniti te priloge, ali se mora slaviti na nakanu svih darovatelja onoliko misa koliko odgovara dijecezanskoj taksi misnih stipendija.

Posve različit slučaj bi bio primanja punih misnih stipendija od više darovatelja za slavljenje svetih misa prema njihovim posebnim nakanama te spajanje tih priloga i slavljenje samo jedne mise prema tzv. ‘kolektivnoj’ nakani. Takve mise na ‘kolektivnu’ nakanu bi se smjele primati samo kad, zbog manjka svećenika, nikako nije moguće udovoljiti svim pojedinačnim željama darovatelja, s tim da ih se mora izričito upozoriti da će biti slavljena zajednička misa, i da oni na to pristanu. U tom slučaju treba javno naznačiti dan, mjesto i sat slavljenja mise, ali da to ne bude više od dva puta tjedno. Svećenik koji slavi misu na ‘kolektivnu’ nakanu može za sebe zadržati samo iznos koji odgovara jednom misnom stipendiju, određenom za dotični kraj, a sve preko toga treba predati za svrhu koju odredi ordinarij.

Mjesto i vrijeme slavljenja primljene mise i svećenik koji je slavi

Darovatelji priloga za namjenu mise redovito ne postavljaju uvjete ili ne određuju koji svećenik treba slaviti misu, gdje se misa treba slaviti i u koje vrijeme. Ali nije isključeno da se to i odredi ili traži, npr. da se misa slavi u određenom svetištu ili crkvi, ili određenog dana, ili da je slavi određeni svećenik.

Ako se traži u nekom mjestu slavljenje većeg broja misa nego što se tu može slaviti, dopušteno ih je slaviti drugdje, osim ako su darovatelji izričito isključili takvu mogućnost (kan. 954).

Ako darovatelj priloga za misu izrazi želju da se misa slavi u određeni dan ili sat, i ako onaj tko prima misni stipendij na to pristane, obvezan je pobrinuti se da se to i ispuni. Ako o vremenu slavljenja mi sa nije ništa određeno, treba mise slaviti u što kraćem roku nakon njihova preuzimanja, s tim da se ne smije primati više priloga za mise, ako ih netko treba osobno zadovoljiti, nego što ih može u godinu dana slaviti i na nakanu darovatelja namijeniti.

Misu može na nakanu darovatelja slaviti svaki svećenik. Ali ako neki svećenik primi prilog od darovatelja koji želi da on osobno slavi misu na određenu njegovu nakanu, dužan je da sam tu misu slavi. Inače, svete mise koje neki svećenik nije u stanju zadovoljiti najduže kroz godinu dana, dužan je što prije primljene misne stipendije predati nekom drugom svećeniku da ih zadovolji (kan. 955).

Za slavljenje mise na nekom posebnom mjestu ili u neko posebno vrijeme misni stipendij ostaje nepromijenjen, ali ako bi to od svećenika iziskivalo dodatni napor i izdatke, može tražiti da mu se oni nadoknade.

Gregorijanske ili Velike mise

U Crkvi postoje tzv. gregorijanske mise, prema papi Grguru Velikom (6. st.), iz čijeg vremena potječu, a kod nas se često nazivaju i ‘velike mise’. To je niz od 30 misa koje se slave neprekidno kroz 30 dana za nekog pokojnika. U slučaju prekida toga niza doskora je vrijedilo pravilo da čitav niz treba započeti iznova.

Obveza o neprekinutom slavljenju misa sada je nešto ublažena. Naime, ako zbog iznenadne kakve zapreke, npr. bolesti svećenika, ili zbog drugog opravdana razloga, kao što je slavljenje mise zadušnice u tom vremenu za nekog pokojnika, ili mise sklapanja braka, nije moguće slaviti misu iz gregorijanskog niza, u tom slučaju niz se ne prekida posve, nego ga treba nastaviti i slaviti onoliko misa koliko je potrebno da se dopuni broj od 30 misa.

II. EUHARISTIJSKA PRIČEST

Sudjelovanje u euharistijskoj žrtvi ili svetoj misi dostiže svoju puninu sakramentalnom pričešću, kojom se ostvaruje najdublje jedinstvo vjernika s Kristom, a i međusobno. Stoga Drugi vatikanski sa bor u Konstituciji o svetoj liturgiji “preporučuje ono savršenije učestvovanje kod mise, kad vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve” (SC 55).

Tko može pristupiti i biti pripušten na svetu pričest?

Već smo ranije vidjeli da vjernici imaju pravo primati od posvećenih pastira pomoć duhovnih dobara iz sakramenata (kan. 213). Odnosi se to i na primanje svete pričesti, o čemu Zakonik izričito određuje, da se svakog krštenog, kome se to pravom ne zabranjuje, može se i mora pripustiti na svetu pričest (kan. 912).

Na svetu pričest može i treba biti pripušten, i na svetu pričest smije pristupiti samo onaj tko je kršten i tko je za primanje tog sakramenta dolično pripremljen ili ispravno raspoložen.

Dolična priprava i raspoloženje koje se traži za pristupanje pričesti jest duševno stanje bez teškog grijeha. Na pričest, stoga, mogu slobodno pristupati oni koji su u stanju milosti ili koji imaju samo lake grijehe, za koje je dovoljno da se pokaju. Ne smiju, stoga, pristupati na pričest oni koji su svjesni da se nalaze u teškom grijehu. Koji su svjesni nekog svoga teškog grijeha, prije pristupanja na pričest moraju pristupiti sakramentalnoj ispovjedi i dobiti odrješenje od teških grijeha.

Postoje, međutim, situacije kad bi netko tko je u teškom grijehu, uz ispunjenje određenih uvjeta, mogao pristupiti na pričest a da se prethodno ne ispovjedi. Ti uvjeti su: da postoji važan razlog za pristupanje pričesti; da nema prigode za ispovijed; te da se pobudi savršeno pokajanje koje uključuje nakanu ispovjediti se što prije (kan. 916).

Važni razlozi za pristupanje pričesti, a bez prethodne ispovijedi, bili bi, npr. smrtna pogibelj, ili pogibelj sablazni i ozloglašavanja, ako se u određenoj prigodi dotična osoba ne bi pričestila. Ne bi se moglo smatrati važnim razlogom za pričest samo to što se sudjeluje u nekom prigodnom svečanom liturgijskom slavlju.

Za ispovijed nema prigode ako uopće nema, odnosno ne može se doći do svećenika s ovlašću za ispovijedanje; ili ako je svećenik nazočan, ali ne može ispovijedati jer nema potrebne ovlasti, ili zbog nepoznavanja jezika, zbog bolesti, ili neće da ispovijeda; ili ako je nekomu posebno neugodno ispovjediti se kod nazočnog svećenika.

Oproštenje teških grijeha izvan ispovijedi može se dobiti samo ‘savršenim’ kajanjem. To je ono kajanje koje proizlazi iz ljubavi prema Bogu i žalosti što je Bogu nanesena uvreda, a ne iz straha od vječne osude ili druge kazne koja grešniku prijeti.

Ako netko s teškim grijehom, uz ispunjenje prva dva uvjeta, pristupi na pričest sa savršenim pokajanjem, dužan je ispovjediti se što prije, kad mu se pruži mogućnost.

Osim stanja milosti, oni koji žele pristupiti na pričest trebaju obdržavati tzv. euharistijski post, a to znači da se barem sat vremena prije pričesti uzdrže od bilo kakva jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek (kan. 919, § 1). Ne smije se, dakle, kroz sat vremena prije primanja same pričesti, a ne prije početka mise na kojoj se pristupa na pričest, uzimati nikakva hrana; a od pića može se uzimati samo voda. Obična voda se može piti bez ikakva vremenskog ograničenja, a isto tako se mogu uzimati i lijekovi.

Od obveze obdržavanja euharistijskog posta neki su ipak oslobođeni. Tako osobe koje su u poodmakloj dobi, a takvima se smatraju oni koji su navršili 59 godina života, i oni koji boluju od bilo kakve bolesti, nalazili se u bolnici ili kod kuće, kao i osobe koje ih dvore, nisu vezani na euharistijski post od jednog sata, tako da mogu primiti pričest iako su kroz to vrijeme uzeli nešto hrane (kan. 919, § 3).

O mogućnosti pristupanja na pričest u Pravoslavnoj crkvi, kao i o pripuštanja pravoslavnih vjernika na pričest u Katoličkoj crkvi bit će posebno riječi kasnije.

Obveza pristupanja na pričest barem jedanput godišnje

Vjernici koji sudjeluju u euharistijskom slavlju, a u stanju su milosti, mogu svaki put pristupiti na svetu pričest, i poželjno je da to čine što češće. Najmanje što je dužan svaki vjernik, nakon što je primio prvu svetu pričest, jest da se pričesti barem jedanput svake godine (kan. 920, § 1). Tu bi obvezu trebalo izvršiti u uskrsno vrijeme, a ako opravdan razlog prječi, obvezi se može i treba udovoljiti u drugo vrijeme tijekom godine (kan. 920, § 2).

Pričešćivanje pod misom i izvan mise

Pričest se može podijeliti u svako vrijeme u koje to vjernici, zbog opravdanog razloga, traže, ali se preporučuje da se na svetu pričest pristupa u samom euharistijskom slavlju ili u vrijeme mise (kan. 918). Pričešćivanje, kao euharistijska gozba, najtješnje je vezano uz euharistijsku žrtvu, i pristupanjem na pričest ostvaruje se punina sudjelovanja u euharistiji.

Ne može se, međutim, uvijek sudjelovati u misi, a vjernik želi i ima mogućnost za pričest. Takva bi situacija bila ako uopće nema svećenika koji bi slavio misu, ili nekome nije moguće biti nazočan na mjestu gdje se misa slavi, ili u vrijeme kad se misa slavi, a presveta euharistija se tu čuva i ima netko tko je ovlašten da vjernicima dijeli svetu pričest. Može se, npr., raditi o bolesnicima koji ne izlaze iz kuće, ili ne mogu izaći u vrijeme kad se slavi misa; ili o osobama koje su vezane za radno vrijeme, ili imaju druge obveze koje moraju izvršavati u vrijeme kad se slavi misa. Opravdan je razlog da im se u takvim prilikama pričest dijeli izvan mise.

Onaj tko se pričestio, bilo u misi ili izvan mise, može istoga dana iz pobožnosti još jednom pristupiti na pričest, ali samo u euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje (kan. 917). A izvan mise može se netko istoga dana ponovno pričestiti samo ako se nađe u životnoj pogibelji (kan. 921, § 2).

Pričest pod jednom ili dvije prilike, u usta i na ruke

Sveta pričest se vjernicima redovito dijeli pod prilikama kruha, ali se može, sukladno odredbama bogoslužnih zakona ili propisa, di je liti pod objema prilikama, tj. pod prilikama kruha i vina, a ako zahtijeva potreba, npr. kad bolesnik ne može uzimati ništa čvrsto, može se dijeliti i samo pod prilikom vina (kan. 952).

Tisućljetna je tradicija u Crkvi da se pričest prima u usta ili na jezik. Otvorena je ipak poslije Drugog vatikanskog sabora mogućnost da se pričest vjernicima pruža na ruku, i da je oni sami stavljaju u usta. O tome odluku za svaku zemlju treba donijeti dotična biskupska konferencija. Kod nas je biskupska konferencija dopustila da se pričest može vjernicima koji to žele dijeliti na ruke, a kao redoviti način ostaje pričešćivanje u usta.

Prva pričest djece

Dob prikladna za prvo primanje svete pričesti smatra se ona kad dijete dođe do uporabe razuma, a to redovito biva oko 7. godine života. Zahtijeva se da djeca koja pristupaju prvoj pričesti imaju dovoljno znanja, i da prema dostignutom stupnju svoga shvaćanja razumiju otajstvo Kristovo, te da budu brižljivo pripremljeni da mogu s vjerom i pobožno primiti Gospodinovo Tijelo (kan. 913, § 1). Ako se dijete nalazi u smrtnoj pogibelji, presveta euharistija mu se može podijeliti i prije navršene dobi od 7 godina, samo ukoliko shvaća da se Kristovo Tijelo razlikuje od obične hrane (kan. 913, § 2).

Dužnost je u prvom redu roditelja djece, ili onih koji roditelje zamjenjuju, te župnika, voditi brigu da se djeca koja su stekla sposobnost služenja razumom dolično priprave i što prije, prethodno obavivši sakramentalnu ispovijed, prime prvu svetu pričest. Župnik je dužan paziti da se ne pričešćuju i ne pripuštaju na prvu pričest djeca koja nisu stekla sposobnost da se služe razumom, bez obzira u kojoj su dobi života, kao ni ona koja, prema njegovu sudu, nisu dovoljno pripravljena za dolično primanje sakramenta svete pričesti (kan. 914).

Prva pričest se redovito obavlja u župi u kojoj roditelji djeteta, ili tko ih zamjenjuje, imaju prebivalište (stalno mjesto boravka) ili boravište (mjesto u kojem privremeno borave), ali se može primiti i u bilo kojoj drugoj župi, osobito ako je u njoj obavljena potrebna pouka i priprava za prvu svetu pričest. Za obavljanje prve pričesti izvan vlastite župe potrebno je imati potvrdu o prikladnosti od vlastitog župnika, jer na njega spada da na to pazi.

Što se tiče prve pričesti odraslih osoba, razumljivo da prije tog čina trebaju biti temeljito poučeni u vjeri i o euharistiji, da pristupe na sakramentalnu ispovijed i da prime sakrament potvrde, ako ga dotad nisu primili. Odraslim novokrštenicima pričest se podjeljuje u svetoj misi ili u obredu u kojem primaju sakramente krštenja i potvrde.

Pričest bolesnika općenito i u smrtnoj pogibelji

Kad se radi o bolesnicima, treba razlikovati slučajeve bolesti općenito i slučajeve kad se netko nalazi u smrtnoj pogibelji. Za bolesnike općenito u pogledu primanja pričesti vrijedi što i za zdrave vjernike. Jedino je, kako smo već vidjeli, za njih ublažen euharistijski post, te u slučaju potrebe mogu pričest primiti pod prilikom vina.

Vjernicima koji se nađu u smrtnoj pogibelji pričest treba podijeliti kao popudbinu, tj. okrepu duše Tijelom i Krvlju Kristovom za putovanje u vječni život. Bez obzira na uzrok smrtne pogibelji, bila to teška bolest, nesretan slučaj, podvrgavanje teškoj operaciji, vjernici se trebaju okrijepiti svetom pričešću kao popudbinom (kan. 921, § 1).

Ako je u stanju, može zatražiti popudbinu osoba koja se nalazi u smrtnoj pogibelji, ili se trebaju pobrinuti da tim osobama popudbina bude podijeljena u pravo vrijeme oni koji skrbe o bolesniku, bilo ukućani i rodbina, bilo katoličko zdravstveno osoblje u bolnicama.

Dužnost je i pravo župnika, župnog vikara i bolničkog kapelana da nose i podjeljuje vjernicima presvetu euharistiju kao popudbinu, a u potrebi to može i mora učiniti svaki svećenik i drugi služitelj svete pričesti (kan. 911, § 1-2). Svi oni trebaju brižno paziti da se popudbina podijeli dok su bolesnici ili osobe koje se nalaze u smrtnoj pogibelji još pri potpunoj svijesti (kan. 922). Popudbina se može dijeliti u svako doba, a Rimski obrednik: Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesnike, preporučuje da se popudbina, po mogućnosti, prima pod misom, tako da se bolesnik može pričestiti pod objema prilikama.

Uskraćivanje pričesti

Naprijed je rečeno općenito o sakramentima, da ih posvećeni služitelji ne mogu uskratiti onima koji su ispravno raspoloženi i na odgovarajući prikladan način ih mole, osim ako im pravo ne zabranjuje primanje sakramenata (kan. 843, § 1). Isto tako smo vidjeli posebno glede pričesti, da se može i mora dopustiti svakom krštenom, ako je ispravno raspoložen, a pravom se ne zabranjuje, da primi svetu pričest (kan. 912).

Tko je svjestan svoje nedostojnosti za pristupanje na pričest zbog teškog grijeha u kojem se nalazi, mora se sam suzdržati od primanja pričesti. A ima slučajeva kad, prema kanonskom pravu, posvećeni služitelji trebaju nekomu uskratiti svetu pričest, ako joj pokušava pristupiti. Naime, ne smiju posvećeni služitelji pričesti dopustiti primanje svete pričesti onima kojima je izrečena ili proglašena kazna izopćenja iz Crkve, ili kazna zabrane bogoslužja, kao ni onima koji tvrdokorno ustraju u očito teškom grijehu (kan. 915).

Uskraćivanje svete pričesti izopćenima i udarenima zabranom bogoslužja je razumljivo, budući da se u tim slučajevima radi o teškom kidanju zajedništva s crkvenom zajednicom, i proturječno je i nespojivo takvo njihovo stanje s pristupanjem na euharistiju koja u svojoj biti ostvaruje i izražava crkveno jedinstvo i zajedništvo Božjeg naroda.

Rjeđe se događa da nekomu bude izrečena ili proglašena kazna izopćenja ili zabrane bogoslužja, i da se zbog toga takvomu ne može dopustiti primanje svete pričesti, ali se može dogoditi da pričest treba nekomu uskratiti zbog tvrdokornog ustrajavanja u očito teškom grijehu. Da bi se u takvim slučajevima nekoga odbilo od pričesti, mora se raditi o teškom grijehu, da grijeh na vani bude očit ili javno poznat, i da dotični tvrdokorno ostaje ili ustrajava u tom grijehu. Mogu se, kao primjer, navesti osobe samo civilno vjenčane; crkveno vjenčane i razvedene osobe koje su ponovno stupile u civilni brak; osobe koje žive u priležništvu ili konkubinatu; ili osobe ogrezle u teškim zlodjelima, kao što su razbojstva, raspačavanje droge i sl., koja su javno poznata i od kojih te osobe ne odustaju. Takvim se osobama sveta pričest mora uskratiti.

Više: www.fra-velimir.blogspot.com (izvorno mjesto ovdje)

dr. Velimir Blažević

dr. Velimir Blažević

Umirovljeni profesor crkvenoga prava na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i urednik bloga fra-velimir.blogspot.hr
dr. Velimir Blažević

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Sakrament pomirenja i euharistije u korizmenim pos... Uvod Pisati o bilo kojoj temi kojom se Strossmayer bavio, veoma je zahtjevan zadatak, koji bi zahtijevao višemjesečni studij. Stoga sam...
Postupak kanonske ništavosti ženidbe kao traženje ... Uvod Treća izvanredna opća skupština Biskupske sinode, posvećena „Pastoralnim izazovima obitelji u kontekstu evangelizacije“, u pri...
Mirabile sacramentum Drugi vatikanski sabor u SC 5 govori o povijesti spasenja. Čudesna Božja djela u Starom zavjetu su predigra onome spasenju ljudskog roda koj...
Ženidbena zapreka prethodne ili postojeće ženidben... 1) Postojanje zapreke Bitna svojstva ženidbe su jednost (unitas) ili jednoženstvo i nerazrješivost (indisolubilitas). Valjanom ženidbom - a valjana...
Ženidbena zapreka spolne nemoći Tekst je izvadak iz knjige (bez bilježaka): Velimir BLAŽEVIĆ, Ženidbeno pravo Katoličke Crkve. Pravno-pastoralni priručnik, KS, Zagreb 2004. (dopu...
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!