Skip to content

Preživljavanje u umirućem svijetu

“Moje ime je Max. Moj svijet se sveo na samo jedan instinkt: preživljavanje. Dok je svijet propadao, bilo je teško znati tko je luđi. Ja… ili svi ostali.” Ovim riječima glavni lik filma “Pobješnjeli Max: Divlja cesta” uvodi nas u svoju priču.


mad_max_fury_road_movie-wide


Priča Pobješnjelog Maxa započela je još 1979. godine dok je Max bio policajac i borio se za očuvanje reda i mira u gradiću na rubu propasti. Nakon što mu motoristička banda ubije ženu i malenog sina, postao je osvetnik. Nakon tog prvog filma, uskoro su uslijedila dva nastavka u kojima su gradovi uništeni, a civilizacija propala. Max u njima putuje divljim predjelima opustošene zemlje i susreće lude karizmatične vladare, izopačena ljudska bića koja su se prilagodila okrutnim uvjetima života, kao i pojedince koji se ipak nadaju boljoj i normalnijoj budućnosti.

U ovom najnovijem filmu s podnaslovom “Divlja cesta” susrećemo Maxa izmučenog prošlim događajima i opterećenog duhovima ljudi koje je ostavio iza sebe, kojima nije uspio ili nije htio pomoći preživjeti. Progonjen teškom prošlošću i bez ikakve perspektive u budućnosti, Max samoga sebe definira kao onoga koji bježi i od mrtvih i od živih.

Max je glavni lik filma premda se njegovo ime spominje svega 3 puta. On sam je povučen i škrt na riječima. Njegova uloga u priči je osloboditi se okova, pa u interesu bijega stane na stranu bjegunaca koji su u središtu radnje. On je jednostavno tu, u tome svijetu, trudi se preživjeti, bježi i bori se protiv napadača i strvinara. Glavno pitanje na koje će morati dati odgovor je hoće li ostati takav, spašavati samo svoju glavu, ili će preuzeti odgovornost za one oko sebe.

Cijeli film više manje jedna je velika jurnjava pustinjom ispunjena akcijskim scenama kakve se rijetko viđaju. Nasuprot modernim filmovima u kojima sve zahtjevnije scene rješava upotreba CGI, dakle umjetnih računalno generiranih efekata, u ovom je filmu gotovo sve stvarno i zato je i doživljaj gledanja zamjetno bolji, vjerodostojniji.

Mogući je prigovor da u ovom filmu nema Boga ni vjere i da o njemu ne treba ovdje pisati. Činim to jer, uz to što mi se film svidio kao napet, uzbudljiv apokaliptičan film, može ga se promatrati iz moralno-duhovno-religijske perspektive. U bezbožnom dekadentnom svijetu Pobješnjelog Maxa, dominiraju teme iskupljenja i nade za boljim mjestom na ovom ili drugom svijetu, a gotovo svi likovi u filmu imaju religijsku konotaciju.

70-godišnji redatelj George Miller već više od 10 godina pripremao je ovaj film marljivo brinući o svakom detalju. U naizgled jednostavnoj suludoj akciji, ima puno više duha i smisla kad se krene istraživati ispod površine. Miller je imao puno poteškoća oko filma zbog zahtjevnog snimanja u pustinji s kaskaderima, zbog potrage za prikladnim glumcima, zbog produkcijske krize (film je koštao više od 150 milijuna dolara) i drugih kontroverzi. Nakon gotovo 500 sati snimljenog materijala, stvoren je film koji traje 2 sata. Na kraju je film ipak dovršen onako kako ga je redatelj zamislio. To je važno reći jer mnogi redatelji nisu slobodni u stvaranju i moraju se prilagoditi zahtjevima studija koji ih financiraju i gledateljima.

Gledati ovaj film znači doslovno ući u neki drugi svijet, svijet koji je mrtav (netko čak postavi pitanje: tko je ubio svijet?), a preživljavaju samo oni najokrutniji i najluđi. Sve je ovdje obilježeno znakovima smrti, posebno mrtvačkim glavama koje se utiskuju kao žigovi na ljude, stoje kao ukras na svakom automobilu i mnogim drugim predmetima, banda motorista na glavama nosi skelete životinja, a ulaz u tvrđavu iz koje vlada Immortan Joe i iz koje daje ljudima vodu da prežive, također ima oblik stilizirane lubanje. Upravo to služi kao provokativna moralna poruka. Smrt je ta koja vlada svijetom. Primijetio sam znak križa na dalekozoru kojim se prati život izvan tvrđave, te još jedan križ na pročelju automobila na koji je Max vezan kao vreća krvi za jednog ratnika koji zbog bolesti treba transfuziju zdrave krvi.

Velika većina ljudi u filmu su bolesni. Vjerojatno kao posljedica nuklearne katastrofe i radioaktivnog zračenja, zdravi ljudi postali su prava rijetkost. Autoritativni vladar Immortan Joe ima dva izobličena sina te si prisvaja grupu žena od kojih se nada zdravom muškom potomku. Immortan Joe je u ovom filmu slika Boga. Ne dobrog, pravednog, milosrdnog Boga, već snažnog, gotovo besmrtnog i svemogućeg tiranina kojega se ljudi boje i bezuvjetno slušaju. On regulira hoće li ljudi imati što za jesti i piti, ali od svakoga zahtijeva apsolutnu poslušnost.

Ispod njegove snažne pojave stoji bolestan čovjek. Zvjerska maska koju nosi na licu ljudima predstavlja njegovu moć, a zapravo mu služi za disanje. Tijelo prekriva širokim oklopom jer mu je koža izranjena i izobličena. Paradoks njegove pojave simbolika je cijelog njegovog svijeta. I vladari drugih pokrajina na smrt su bolesni groteskni pojedinci koji oko sebe stvaraju božanski kult. Očito, ovdje se radi o lažnom božanstvu, o čovjeku i ljudima koji su u odsutnosti prave vjere, sebi prisvojili štovanje i vjernost jadnog naroda, a same ljude pretvorili u stvari kojima se mogu služiti po želji. Joe se pravi bogom, a u stvari se savršeno uklapa u sliku sotone. On drži ljude pod svojom vlašću, ali im priječi pristup izvoru životne vode i sve vrijedno drži za sebe. Kad im daje vodu, dopušta im da ju okuse, ali ne i da ugase žeđ, kao što sotona mami svojim lažnim obećanjima da bi na kraju uništio čovjeka i sve uzeo za sebe.

Običan puk vjeruje svojim gospodarima. Immortan Joe ima grupacije ljudi za rad, za prehranu, za posluživanje, za vožnju, za ratovanje. Posebno mjesto u filmu imaju njegovi ratnici kojima je čast, u stilu bombaša samoubojica, poginuti za svrhu koju im gospodar odredi, vjerujući da im on tako otvara vrata raja. Kada kreću u samoubilačku misiju, traže jedini od drugih da im posvjedoče njihov hrabar čin i tako im pomognu da stignu u takozvanu Valhallu, gdje će se iznova roditi.

Jedna od znakovitih poruka koju film odašilje, napisale su žene odbjegle od svoga gospodara: “Mi nismo stvari”. One su shvatile da je bolje umrijeti kao čovjek, nego živjeti bez ljudskog dostojanstva.

Njih predvodi Furiosa, odvažna žena koja se želi iskupiti za pogreške svoga života i nada se povratku zemlji svoje mladosti. Tražeći pomoć od Maxa, govori mu da će mu to biti najbolja prilika za iskupljenje za njegove grijehe. Na kraju je opet Max taj koji njoj savjetuje posljednji bijeg pred progoniteljima kao priliku za iskupljenje. Furiosa i žene bježe u nadi da će pronaći zelene predjele mira i utjehe, ali takvo nešto u ovom svijetu ne postoji. Film me podsjetio na priču o oslobođenju Izraelaca iz egipatskog ropstva, samo što ovdje nema Obećane zemlje. Nemoguće je vratiti se u sretnu prošlost ili pronaći blaženu budućnost. Jedina je mogućnost, prihvatiti mučnu stvarnost oskudice i pokušati živjeti na novi način, ne snagom okrutnosti i autoriteta, već pravednošću i poštovanjem.

Pritisnuti najžešćim napadima, jedna od žena počne se moliti, a kad ju pitaju kome se moli njen je odgovor: “Bilo kome tko nas čuje.” Ako ćemo tražiti Boga u filmu “Divlja cesta” onda je to ovdje. Ljudi su izgubljeni, na rubu (samo)uništenja, potreban im je Bog, a njega nema, a nema ga i zato jer su neki zli ljudi sjeli na njegovo mjesto i nude lažno spasenje. U takvoj situaciji, ljudi, nažalost, ne znaju kome bi se drugome mogli obratiti.

Film koristi malo riječi, ali ih bira za prenošenje dubljeg smisla. Film je vizualno toliko bogat i uređen da je moguće sve razumjeti i bez dijaloga, a dijalog samo pojačava dojam i stavlja određene promišljene naglaske. Nakon što film završi, pojavljuje se misaono pitanje: “Kamo moramo ići mi koji putujemo ovom pustopoljinom u potrazi za boljim sobom?” Pobješnjeli Max nastavlja svoju potragu, vjerojatno u još kojoj filmskoj priči koje redatelj ima pripremljene, a pitanje ostaje poticaj nama da u našem stvarnom svijetu odaberemo put i činimo djela koja će nas same učiniti boljim osobama?

Treba naglasiti da je ovo akcijski film pun nasilja i nije za mirne i pobožne duše. Smješta nas u pakao na zemlji, svijet bez Boga, i predstavlja borbu pojedinaca koji se žele izvući iz tog ludila, besmisla i smrti. Nitko nije siguran, nitko bezbrižan, nitko pošteđen, ali svatko ima slobodu odlučiti na čijoj će strani živjeti i umrijeti.

vlč. Anđelko Katanec

vlč. Anđelko Katanec

Povjerenik za pastoral migranata i turista u Zagrebačkoj nadbiskupiji i urednik bloga andjel.bloger.hr.
vlč. Anđelko Katanec

Latest posts by vlč. Anđelko Katanec (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

I Bog je zaslužio Oscara – film: Povratnik (2015.)... „Tom Hardy je izuzetan. Leonardo Di Caprio je virtuoz u svojoj izvedbi.“ Ovo su komentari za glavne glumce filma Povratnik (The Revenant), koji su uje...
Najdraži filmovi 2015. U protekloj godini pogledao sam otprilike 100 dugometražnih filmova, a četvrtinu od njih u kinu. To je malo filmova za stručnu ili barem objektivnu sa...
Vjera sićušnog zrna – film: Little Boy (2015... Za svaki posao treba imati vjeru, vjeru da taj posao ima smisla, vjeru da taj posao možemo obaviti. U novom filmu „Little Boy“ (Maleni dječak), jedan ...
Bog nije mrtav – film: God’s Not Dead ... Nedavno sam primio poruku na mobitel: Bog nije mrtav. Poslala mi ju je osoba nakon gledanja filma "God's not dead", uz komentar: "Ovaj film mi je prom...
Čovjek koji je izdržao – film: Nesalomljivi ... U Božjim očima, svaki je život dragocjen i poseban. Ljudske životne priče najvrednija su svjedočanstva Boga stvoritelja i spasitelja. Jedna od takvih ...